Trailer ‘It takes two to tango’

Premiere: 13.9., 19:30h
Reprise: 14. i 15.9., 19:30h
Pogon Jedinstvo, Zagreb, Croatia
Duration: 40 min

Author: Vesna Mačković
Choreography: Sven Copony
Text: Vesna Mačković
Sound design and mix: Sven Copony
Photography: Ana Opalić

In this contemporary dance performance, performers Vesna Mačković and Sven Copony are exploring a range of emotions, from rejection of closeness over the restraint to the rapprochement and complete intimacy. They will dance in It takes two to tango, evocating emotions just like in life: from fear to courage and from loneliness to the passion and connection.

Who am I?
Whose am I?
The world has changed.
Love is new.
I live in a fear of complete surrender.
Like I’m going to lose (a part of) myself
the moment I start dancing life
with my steps along with your’s.
I live in a fear that I will not know  how to distinguish
your steps from mine.
And for the tango it still takes two.
Who am I?
Whose am I?


Production: Association for Audio-Visual Culture ‘Camera’ with support of City of Zagreb Committee for Culture and Pogon Jedinstvo.


Hungry Ghosts: I don t think about you anymore
John Powell: Assassin Tango
Justin Broadrick: Dub awacking
Max Richter: Sarajevo
Clint Mansell: Stay with me
Louis Armstrong: It takes two to tango

‘Quotes of dissent: A dialogue’ – announcing performance, New York, Elaine Angelopoulos and Vesna Mačković

Quotes of Dissent: A Dialogue Performance between Elaine Angelopoulos and Vesna Mačković is scheduled for Sunday, August 20th, 2017, at Bowling Green Park, in New York City; from noon until 3pm (rain or shine).

Quotes of Dissent is a collection of 80 quotes from historically respected American (and some English) social leaders (activists, historians, journalists, presidents, and theorists; persons of varied genders, ethnicities, and color) with different and possibly conflicting viewpoints regarding the act of dissent. In 2004, Angelopoulos collected these quotes from various sources and assembled into a form of a scroll, durable to sustain various environmental conditions for outdoor performances. As the performer recites the text on each page, the scroll is turned and slowly unravels to the ground to be read by onlookers.

In this current rendition of Quotes of Dissent: A Dialogue, Angelopoulos will perform the reading with the accompaniment of Vesna Mackovic, who will translate and recite the quotes in the Croatian language. Thereafter, Angelopoulos together with the audience will listen to Vesna exclaim quotes on freedom in the Croatian language and in the cultural context of Croatia today.


—— Elaine Angelopoulos lives and works in New York City. She is an artist with an interdisciplinary approach that bridges her studio practice with audience participation, with select installations and performances. Her work has been exhibited in New York, the United States, and in Europe. Angelopoulos received a Franklin Furnace Fund/Jerome Fellowship in 2014/15. Recently, her work was included in the summer group exhibition, “Art on the Front Lines” at Ronald Feldman Fine Arts in New York City.

——- Vesna Mačković lives and works in Zagreb, Croatia, She’s and author, performer and producer in contemporary dance and multimedial experimental theatre shows, and is co-founder of educational program PAP (Performing Arts Program) based in Zagreb. Mackovic has been awarded the 3rd prize at THT@MSU 2016, at exhibition of contemporary arts for video performance ‘Salute’. This video performance had it’s revival at Robert Wilson Watermill residency Summer Gala in July 2017.

Music video – Vesna Mačković and Radost! – ‘Kikiriki’ (Peanuts) – the fans anthem

Video: Ana Opalić (

Music: Radost!
Text: Radost! and Vesna Mačković

Vesna Mačković – vocal

Dimitrij Petrović – def, djembe, ukulele, synth
Branko Bogunović -vocal
Goran Bogunović – ukulele
Dino Kraljeta – gusle, programming

Mix, mastering and producing Studio Radost! for Radost!

Make-up and hairstyle for video: Vanja Kordić Dević

The song announces the theatrical performance ‘Golden Medal’

Prime Minister: 18.6., Sunday, 20h
Perforacije Festival, Zagreb Dance Center

2017-08-01 FOX News Watermill – The importance of stillness – An artist s reflections on a residency at The Watermill Center

An artist’s reflections on a residency at The Watermill Center

by Vesna Mačković

Editor’s note: Founded by avant-garde visionary Robert Wilson in 1992, The Watermill Center is an interdisciplinary laboratory for the arts supporting young and emerging artists through its year-round Artist Residency Program, International Summer Program (which has gathered more than 80 artists from 30 countries this year), as well as Education Programs, and open rehearsals. The Center also presents exhibitions, public programing, and offers tours of its 20,000-square-foot building, eight-and-a-half acres of grounds and sculpture gardens throughout the year. The following essay is contributed by a 2017 Watermill Center resident. 

The stillness of my body not having to rush anywhere. Silence of the regular world with sole loudness and noise coming from birds and bamboo leaves. All that mundane emptiness that creates fullness – that is how my Watermill residency started.

After breakfast we start our day with what’s known as “morning meeting,” during which more than 75 people take five minutes of stillness.

This may be my favorite ritual in the daily routine. Bob knows it. Bob knows stillness, he knows silence.

I always believed that stillness is the most important thing to understand in order to excel in the performing arts, either as author or performer.

You have to know how to stop and stay that way for as long as it takes. And it’s you, the artist, the author and performer, who decides how long it takes.

And then, people from different continents arrive. Many people. More than 70.

They’re my people – artists – a whole new extended family for the coming weeks. Immediately a rush of ideas, creativity, poetry, visuals, music, sketches and rubber gums and some more sketches. Followed by fabrics, wires, materials, cardboards, color cans, plaster, glitter and some bananas.

Finally and mostly; sweat, back pain, too much sun, or cold  rain and wind, scratches, ticks, painkillers and working into the night. All too soon followed by sunrise, work, sweat and back pains… you got it. All of that mixed with conversations and laughs in a myriad of different languages.

That is how we, the residents at The Watermill Center, spend our days in this green oasis while the day of the Annual Summer Benefit gala approaches.

My journey to The Watermill Center from my hometown Zagreb, Croatia took a total of 24 hours.

As I switched from two airplanes and two trains to get here, I never anticipated how intense and different it would be compared to my usual artistic experiences.

My performance, Salute, for FLY INTO THE SUN is an adaptation of a 10-minute video performance I filmed in a devastated iron factory in my hometown of Sisak, Croatia. The difference now is that the 2 hour performance will be done in a live setting instead of video. Try to imagine the thoughts racing through my mind – is this what I’ve flown 24 hours for!

A team of Summer Program Participants were assembled to replicate the walls from this factory. They put up plaster that will be torn down during the performance, as easily and as exhaustingly as the communism went down, and as dusty, dirty and chokingly as capitalism and fake democracy came to our everyday lives.

As I perform, I destroy these fake stubborn plaster chunks to shreds with my hammer hoping to destroy all unpleasant histories and present-day devastations and corruptions. All the while I remain out of breath. I fight for my breath.

Do I get out of it? Or do I crash down similar to the plaster under my continuous and willful hammering?

Finally the silence happens. The stillness arrives.

Two hours later.

Thank you to The Watermill Center. Thank you, Bob. Thank you, artistic family of the world.

My flight back will last more than 24 hours. I’m sure of it.


2017-10 Start magazine – NEW YORK Croatian artist in creative impulse at the area of Long Island as a resident of great Robert Wilson

NEW YORK Hrvatica u kreativnom umjetničkom zanosu nasred Long Islanda i u društvu velikana Roberta Wilsona

Vesna Mačković, multimedijalna umjetnica, autorica i suvremena plesačica, boravila je ovoga ljeta na Long Islandu, u umjetničkoj rezidenciji velikoga kazališnog redatelja Roberta Wilsona.
Ovo je njena priča…

Laku šetnju uz pristanište brodica na zapadnome Manhattanu i upijanje nježnih zraka njujorškoga sunca s kraja kolovoza stavila sam u scenarij moga zadnjeg od sedam tjedana boravka u državi New York. No, svaka redateljica zna kako su scenariji tu da bi izmakli kontroli i autorici i izvođačima, a na svekoliko zadovoljstvo publike. Samo što sam u ovoj predstavi ja bila i autorica i izvođačica i publika.
-Dobar dan, gospođice!
-Dobar dan!
-Imate li minutu?
Sunce je krenulo prema zalasku i u prelakoj odjeći žudjela sam za vestom koju nisam ponijela. Ali…
Imam minutu.
-Yes, I have a minute.

