Vesna Mačković

Gostovanje autorsko-izvođačke ekipe predstave IMRC-a “Magnolija (ili prkos)” u emisiji Dobro jutro, kultura povodom nastupa u Ateni u Grčkoj na festivalu Unlimited access.

http://www.matica.hr/vijenac/548/Prekora%C4%8Divanje%20granica/

Vijenac 548 – Ples

Ivana Slunjski

Nakon relativno kratke edukacije na plesnim radionicama i nedugo nakon prvih scenskih nastupa s Montažstrojem, Integriranim kolektivom za istraživanje pokreta i Bacačima sjenki, Vesna Mačković odvažila se na samostalan plesni projekt. Nešto brže no što je uobičajeno, to ne bi osobito odskakalo od logična razvoja autora da nije posrijedi izvođačica kojoj je tijelo obilježeno invaliditetom. Iako bi demokratsko društvo trebalo svima osigurati jednake mogućnosti ostvarivanja potencijala, uključujući i umjetnički, a inkluzija se ne bi smjela isticati kao nešto iznimno ili nešto što se nužno mora provesti, umjesto da je razumljiva sama po sebi, to nažalost izostaje u svakodnevnoj praksi i uopće u percepciji velikoga dijela populacije.

Posebice je problematičan ples kao izvedbena umjetnička disciplina, koja se doima izrazito demokratičnom i otvorenom prema drugim umjetničkim i ostalim područjima djelovanja, prihvaćajući time i drukčijost i odmak od uopćena poimanja plesa, ali je s obzirom na tjelesnost te fizičku spremnost i mogućnosti plesača u temeljnome disciplinarnom određenju veoma rigidna i odmak dopušta marginalno. Utoliko je pothvat Vesne Mačković kao jedne od doista malobrojnih domaćih izvođačica s tjelesnim invaliditetom (uzevši u obzir i izvođače Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život), jednako kao i djelovanje Integriranoga kolektiva za istraživanje pokreta, koji vode Iva Nerina Sibila i Amela Pašalić s intencijom profesionalnoga stvaranja i izvođenja plesa, važan pomak prema dugotrajnu procesu ozdravljenja društva.

Inkluzivno načelo da umjetnost mora biti dostupnom svima bez obzira na socijalne kategorije Mačković primjenjuje i na kupnju ulaznica – ulaznice se plaćaju nakon odgledane predstave, a cijenu određuje svaki gledatelj sam prema trenutačnoj financijskoj situaciji i zadovoljstvu viđenim. Uz tu aktivističku poruku prisutna je i svijest o problematici određenja vrijednosti umjetničkoga rada.

Inicirajući projekt, premijerno izveden 18. veljače, Vesna Mačković okupila je jaki autorski tim, redatelja Vedrana Hleba, glazbenike Alena i Nenada Sinkauza, videoumjetnika Ivana Lušičića Liika, multimedijskoga umjetnika Bojana Gagića i kostimografkinju Ninu Nimac, koji stvarajući svako u svome segmentu jednako nose izvedbu kao i izvođačica. Naime, vidljiva plesna građa prilično je fragilna, svedena na nužno kretanje scenom, sužen repertoar kretnji ili samo naznačene pokrete, a ples se s pomoću gibanja videa, svjetla i zvuka dovršava u području imaginacije. Tim produžecima tijelo prelazi vlastite granice šireći se prostorom.

Polazište cjelokupne građe stihovi su Vesne Mačković, a izvedba se sidri na usložnjavanju građe, ili njezinu intenziviranju, tako da su stihovi pretočeni u glazbu, ne kao utjecaj ili poticaj na stvaranje, nego kao njezin sadržaj, zatim je „skladani tekst” povratno sudjelovao u reizgradnji stihova koji tako postaju glazbenom građom, a glazba narativnim i poetskim iskazom. Stihovi i glazba prerađeni su u pokret i glas, iz toga je nastao video, a potom napokon svjetlo. Zahvaljujući promišljenim, ali nenametljivim redateljskim intervencijama, svi slojevi ili intenziteti međusobno se prožimaju i uvjetuju i na kraju objedinjuju u izvedbi. Takvim usložnjavanjem postiglo se da izvedbena građa koja bi zbog fragilnosti lako mogla skliznuti u nedostatnost dobije na gustoći i koheziji. Tijelo naviklo na izloženost pogledima sada izlaže svoju intimu. Poveznica s unutarnjim svijetom introspektivni su stihovi koje izvođačica izgovara, isprva jedva čujno, potom sve razgovjetnije, odlučnije. Suočavamo se s iskušenjima, s boli, s klonućima, s otporom, transformacijom, identifikacijskim nemirima, oslobađanjem. Atmosfera je intimna, prisna, na trenutke i pomalo nestvarna, halucinantna, prati stanja samotnosti i želje za otvaranjem. Suigra videa i rasvjete nasuprot relativnoj statičnosti tijela pandan su nesputanoj (imaginativnoj) zaplesanosti u opreci s prinudnom nepomičnošću. Izlaganje intime eksponiranoga tijela koje prekoračuje vlastite zadanosti i prevođenje nutrine u plesni kontekst, odnosno scensko intenziviranje habitusa u potrazi za plesnošću koja odudara od uobičajene plesne građe uz snažnu aktivističku poruku najveće su vrijednosti Intenziteta.

http://www.kulturpunkt.hr/content/sitno-kljucanje-tijela

U Intenzitetima Vesne Mačković tijelo se ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, već se koreografski proizvodi kontingencija njegova postojanja.

