Za tango je potrebno dvoje

Premijera: 13.9. u 19:30h
Reprize 14. i 15.9. u 19:30h
Pogon Jedinstvo, Zagreb

Izvode: Vesna Mačković i Sven Copony

Autorica: Vesna Mačković
Koreografija: Sven Copony
Tekst: Vesna Mačković
Dizajn zvuka i miksanje: Sven Copony
Fotografija: Ana Opalić
Produkcija: Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’

U suvremeno-plesnoj predstavi izvođači Vesna Mačković i Sven Copony istražuju raspon emocija od odbijanja bliskosti preko suzdržanosti do zbližavanja i potpune intimnosti. U tangu za dvoje plesat će se kao i u životu: od straha do odvažnosti, od hladnoće i usamljenosti do strasti i sveobuhvatnog spajanja.

Tko sam?
Čija sam?
Svijet se promijenio. Ljubav je nova.
Živim u strahu od potpune predaje.
Kao da ću izgubiti (dio) sebe
onog trena kad život zaplešem
mojim koracima uz tvoje.
Živim u strahu da neću znati razlikovati
tvoje korake od mojih.
A za tango je ipak potrebno dvoje.
Tko sam?
Čija sam?

ULAZNICE su dio inicijative ‘Umjetnost dostupna svima’ prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji rezerviraju ulaznice s praznim poljem cijene pri izlasku s predstave samostalno upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom.

REZERVACIJE:
ulaznice@vesnamackovic.com
ili viber /watzup / SMS s datumom i imenom te odabirom vrste ulaznice poslati na 0992004040

Iz medija

Intervju za Pogon povodom premijere predstave ‘Za tango je potrebno dvoje’, 05.09.2017.

Pogon – Najava premijere predstave ‘Za tango je potrebno dvoje’, 05.09.2017.

Sisak.info – Novi umjetnički uspjesi Vesne Mačković, 12.09.2017.

Komentari publike

 

 

 

 

 

 

‘Transcendentalno iskustvo. Od prve slike ušao sam u paralelni svijet u kojem sam ostao do kraja.’ (Ivica Buljan)

‘Thought provoking, emotionally charged and totally unexpected! Brilliant!’ (Provocirajuća, emotivno nabijena i neočekivana! Sjajno!)

2017-09-05 Intervju za Pogon povodom premijere predstave ‘Za tango je potrebno dvoje’

 

Interview: Vesna Mačković – Za tango je potrebno dvoje

Nakon rezidencije u New Yorku kod velikog američkog kazališnog redatelja, Roberta Wilsona, a prije novih nastupa u Moskvi i Petrogradu, izvedbena umjetnica Vesna Mačković u Pogonu Jedinstvo 13. rujna premijerno izvodi suvremeno-plesnu predstavu Za tango je potrebno dvoje rađenu  u suautorstvu i izvedbi sa Svenom Coponyjem. U kratkom razgovoru, umjetnica nam je predstavila na čemu su radili.

U rujnu premijerno izvodite predstavu  Za tango je potrebno dvoje. O kakvoj predstavi se radi i u kojem formatu je donosite na pozornicu?

Predstava Za tango je potrebno dvoje scenskim pokretom oslikava intimu između dvoje ljudi. Kroz tehniku suvremenog plesa dvoje izvođača prolaze različite razine intimnog odnosa – od zaljubljivanja i rasta bliskosti, preko borbi za vlastiti identitet i individualnost unutar emotivnog odnosa koji da bi se ostvario zahtijeva prepuštanje i preoblikovanje samih sebe, do svojevrsnog razrješenja tih borbi. Sve ove slike jednog intimnog odnosa prikazane su s emotivne i fizičke razine kroz pokret, glazbu, ali i smiraj i tišinu.

Zbog čega ste izabrali tango kao jednu od okosnica rada?

Tango je za mene ples koji emotivnu bliskost, napetost, odbijanje i privlačenje dviju osoba gradi kroz jaku emociju i specifičan pokret i ritam. U jednom dijelu priče s koreografom i izvođačem Svenom Coponyjem tu priču oslikavamo koristeći upravo korake prepoznatljive kao tango uklopljene u našu suvremeno-plesnu koreografiju.

S kim ste surađivali na predstavi?

Kolega Sven Copony pridružio mi se u ovoj produkciji kao suautor koreograf i izvođač. Vrlo me obradovao njegov pristanak da ovu priču iznesemo zajedno na pozornici jer je sedam godina bio u baletnom ansamblu HNK i osim znanja koje mi je mogao prenijeti, došao je i s entuzijazmom za suradnju u ovoj vrsti izvedbe.

Koliko vam je važno i poticajno surađivati s već poznatim suradnicima, a u kojoj mjeri volite istraživati mogućnosti rada s novim ljudima?

Vrlo rijetko ponavljam suradnički tim u području suautorstva jer pri stvaranju novog rada ne volim znati što očekivati od kreativnog procesa. Volim nove senzibilitete u svakoj predstavi i volim suautorstva koja iznenađuju. Također, vrlo brzo mi je postalo jasno da i sama sebi postanem predvidljiva ako znam kakva me rutina ili senzibilitet čekaju od strane suautora. To ne znači da pri ponovljenim suradnjama ne nastaju odlični radovi, nego samo da to radije činim rjeđe nego češće.