U New Yorku uvijek je dobro imati minutu, onako pri ruci, negdje držati jednu rezervnu minutu u džepu, rukavu. Čuda se dogode u minuti.
-I would like to sing you a song!
Nikad nisam vjerovala nepoznatim ljudima. Kamoli onima koji mi ulijeću pred lice usred nepoznatog grada. Kamoli onima koji me oslovljavaju s ‘miss’. Ali na Manhattanu vjeruješ upravo takvim ljudima. Višestruko potvrđeno. Pa bez puno oklijevanja odgovorim.
-OK, otpjevajte mi pjesmu!
Tamnokosi tamnooki sredovječni osobenjak zauzeo je pozu kao za solo u brodvejskom mjuziklu i mašući rukama prema nebu, drveću i suncu otpjevao nešto što je riječima govorilo o lijepom danu, suncu i trenutku koji ne možemo ne voljeti. I u finalnoj strofi potvrdio i zaključio stihovima kako je ovaj dan lijep i baš lijep i usprkos svemu lijep i eto svaka riječ je suvišna jer – je lijep.
-What do you say, miss? Do you agree?
Kako da se ne složim.
-Da, tako je lijep ovaj dan! Hvala na pjesmi!
I onda ono što se ondje zove “small talk” iliti čavrljanje. Priča mi da je umjetnik i da je za potrebe umjetničkog projekta o beskućnicima na tri mjeseca namjerno odlučio biti beskućnikom na Manhattanu. Maše mi i odlazi svom beskućničkom društvu u parkiću pored pristaništa. Ispraćam ga pogledom dok mi u glavi zvoni riječ “beskućnik” i neki smiraj me ipak obuzme jer vidim da ima dvije veste. Pa žurim svojoj bruklinskoj kući maštajući o toplijoj odjeći, a sjetivši se u nekoj ludoj struji svijesti prekooceanskog leta i informacije na avionskom digitalnom ekranu o temperaturi -52 °C na visini 11 km iznad tla.

Hrvatska umjetnica u bajci

Gladna sam. Hrana u New Yorku je bezobrazno skupa za plitki hrvatski džep. Bila je nemoguća misija pronaći štrucu kruha ispod 25 kuna. Pa sam mjesec dana preživljavala s jednim šupljim kruhom za tost i bademovim mlijekom koje je tri puta jeftinije od kruha. Dobro došli u New York.
Ta oskudica bila je drugi dio mog putovanja, prva dva tjedna nisam potrošila ni dolar, jer boravila sam u umjetničkoj rezidenciji velikog kazališnog redatelja Roberta Wilsona na sjeveru njujorškog Dugog otoka (Long Island). U konkurenciji 700 kandidata iz cijelog svijeta izabrana sam u tih 70 sretnika koji su pozvani doći u Wilsonov Watermill center kako bismo tu stvarali umjetnost i nastupali na događaju Summer Gala Benefit. Spavalo se u kućama, manjim vilama, usred bambusove šumice, a budilo uz cvrčke i ptičice. Cestom se ondje u rano jutro šetaju obitelji srna. U Centru nas u kuhinji dočekuje kuhar s Jakarte, koji je u svojoj zemlji princ i živi devet sati daleko od prvoga grada. Ni više ni manje. Hranimo se fino i zdravo prije nego se 70 rezidenata baci na zahtjevne fizičke poslove. Grade se pozornice, pili se i brusi 12 sati dnevno, slažu se scenografije, uređuju vrtovi i sadi cvijeće. Sve za ljetnu gala večer gdje nas 25 biva odabrano da nastupa s vlastitim autorskim radom. Njujorški mecene i podržavatelji umjetnosti, milijunaši i kustosi, rokeri i producenti, plaćaju ulaznice od 500 do 5000 $ da bi vidjeli kakve je nove radove i umjetnike iz cijelog svijeta Bob Wilson ovo ljeto okupio. Zatvaram program rezidenata i imam najveću pozornicu. Bajka hrvatske umjetnice u ostvarenju. Za moj nastup sagrađena je replika devastirane tvorničke hale Željezare Sisak kako bih dva sata izvodila performans inspiriran videom “Pozdrav”, nagrađenim u Hrvatskoj nagradom za suvremenu umjetnost THT @ MSU za 2015. godinu. Nabijam lažnim čekićem, žbuka otpada, u svojim mislima rušim i komunizam i kapitalizam i korupciju i činim to dva sata bez predaha. Sveopće oduševljenje. Slijedi poziv Boba Wilsona da za dva tjedna dođem natrag reprizirati svoj nastup na Discover Watermill danu, kada se većina radova rezidenata predstavlja lokalnoj publici, ovaj put besplatno. Socijalna osviještenost Boba Wilsona nakon kulture dijeljenja bogatstva u elitnim milijunaškim krugovima nešto je nažalost nezamislivo u Hrvatskoj. Nemamo mi takve milijunaše koji bi znali izgovoriti termin “dijeljenje bogatstva”.
Summer Gala posjetilo je 1400 osoba i, što kroz ulaznice što kroz aukciju umjetnina, oko dva milijuna dolara za idućih godinu dana rezidentnog centra i sljedećih 70 rezidenata koji će biti odabrani na javnom natječaju. Dva tjedna kasnije Discover Watermill dan posjetilo je 1300 osoba i besplatno uživalo u trosatnom programu i nastupima rezidenata. Krug je zatvoren. Svi sretni.

New York, kužimo se!

Nakon umjetničke rezidencije mjesec dana boravim u Brooklynu i gotovo svakodnevno obilazim Manhattan, Bronx, Queens, Governor’s island, Roseevelt’s island. Snimam kadrove za dokumentarni film. Izvodim performanse ispred Trumpova nebodera, Muzeja američkih Indijanaca, Njujorške burze… Ispred Muzeja voštanih figura Madam Tussaud izvodim performans “Voštana figura hrvatske umjetnice u New Yorku” i privlačim više selfie-turista nego voštanom glavom i bradom slavni komičar Robin Williams, pokoj mu u duši. Umara mi se um opkoljen vašarom svjetlosnih reklama Times Squarea gdje na jednom ekranu klizi vijest o Sjevernoj Koreji i ispaljenim nuklearnim raketama dok se tisuću ljudi slika sa Supermanima i Batmanima ispod istih tih ekrana. Šetam Central Parkom, smijem se vjevericama i pitam se je li taj park samo izlog za nebodere ili ga se s njegovom savršeno pokošenom travom ipak može nazvati prirodom koja se prostire kroz čak 110 njujorških ulica. Stavljam u primozak ideju ako mi se s umjetnošću omakne u životu da dođem ovdje voziti turiste u trokolici, za 20 kuna po minuti po osobi. Zaljubljujem se u smrdljive podzemne postaje dok na šestoj razini ispod grada gledam prijelaz s platforme u vagon, širok jedva pet centimetara. Invalidska pristupačnost o kojoj bi zagrebački ZET mogao štošta naučiti. Provodim sate u muzejima, ciljano u dane kad je cijena ulaznica “plati koliko želiš” i držim čvrsto u ruci te ulaznice misleći na inicijativu “Umjetnost dostupna svima”, koju već nekoliko godina primjenjujem na svojim predstavama u Hrvatskoj, a prema kojoj ulaznice imaju prazno polje cijene da bi posjetitelji mojih predstava pri izlasku uzeli olovku i samostalno, već prema svome životnom standardu i zadovoljstvu predstavom, upisali cijenu koju žele i mogu platiti.
Zbogom, New York! Dobro se razumijemo. Vidimo se iduće ljeto.