Piše: Una Bauer

Koreografska formacija predstave Intenziteti Vesne Mačković (autorica i izvođačica) i Vedrana Hleba (redatelj i dramaturg), premijerno izvedena u Pogonu Jedinstvo 18. veljače, podsjetila me na inicijalno pitanje Weak Dance Strong Questions Jonathana Burrowsa i Jana Ritseme – kako izvesti “pokret koji niti ide od (nečega), niti ide prema (nečemu)”. Temeljna propozicija koreografije Vesne Mačković ponešto je drugačija. Formulirala bih je otprilike ovako: “kako koreografirati pokret koji niti osvaja širinu prostora niti se zatvara u vlastitu imaginiranu unutrašnjost”. Kada kažem da ne osvaja širinu prostora mislim pritom na specifičnu sliku onoga što je poznato pod pojmom frontier thesis (Frederic Jackson Turner, 1893) – čovjeka kao onoga koji zauzima, dominira, koji potčinjava, koji kroti, kako – u inicijalnom kontekstu ove specifične sintagme – prirodu civilizacijom na Divljem zapadu, tako svojim tijelom prostor oko sebe. Ostavit ću sada ovu usporedbu po strani jer je ona znatno preciznije upotrijebljena, primjerice, u izvrsnoj knjizi Helen Thomas Dance, modernity and culture u kojoj autorica sociološki interpretira specifičnost američkog modernog plesa u kontekstu ranog kolonijalnog života u Americi. Bilo mi je prvenstveno stalo do toga da zazovem tu sliku plesačkog osvajanja prostora i odnosa prema prostoru kao prema nečemu što se treba pokoriti i zauzeti, upravo zato jer Vesna Mačković čini nešto suprotno, ali ne tako da zapne u krajnost solipsizma.

Svojim upornim, detaljiziranim i tvrdoglavo usmjerenim pokretima Vesna Mačković kao da urezuje svoj pokret u gustu masu prostora oko nje. I zaista, njezin pokret ima neku drvodjeljsku kvalitetu, udaranja malim dlijetom po istoj površini drveta. Međutim, Vesna time ne proizvodi skulpturu, nego njen negativ, urezujući rupu u tom gustom prostoru oko sebe. Naizgled paradoksalno, radi se o tome da Vesna proizvodeći rupu u masi prostora, umjesto da ga pokorava, zapravo proizvodi prostor, zrak oko sebe tako da se on, pod utjecajem njenih pokreta, zgušnjava i postaje tvrđi, kompaktniji, mijenja agregatno stanje. Vrlo je zanimljivo promatrati tu inverziju – tu debljinu zraka oko Vesne dok ona gotovo filigranski oblikuje zrak, ponavljanjem i varijacijama na temeljne motive kretanja. Specijalna kvaliteta Vesnine koreografije je zapravo u davanju mase i težine prostoru oko sebe, koji je često u konvencionalnijem plesnom izrazu potisnut u svojoj materijalnosti, negiran u svom pružanju otpora. U Intenzitetima, ta je neka inicijalna koreografska pozicija izvrnuta, jer se naglašava negativ pokreta, izokreće temeljna paradigma tijela plesača kao tijela koje se kreće u praznini. Umjesto toga postavlja se tijelo koje se kreće u punini i gustoći zraka oko sebe. Međutim, važno je napomenuti da to kretanje u punini nije postignuto nekakvim očitim sredstvima kao što bi moglo biti usporavanje pokreta ili intenzivno naglašavanje napora kretanja, i upravo zato je tako zanimljivo. Prostor i zrak kao masa proizveden je sitnim kljucanjem tijela.

Druga zanimljiva kvaliteta scenske prisutnosti Vesne Mačković je stalna napetost između stabilnosti i nesigurnosti. Mačković stoji čvrsto u mjestu, u teškim cipelama, u nekoj zoni sigurnosti, ali istovremeno pokretom gornjeg dijela tijela priziva, izaziva, proizvodi tu čvrstinu kao nestabilnost, izvodeći pokrete koji sugeriraju da joj tijelo visi o struni, da se klati naprijed nazad, da je pokretano izvana. Ta strategija proizvodi određenu rastjelovljenost odnosno udvajanje – neku depersonalizaciju vlastitog tijela, njegova pretvaranja u objekt, što je umjetnički vrlo zanimljivo. Zanimljivo je zato jer se tijelo koreografski ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, nešto što pobjeđuje samo sebe, već se koreografski proizvodi kontingencija njegovog postojanja, suvišak njegove autonomne proizvodnje, dok se radi s njegovom relativnom autonomijom (tijelo koje nije u potpunosti u kontroli). Ta autonomija tijela, ipak, ne proizvodi neko dodatno podcrtavanje kartezijanskog dualizma, nego zapravo naglašava kontingenciju kao temeljni mehanizam svakog živog organizma. Ono što je zanimljivo jest što je kontingencija proizvedena u predstavi, ona se ne koristi samo kao ready-made. Vesna Mačković zato koreografira svoje tijelo kao nestabilno, unoseći nesigurnost i fragilnost kao dramaturški i koreografski stvorenu i izabranu.

Ta je priča kostimografski (Nina Nimac) jasno podržana naglašavanjem simetrije asimetrije. Autoričina kosa, šišana tako da joj je jedna strana znatno duža od druge, reproducira se u kostimu koji nosi, odijelu ispod kojeg viri košulja, duža na suprotnoj strani od one na kojoj se nalazi duža strana frizure. Izdvojeni elementi su zato posve asimetrični, dok njihova kombinacija proizvodi dinamičnu simetriju. Zanimljiv je i moment ravnoteže između Vesne i jedinog drugog “tijela” na pozornici – mikrofona na stalku, te trenutak u kojem se sjena Vesninog tijela udvaja u kutu pozornice, proizvodeći tri Vesne, od kojih dvije šaraju kosom po zidu u duhovitoj dinamici. Vesnino kretanje po prostoru također proizvodi slično zazivanje simetrije u asimetriji – dok u prvom dijelu predstave, postepeno se pomičući ulijevo, izvodi svojevrstan U-turn, pokretom aktivirajući samo lijevu stranu pozornice, pri kraju predstave se postavlja posve desno, uza zid, statično, dok govori u mikrofon. Onu materijalnost pokretom proizvedenog prostora na početku predstave, u zadnjem dijelu proizvodi isključivo glasom, kao da odgovara samoj sebi novim sredstvima, iz suprotne pozicije. Tekst koji izgovara, nažalost, daleko je najslabiji dio predstave. Opetovano ponavljanje i značajna pauza nakon gotovo svake riječi ili sintagme samo izazivaju iritaciju i proizvode nelagodu u svojoj pretencioznosti. Postupak bi načelno trebao odgovarati koreografskom, ali u usporedbi s koreografskim ne proizvodi novu vrijednost, nego samo ukazuje na nemoć teksta u usporedbi sa svim ostalim elementima ove izvedbe.