Surađujete često s Pogonom – kako je do suradnje došlo i što je presudilo da se ista nastavlja?

Pogon Jedinstvo je već treću godinu rezidencijski dom mojih premijera pa tako jednom godišnje u prostorima dvorane Jedinstvo provedem tri tjedna stvarajući novi izvedbeni rad. Presudno za moju odluku da se prijavljujem svake godine na natječaj za rezidencije jest to što mi rad i planiranje probi značajno olakšava činjenica da se radi o rezidenciji tipa “ključ u ruke na 3 tjedna” pa stoga ne ovisim o usklađivanju svojih rasporeda s drugim kolektivima nego radim i boravim u prostoru koliko želim.  Tehnika je vrlo dobra, a i financijska podrška nije mala stvar iako nam uvijek dobro dođe više sredstava. Žalim što još nije došlo do renoviranja zgrade jer je trenutno stanje u nekim segmentima otegotno za ugodan rad, ali s obzirom na sve ranije rečeno ipak se svake godine uporno vraćam u Jedinstvo i predstavljam ovdje po jedan novi rad.

2017-09-12 Sisak.info – Novi umjetnički uspjesi Vesne Mačković

 

Novi umjetnički uspjesi Vesne Mačković

Ovo ljeto je Siščanka Vesna Mačković, između 700 kandidata iz cijelog svijeta, izabrana u 80 rezidenata kod velikog redatelja Roberta Wilsona u New Yorku. Tamo je za potrebe nejnog umjetničkog nastupa izgrađena replika napuštene hale Željezare Sisak gdje je izvela performans u trajanju dva sata pred 1400 gostiju. Zahvaljujući oduševljenju publike, kustosa i producenata te i samog Roberta Wilsona, bila je pozvana nakon 2 tjedna nastup ponoviti. Ostatak ljeta provela je performirajući na ulicama New Yorka i snimajući video materijale za umjetnički dokumentarac.

Ovih dana, točnije 13.-15.9. premijerno će izvesti novu suvremeno-plesnu premijeru “Za tango je potrebno dvoje” u Pogonu Jedinstvo.

Premijera 13.9.2017. u 19:30h,
Reprize: 14. i 15.9.2017. u 19:30h
Lokacija: Pogon Jedinstvo kod Močvare, Trnjanski nasip bb, Zagreb
Trajanje: 40 min

Rujan nastavlja aktivno te 26. rujna nastupa na Sounded bodies festivalu s reprizom predstave Pod staklenim zvonom.

Ubrzo nakon toga 30.9.-1.10. u MSU slijedi premijera međunarodnog trija u projektu SSS (Speech, Space, Sound) koji u eksperimentu glazbe, glasa i teksta predstavlja autore i izvođače:
Mia Zabelka (električna violina) – Austrija
Roman Stolyar (klavijature) – Rusija
Vesna Mačković (glas i tekst) – Hrvatska

Ovaj projekt doživjet će i svoje premijere u Rusiji:
14.10. Moskva, Elektrotheater
15.10. St. Petersburg, Alexandrinsky theatre
20.10. Moskva, Ground

Takođerje pozvana da 3.11. nastupim na Festivalu Satyrianas u Sao Paulu u Brazilu koji okuplja 500 umjetnika i 30000 posjetitelja, no kako ne pokriva avionske karte vesna Mačković je u potrazi  za potporom ili donatorom avionskih karata zanju i njenu invalidsku asistenticu u vrijednosti 15.000 kn.

Za tango je potrebno dvoje

Premijera 13.9.2017. u 19:30h,
Reprize: 14. i 15.9.2017. u 19:30h
Lokacija: Pogon Jedinstvo kod Močvare, Trnjanski nasip bb, Zagreb
Trajanje: 40 min

2017-09-05 Pogon – Najava premijere predstave ‘Za tango je potrebno dvoje’

Vesna Mačković: Za tango je potrebno dvoje

predstava | premijera 13.9. u 19:30h; reprize 14. i 15.9. u 19:30h | produkcija: Udruga za audio-vizualnu kulturu “Kamera” u sklopu programa Pogonator*

U suvremeno-plesnoj predstavi izvođači Vesna Mačković i Sven Copony istražuju raspon emocija od odbijanja bliskosti preko suzdržanosti do zbližavanja i potpune intimnosti. U tangu za dvoje plesat će se kao i u životu: od straha do odvažnosti, od hladnoće i usamljenosti do strasti i sveobuhvatnog spajanja.

Ulaznice su dio inicijative “Umjetnost dostupna svima” prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji preuzmu ulaznice s praznim poljem cijene, pri izlasku s predstave upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom. Rezervirajte svoje ulaznice na ulaznice@vesnamackovic.com

2017-06-16 Studentski radio – Ravno do sna – uživo – G. Bogunović, A. Opalić, V. Mačković

2017-06-16 Studentski radio – Ravno do sna – gostovanje uživo

Novinar Zoran Stajčić uživo u studiju ugostio je Anu Opalić (autoricu glazbenog videa ‘Kikiriki’), Gorana Bogunovića (iz grupe Radost! koja je radila glazbu za predstavu) i Vesnu Mačković gdje su razgovarali o raznim veseljima pri stvaranju videa, glazbe i predstave ‘Zlatna medalja’.