2017-08-01 ARTNews – Coal Miner’s Coughs and Cocoons of Cotton Candy: A Night at the Watermill Center Benefit (journalist Andy Battaglia)

Coal Miner’s Coughs and Cocoons of Cotton Candy: A Night at the Watermill Center Benefit

On Saturday evening at the Watermill Center, a dreamy home for performance art in the midst of lulling Hamptons luxury on Long Island, New York, Vesna Mačković—a Croatian artist participating in the center’s intensive summer residency program—was seething and heaving beneath a yellow coal miner’s helmet in a pair of bright red overalls. The setting was a spartan concrete box, with no roof or much to note structurally aside from some folding chairs arranged for the occasion. Robert Wilson, Watermill’s mastermind and no stranger to arresting presences, sat rapt in the front row, watching with a kind of attention that makes whatever might be happening in front of him seem like the only thing happening in the world.

It wasn’t. There was, to begin with, a carnival of excess and extravagance just outside, with torches burning and top-shelf cocktails and security with machine guns. But inside the concrete bunker, all eyes were on Mačković as she leered out at her audience and slowly prowled around, in a sort of disquieting ballet. Her breathing was labored and punctuated by coughs, all amplified by microphones. Her steps when she walked—with feet in boots dragged to amplify the noise—sounded like scratchy poundings of a death knell. At one point, after much protracted ambling, she had made her way to the back wall and, with a hammer she carried along, began smashing bits of it from the surface.

It was confounding, eerie, and deeply affecting—and not the kind of art to be expected at a gala where tickets for the early part of the evening start at $650 and seats for the dinner after go for $1,500–$5,000. One thing that can be more dependably expected: fancy finger food. (In this case, highlights included a delectable hors d’oeuvre of grilled bread with ricotta and nectarine.) And then there was the glitzy crowd of the kind that tends to make Watermill’s annual benefit one of the premier events of the Hamptons summer season.

But even more dependable than all that, despite (or because of) its inverse relationship to reason and rationality: a spate of big and ambitious installations and performance works that turn Watermill’s 8.5-acre campus into a sort of surreal art wonderland. To reach it, the crowd for the night ascended a path, with margaritas in hand, through long swaying grasses. Up above, Miles Greenberg had arranged for naked bodies to lie splayed out between wooden poles on sheets of transparent plastic, in corpse-like repose. Then guests walked through the “Knee,” a part of Watermill’s main building that Wilson designed to be disarming, disorienting—to literally put a visitor off-balance and on the proverbial wrong foot. The floor is filled with rounded river stones that require time and strategy to traverse, and it was a sight to see women in gala-night heels teeter their way through. Inside the “Knee” were figures in bedazzled costumes in a piece by Raúl de Nieves and Erik Zajaceskowski, dancing like inhabitants of a distant country on another planet.

Past that, the grounds of the grand campus opened up and artworks were stationed along a snaking trail that went out into the woods and back again. A giant 90-foot wall was a centerpiece, with a message from Jenny Holzer in big block letters on one side reading SHE OUTWITS HIM / SHE OUTLIVES HIM. On the other side was graffiti that accumulated over the course of the night with spray paint and other writing utensils made available, in an installation attributed to Jokubas Nosovas, Nikitas Broukakis, and Sam Khoshbin. Among the messages there: “I’ll beat your ass,” “I never got laid thanks to art so I turned to politics,” and, curiously, “piss so crooked I pee on my own dick.” (Later in the night, another appeared: “Fuck you & your Hampton house.”)

The beginning of the trail was outfitted with a stage for dance performances as well as a line of would-be guards standing sentry with animal heads on sticks (Rachel Frank’s Deep Time Rewilding) and an arresting piece by Nile Harris, A Monkey on His Back (Love Laboratory), for which the artist assumed a position inside a mass of bananas with a noose around his neck. Nearby, another man in a lab coat slowly ate pieces of the fruit and methodically placed their peels in individual Ziploc bags.

Down from that was Stephen Shanabrook, in a seat in front of an industrial fan that blew freshly made cotton candy into a sort of grotesque cocoon that encased him. When he finally got up out of his chair later, after two hours of sitting there in sickly sweetness, he was in high spirits. “It wasn’t bad, actually,” the artist said. “It’s hot—it’s melted sugar when it comes out—but once you get a coating you don’t feel it anymore.” The outdoor setting made it more appealing than in a gallery, in any case: “I could see the sun through it,” he said, “and it was gorgeous.”

Cocktails were sipped in the center of the grounds around stores of art being auctioned for the benefit of Watermill, to help fund its residency programs for artists from around the world. (Artists from 26 nations took part in the night, as Wilson proudly pointed out.) But the triumphal vibe took a hit, at least for those of certain political persuasions, upon the arrival of a signal-scrambling guest: Rudy Giuliani. He looked bemused but also, in his baby blue blazer and yellow tie, in no small part pleased with the pageantry surrounding him. One couldn’t help but wonder how so much politically pointed and rhetorically noxious awfulness in recent years could emit from behind what seemed at least fleetingly like a perfectly affable mien. What he was doing there, in any case, would remain unknown, perhaps for the best.

At the dinner later under a big tent, guests were greeted on the way to their tables by a looped soundtrack playing “I’m Set Free” by Lou Reed, who was the subject of tribute for the night and the source of the event’s theme: “Fly into the Sun.” Laurie Anderson was there to celebrate her departed husband, and she took the stage hesitantly at the beginning of auction proceedings while attendees started working their way through dinner. “Are we still looking for money?” she asked at the very start.

At one point, trying to drum up funds for more artist residencies, Robert Downey Jr. jumped up on the stage and implored guests to give. “I will demand one hand from each table,” he said, “or I’m going to start getting really nutty.” Some extra gifts of $5,000 came in before Wilson himself stepped up again and said, “Be a headlight for what is right.”

Between courses, Claude Grunitzky—the newly appointed president of the Byrd Hoffman Water Mill Foundation, which oversees the Watermill Center—said he was happy with what he had seen over the night. “I see more diversity and intergenerational discussion, which are important to me,” he said. “I want to bring more diversity. I get bothered by the segregation of the Hamptons, where the very wealthy elite live on one side and underserved communities on another. I want to bring more inclusion through education. It’s a mission that is more crucial than ever, and not just for those who can afford it.”

Raúl de Nieves, who was attending the benefit for his first time, said the experience made him feel tapped into a storied lineage—the Watermill Center was founded in 1992—that he had not known so extensively before. “My performance practice is about conjuring a good time with my friends,” he said, “and it’s amazing to be a part of something that has been cultivated for 25 years. There’s so much that can happen here.”

2017-06-16 HTV1 Hrvatska uživo – Ana Opalić, Vesna Mačković, Branko Bogunović – journalist Maja Sever


We visited show “Hrvatska uživo” (HTV1) hosted by Maja Sever on 16.6.2017.

The premiere of the “Golden Medal” was announced by Ana Opalić (author of the  announcement music video of the song ‘Kikiriki’ (Peanuts)), Branko Bogunović (a member of the alternative rock band Radost! who composed the song ‘Kikiriki'(Peanuts)) with author and performer Vesna Mačković.

Kikiriki – music video with alternative rock band Radost! – the parody of the fans anthem

The song ‘Kikiriki’ (Peanuts) is a parody of fans anthems created by Vesna Mačković and alternative rock band Radost! as the announcement of Vesna’s theatrical performance ‘Gold Medal’.

Video: Ana Opalić (

Music: Radost!
Text: Radost! and Vesna Mačković

Vesna Mačković – vocal

Dimitrij Petrović – def, djembe, ukulele, synth
Branko Bogunović -vocal
Goran Bogunović – ukulele
Dino Kraljeta – gusle, programming

Mix, mastering and producing Studio Radost! for Radost!