Različiti elementi ovog scenskog djela uvode se vrlo postepeno, dodavanjem i/ili oduzimanjem. Iz startne pozicije tišine postepeno se uvode zvučni intenziteti (Alen i Nenad Sinkauz). Dinamična scenografija – projekcija naizmjenično osvjetljenih kvadratičnih površina na stražnjem zidu izvedbenog prostora (Bojan Gagić, Ivan Lušičić Liik) postaje aktivirana nakon što se Vesnin pokret već uspostavio, postepeno zauzimajući sve veću površinu, šireći se red po red u tabličnom rasporedu. Scenografija kao da zaziva lumino-kinetički rad Vladimira Bonačića DIN. GF 100 iz 1969, koji je u stalnom postavu MSU-a, iako se za razliku od Bonačićeva rada koncentrira na slične tonove. Bonačićev rad, a pretpostavljam da je o tome riječ i u ovom slučaju, je pseudo-nasumično programiran, “proizvodeći” ili “izvodeći” dojam kontingencije, u konverzaciji s koreografskim strategijama predstave.

Intenziteti imaju i jednu dodatnu dimenziju – njima je premijerno predstavljena Vesnina inicijativa “Umjetnost dostupna svima”, no način na koji je formulirana sadrži jednu problematičnu dimenziju. Na ulaznici stoji: “Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom”. Dok je prvi dio rečenice vrlo razuman, drugi me pomalo plaši. Ako to pretvorimo u opće pravilo i apsolutiziramo individualizirano određivanje vrijednosti u direktnoj vezi sa “zadovoljstvom” predstave, na skliskom smo terenu. Ukratko, financijska podrška umjetnosti mora biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome. Međutim, moja kritika je usmjerena mogućoj poopćivosti ovog modela “zadovoljstva” netom nakon odgledane predstave, a ne jednoj njegovoj instanci koja je u svakom slučaj vrijedna i pažnje i hvale, i koja je, ipak, izbalansirana s “procjenom životnog standarda”.

http://www.kulturpunkt.hr/content/protiv-ustaljene-forme

Pogonator je novi program koji će funkcionirati kao inkubator suvremenog plesa i kazališta u nezavisnoj produkciji.

Pripremio: Tomislav Žilić

Novi program Pogona podrazumijeva prostornu, programsku, tehničku i promidžbenu podršku za projekte koji će se realizirati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Pogonator će uključivati nove domaće produkcije, umjetničke istraživačke projekte i izvedbe gotovih predstava domaće produkcije u domeni suvremenog progresivnog kazališta, suvremenog plesa, novog cirkusa i eksperimentalnih hibridnih, istraživačkih projekata. Pogonator čine umjetnički projekti pojedinaca i skupina koji kroz svoj rad otvaraju kritički prostor, onaj koji propituje ustaljene forme kako umjetničkog djelovanja tako i šireg promišljanja društva, koji pronalaze nove umjetničke oblike i načine komunikacije s publikom.

U program su uključeni i već etablirani autori i skupine, ali i oni mladi koji tek započinju svoj kreativni razvoj. Na taj način Pogonator funkcionira i kao platforma koja mladim umjetnicima daje relevantan kontekst i potiče na suradnju s drugim umjetnicima i skupinama, koji pripadaju različitim generacijama. Program se ostvaruje kroz partnersku suradnju s 14 organizacija i neformalnih skupina, a uključeno je sveukupno 158 umjetnika, koji će kroz 2015. godinu ostvariti 27 izvedbi 13 gotovih predstava domaće produkcije te 5 novih domaćih produkcija čije ćemo izvedbe imati također priliku vidjeti u Pogonu Jedinstvo.

Prvi projekt koji probija led programa Pogonator je plesno-multimedijalna predstava Intenziteti koja će premijerno biti izvedenau srijedu, 18.veljače u 20 sati u organizaciji udruga Freakvencija i Kamera. Autori predstave su Vedran Hleb i Vesna Mačković, za glazbu su zaduženi Alen i Nenad Sinkauz, video oblikuje Ivan Lušičić Liik, kostime Nina Nimac, a svjetlo Bojan Gagić. Plesna entuzijastkinja Vesna Mačković, ujedno autorica i izvođačica predstave već mjesec dana sa svojom ekipom u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Kao osoba s invaliditetom autorica objašnjava i specifičnost bavljenje umjetnošću osoba s invaliditetom te koliko su kulturne institucije kod nas otvorene za osobe s invaliditetom.

Još jedna domaća produkcija iz programa Pogonator koja će u veljači doživjeti svoju premijeru je projekt Konverzacijski party grupe Rezonirati. Oni su Ivana Rončević, Luana Lojić, Antonio Kiselić Ledinsky i Marko Gutić Mižimakov, a kako stvaraju predstavu publika može pogledati na otvorenim probama od 23. do 26.veljače, od 19 do 21 sat, dok će se Veliki konverzacijski party odigrati u petak, 27.veljače, u 20. sati.

http://vijesti.hrt.hr/272674/intenziteti-predstava-koju-cete-platiti-na-kraju

“Intenziteti” – predstava koju ćete platiti na kraju

Predstava “Intenziteti” osebujne autorice Vesne Mačković početke nalazi u njezinu pisanju poezije. Ne htijući da riječi ostanu zapisane samo između korica knjige, Vesna se odlučuje za predstavu u kojoj će s pomoću glasa, pokreta, videa i glazbe gledateljima dati sve ono što i inače vide u plesnom projektu.

Na prošlogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, u suradnji s plesačicom Silvijom Markić, izvela je predstavu “Magnolija ili prkos”, koju je mentorski pomogla i Iva Nerina Sibila. Sudjelovala je i u projektima Montažstroja te Bacača sjenki.