2017-12-01 Terapija.net – Osvrt na glazbeni soundtrack benda ‘Radost!’ (za predstavu ‘Zlatna medalja’)

2017-12-01, terapija.net

http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=27297#

Osvrt na glazbeni soundtrack benda ‘Radost!’

Da se Radost! umije i drugačije izražavati mimo svojih prepoznatljivih karakteristika koje krase lucidan smisao za kompleksne rock varijacije s vještim leksičko-poetskim akcentom što se svako malo vezuje uz groteskno-sofisticirani humor dokazuje i ovaj nenadani konceptualni rad. Ako ne onog klasično nazvanog ‘soundtracks’ obilježja, onda svakako namjenskog jer je “Zlatna medalja” rađen za predstavu Vesne Mačković koja se kroz vlastiti invaliditet iskazala kao dovitljiva umjetnica ismijavši uobičajene standarde sporta. Predstava je tokom lipnja izvedena u sklopu festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru jasno se ogradivši od sindroma vlastitog hendikepa. Nije potrebno navoditi da se dotična doslovce šegači s pojmom sportskog uspjeha koji je vezan uz grandiozne pojmove veličanstvenosti, neponovljivosti, biti najbolji, biti pobjednik, biti slavan, biti no.1.

Suština novog zvučnog imagea benda je što se, van svake sumnje, vrlo hrabro uhvatio u koštac s do sada netipičnim stilsko-žanrovskim osobinama: eksperimentalnom i konkretnom glazbom, krautrockom, post-punk/ noiseom, te folk i cabaret motivima u čemu je svakako umnogome kumovala sama Vesna dozvolivši, pa čak i potenciravši Radost! da se iskaže u novim područjima, nazvati ću ih, do sada rudimentarne glazbe za bend u koju se ranije nisu upuštali.

Prvo što dočekuje na ovome 32 i pol minute dugačkom EP-iju što se slobodno može zvati i mini album jest uvodni performans od punih 20 minuta u kome se Radost! apsolutno prikazala art-rock strategima poput kombinacije Pink Floyd, Can, Kraftwerk (iz najranije faze), Radiohead i Don Caballero otvorivši ogromnu kutiju impresija na temu bogate hrvatske gramatike. Stvarčina je naime instrumental nazvan “S kim, čim” kao sedmi padež, a bome, objašnjavati nekome izvan slavenskog jezičnog područja što to znači jednako je pojašnjavanju kineske ili ugro-finske gramatike. Okey, mi Slaveni znamo što to znači (a i još neki indoeuropski narodi Litvanci ili Latvijci), kao i govornici sanskrta ili turkijskih jezika. Dakako, riječ je o čistoj lingvističkoj zafrkanciji na vrlo spontan način, no u njoj bend pokazuje svoju umješnost da iz početne eksperimentalne apstrakcije u kojoj od početka do kraja barata samo bas, bubanj i gitara osmisli psihodeličnu poantu rock-simfonije nadahnutu upravo Vesninim naputcima: kako se hendikep može vješto pretvoriti u iznimno bogati performans, a to ova četiri glazbenika upravo i rade pletući čarobnu mrežu tonova koji mirišu i na post-rock po konceptu, ali u principu, gledajući njihov dosadašnji kontinuitet, to im nikad nije bio prioritet. Ušaltavaju se dinamički nakon 5-6 minuta početnih eksperimentarija (ali odličnih, kapa im dolje), u umjereni tempo krautrocka opaljenih Can-ovaca neprestano podižući tenzije izmjeničnim duelima gitara braće Bogunović, a uopće nije teško pogoditi koje dionce svira Goran, a koje pjevač Brale… U jednom momentu, oko 13. minute prelazi se čak i u hardcore tempo, pa skoro čak i u namjerni de-kompozicijski kaos sa smislom prikazujući tu granicu koja ponekad iz čiste žudnje postaje poraz na sporskom, ali i glazbenom planu.

Sigurno niste jednom čuli od fanova ex-Yu new-wavea da je “Ona se budi” Šarlo Akrobate fenomenalna pjesma, ali isto tako ste čuli mnogo tvrdnji da im je album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” neslušljiv. E, vidite, ja spadam u kategoriju onih koji tvrde da je i jedno i drugo fenomenalno, samo što je hit isfuran otpočetka, a materijal s albuma nije još niti dan danas, a zbog toga Koja i pokojni Milan i VD kod mene imaju zlatni status. Bilo bi posve neprimjereno da su taj album prihvatile gomile što su slušale Bijelo Dugme, Čorbu i Plavi Orkestar. Umjetnost je stvar individualnosti, a ne potražnje. Odavno se zna da umjetnost nikako ne smije biti prisilan rad. Ak’ jest, onda postaje kič ko’ Brega, Tonči Huljić Rajko Dujmić, Thompson i Gibboni. Od toga treba bježati pa makar i sitnim koracima kako to radi Vesna.