Make-up and hairstyle for video: Vanja Kordić Dević

Web and print: – Review of the musical soundtrack of the band ‘Radost!’ (for the ‘Golden Medal’ show), 1.12. 2017.

Ravno do dna – announcement of music video ‘Peanuts’ Vesne Mačković and the rock band Radost!, 10.06.2017.

How did we create music and video for the song ‘Kikiriki’ (Peanuts).

This video contains photography work of the following authors: Silvija Dogan, Ivan Marinković, Vanja Kordić Dević.

It takes two to tango

Premiere: 13.9., 19:30h
Reprise: 14. i 15.9., 19:30h
Pogon Jedinstvo, Zagreb, Croatia

Performers: Vesna Mačković i Sven Copony

Author: Vesna Mačković
Choreography: Sven Copony
Text: Vesna Mačković
Sound design and mix: Sven Copony
Photography: Ana Opalić
Production: Association for Audio-Visual Culture ‘Camera’

In this contemporary dance performance, performers Vesna Mačković and Sven Copony are exploring a range of emotions, from rejection of closeness over the restraint to the rapprochement and complete intimacy. They will dance in It takes two to tango, evocating emotions just like in life: from fear to courage and from loneliness to the passion and connection.

Who am I?
Whose am I?
The world has changed.
Love is new.
I live in a fear of complete surrender.
Like I’m going to lose (a part of) myself
the moment I start dancing life
with my steps along with your’s.
I live in a fear that I will not know  how to distinguish
your steps from mine.
And for the tango it still takes two.
Who am I?
Whose am I?

TICKETS are part of the ‘Arts Available to Everyone’ initiative, according to which visitors book empty tickets and at the end of the show enter the price which they decide to pay, depending on their living standard and satisfaction with a watched performance.

or viber / watzup / SMS with date, name and selected type of ticket send to 0992004040

Press clipping

Interview for Pogon announcing the premiere of ‘It takes two to tango’, 05.09.2017.

Pogon – Announcement of the premiere of the performance ‘It takes two to tango’, 05.09.2017. – New artistic achievements of Vesna Mačković, 12.09.2017.

Audience comments








‘Transcendental experience. From the first picture I went into a parallel world where I stayed to the end. ‘ (Ivica Buljan)

‘Thought provoking, emotionally charged and totally unexpected! Brilliant!’

2017-09-05 – Interview for Pogon announcing the premiere of ‘It takes two to tango’


Interview: Vesna Mačković – Za tango je potrebno dvoje

Nakon rezidencije u New Yorku kod velikog američkog kazališnog redatelja, Roberta Wilsona, a prije novih nastupa u Moskvi i Petrogradu, izvedbena umjetnica Vesna Mačković u Pogonu Jedinstvo 13. rujna premijerno izvodi suvremeno-plesnu predstavu Za tango je potrebno dvoje rađenu  u suautorstvu i izvedbi sa Svenom Coponyjem. U kratkom razgovoru, umjetnica nam je predstavila na čemu su radili.

U rujnu premijerno izvodite predstavu  Za tango je potrebno dvoje. O kakvoj predstavi se radi i u kojem formatu je donosite na pozornicu?

Predstava Za tango je potrebno dvoje scenskim pokretom oslikava intimu između dvoje ljudi. Kroz tehniku suvremenog plesa dvoje izvođača prolaze različite razine intimnog odnosa – od zaljubljivanja i rasta bliskosti, preko borbi za vlastiti identitet i individualnost unutar emotivnog odnosa koji da bi se ostvario zahtijeva prepuštanje i preoblikovanje samih sebe, do svojevrsnog razrješenja tih borbi. Sve ove slike jednog intimnog odnosa prikazane su s emotivne i fizičke razine kroz pokret, glazbu, ali i smiraj i tišinu.

Zbog čega ste izabrali tango kao jednu od okosnica rada?

Tango je za mene ples koji emotivnu bliskost, napetost, odbijanje i privlačenje dviju osoba gradi kroz jaku emociju i specifičan pokret i ritam. U jednom dijelu priče s koreografom i izvođačem Svenom Coponyjem tu priču oslikavamo koristeći upravo korake prepoznatljive kao tango uklopljene u našu suvremeno-plesnu koreografiju.

S kim ste surađivali na predstavi?

Kolega Sven Copony pridružio mi se u ovoj produkciji kao suautor koreograf i izvođač. Vrlo me obradovao njegov pristanak da ovu priču iznesemo zajedno na pozornici jer je sedam godina bio u baletnom ansamblu HNK i osim znanja koje mi je mogao prenijeti, došao je i s entuzijazmom za suradnju u ovoj vrsti izvedbe.

Koliko vam je važno i poticajno surađivati s već poznatim suradnicima, a u kojoj mjeri volite istraživati mogućnosti rada s novim ljudima?

Vrlo rijetko ponavljam suradnički tim u području suautorstva jer pri stvaranju novog rada ne volim znati što očekivati od kreativnog procesa. Volim nove senzibilitete u svakoj predstavi i volim suautorstva koja iznenađuju. Također, vrlo brzo mi je postalo jasno da i sama sebi postanem predvidljiva ako znam kakva me rutina ili senzibilitet čekaju od strane suautora. To ne znači da pri ponovljenim suradnjama ne nastaju odlični radovi, nego samo da to radije činim rjeđe nego češće.

Surađujete često s Pogonom – kako je do suradnje došlo i što je presudilo da se ista nastavlja?

Pogon Jedinstvo je već treću godinu rezidencijski dom mojih premijera pa tako jednom godišnje u prostorima dvorane Jedinstvo provedem tri tjedna stvarajući novi izvedbeni rad. Presudno za moju odluku da se prijavljujem svake godine na natječaj za rezidencije jest to što mi rad i planiranje probi značajno olakšava činjenica da se radi o rezidenciji tipa “ključ u ruke na 3 tjedna” pa stoga ne ovisim o usklađivanju svojih rasporeda s drugim kolektivima nego radim i boravim u prostoru koliko želim.  Tehnika je vrlo dobra, a i financijska podrška nije mala stvar iako nam uvijek dobro dođe više sredstava. Žalim što još nije došlo do renoviranja zgrade jer je trenutno stanje u nekim segmentima otegotno za ugodan rad, ali s obzirom na sve ranije rečeno ipak se svake godine uporno vraćam u Jedinstvo i predstavljam ovdje po jedan novi rad.

2017-09-12 – New artistic achievements of Vesna Mačković


Novi umjetnički uspjesi Vesne Mačković

Ovo ljeto je Siščanka Vesna Mačković, između 700 kandidata iz cijelog svijeta, izabrana u 80 rezidenata kod velikog redatelja Roberta Wilsona u New Yorku. Tamo je za potrebe nejnog umjetničkog nastupa izgrađena replika napuštene hale Željezare Sisak gdje je izvela performans u trajanju dva sata pred 1400 gostiju. Zahvaljujući oduševljenju publike, kustosa i producenata te i samog Roberta Wilsona, bila je pozvana nakon 2 tjedna nastup ponoviti. Ostatak ljeta provela je performirajući na ulicama New Yorka i snimajući video materijale za umjetnički dokumentarac.

Ovih dana, točnije 13.-15.9. premijerno će izvesti novu suvremeno-plesnu premijeru “Za tango je potrebno dvoje” u Pogonu Jedinstvo.

Premijera 13.9.2017. u 19:30h,
Reprize: 14. i 15.9.2017. u 19:30h
Lokacija: Pogon Jedinstvo kod Močvare, Trnjanski nasip bb, Zagreb
Trajanje: 40 min

Rujan nastavlja aktivno te 26. rujna nastupa na Sounded bodies festivalu s reprizom predstave Pod staklenim zvonom.