Ovo je njezin samostalni projekt na kojem je okupila izvrstan tim – poput videoautora Ivana Lušičića Liika. Uzorak koji se kreće odgovara imenu predstave i njime zapravo upravlja Vesnina izvedba. Glazbu su napisala braća Sinkauz i nastala je kao neka vrsta skladanog teksta. Vjerujući u autorski tim, Mačković stvara ekipu koja zaokružuje njezinu ideju i redatelj i dramaturg predstave postaje ključna osoba projekta. Bilo je važno pokazati svu širinu njezina rada i posebno njezino aktivističko stajalište – pa je cijeli tim ravnopravno sudjelovao u stvaranju.

Važno je i zanimljivo da se predstava vrednuje na kraju, uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanim.

http://www.kupus.net/odlucite-koliko-vrijede-intenziteti/

Pogonator, program podrške produkciji, izvedbama i umjetničkom istraživanju suvremenog plesa i kazališta koje nastaje na nezavisnoj sceni, priprema novu predstavu. Radi se o plesno-multimedijalnoj predstavi „Intenziteti“ koja proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Načine na koje one međusobno komuniciraju, interferiraju, poništavaju se ali i nadograđuju. Izvođačica će tako plesati i riječima, svojim tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.

Materijal se sastoji od sedam intenziteta kroz koje autorica prevodi sve elemente materijalnosti izvedbe u plesnu sferu. Intenziteti su postaje autoričinih suočavanja sa vlastitim ograničenjima, oni su prostori njenih intimnih otpora u koje nas autorica poziva da zajedno s njom doživimo mogućnost vlastite transformacije.

Autori projekta su Vedran Hleb i Vesna Mačković, dramaturgiju i režiju također potpisuje Hleb, dok je Mačković još i autorica teksta i izvođačica. Za glazbu su odgovorni Alen i Nenad Sinkauz, video potpisuje Ivan Lušičić Liik, dizajn svjetla Bojan Gagić, a kostimografkinja je Nina Nimac.

Premijeru „Intenziteta“ možete u Pogonu Jedinstvo vidjeti 18. veljače u 20 sati, a iduće izvedbe su 19. i 20. veljače. Organizatori su udruge Freakvencija i Kamera, a što se tiče ulaznica za ovu predstavu, tu je posebna priča. Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom, jer kažu autori, umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima. Uostalom, kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad, a i publika zaslužuje najprije vidjeti što kupuje. U slučaju „Intenziteta“ nema popusta za marginalizirane skupine, a svatko tko se nađe u publici sam određuje cijenu vlastite ulaznice. Ako vam se svidi ono što ćete vidjeti – budite darežljivi jer plaćanjem ulaznice podržavate buduće izvedbe. Na adresi ulaznice@vesnamackovic.com ili 099 200 40 40 možete rezervirati ulaznice koje naknadno možete i platiti.

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1731

Intenziteti, najavljena kao plesno-multimedijalna predstava, koja će premijerno biti izvedena 18. veljače u 20 sati u Pogonu Jedinstvo, okupila je snažnu autorsku ekipu: Vedran Hleb dramaturg i redatelj, Alen i Nenad Sinkauz glazbenici, Ivan Lušičić Liik vizualni umjetnik, Bojan Gagić multimedijalni umjetnik i Nina Nimac kostimografkinja. No, neuobičajeno, pokretačica, autorica i izvođačica cijelog projekta Vesna Mačković malo je poznato ime na našoj izvedbenoj sceni. Dosad se intenzivno bavila pisanjem i slikarstvom, a dobitnica je posebne rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012. za rad na studentskoj kazališnoj predstavi Antigona. Izvedbom se počela baviti kroz IMRC kolektiv, edukacijski i izvedbeni projekt koji radi na polju integracije osoba s invaliditetom u plesnu praksu. Potom je surađivala s Montažstrojem, Bacačima sjenki i kontinuirano s Le Zborom.

U ovom, prvom autorsko-izvođačkom iskoraku, proučava veze između svog vanjskog i unutarnjeg tijela i time nastoji dovesti u pitanje i drugačije definirati te kategorije, njihovu komunikaciju, interferencije, poništavanja i nadogradnje. Multimedijalno, dakle pokretom, tekstom, zvukom i slikom izgraditi će novo tijelo od glazbe i svjetlosti. Sedam intenziteta kojima kreira ovaj, tek naizgled krhki svijet, postaje su autoričinih suočavanja s vlastitim ograničenjima i njezini intimni otpori kroz koje nas poziva da doživimo mogućnost vlastite transformacije.

Trenutno gotovo jedina izvođačica s vidljivim tjelesnim invaliditetom, njezina će premijera zasigurno pokrenuti mnoge diskusije i mimo same građe predstave. Već u svojoj najavi postavlja drugačije sučelje izvedbe i javnosti pod geslom Umjetnost dostupna svima, s provokativnim pozivom da posjetitelji ulaznicu plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo ogledanom predstavom. K tome naglašava da popusta za marginalizirane skupine nema jer – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice prema svojem sustavu vrijednosti. Reprizne izvedbe su 19. i 20. Veljače, a ulaznice možete rezervirati na ulaznice@vesnamackovic.com

© Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 13. veljače 2015.

http://www.teatar.hr/175069/intenziteti/

Plesačica s invaliditetom u predstavi “Intenziteti” suočava se s vlastitim ograničenjima i preispituje mogućnosti vlastite transformacije.

Plesno-multimedijalna predstava Intenziteti jedinstvena je pojava na hrvatskoj plesnoj i općenito izvedbenoj sceni u dva segmenta – solo izvođačica je plesačica s invaliditetom, a ulaznice za predstavu naplaćivat će se nakon izvedbe uzimajući u obzir životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.

Autori projekta, Vedran Hleb i Vesna Mačković, kroz predstavu proučavaju veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice te pokušavaju definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Kako stoji u najavi, izvođačica će plesati i riječima, tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.

Solo plesačica Vesna Mačković kroz sedam intenziteta, koji predstavljaju suočavanje s vlastitim ograničenjima, preispituje mogućnosti vlastite transformacije i uvlači publiku u prostor njenih intimnih otpora.