Prva pjevana pjesma na EP-iju nakon ovog raskošnog 7. padeža “Nepravilno” uvijena je u post-punk umjerenog tempa Magazine/ Joy Division s rasplinutim Braletovim vokalima jasno frekventirajući energiju o sportašu koji je prisiljen napraviti ‘bolje, brže, više, jače‘, elem suvremenom sportašu koji ‘igra ponosno sa sponzorom‘ gdje najbolji pobjeđuju. Ali, Radost! se ne prepušta hedonizmu nekakve pobjede, nikako. Oni su sad u tom trenutku mogli polučiti onaj navijački efekt različitih himni Kazališta, Pipsa, Hladnog Piva, Kawasakija, Let 3, Miše Kovača i da ih ne nabrajam, samo da su ovdje iskoristili najjednostavniju opciju repeticije refrena. Ali nisu. Kod njih toga ovdje nema. I što je zanimljivo, dramatiku kompozicije stavljaju na zadnji akcent, odnosno, drže se svojeg već revnog pravila da im je svaka pjesma zasebno umjetničko djelo koje ima jasan argument zašto postoji i zašto je stvorena. Ovaj put je to kritički pogled na suvremeni sport: ‘sve što radim je nepravilno (mudro), sve što volim je nepravilno, jer sve je nepravilno‘. “Pjesma mojih navijača” je još jedan post-punk s klasično umjerenim, čak i pretromim disco tempom, ali je puna himničnosti ‘mala zemlja srca velikog/ luđaci, bićemo prvaci/ …mene jača pjesma mojih navijača‘ (obogaćena sa snimcima sportskih prenosa na hrvatskom i španjolskom), no čisto sumnjam da u skoro vrijeme može biti u ovo skroz blesavo doba prepoznata kao idealna pjesma povodom odlaska naše nogometne Hrvatske ekipe na svjetsko prvenstvo u Rusiju, no držim fige, da sam radio urednik, rado bi ovo uvrstio, a ne one jedne te iste navijačke himne koje dobivamo s radija.

Na koncu, tu je i jedna Vesnina vokalna rola u završnoj “Kikiriki” protkanoj akustičnim folk motivima i ironičnim nacionalno-sportskim, a i mizantropskim leksikom koji se nastavlja iz prethodne teme, dakako sve u domeni dobro poznatih krikova horde sa sportskih borilišta kada se u afektu navijačkog adrenalina zaore parole koje su neprekidna tema medija da takvim neumjesnim dobacivanjima i izgredima tamo nije mjesto. Ha, a gdje im je onda kad su već odavno uvriježene čak i u saboru i u haškoj sudnici?

Kako god, Radost! i Vesna su napravili impozantno dovitljiv obzor na kurentna zbivanja oko sporta i svih pikanterija u njemu kritički se postavivši bez ikakvog dodvoravanja nekakvim zahtjevima raspamećenih strasti priloživši do sada jednu od ponajboljih i originalnijih glazbeno-stilskih akcija u karijeri. Bend je s obje noge ušao na teren kojeg do sada nisu znakovitije preferirali (osim ponekad na posljednjim koncertima), te je kao takav iznimno osvježenje njihove diskografije pokazujući odmak prema istraživačkim metodama da mogu još štošta novoga i intrigantnog podariti jer im je od prvijenca “Radost oslobađa” proteklo tek samo cijelih 10 godina koje su mogući zalet za ono što se od njih može dobiti.

Naslovi: 1.S kim, čim, 2.Nepravilno, 3.Pjesma mojih navijača, 4.Kikiriki (feat. Vesna Mačković)

2017-06-16 N1info – ”Zlatna medalja”- Preispitivanje koncepta ‘kruha i igara’ (novinarka Andreja Žapčić)

http://hr.n1info.com/a213044/Vijesti/Kultura/Zlatna-medalja-Preispitivanje-koncepta-kruha-i-igara.html#

2017-06-16, N1info

”Zlatna medalja”- Preispitivanje koncepta ‘kruha i igara’

Intervju: Vesna Mačković, novinarka Andreja Žapčić

Komercijalni sport, navijački nacionalistički mentalitet, pogrešnost natjecanja općenito u obliku u kojem se odvija u današnje doba – teme su koje umjetnica Vesna Mačković propituje u predstavi “Zlatna medalja”, koja će biti premijerno izvedena u nedjelju 18. lipnja u 20 sati u sklopu Festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru.

Performans tijela ”Zlatna medalja” u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja. Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.

U ovom performansu bit će dodijeljeno nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara, a na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni. Svečanu dodjelu pratit će poticajna navijačka glazba benda Radost!, a cijeli soundtrack predstave bit će moguće kupiti po cijeni koju publika sama odredi za taj glazbeni uradak na CD-u. Naime, i Festival Perforacije i ova predstava dio su inicijative „Umjetnost dostupna svima“ prema kojoj se ulaznice samo rezervira, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem.