Ubrzo nakon toga 30.9.-1.10. u MSU slijedi premijera međunarodnog trija u projektu SSS (Speech, Space, Sound) koji u eksperimentu glazbe, glasa i teksta predstavlja autore i izvođače:
Mia Zabelka (električna violina) – Austrija
Roman Stolyar (klavijature) – Rusija
Vesna Mačković (glas i tekst) – Hrvatska

Ovaj projekt doživjet će i svoje premijere u Rusiji:
14.10. Moskva, Elektrotheater
15.10. St. Petersburg, Alexandrinsky theatre
20.10. Moskva, Ground

Takođerje pozvana da 3.11. nastupim na Festivalu Satyrianas u Sao Paulu u Brazilu koji okuplja 500 umjetnika i 30000 posjetitelja, no kako ne pokriva avionske karte vesna Mačković je u potrazi  za potporom ili donatorom avionskih karata zanju i njenu invalidsku asistenticu u vrijednosti 15.000 kn.

Za tango je potrebno dvoje

Premijera 13.9.2017. u 19:30h,
Reprize: 14. i 15.9.2017. u 19:30h
Lokacija: Pogon Jedinstvo kod Močvare, Trnjanski nasip bb, Zagreb
Trajanje: 40 min

2017-09-05 Pogon – Announcement of the premiere of the performance ‘It takes two to tango’

Vesna Mačković: Za tango je potrebno dvoje

predstava | premijera 13.9. u 19:30h; reprize 14. i 15.9. u 19:30h | produkcija: Udruga za audio-vizualnu kulturu “Kamera” u sklopu programa Pogonator*

U suvremeno-plesnoj predstavi izvođači Vesna Mačković i Sven Copony istražuju raspon emocija od odbijanja bliskosti preko suzdržanosti do zbližavanja i potpune intimnosti. U tangu za dvoje plesat će se kao i u životu: od straha do odvažnosti, od hladnoće i usamljenosti do strasti i sveobuhvatnog spajanja.

Ulaznice su dio inicijative “Umjetnost dostupna svima” prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji preuzmu ulaznice s praznim poljem cijene, pri izlasku s predstave upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom. Rezervirajte svoje ulaznice na

2017-06-16 Student Radio – Ravno do sna – Live – G. Bogunović, A. Opalić, V. Mačković

2017-06-16 – Student Radio – Ravno do sna – live

Journalist Zoran Stajcic hosted live in the studio Anu Opalić (author of the music video ‘Kikiriki’), Gorana Bogunovića (from the Radost! rock group who performed the music for the show) and Vesnu Mačković, where they talked about the various artisic process in creating videos, music and performances for ‘Gold medal ‘.

2017-12-01 – – Review of the musical soundtrack of the band ‘Radost!’ (for the ‘Golden Medal’ show)















































Review of the musical soundtrack of the band ‘Radost!’

Da se Radost! umije i drugačije izražavati mimo svojih prepoznatljivih karakteristika koje krase lucidan smisao za kompleksne rock varijacije s vještim leksičko-poetskim akcentom što se svako malo vezuje uz groteskno-sofisticirani humor dokazuje i ovaj nenadani konceptualni rad. Ako ne onog klasično nazvanog ‘soundtracks’ obilježja, onda svakako namjenskog jer je “Zlatna medalja” rađen za predstavu Vesne Mačković koja se kroz vlastiti invaliditet iskazala kao dovitljiva umjetnica ismijavši uobičajene standarde sporta. Predstava je tokom lipnja izvedena u sklopu festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru jasno se ogradivši od sindroma vlastitog hendikepa. Nije potrebno navoditi da se dotična doslovce šegači s pojmom sportskog uspjeha koji je vezan uz grandiozne pojmove veličanstvenosti, neponovljivosti, biti najbolji, biti pobjednik, biti slavan, biti no.1.

Suština novog zvučnog imagea benda je što se, van svake sumnje, vrlo hrabro uhvatio u koštac s do sada netipičnim stilsko-žanrovskim osobinama: eksperimentalnom i konkretnom glazbom, krautrockom, post-punk/ noiseom, te folk i cabaret motivima u čemu je svakako umnogome kumovala sama Vesna dozvolivši, pa čak i potenciravši Radost! da se iskaže u novim područjima, nazvati ću ih, do sada rudimentarne glazbe za bend u koju se ranije nisu upuštali.

Prvo što dočekuje na ovome 32 i pol minute dugačkom EP-iju što se slobodno može zvati i mini album jest uvodni performans od punih 20 minuta u kome se Radost! apsolutno prikazala art-rock strategima poput kombinacije Pink Floyd, Can, Kraftwerk (iz najranije faze), Radiohead i Don Caballero otvorivši ogromnu kutiju impresija na temu bogate hrvatske gramatike. Stvarčina je naime instrumental nazvan “S kim, čim” kao sedmi padež, a bome, objašnjavati nekome izvan slavenskog jezičnog područja što to znači jednako je pojašnjavanju kineske ili ugro-finske gramatike. Okey, mi Slaveni znamo što to znači (a i još neki indoeuropski narodi Litvanci ili Latvijci), kao i govornici sanskrta ili turkijskih jezika. Dakako, riječ je o čistoj lingvističkoj zafrkanciji na vrlo spontan način, no u njoj bend pokazuje svoju umješnost da iz početne eksperimentalne apstrakcije u kojoj od početka do kraja barata samo bas, bubanj i gitara osmisli psihodeličnu poantu rock-simfonije nadahnutu upravo Vesninim naputcima: kako se hendikep može vješto pretvoriti u iznimno bogati performans, a to ova četiri glazbenika upravo i rade pletući čarobnu mrežu tonova koji mirišu i na post-rock po konceptu, ali u principu, gledajući njihov dosadašnji kontinuitet, to im nikad nije bio prioritet. Ušaltavaju se dinamički nakon 5-6 minuta početnih eksperimentarija (ali odličnih, kapa im dolje), u umjereni tempo krautrocka opaljenih Can-ovaca neprestano podižući tenzije izmjeničnim duelima gitara braće Bogunović, a uopće nije teško pogoditi koje dionce svira Goran, a koje pjevač Brale… U jednom momentu, oko 13. minute prelazi se čak i u hardcore tempo, pa skoro čak i u namjerni de-kompozicijski kaos sa smislom prikazujući tu granicu koja ponekad iz čiste žudnje postaje poraz na sporskom, ali i glazbenom planu.

Sigurno niste jednom čuli od fanova ex-Yu new-wavea da je “Ona se budi” Šarlo Akrobate fenomenalna pjesma, ali isto tako ste čuli mnogo tvrdnji da im je album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” neslušljiv. E, vidite, ja spadam u kategoriju onih koji tvrde da je i jedno i drugo fenomenalno, samo što je hit isfuran otpočetka, a materijal s albuma nije još niti dan danas, a zbog toga Koja i pokojni Milan i VD kod mene imaju zlatni status. Bilo bi posve neprimjereno da su taj album prihvatile gomile što su slušale Bijelo Dugme, Čorbu i Plavi Orkestar. Umjetnost je stvar individualnosti, a ne potražnje. Odavno se zna da umjetnost nikako ne smije biti prisilan rad. Ak’ jest, onda postaje kič ko’ Brega, Tonči Huljić Rajko Dujmić, Thompson i Gibboni. Od toga treba bježati pa makar i sitnim koracima kako to radi Vesna.