Vesna Mačković bavi se dramskim pisanjem, no u fokusu interesa joj se nalaze izvedbene umjetnosti, posebno ‘živa umjetnost’ glume i plesa. S plesnom pedagoginjom Ivom Nerinom Sibilom i Silvijom Marchig radila je na predstavi Magnolija (ili prkos) kroz koju je vježbala mogućnosti plesne improvizacije, a ostvarila je i niz suradnji s nekima od najzanimljivijih domaćih kolektiva poput LeZbora, Montažstroja i IMRC-a. Predstava Intenziteti njezin je prvi izvedbeni solo u kojem, kako je sama rekla, glasom, glazbom, svjetlom i riječima proširuje doseg svog tijela.

Autori glazbe u predstavi Intenziteti su Alen i Nenad Sinkauz, a za video je zadužen Ivan Lušičić Liik. Autorica projekta, autorica teksta i glavna izvođačica je Vesna Mačković.

http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/369021/Jos-nismo-osvijestili-sto-mozemo-i-cime-se-trebamo-baviti.html

INTERVJU: VESNA MAČKOVIĆ
Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti
Autor: Antonela Marušić 9.2.2015.

Da život s invaliditetom ne mora biti preprekom za bavljenje izvedbenim umjetnostima i praksama, svjedoči plesna entuzijastkinja Vesna Mačković. Nakon nekoliko angažmana u predstavama suvremenog plesa, kao izvođačica i autorica nastupa u predstavi ‘Intenziteti’ koja će premijeru doživjeti 18. veljače u Pogonu Jedinstvo. S našom sugovornicom razgovaramo o tome i ostalim temama vezanima za bavljenje umjetnošću osoba s invaliditetom

Što je potaklo Vaše zanimanje za suvremeni ples? Kako ste dospjeli na radionice kolektiva IMRC-a (Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta) u Zagrebačkom plesnom centru?

Oduvijek su me privlačile izvedbene umjetnosti. Za razliku od slikarstva ili pisanja koji podrazumijevaju samotnjački proces stvaranja, uvijek mi je bilo intrigantno proučavati glumce i plesače koji jednako izražajni bivaju dok su oči publike uživo uperene u njih. Privlačan mi je taj osjećaj žive umjetnosti. One koja na neki način u svakoj izvedbi nastaje iznova. Suvremeni ples me u tom smislu puno više počeo zanimati kad sam shvatila koliko više intimnosti i ekspresionizma nudi izvođaču, autoru u odnosu na klasično dramsko kazalište.
U vrijeme kad sam na Filozofskom fakultetu kod prof. Mire Muhoberac otkrivala sklonost pisanju vlastitih dramskih tekstova naišla sam na prezentacijsku izvedbu IMRC-a u Zagrebačkom plesnom centru.

Ta prezentacija pokazala je koreografski rad s osobama u invalidskim kolicima. Već sam neko vrijeme imala u glavi ideju, želju, da osmislim plesnu predstavu s osobama u kolicima, ali nisam znala za postojanje takvih izvođača kod nas. Oduševilo me vidjeti u IMRC-u usred Zagreba ekipu za potencijalno ostvarenje mojih ideja. Pristupila sam voditeljici Ivi Nerini Sibili s idejom te je uslijedilo jedno ljeto ispunjeno gutanjem plesne lektire kao što su Kazuo Ohno i Pina Bausch. Upijanje plesnih poetika koje minimalnim pokretom ostvaruju snažan ples misli, ideja, emocija. Kroz jesenske radionice u organizaciji IMRC-a i također Studentskog centra koje osvještavaju tijelo, ali i glas kao izvedbeni instrument shvatila sam da se odlično osjećam i kao izvođačica, a ne samo kao autorica.

Kolektiv IMRC promiče ideju da ples i pokret nisu uvjetovani određenom tjelesnom datošću, već da tjelesni izraz, iskustvo zajedničkog plesnog kretanja, kao i istraživanje izvedbenih potencijala pokreta i plesa, pripada svima. Zašto je takav postulat još uvijek neiskušan na domaćoj plesnoj i izvedbenoj sceni? Zašto nemamo inkluzivno glumište, kazališnu, filmsku ili plesnu scenu?

S pojavom IMRC-a više nemamo pravo reći da kod nas suvremeni ples pripada samo potpuno pokretnim tijelima. Osvještavanje koje je bilo potrebno učiniti dvostruko je. IMRC osvještava istovremeno publiku i izvođače. Publika kroz izvedbe IMRC-a uči gledati suvremeni ples kao umjetnički sadržaj neovisno o tijelu koje ga izvodi. Izvođači, kako oni s invaliditetom tako i oni bez, uče o područjima izražavanja s vlastitim teže pokretnim tijelima, ali i kroz kontakt improvizacije u kojima se susreću različito pokretna tijela.
Mislim da je naša plesna scena i izvan IMRC-a vrlo inkluzivna. Gotovo da mi se nije dogodilo da me na plesnim radionicama raznih umjetničkih organizacija odbiju zbog invalidnosti. Vježbe se uz zajedničku suradnju voditelja i polaznika mogu prilagoditi i teže pokretnoj osobi u velikom broju slučajeva.

Što se tiče inkluzivnog glumišta to smatram jednom bolnom točkom naše nacionalne scene. Pitanje koje si kao gledateljica postavljam je kako to da imamo kazalište slijepih, najstarije na svijetu, a njihove glumce ne vidimo u postavama HNK-a, Gavelle i drugih najvećih hrvatskih dramskih kuća. Nisu dovoljno dobri ili klasična kazališta ne znaju što bi s takvim glumcima?

U jednom ste razgovoru kazali da je izraz ‘inkluzivni/integrirani ples’ pomalo nepotreban. Možete li objasniti zašto? Kakva su Vaša iskustva plesa na radionicama koje nisu eksplicitno tako određene?

Inkluzivnost kao definicija nekog plesnog kolektiva u idealnom bi svijetu bila suvišna. Rekla bih da smo kao ljudska vrsta još uvijek nedovoljno samosvjesni, neosviješteni po pitanju toga što možemo, čime se trebamo baviti u životu. Kao što čuđenje ili divljenje izaziva slikar koji slika ustima, slično je neočekivano da se osoba u kolicima bavi plesom. Dok je svijet takav, dotle su nam potrebni inkluzivni kolektivi i inkluzivne radionice. Osviješteni ljudi otići će na bilo koju, zvala se ona inkluzivna ili ne.