Predstavu je najavio prigodan glazbeni video novonastale navijačke himne koju izvode Vesna Mačković i bend ‘Radost!’, a premijera „Zlatne medalje“ bila je i dobra prilika i za osvrt na dosadašnji rad ove svestrane umjetnice. Vesna Mačković je autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Suosnivačica je sa Žakom Valentom i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te pokretačica inicijative ‘Umjetnost dostupna svima‘.

Koja je tema predstave “Zlatna medalja”, koja egzistencijalna pitanja i zašto postavlja?

Predstava “Zlatna medalja” daje kritički pogled na međuljudska natjecanja, a to čini kroz oslikavanje motiva preuzetih iz komercijalnog sporta kao tek još jednog konzumerističkog proizvoda namijenjenog zadovoljstvu potrošača, iz navijačkih nacionalističkih tendencija, ali i iz umjetničkih natječaja. Kroz ovu predstavu postavljaju se pitanja bez nametanja odgovora.

Kroz glazbu u predstavi koju je kreirala grupa “Radost!” te kroz performans tijela postavljaju se pitanja što je sport, a što igra; kada sport prestaje biti igra, a postaje šteta, samoubojstvo ili ubojstvo, te zašto dopuštamo da nekima od nas natjecanja, sportska ili umjetnička, ili bilo koja druga, postanu toliko bitna u našim ‘životićima’ da smo spremni riskirati svoj ili tuđi život, činiti verbalni delikt prema drugima i pretvoriti natjecanje u nešto nepravedno.

Gdje vidite poveznicu s aktualnim temama, odnosno kako gledate na problematiku forsiranja natjecateljskog mentaliteta i navijačkog identiteta u kontekstu nedavnih događaja oko Janice Kostelić?

Nažalost, teme ove predstave konstantno su aktualne. Slučaj vrijeđanja Janice Kostelić oslikava tvrdi šovinizam sveprisutan u našim još uvijek krajnje patrijarhalnim krajevima, pa posljedično i u navijačkim skupinama. Situacija u kojoj Zdravka Mamića napadnu udarcem u glavu, a Janicu Kostelić povicima u kojima joj nude k***c nešto su što treba kazniti kako se ne bi ponovilo. I pritom to treba kazniti bez obzira tko činio uvredu, bili to navijači ili i sam Zdravko Mamić. I pritom nasilje treba kazniti bilo ono fizičko ili šovinističko kao u slučaju Janice.

Jer nasilje je nasilje i jednako boli bilo ono tjelesno ili verbalno. Kada nešto u sustavu ili zakonima treba mijenjati, a redovno političko djelovanje i razgovori nisu efikasni zbog prekorumpiranog i ispolitiziranog društva, ja sam za mirne prosvjede i demonstracije, pa i bojkote jer to smatram jednim načinom lobiranja za bolje društveno uređenje. Pritom sam protiv osobnog vrijeđanja, šovinizama i nasilja kakvi su se dogodili Janici.

Zašto smatrate da je natjecanje, kako sportsko, pa i ono paraolimpijsko, tako i umjetničko pogrešno? I zašto smatrate da je to tabu reći?

Ne smatram da su natjecanja pogrešna. Ja nas kroz predstavu pitam jesu li pogrešna u obliku u kojem se u današnje doba odvijaju. Je li u redu da se u umjetnosti natječete za neku nagradu ako morate nominirati sami sebe, a onda će tročlani žiri odlučiti tko je najbolji.

Je li u redu da se u umjetnosti natječu samo oni koji mogu platiti natječajnu kotizaciju. Je li u redu da se u sportu natječemo tako što si tijelo, sportska odijela ili opremu tehnološki razvijamo u svrhu postizanja nadljudskih rezultata. Je li u redu elitizam sportskih natjecanja koji onima koji nemaju novca za skupu opremu čine nemogućim da jednako lako ili uopće ne ostvare vrhunske rezultate.

U tom smislu je li u redu da je paraolimpijsko natjecanje manje vrijedno ili manje zapaženo. Pa kad bi i bilo jednako zapaženo bi li bilo u redu to natjecanje gdje paraolimpijci jednake principe koriste za pobjedu: ulaganjima u skupe proteze, specijalnu obuću i opremu. Sve to da bi se u sportu bilo brži, viši, jači, a u umjetnosti bolji. Što uopće znači bolji? Mora li postojati bolji? Zapitajmo se sve to.

Mogu li sportske igre doista biti samo igre, postoje li igre izvan koncepta “kruha i igara” i koliko smo i u tom dijelu zarobljeni u tržišnu logiku?

Sportske igre uspijevaju ostati igre, nadam se, u amaterskoj kategoriji sporta gdje su sponzor i nagrada dovoljni da se igračima kupe sokovi i novi ručnici. Čim sport prijeđe u kategoriju u kojoj bolji zarađuje više ili dobiva više prestiža, tada taj sport više nije igra i prelako postaje ne-sport i nesportski u svom djelovanju i van terena i na sportskom terenu.