Prva pjevana pjesma na EP-iju nakon ovog raskošnog 7. padeža “Nepravilno” uvijena je u post-punk umjerenog tempa Magazine/ Joy Division s rasplinutim Braletovim vokalima jasno frekventirajući energiju o sportašu koji je prisiljen napraviti ‘bolje, brže, više, jače’, elem suvremenom sportašu koji ‘igra ponosno sa sponzorom’ gdje najbolji pobjeđuju. Ali, Radost! se ne prepušta hedonizmu nekakve pobjede, nikako. Oni su sad u tom trenutku mogli polučiti onaj navijački efekt različitih himni Kazališta, Pipsa, Hladnog Piva, Kawasakija, Let 3, Miše Kovača i da ih ne nabrajam, samo da su ovdje iskoristili najjednostavniju opciju repeticije refrena. Ali nisu. Kod njih toga ovdje nema. I što je zanimljivo, dramatiku kompozicije stavljaju na zadnji akcent, odnosno, drže se svojeg već revnog pravila da im je svaka pjesma zasebno umjetničko djelo koje ima jasan argument zašto postoji i zašto je stvorena. Ovaj put je to kritički pogled na suvremeni sport: ‘sve što radim je nepravilno (mudro), sve što volim je nepravilno, jer sve je nepravilno’. “Pjesma mojih navijača” je još jedan post-punk s klasično umjerenim, čak i pretromim disco tempom, ali je puna himničnosti ‘mala zemlja srca velikog/ luđaci, bićemo prvaci/ …mene jača pjesma mojih navijača’ (obogaćena sa snimcima sportskih prenosa na hrvatskom i španjolskom), no čisto sumnjam da u skoro vrijeme može biti u ovo skroz blesavo doba prepoznata kao idealna pjesma povodom odlaska naše nogometne Hrvatske ekipe na svjetsko prvenstvo u Rusiju, no držim fige, da sam radio urednik, rado bi ovo uvrstio, a ne one jedne te iste navijačke himne koje dobivamo s radija.

Na koncu, tu je i jedna Vesnina vokalna rola u završnoj “Kikiriki” protkanoj akustičnim folk motivima i ironičnim nacionalno-sportskim, a i mizantropskim leksikom koji se nastavlja iz prethodne teme, dakako sve u domeni dobro poznatih krikova horde sa sportskih borilišta kada se u afektu navijačkog adrenalina zaore parole koje su neprekidna tema medija da takvim neumjesnim dobacivanjima i izgredima tamo nije mjesto. Ha, a gdje im je onda kad su već odavno uvriježene čak i u saboru i u haškoj sudnici?

Kako god, Radost! i Vesna su napravili impozantno dovitljiv obzor na kurentna zbivanja oko sporta i svih pikanterija u njemu kritički se postavivši bez ikakvog dodvoravanja nekakvim zahtjevima raspamećenih strasti priloživši do sada jednu od ponajboljih i originalnijih glazbeno-stilskih akcija u karijeri. Bend je s obje noge ušao na teren kojeg do sada nisu znakovitije preferirali (osim ponekad na posljednjim koncertima), te je kao takav iznimno osvježenje njihove diskografije pokazujući odmak prema istraživačkim metodama da mogu još štošta novoga i intrigantnog podariti jer im je od prvijenca “Radost oslobađa” proteklo tek samo cijelih 10 godina koje su mogući zalet za ono što se od njih može dobiti.

Naslovi: 1.S kim, čim, 2.Nepravilno, 3.Pjesma mojih navijača, 4.Kikiriki (feat. Vesna Mačković)

2017-06-16 N1info – “Golden medal” – review of the concept of ‘bread and games’ (journalist Andreja Žapčić)

2017-06-16, N1info

“Gold medal” – Review of the concept of ‘bread and game’

Interview: Vesna Mačković, journalist Andreja Žapčić

Komercijalni sport, navijački nacionalistički mentalitet, pogrešnost natjecanja općenito u obliku u kojem se odvija u današnje doba – teme su koje umjetnica Vesna Mačković propituje u predstavi “Zlatna medalja”, koja će biti premijerno izvedena u nedjelju 18. lipnja u 20 sati u sklopu Festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru.

Performans tijela ”Zlatna medalja” u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja. Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.

U ovom performansu bit će dodijeljeno nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara, a na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni. Svečanu dodjelu pratit će poticajna navijačka glazba benda Radost!, a cijeli soundtrack predstave bit će moguće kupiti po cijeni koju publika sama odredi za taj glazbeni uradak na CD-u. Naime, i Festival Perforacije i ova predstava dio su inicijative „Umjetnost dostupna svima“ prema kojoj se ulaznice samo rezervira, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem.

Predstavu je najavio prigodan glazbeni video novonastale navijačke himne koju izvode Vesna Mačković i bend ‘Radost!’, a premijera „Zlatne medalje“ bila je i dobra prilika i za osvrt na dosadašnji rad ove svestrane umjetnice. Vesna Mačković je autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Suosnivačica je sa Žakom Valentom i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te pokretačica inicijative ‘Umjetnost dostupna svima‘.

Koja je tema predstave “Zlatna medalja”, koja egzistencijalna pitanja i zašto postavlja?

Predstava “Zlatna medalja” daje kritički pogled na međuljudska natjecanja, a to čini kroz oslikavanje motiva preuzetih iz komercijalnog sporta kao tek još jednog konzumerističkog proizvoda namijenjenog zadovoljstvu potrošača, iz navijačkih nacionalističkih tendencija, ali i iz umjetničkih natječaja. Kroz ovu predstavu postavljaju se pitanja bez nametanja odgovora.

Kroz glazbu u predstavi koju je kreirala grupa “Radost!” te kroz performans tijela postavljaju se pitanja što je sport, a što igra; kada sport prestaje biti igra, a postaje šteta, samoubojstvo ili ubojstvo, te zašto dopuštamo da nekima od nas natjecanja, sportska ili umjetnička, ili bilo koja druga, postanu toliko bitna u našim ‘životićima’ da smo spremni riskirati svoj ili tuđi život, činiti verbalni delikt prema drugima i pretvoriti natjecanje u nešto nepravedno.

Gdje vidite poveznicu s aktualnim temama, odnosno kako gledate na problematiku forsiranja natjecateljskog mentaliteta i navijačkog identiteta u kontekstu nedavnih događaja oko Janice Kostelić?

Nažalost, teme ove predstave konstantno su aktualne. Slučaj vrijeđanja Janice Kostelić oslikava tvrdi šovinizam sveprisutan u našim još uvijek krajnje patrijarhalnim krajevima, pa posljedično i u navijačkim skupinama. Situacija u kojoj Zdravka Mamića napadnu udarcem u glavu, a Janicu Kostelić povicima u kojima joj nude k***c nešto su što treba kazniti kako se ne bi ponovilo. I pritom to treba kazniti bez obzira tko činio uvredu, bili to navijači ili i sam Zdravko Mamić. I pritom nasilje treba kazniti bilo ono fizičko ili šovinističko kao u slučaju Janice.

Jer nasilje je nasilje i jednako boli bilo ono tjelesno ili verbalno. Kada nešto u sustavu ili zakonima treba mijenjati, a redovno političko djelovanje i razgovori nisu efikasni zbog prekorumpiranog i ispolitiziranog društva, ja sam za mirne prosvjede i demonstracije, pa i bojkote jer to smatram jednim načinom lobiranja za bolje društveno uređenje. Pritom sam protiv osobnog vrijeđanja, šovinizama i nasilja kakvi su se dogodili Janici.

Zašto smatrate da je natjecanje, kako sportsko, pa i ono paraolimpijsko, tako i umjetničko pogrešno? I zašto smatrate da je to tabu reći?

Ne smatram da su natjecanja pogrešna. Ja nas kroz predstavu pitam jesu li pogrešna u obliku u kojem se u današnje doba odvijaju. Je li u redu da se u umjetnosti natječete za neku nagradu ako morate nominirati sami sebe, a onda će tročlani žiri odlučiti tko je najbolji.

Je li u redu da se u umjetnosti natječu samo oni koji mogu platiti natječajnu kotizaciju. Je li u redu da se u sportu natječemo tako što si tijelo, sportska odijela ili opremu tehnološki razvijamo u svrhu postizanja nadljudskih rezultata. Je li u redu elitizam sportskih natjecanja koji onima koji nemaju novca za skupu opremu čine nemogućim da jednako lako ili uopće ne ostvare vrhunske rezultate.

U tom smislu je li u redu da je paraolimpijsko natjecanje manje vrijedno ili manje zapaženo. Pa kad bi i bilo jednako zapaženo bi li bilo u redu to natjecanje gdje paraolimpijci jednake principe koriste za pobjedu: ulaganjima u skupe proteze, specijalnu obuću i opremu. Sve to da bi se u sportu bilo brži, viši, jači, a u umjetnosti bolji. Što uopće znači bolji? Mora li postojati bolji? Zapitajmo se sve to.