Ima li kod nas ili negdje u regiji profesionalnih plesača s invaliditetom? Koliko su institucije i plesna pedagogija u nas otvoreni za osobe s invaliditetom?

Mislim da kod nas još nema kritične mase zainteresiranih plesača s invaliditetom koji bi potakli naše dramske i plesne akademije da se otvore izvođačima s invaliditetom. Nadam se da će s godinama upravo IMRC biti ishodište iz kojeg bi s vremenom izašli plesači ili plesni autori s invaliditetom koje naše akademije i umjetničke organizacije neće moći ignorirati. Tek kad nam se dogodi neki naš Raimund Hoghe (njemački koreograf i izvođač koji je dobitnik nagrada za najboljeg plesača i autora u konkurenciji s plesačima bez invaliditeta), počet će pravo osvještavanje umjetničkih institucija.

Što Vam je donio rad s plesnom pedagoginjom Ivom Nerinom Sibilom i Silvijom Marchig na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’? U toj predstavu Silvia Marchig Vam u jednom trenutku odgovara citatom Gilesa Deleuzea, o tome da je ‘dosta binarnog mišljenja’, dosta je suprotstavljanja ‘zdravih i bolesnih’, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa’. Kako mijenjati spomenutu binarnost u svijesti ljudi?

Rad na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’ bilo mi je iskustvo koje mogu vrednovati kao više radionica zgusnutih u jedan proces. Učila sam čitati sebe kroz plesnu improvizaciju, vježbala razne mogućnosti kontakt-improvizacije u duetu sa Silvijom, upijala od Nerine kako koreografski rješavati dane improvizacijske sadržaje. Da, tijekom rada na ‘Magnoliji (ili prkos)’ odmakle smo se od binarnog mišljenja najviše time što predstavu nismo gradile na tome da potpuno pokretna plesačica, dakle Silvija Marchig bude moja asistentica u izvedbi, da mi pomaže ili da me podržava fizički. Izražavale smo svaka sebe bez težnje da postanemo slične u izričaju. Upravo tim našim odmakom od binarnog shvaćanja nas samih u izvedbi vjerujem da smo pomakle i binarne poglede u svijesti publike. Nadam se.

Iz MagnolijeIz ‘Magnolije’,
Krunoslav Marinac

Posljednjih godina ostvarili ste cijeli niz suradnji s nekima od najzanimljivijih domaćih kolektiva poput LeZbora, Montažstroja, IMRC-a. Koje ste vlastite i vanjske/društvene prepreke se morali dekonstruirati da biste se ostvarili kao plesačica i izvođačica?

U navedenim kolektivima zaista nije bilo nikakvih prepreka. Dapače, to su kolektivi koji grle i promiču različitost. Blokada je postojala u mom umu kojem nije bila poznata ideja plesa mogućeg neovisno o pokretljivosti tijela. Kada su Iva Nerina i IMRC uklonili tu blokadu, dalje je put bio jasan.

Zahvaljujući Vašoj preporuci, nedavno sam pročitala zanimljiv tekst na Guardianu vezan za filmski biznis i glumca Eddieja Redmaynea koji u filmu ‘Teorija svega’ glumi Stephena Hawkinga. Christopper Shin, dramatičar s amputiranom nogom, objasnio je zašto gledanje kako glumačke zvijezde tumače uloge osoba s invaliditetom toliko intrigira širu publiku izjavivši kako je riječ o specifičnom strahu i mučnini kojim se tako transcendiraju u nešto oslobađajuće i katarzično te da iste uloge igraju izvođači sa stvarnim invaliditetom, filmska industrija ne bi bila tako zainteresirana za filmove posvećene takvim temama. Što mislite o tome?

Šira je publika vrlo osjetljiva biljčica. Ljudi ne vole biti uznemireni gledajući film ili predstavu. Ili vole poslije uznemiravanja barem biti utješeni. Istina boli, smeta. Za suočavanja se nema volje, vremena. Suočavanja, osvještavanja kroz gledanje filma ili predstave zahtijevaju intelektualni napor koji ljudi danas iscrpe u borbi sa svojim svakodnevnim rutinama, problemima, preživljavanjima.

Kad dođu u kino ili kazalište, žele se odmoriti, utješiti, nasmijati, zabaviti. Zato Hollywood u invalidska kolica stavlja glumce koji se na dodjeli nagrada ili u medijskim pojavljivanjima prešetavaju nasmijani. Preporučujem španjolski film ‘I ja, također’ (Yo, tambien) koji je režirao i u kojem glumi osobu s Downovim sindromom Antonio Naharro, u stvarnom životu i sam downovac. Vrlo iskreno oslikava kroz ljubavne, prijateljske i radne odnose blokade koje mogu imati i najinteligentniji ljudi prema ‘različitima’.

Čime se još bavite pored plesa i pjevanja?

Osim pisanja, istražujem i glumu. Trenutačno sam dio ekipe Bacača sjenki odnosno njihovog projekta ‘Brujanje grada’ u kojem kroz zabavnu interaktivnu predstavu s publikom istražujemo gradske lokacije i mičemo sjene, bacamo svjetlo, a sve kroz satiru, komiku, pjesmu koje prevlačimo preko dokumentarnih sadržaja.

Kako biste najavili novu predstavu ‘Intenziteti’ na kojoj već neko vrijeme radite s Vedranom Hlebom kao dramaturgom i redateljem i autorima glazbe Alenom i Nenadom Sinkauzom?