Rekla bih da je umjetnost igra van koncepta “kruha i igara” dok god i sama ne robuje tržišnom natjecateljstvu. Međutim, uslijed svakodnevne preopterećenosti koju valjda svaki pojedinac koji živi i radi u kapitalizmu doživljava, ljudi sve manje imaju želje za umjetnošću pred koju treba sjesti i otvorenog uma ju promisliti ili barem intuitivno osjetiti, a sve više žude za sadržajima iz koncepta “kruha i igara” kako bi otišli kući zabavljeni i nasmijani sa zaboravljenim vlastitim problemima i teškoćama. Zato i nastaje sva ta ljutnja kada neki tim izgubi ili kada mu preočito bude krivo suđeno na utakmici.

Kada je riječ o Vašim djelima, osim pokreta važnu ulogu igraju i zvuk i svjetlo te govor, a vi i pišete poeziju, koju govorite u svojim predstavama, koliko Vas sve to ispunjava i kanite li još proširiti dosege?

Moja želja za kombiniranjem tehnika u umjetničkom izražavanju je nepresušna. Ako ulovim samu sebe da u nizu radim dvije ili tri suvremeno-plesne predstave, ili kazališna rada, ili video rada počnem osjećati nervozu, ustajalost i dosadu. Zato sam s eksperimentiranja tijelom prešla na video, s videa na glas, zvuk, tekst, pa na žive performanse da bih trenutno bila u nekoj točki kada počinju iz mene izlaziti ideje o performativnim prijenosnim instalacijama. Želja mi je okušati se i u umjetnosti u virtualnom svijetu, tek bi to bio izazov u sljedećim godinama. Nažalost, VR tehnologija je skupa pa tko zna kada ću si takvo stvaranje moći priuštiti.

Kada pak govorimo o stereotipima, predrasudama i diskriminaciji, doživljavaju li Vas i dalje kao “onu curu invalid što pleše”? I gdje smo danas uopće kada govorimo – ako uopće govorimo, o inkluzivnom glumištu, kazališnoj, filmskoj i plesnoj sceni?

Ovo je jedna jako teška tema koja me pri svakoj novoj premijeri emotivno okrzne. Nažalost, u mnogim očima sam, kako kažete, još uvijek “ona cura invalid što pleše” da se poslužimo riječima kolegice Jelene Mesar iz naše duet-predstave “Njih dvije” koja se upravo bavila raznim stereotipima.

Ja sam ta neka invaliduša nažalost u prekobrojnim očima: u očima publike, kolega, kritičara, novinara, umjetničkih institucija. Još uvijek je po mom osobnom osjećaju premali broj kritičara koji uspijevaju vidjeti cjeloviti umjetnički sadržaj iza mog deformiranog tijela, ali jednaku teškoću imaju i novinari i publika. A ono što mi najteže pada je kad me dva naša suvremenoplesna festivala odbiju jer “već imaju jednu invalidsku predstavu” kao da su premašili kvotu ili kao da je uopće bitno kakva tijela plešu, a sama predstava postaje time manje bitna. Nadam se da će se mojim dugotrajnijim stvaranjem ali i povećanjem broja umjetnica i umjetnika s invaliditetom jednog dana konačno otkloniti bitnost naših tijela i prevagnuti bitnost umjetničkih sadržaja koji se stvaraju.

Naša plesna i kazališna scena, ali i filmska produkcija su izrazito neinkluzivni. Da ne stvaram vlastite produkcije, bila bih prisiljena pridružiti se nekom od inkluzivnih plesnih ili dramskih kolektiva koji su po meni umjetnička invalidska geta. Dok god na pozornicama HNK, Gavelle, ZKM-a, Kerempuha, Komedije, Teatra &TD, Zagrebačkog plesnog ansambla itd., ne bude i izvođača s invaliditetima, do tada nema inkluzivnosti, nego samo getoizacije pri čemu moćnija skupina omogućava iz povlaštene pozicije da umjetnici s invaliditetima imaju mjesto za stvaranje i poneki novčić za to.

Jedan istinski slučaj inkluzivnosti van mojih vlastitih video i scenskih produkcija bio je angažman u Bacačima sjenki gdje sam prošla na audiciji, a moje invalidno tijelo nije bilo tema predstave, niti je ispunjavalo neku kvotu te sam tim više iz suradnje s redateljem Borisom Bakalom neizmjerno naučila i o sebi na sceni. Jedino umjetničko područje gdje se zaista osjećam slobodna od stigmi mog tijela je hrvatska performerska scena. Kada nastupam na performerskim festivalima tim selektorima i toj publici je nebitno kakvo tijelo imam i isključivo ih zanima što u performansu govorim ili izvodim. Zato se sve češće izražavam van pozornica koje robuju uokvirenim viđenjima glumačkih i plesnih tijela.

Referirate li se u ovoj predstavi na svoje prošle radove i kako?

U jednom prizoru osvrćem se na vlastitu umjetničku nagradu koju sam prošle godine dobila s Anom Opalić na godišnjoj izložbi suvremene umjetnosti THT@MSU za video performans “Pozdrav” snimljen u napuštenoj hali Željezare Sisak. Presvjesna sam da ne pospem pepelom i samu sebe dok stvarajući svoju umjetnost u tržišnim uvjetima i sama robujem potrebi da budem primijećena, odnosno da moj rad bude prikazan, spomenut, sugeriran publici, pa pritom eto i nagrađen i posljedično primijećen od komisija koje dodjeljuju proračunska sredstva a sve u svrhu toga kako bih mogla stvarati još i opet. Tužno, zar ne?