Mogu li sportske igre doista biti samo igre, postoje li igre izvan koncepta “kruha i igara” i koliko smo i u tom dijelu zarobljeni u tržišnu logiku?

Sportske igre uspijevaju ostati igre, nadam se, u amaterskoj kategoriji sporta gdje su sponzor i nagrada dovoljni da se igračima kupe sokovi i novi ručnici. Čim sport prijeđe u kategoriju u kojoj bolji zarađuje više ili dobiva više prestiža, tada taj sport više nije igra i prelako postaje ne-sport i nesportski u svom djelovanju i van terena i na sportskom terenu.

Rekla bih da je umjetnost igra van koncepta “kruha i igara” dok god i sama ne robuje tržišnom natjecateljstvu. Međutim, uslijed svakodnevne preopterećenosti koju valjda svaki pojedinac koji živi i radi u kapitalizmu doživljava, ljudi sve manje imaju želje za umjetnošću pred koju treba sjesti i otvorenog uma ju promisliti ili barem intuitivno osjetiti, a sve više žude za sadržajima iz koncepta “kruha i igara” kako bi otišli kući zabavljeni i nasmijani sa zaboravljenim vlastitim problemima i teškoćama. Zato i nastaje sva ta ljutnja kada neki tim izgubi ili kada mu preočito bude krivo suđeno na utakmici.

Kada je riječ o Vašim djelima, osim pokreta važnu ulogu igraju i zvuk i svjetlo te govor, a vi i pišete poeziju, koju govorite u svojim predstavama, koliko Vas sve to ispunjava i kanite li još proširiti dosege?

Moja želja za kombiniranjem tehnika u umjetničkom izražavanju je nepresušna. Ako ulovim samu sebe da u nizu radim dvije ili tri suvremeno-plesne predstave, ili kazališna rada, ili video rada počnem osjećati nervozu, ustajalost i dosadu. Zato sam s eksperimentiranja tijelom prešla na video, s videa na glas, zvuk, tekst, pa na žive performanse da bih trenutno bila u nekoj točki kada počinju iz mene izlaziti ideje o performativnim prijenosnim instalacijama. Želja mi je okušati se i u umjetnosti u virtualnom svijetu, tek bi to bio izazov u sljedećim godinama. Nažalost, VR tehnologija je skupa pa tko zna kada ću si takvo stvaranje moći priuštiti.

Kada pak govorimo o stereotipima, predrasudama i diskriminaciji, doživljavaju li Vas i dalje kao “onu curu invalid što pleše”? I gdje smo danas uopće kada govorimo – ako uopće govorimo, o inkluzivnom glumištu, kazališnoj, filmskoj i plesnoj sceni?

Ovo je jedna jako teška tema koja me pri svakoj novoj premijeri emotivno okrzne. Nažalost, u mnogim očima sam, kako kažete, još uvijek “ona cura invalid što pleše” da se poslužimo riječima kolegice Jelene Mesar iz naše duet-predstave “Njih dvije” koja se upravo bavila raznim stereotipima.

Ja sam ta neka invaliduša nažalost u prekobrojnim očima: u očima publike, kolega, kritičara, novinara, umjetničkih institucija. Još uvijek je po mom osobnom osjećaju premali broj kritičara koji uspijevaju vidjeti cjeloviti umjetnički sadržaj iza mog deformiranog tijela, ali jednaku teškoću imaju i novinari i publika. A ono što mi najteže pada je kad me dva naša suvremenoplesna festivala odbiju jer “već imaju jednu invalidsku predstavu” kao da su premašili kvotu ili kao da je uopće bitno kakva tijela plešu, a sama predstava postaje time manje bitna. Nadam se da će se mojim dugotrajnijim stvaranjem ali i povećanjem broja umjetnica i umjetnika s invaliditetom jednog dana konačno otkloniti bitnost naših tijela i prevagnuti bitnost umjetničkih sadržaja koji se stvaraju.

Naša plesna i kazališna scena, ali i filmska produkcija su izrazito neinkluzivni. Da ne stvaram vlastite produkcije, bila bih prisiljena pridružiti se nekom od inkluzivnih plesnih ili dramskih kolektiva koji su po meni umjetnička invalidska geta. Dok god na pozornicama HNK, Gavelle, ZKM-a, Kerempuha, Komedije, Teatra &TD, Zagrebačkog plesnog ansambla itd., ne bude i izvođača s invaliditetima, do tada nema inkluzivnosti, nego samo getoizacije pri čemu moćnija skupina omogućava iz povlaštene pozicije da umjetnici s invaliditetima imaju mjesto za stvaranje i poneki novčić za to.

Jedan istinski slučaj inkluzivnosti van mojih vlastitih video i scenskih produkcija bio je angažman u Bacačima sjenki gdje sam prošla na audiciji, a moje invalidno tijelo nije bilo tema predstave, niti je ispunjavalo neku kvotu te sam tim više iz suradnje s redateljem Borisom Bakalom neizmjerno naučila i o sebi na sceni. Jedino umjetničko područje gdje se zaista osjećam slobodna od stigmi mog tijela je hrvatska performerska scena. Kada nastupam na performerskim festivalima tim selektorima i toj publici je nebitno kakvo tijelo imam i isključivo ih zanima što u performansu govorim ili izvodim. Zato se sve češće izražavam van pozornica koje robuju uokvirenim viđenjima glumačkih i plesnih tijela.

Referirate li se u ovoj predstavi na svoje prošle radove i kako?

U jednom prizoru osvrćem se na vlastitu umjetničku nagradu koju sam prošle godine dobila s Anom Opalić na godišnjoj izložbi suvremene umjetnosti THT@MSU za video performans “Pozdrav” snimljen u napuštenoj hali Željezare Sisak. Presvjesna sam da ne pospem pepelom i samu sebe dok stvarajući svoju umjetnost u tržišnim uvjetima i sama robujem potrebi da budem primijećena, odnosno da moj rad bude prikazan, spomenut, sugeriran publici, pa pritom eto i nagrađen i posljedično primijećen od komisija koje dodjeljuju proračunska sredstva a sve u svrhu toga kako bih mogla stvarati još i opet. Tužno, zar ne?

Pokretačica ste inicijative “Umjetnost dostupna svima” prema kojoj se ulaznice samo rezerviraju, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem – kakva su dosadašnja iskustva? A pitam vas to i s obzirom na to da je bilo mišljenja da je premda se radi o “instanci vrijednoj pažnje i hvale, ipak i riječ o skliskom terenu imajući na umu da bi financijska podrška umjetnosti trebala biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome”. Neki će upozoriti i da nije potpuno dosljedan jer su predstave prethodno već financirane javnim novcem, primjerice kroz Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a o tome gledatelji nisu mogli odlučivati.

Inicijativu “Umjetnost dostupna svima” pokrenula sam pri mojoj prvoj samostalnoj kazališnoj produkciji. Osjetila sam nelagodu kada je trebalo definirati cijenu ulaznice mom tada drugom scenskom radu. Također sam imala gorak okus u ustima nakon svih onih situacija kada ni sama nisam mogla za neku predstavu platiti meni skupu ulaznicu i tada sam koristila invalidski popust, ali sam morala pokazati ili papirom dokazati invalidnost. A tu je bila i svjesnost da su ljudi neskloni otići na suvremeni ples ili neki apstraktni umjetnički događaj i pritom platiti ne znajući što će dobiti. Zbog svega toga logično mi je bilo pozvati ljude da slobodno dođu i pri izlazu bez ikakvog pravdanja sami za sebe odluče koju cijenu upisuju na ulaznicu i plaćaju li ju ili ne.