U predstavi ‘Intenziteti’ prikazujemo intenzitete izražavanja kroz fizički ograničeno izvedbeno tijelo koje želi biti plesno. To je moj prvi izvedbeni solo u kojem koristeći glas, glazbu, svjetlo i riječi proširujem doseg mog tijela plešući ovim ekstenzijama daleko van njegova ruba. Projekt je vrlo inspirativan za cijeli autorski tim i nadamo se da će privući publiku željnu novih pogleda na izvedbenost i ples. Premijera i reprize su u Pogonu Jedinstvo od 18. do 20. veljače. Onima koji bi je htjeli pogledati bit će zanimljiva informacija da ulaznice nemaju cijenu. Cijenu određuje svaki posjetitelj za sebe nakon odgledane predstave uzimajući u obzir svoj životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom. Ulaznice se samo rezerviraju putem ulaznice@vesnamackovic.com.

http://www.disabilityartsinternational.org/resources/case-studies/croatia/

Iva Nerina Sibila o našoj predstavi “Magnolija (ili prkos)”:

Magnolia (or Defiance) is more complex in concept and dramaturgy, and much more demanding to watch. The main input and idea came from Vesna, who is a writer and painter, and her experience of disability, long immobility, pain, and creativity, as well as a fascination with Kazuo Ohno. In contrast to the first piece, in Magnolia movement is very limited, restricted. It’s mostly a manifestation of specific mental or emotional states that we were trying to dig into. It is a duet, and Silvia and Vesna spend a lot of time alone, pushing each other’s voyage from a distance. From the very first rehearsal, it was obvious that they have a special chemistry together and that in close contact they produce poetry. So, we went the “hard way” and tried to create a zone where each of them fully emancipates through very personal sensitivities and issues and towards the end they kind of flow into each other. As a dramaturgical framework we stayed with Kazuo Ohno’s works and used him as a mediator, so the music we use is quotations and some movement flashes. The fascination was not with Butoh, but his transcendence in movement, the transgression of identity and deep mental zones from where his dancing arises.’

Maja Đurinović: Kako razlikovati plesače od plesa
(PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.)

IMRC kolektiv je nastupio 31. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru s dva programa. Magnolija (ili prkos), je posljednji rad i prvo cjelovečernje djelo kolektiva pod vodstvom Sibile; duet Vesne Mačković i Silvije Marchig nastao na poticaj, tekstualne i likovne nacrte Mačković, ujedno iznimno zanimljive izvođačice čija se ograničenja u brzini hoda ili veličini koraka pretvaraju u neobičnu, nemirnu vertikalu. Izvođačice kreću iz pozicije distance i međusobnog preuzimanja scene da bi se s vremenom sve više osjetila neka povezanost, misaona pa onda i tjelesna. Svaki novi izlazak donosi drugu nijansu tjelesne senzacije, međutim to pada u djelu kada izvođačice sjednu da bi naizmjence čitale tekstove čiji se sadržaj čini pretenciozan u kontekstu cijelog
programa baziranog na finom tkanju osjetilnog i emotivnog.

Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice
(Zarez, broj 381., 10.4.2014.)

Magnolija (ili prkos)

Vrlo jaku motivaciju izvedbe ovih nam je dana ponudila predstava, bolje rečeno tridesetpetominutni procesnirad pod nazivom Magnolija (ili prkos), kojisuradnički potpisuju Iva Nerina Sibila, Vesna Mačković i Silvia Marchig. Ovdje pratimo susret, nipošto ne klasični duet, dva različito kapacitirana tijela: jednog vrhunske plesačice suvremenog plesa i balerine Silivije Marchig i drugog, također vrhunski obilježenog borbom s invaliditetom, koje se izvedbi pred gledateljima otvara iz duboke potrebe propitivanja svog mjesta u cijelom kinetičkom sustavu današnje fizičke estrade. To “drugačije funkcionalno” tijelo Vesne Mačković u drugom dijelu predstave dijelis publikom svoje koreografske vizije i potrebe. Jedna od njih je san o željezničkoj stanici, gdje se brzi vlakovi i putnici koji jure u različitim smjerovima mimoilaze s tijelom koje nikamo ne može odjuriti i ne može se uključiti u općislet hektičnosti, alistoji na stanici zagledano u beskrajne mogućnosti odlazaka i dolazaka. Silvia Marchig odgovara Vesni Mačković citatom iz Deleuzea, o tome da je dosta binarnog mišljenja, dosta je suprotstavljanja “zdravih i bolesnih”, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa. I zbilja, koreografija koja počinje kao nizanje “samopredstavljačkih” sola vremenom prerasta u vrlo potresnu studiju ljudskih ruku, rastvorenih (Marchig) i čvornatih, zgrčenih dlanova (Mačković), čija je koordinacija onoliko nepravilna i onoliko savršeno točna koliko su to i kompozicije latica posvema neumjerenih magnolija. U ovoj predstavi Marchig nije “asistentica” Mačković. Naprotiv, svako tijelo brine za sebe isvako tijelo bira svoju muku, odnosno svoj rad s unutarnjim i socijalnim preprekama. Čak bih rekla da je naglašenija samostalnost tijela i u toj samostalnosti namjerna kriza “koherencije”, u korist istraživanja dvije vrlo različite zone nonkonformističkih impulsa. Marchig istražuje pokret bez čvrstih vektora, gotovo olujno vođen (vitlan) prostorom, a izazivan dugim zadržavanjem daha i zatim njegovim naglim otpuštanjem, kao i težinu evokacije sinkronog kretanja, odnosno poziva i čekanja da s Vesnom Mačković uđe u ritmičko zajedništvo sudisanja. Mačković afirmira ples kao imaginacijsku zonu, u kojoj je dovoljno dozvolitisi moment igre da bi i izvođačica i publika bili uvučeni u koreografsku etidu, dodatno radeći i na maski(realiziranoj prekrivanjem lica bjelinom kreme) i na kostimu (suknja prljavoružičaste boje čije ogrtanje i zavezivanje predstavlja vidljivi napor). Ispada da i Marchig i Mačković na sceni žele transformaciju: Marchig prvenstveno unutarnju, Mačković u prvom redu izvanjsku.