Pokretačica ste inicijative “Umjetnost dostupna svima” prema kojoj se ulaznice samo rezerviraju, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem – kakva su dosadašnja iskustva? A pitam vas to i s obzirom na to da je bilo mišljenja da je premda se radi o “instanci vrijednoj pažnje i hvale, ipak i riječ o skliskom terenu imajući na umu da bi financijska podrška umjetnosti trebala biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome”. Neki će upozoriti i da nije potpuno dosljedan jer su predstave prethodno već financirane javnim novcem, primjerice kroz Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a o tome gledatelji nisu mogli odlučivati.

Inicijativu “Umjetnost dostupna svima” pokrenula sam pri mojoj prvoj samostalnoj kazališnoj produkciji. Osjetila sam nelagodu kada je trebalo definirati cijenu ulaznice mom tada drugom scenskom radu. Također sam imala gorak okus u ustima nakon svih onih situacija kada ni sama nisam mogla za neku predstavu platiti meni skupu ulaznicu i tada sam koristila invalidski popust, ali sam morala pokazati ili papirom dokazati invalidnost. A tu je bila i svjesnost da su ljudi neskloni otići na suvremeni ples ili neki apstraktni umjetnički događaj i pritom platiti ne znajući što će dobiti. Zbog svega toga logično mi je bilo pozvati ljude da slobodno dođu i pri izlazu bez ikakvog pravdanja sami za sebe odluče koju cijenu upisuju na ulaznicu i plaćaju li ju ili ne.

Ne sviđa mi se osuđivanje ove inicijative od strane jednog dijela struke i kolega s argumentom da bi umjetnost trebala biti podržana od strane proračuna neovisno o trenutnim ukusima publike. Neka mi se jave kada moje predstave budu podržane s 30.000 do 60.000 kuna kao njihove, a ne sa 7.000 do 10.000 kuna što je maksimum potpore koji ja dobijem za isti broj angažiranih ljudi na sceni i iza scene. Kad se to dogodi, možemo pričati o relativnosti i nezavisnosti od ukusa publike.

Publici se ova inicijativa jako sviđa. Cijene da se njihovo mišljenje cijeni. Cijene da se njihov životni standard poštuje, a da im se pritom ne uskraćuje dolazak ili traži etiketiranje pripadnošću socijalno zakinutoj grupi. Inicijativa ide dalje dok god sam ja producentica mojih radova. Podršku su joj dosad dali Bacači sjenki i Udruga Domino s Festivalima Perforacije i Sounded bodies. Zadovoljni smo jer nam dođe određeni dio publike koji inače ne bi došao bilo zbog cijene, bilo zbog skepse prema sadržaju. Oni koji plate natprosječnu cijenu, pokriju one ulaznice koje nisu bile plaćene i mi imamo prosječnu ulaznicu kao bilo koja druga predstava, ali imamo proširenu publiku koju druge predstave ne bi dobile.

Ovo ljeto primljeni ste na rezidenciju Roberta Wilsona u njegov Watermill centar u New Yorku, kako ste “upali” i što očekujete?

Svake godine Watermill centar objavljuje javni međunarodni natječaj na svojim internetskim stranicama. Ove godine prijavilo se više od 700 umjetnika iz cijelog svijeta, primljeno nas je 70. Prijave se primaju po kategorijama: kazalište, performans, video, foto, instalacije … Prijavnica traži video ili foto uzorke dosadašnjeg umjetničkog rada i video u kojem u 30 sekundi morate objasniti svoju motivaciju za rezidenciju.

Veselim se upoznati umjetnike iz cijelog svijeta najrazličitijih tehnika umjetničkog izražavanja, ostvariti suradnje i, naravno, kao vrhunac prilici da učim od inspirativnog fantastičnog Roberta Wilsona. Da moj odlazak u New York ne bi ostao na performansu koji ću imati na kraju rezidencije u zajedničkom šestosatnom programu na Annual Benefitu, na kojem se očekuje 1000 posjetitelja, ostajem još neko vrijeme kako bih performirala na ulicama New Yorka i snimila umjetnički video dokumentarac.

Predstavu “Zlatna medalja” najavljuje singl Vesne Mačković i grupe Radost” “Kikiriki” u režiji redateljice Ane Opalić.

Zlatna medalja

© Silvija Dogan

Premijera:
18.6.2017., Festival Perforacije, Zagrebački plesni centar

Repriza:
26.5.2018., Kazalište 21, Sisak

Autorica i izvođačica: Vesna Mačković
Glazba: grupa Radost! (Branko Hlap Bogunović – gitara, vokal, Dimitrij Petrovic – bubanj, perkusije, Dino Sylence Kraljeta – bas gitara, Goran Bogunović – Biber – gitara, prateći vokal)
Scenografija i rekviziti: Vesna Mačković
Izrada rekvizita: Ines Kolenko (Elizabeth Grom)
Fotografija: Silvija Dogan, Ana Opalić
Video ankete: Mladen Ergić snimanje, Vesna Mačković montaža
Video sadržaji i glazbeni video: Ana Opalić

Performans tijela „Zlatna medalja“ u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja.

Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.

U ovom performansu bit će dodijeljeno preko nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara. Na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni.

Predstavu najavljuje prigodni glazbeni video novonastale navijačke himne koju izvode Vesna Mačković i ‘Radost!’ – pjesma ‘Kikiriki’:

Uz podršku:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Odbor za kulturu Grada Siska

TV prilozi:

18.06.2017. HTV1 – Vijesti iz kulture – premijera predstave Zlatna medalja – (novinarka Vesna Mimica)

Radio:

16.06.2017. Studentski radio – Ravno do sna – uživo – G. Bogunović, A. Opalić, V. Mačković

16.06.2017. Hrvatski radio – Katapultura – najava Zlatne medalje (novinarka Katarina Kolega)

Internet i tisak:

Terapija.net – Osvrt na glazbeni soundtrack benda ‘Radost!’ (za predstavu ‘Zlatna medalja’), 1.12. 2017. 

N1info – ”Zlatna medalja”- Preispitivanje koncepta ‘kruha i igara’ (novinarka Andreja Žapčić), 16.06.2017.

Ravno do dna – najava glazbenog spota ‘Kikiriki’ Vesne Mačković i grupe Radost!, 10.06.2017.

 

 

Krleža, stani u red! – predstava

Premijera: 5. travnja 2018, 20 h
Repriza: 6. travnja 2018, 20 h
Pogon Jedinstvo, Zagreb

Izvode: Tonka Kovačić, Vesna Mačković​, Vilim Matula​,
Ida Fučić, Roko Nakić, Vilim Ostović

Produkcija: Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’
Kostimografija: Vesna Mačković
Izrada rekvizita i kostima: Ines Kolenko
Fotografija: Edita Sentić
Video: Dora Bodakoš
Video selfieji: prijatelji širom svijeta i Pero Kvesić
Tehničar svjetla i zvuka: Tomislav Maglečić

‘Krleža, stani u red!’ je multimedijalna suvremeno-kazališna predstava koja tematizira nevidljivost umjetnika danas. Ovaj scenski rad nastao je iz istoimene radio-drame premijerno izvedene u emisiji “Ars acustica” Hrvatskog radija u listopadu 2017. godine.

Autorica Vesna Mačković koristeći glasove izvođača i iPad looper s efektima uživo proizvodi eksperiment glasa, zvuka i teksta na temu nevidljvosti umjetnika, nečujnosti ili krivo-čujnosti. Izvođači koriste tekst koji im je autorica nametnula, ali ga i izvrću i premeću po svojoj želji. Autorica usprkos i unatoč toj neposlušnosti izvođača njihove glasove manipulira i efektira uživo, te ti zvukovi, ta stvarnost, idu prema publici – svijetu ipak u njenoj režiji i montaži. Ni sami izvođači nisu sigurni u što će se pretvoriti ono što proizvedu kad otvore usta i puste glas. A gdje je u svemu tome umjetnik? Pozvan je, došao je na vrijeme, ali nitko ga ne primjećuje. Krleža, stani u red! Zakuska je servirana. Pripremili smo i zabavno-glazbeni program. A možda popričamo i o tvojoj novoj knjizi. Dođi, Krleža! Požuri! Požuri, Krležaaaaa!

FACEBOOK event: https://www.facebook.com/events/231906824048975/

ULAZNICE su dio inicijative ‘Umjetnost dostupna svima’ prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji rezerviraju ulaznice s praznim poljem cijene pri izlasku s predstave samostalno upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom.


REZERVACIJE:

ulaznice@vesnamackovic.com
ili viber /watzup / SMS s datumom i imenom te odabirom vrste ulaznice poslati na 0992004040

Uz podršku: Ministarstvo kulture, Grad Zagreb, Pogon Jedinstvo, KUC Travno, Zagrebački plesni centar, Ars kopija, Outdoor akzent, Scena.hr

 

Intenziteti – radiofonijska obrada istoimene multimedijalno-plesne predstave

Premijera: 26. 11. 2015., Hrvatski radio 3, emisija Radio atelje

Režija: Vedran Hleb,
Glazbena urednica: Adriana Kramarić,
Dramaturginja: Katja Šimunić.
Vlastiti tekst interpretira: Vesna Mačković.
Glazba: Alen i Nenad Sinkauz.

Nastala kao složeni radiofonijski odjek na istoimenu scensku izvedbu (plesno-multimedijalna predstava “Intenziteti”) ova se radio-igra uspostavlja preplitanjem trostrukih pripovjednih linija: autofikcionalnom, fikcionalnom i autorefleksivnom. Vesna Mačković koreografira zvukove kao sjećanje na predstavu, evocira svoja stanja tijekom izvedbe, opisuje jedan svoj radni dan i daje komentar na prekarni život umjetnika danas.

Dostupno i na: http://radio.hrt.hr/ep/radio-atelje/202001/

Fotografije iz studija