Ne sviđa mi se osuđivanje ove inicijative od strane jednog dijela struke i kolega s argumentom da bi umjetnost trebala biti podržana od strane proračuna neovisno o trenutnim ukusima publike. Neka mi se jave kada moje predstave budu podržane s 30.000 do 60.000 kuna kao njihove, a ne sa 7.000 do 10.000 kuna što je maksimum potpore koji ja dobijem za isti broj angažiranih ljudi na sceni i iza scene. Kad se to dogodi, možemo pričati o relativnosti i nezavisnosti od ukusa publike.

Publici se ova inicijativa jako sviđa. Cijene da se njihovo mišljenje cijeni. Cijene da se njihov životni standard poštuje, a da im se pritom ne uskraćuje dolazak ili traži etiketiranje pripadnošću socijalno zakinutoj grupi. Inicijativa ide dalje dok god sam ja producentica mojih radova. Podršku su joj dosad dali Bacači sjenki i Udruga Domino s Festivalima Perforacije i Sounded bodies. Zadovoljni smo jer nam dođe određeni dio publike koji inače ne bi došao bilo zbog cijene, bilo zbog skepse prema sadržaju. Oni koji plate natprosječnu cijenu, pokriju one ulaznice koje nisu bile plaćene i mi imamo prosječnu ulaznicu kao bilo koja druga predstava, ali imamo proširenu publiku koju druge predstave ne bi dobile.

Ovo ljeto primljeni ste na rezidenciju Roberta Wilsona u njegov Watermill centar u New Yorku, kako ste “upali” i što očekujete?

Svake godine Watermill centar objavljuje javni međunarodni natječaj na svojim internetskim stranicama. Ove godine prijavilo se više od 700 umjetnika iz cijelog svijeta, primljeno nas je 70. Prijave se primaju po kategorijama: kazalište, performans, video, foto, instalacije … Prijavnica traži video ili foto uzorke dosadašnjeg umjetničkog rada i video u kojem u 30 sekundi morate objasniti svoju motivaciju za rezidenciju.

Veselim se upoznati umjetnike iz cijelog svijeta najrazličitijih tehnika umjetničkog izražavanja, ostvariti suradnje i, naravno, kao vrhunac prilici da učim od inspirativnog fantastičnog Roberta Wilsona. Da moj odlazak u New York ne bi ostao na performansu koji ću imati na kraju rezidencije u zajedničkom šestosatnom programu na Annual Benefitu, na kojem se očekuje 1000 posjetitelja, ostajem još neko vrijeme kako bih performirala na ulicama New Yorka i snimila umjetnički video dokumentarac.

Predstavu “Zlatna medalja” najavljuje singl Vesne Mačković i grupe Radost” “Kikiriki” u režiji redateljice Ane Opalić.

Golden medal

© Silvija Dogan

18.6.2017, Festival Perforacije, Zagreb Dance Center

Reprise: 26.5.2018., Theater 21, Sisak

Author and Performer: Vesna Mačković
Music: Group Radost! (Branko Hlap Bogunović – guitar, vocal, Dimitrij Petrovic – drum, percussion, Dino Sylence Kraljet – bass guitar, Goran Bogunović – Biber – guitar, background vocal)
Scenography and props design: Vesna Mačković
Technical solution of props: Ines Kolenko (Elizabeth Grom)
Photography: Silvija Dogan, Ana Opalić
Video survey: Mladen Ergić filming, Vesna Mačković editing
Video content and music video: Ana Opalić

In the performance of the body “Golden medal” Vesna Mačković, with the technical and coaching support of the carefully selected team,  challenges several existential questions.

The evaluation of “games” in the concept of “bread and games” comes into question when games become superimposed, over-games and non-games. When games become a competition, idolatry and suicide. When games are no longer a game, they are no more than games. They become less and less games until in time they completely disappear from their own definition, and the word “games” takes on the most different meanings.

With the support by:
Croatian Ministry of Culture
Sisak Culture Committee

TV announcement:

18.06.2017. HTV1 – Culture News – premiere of the ‘Gold Medal’ performance – journalist Vesna Mimica

16.06.2017. HTV1 Hrvatska uživo – Ana Opalić, Vesna Mačković, Goran Bogunović – journalist Maja Sever


16.06.2017. Student Radio – Ravno do sna – Live – G. Bogunović, A. Opalić, V. Mačković

16.06.2017. Croatian radio – Katapultura – announcement of ‘Gold medal’

Internet and print media: – Review of the musical soundtrack of the band ‘Radost!’ (for the ‘Golden Medal’ show), 1.12. 2017.

N1info – “Golden medal” – review of the concept of ‘bread and games’ (journalist Andreja Žapčić), 16.06.2017.

Ravno do dna – announcement of music video ‘Peanuts’ Vesne Mačković and the rock band Radost!, 10.06.2017.


Krleža, stand in line! – theatre show

Premiere: 5. 4. 2018, 20 h
Reprise: 6. 4. 2018, 20 h
Pogon Jedinstvo, Zagreb, Croatia

Performers: Tonka Kovačić, Vesna Mačković​, Vilim Matula​, Ida Fučić, Roko Nakić, Vilim Ostović

Production: Association for Audio-Visual Culture ‘Camera’
Author: Vesna Mačković
Tonka Kovačić, Vesna Mačković, Vilim Matula, Ida Fučić, Roko Nakić, Vilim Ostović
Costume and props design:
Vesna Mačković
Technical solution for props and costumes:
Ines Kolenko
Edita Sentić
Dora Bodakoš
Video selfies:
friends around the world and Pero Kvesić
Light and sound technician:
Tomislav Maglečić

‘Krleža, stand in line!’ is a multimedia contemporary theater play, in which the theme revolves around the invisibility of artists today. This stage work originated from the same name radio-drama premiered in the show “Ars acustica” of Croatian Radio in October 2017.

Author Vesna Mačković is using performers voices and live effects on iPad looper and then produces experiments of voice, sound and text emphasizing subject’s invisibility, earshot or inaudibility. The performers use the text that the author has imposed on them, but they twist and replicate them as they wish. In spite of everything, and despite the disobedience of the performers, the author manipulates their voices live, and these sounds, that reality, go to the public – the world hears what she decides. And the performers themselves are not sure what will happen when they open their mouth and let their voice out. Where is the artist in all of this? He was invited, he came on time, but nobody notices him. Krleža, stand in line! Snack is served. We have also prepared a fun-music program. And maybe we can talk about your new book. Come on, Krleža! Harry up! Hurry, Krležaaaa!


TICKETS are part of the ‘Arts Available to Everyone’ initiative, according to which visitors book empty tickets and at the end of the show enter the price which they decide to pay, depending on their living standard and satisfaction with a watched performance.

With support: Croatian Ministry of Culture, City of Zagreb, Pogon Jedinstvo, KUC Travno, Zagreb Dance Center, Ars kopija, Outdoor Akzent,


Intensities – radiophonic cover of multimedia dance performance

Premiere: 26. 11. 2015., Croatian radio 3, Radio atelje

Director: Vedran Hleb,
Music editor: Adriana Kramarić,
Dramaturg: Katja Šimunić.
Own text interprets: Vesna Mačković.
Music: Alen and Nenad Sinkauz.

This work as radiophonic echo of the same name stage work (dance multimedia play “Intensities”) establishes itself as a composite radio-stage performance in to this radio play by interweaving of triple narrative lines: autofictional, fictional and self-reflective. Vesna Mačković choreographs sounds like a memory of the play, evoking her states during the performance, describes one of her working days and gives a comment on the precarious life of the artist today.

Also available at:

Photos from the studio

All the best about the dead


22.10.2016., Sisak, Festival Željezara, Muzej Grada Siska

12.minute performans of sound and text thematising lost, abandoned, corrupted Sisak factories. Created and premiered for Night of performance and video organised by Festival Željezara.12-minutni performans zvuka i teksta na temu propalih, pokradenih ili uništenih sisačkih tvrtki. Kreiran i premijerno izveden na Noćima performansa i videa u organizaciji Festivala Željezara.