Autorice i njihovi “viškovi”

Iako je Magnolija službeno potpisana kao “suautorstvo i izvedba Vesne Mačković i Silivije Marchig, uz umjetničko vodstvo Ive Nerine Sibile”, rad na sceni ne ostavlja sumnje u to da je svaka instanca kreativnog odlučivanja ovdje vrednovana upravo kroz prizmu autorstva. I u razgovoru s publikom nakon izvedbe također je jasno da imperativ čitavog procesa bio istražiti pojedinačne glasove, pogotovo različite dimenzije njihove tegobne virtuoznosti. Jer svako je majstorstvo jednako tako hendikepirajuće koliko je to ifizička bolest. Zbog toga u mnogim zemljama svijeta u rubriku “djece s
posebnim potrebama” ulaze i oni čije je usvajanje znanja zbog nečega usporeno, ali i oni kod kojih je usvajanje znanja izrazito ubrzano. Obje grupe u socijalnim državama dobivaju pratitelje nastave da ne bi potpuno ispale iz takozvanog “korektivnog prosjeka”. U istom duhu, imajmo na umu da je baletno tijelo
posve jednako ekscentrično koliko su to i tijela s vidljivim invaliditetom. Štoviše, baletno tijelo je i politički često prognano isključivo u zonu nostalgije i imperijalističke zabave, što mu doduše osigurava specifičnu vrstu komercijalne vidljivosti, ali ne i dijalošku vezu s praksama i publikama suvremene umjetnosti. Zbog toga spoj Silvije Marchig i Vesne Mačković na sceni veoma produktivan i na različite načine međusobno oplemenjujući. Njihova razlika nije ni očekivano iskustvena, nitisamo politička. Zajedno s umjetnicom Juliet Robson, mogli bismo je prije nazvati paralelnim “podrivanjem arhitektonike standardizacije tijela”, kao i prevrednovanjem intenziteta scenskog fizisa u korist povećavanja složenosti i nijansiranosti onoga što uopće smatramo
elaboriranim plesnim materijalom. Ali to je samo jedan (uski) interpretativni okvir. Osobno, ovu predstavu ne mogu reducirati na ovu ili onu vrstu kritike ili programa integracije. Daleko mi je važniji neverbalni od verbalnog dijela, jer se u čistoplesnom izričaju kod obje autorice pojavljuje unutarnja tjeskoba različitih afektivnih i identifikacijskih viškova – zanimljivo je koliko ih različito razrješuju (Mačković – lirski vedrom igrom, Marchig – mnogo mračnijim pristankom da tijelo prođe kroz svojevrsni “vihor” dekompozicije). U verbalnoj ifilmskoj zoni izvedbe, doduše, imam problem s uspoređivanjem scenskog materijala izvođačica i legendarnog japanskog performera Kazuoa Ohnoa (citat iz Ohnoove predstave Mother završava izvedbu). Naravno da je butoh također odrediv kao zona u kojoj je čudovišno/katastrofalno/ranjeno izjednačeno s najpročišćenijim izrazom i na svoj način onda čak i estetički zavodljivim sadržajem, ali nisam sigurna da je Magnoliji(kao lucidno imenovanoj vrsti prkosa u naslovu predstave) potrebna tako eksplicitna usporedba, niti da joj je uopće potrebna sprega s tehničkim aspektom buthoa kao vizualnog citata, bez dubljeg odnosa u ovu kompleksnu umjetničku formu. Marchig i Mačković stvaraju kontekst intimnosti izloženih tijela koji se čini daleko važnijim od citata nekih drugih epoha i njihovih ekspresivnih vrhunaca. Općenito mise čini da je You Tube doveo do toga da praktičkisvaka predstava ima na sceni previše neprorađenih i nedovoljno motiviranih citata, kojima je jedina svrha zaobićirazličite stupnjeve artikulacije koje nam duguju sami umjetnici.

Tragovi

Nakon predstave Izvođačice gotovo se ne mogu sjetiti nijednog njezinog markantnijeg momenta. Izvedba prolazi opušteno, tu i tamo popraćeno smijehom, sa srdačnim aplauzom na završetku izvedbe. Njezina je lepršava intoniranost pomalo bliska cabaretu, u kojem izvođačice znaju da ne smiju uznemiravati gledatelje previše zahtjevnim pitanjima (dapače, stručnu će terminologiju citirati na način humorne dosjetke), ali zato ih smiju diskretno zavoditi lijepim haljinama. Magnolija nipošto ne teče opušteno, premda je jedan od ponovljenih glazbenih citata kabaretska glazba. Tijela Vesne Mačković i Silvije Marchig na sceni zahtijevaju od nas tišinu koja nema veze s diskretnom ironijom zabavljačke glazbe koja teče u pozadini. Nakon toplog pljeska i završnog naklona, publika Magnolije ne žuri izaći. Desetak lica ostaje sjediti na mjestu (na podu), iako je svima jasno da je program gotov. Glasovi gledatelja polako se is interesom
pridružuju razgovoru o predstavi. I nakon napuštanja Bijele dvorane Zagrebačkog plesnog centra, momenti Magnolije nastavljaju me pratiti. Prvenstveno gotovo dječje razoružavajuća otvorenost, pa i “nevoljkost”, ali istodobno istrastvenost oba ženska lica. Zatim razmišljanje o tome što znači bačenost u izvedbu. Očito postoji jedan socijalni prag nakon kojega smo doslovce survani u izvedbu. Ili u nju “padamo”, kao u provaliju (rupu iz Alise u zemlji čudesa). Ali nikako ne ulazimo na način “Kuc, kuc, evo me, ja bih sad malo izvodila, izvolite, uđite”. Izvedba počinje daleko nakon i daleko izvan zone udobnosti i dopadljivosti, u momentu pada/rizika.

Je li to ujedno i definicija autorstva?
Postoji prag čiji prelazak duboko uznemirava i mene (autoricu) i čitatelja/gledatelja? Svakako postoji osjetljivost za prijestup, kao iravnodušnost prema mogućnosti izazivanja postojećih pravila igre. Drugo je pitanje želimo li izdržati turbulencije nepoznatog sadržaja, hvatanje zraka u nedostatku oslonca i trganje vlastitih kandžica s posljednjeg poznatog praga. Evo što je rekla Alisa, naša učiteljica: Bome! Poslije ovakvog pada kao što je ovaj, neće mi biti ništa kad se skotrljam niz stube!