Tko je brži? – predstava za smak svijeta

Plakat predstave “Tko je brži? – predstava za smak svijeta” (Antonio Dolić)

Premijera:

31.5.2018., 20h, Pogon Jedinstvo, Zagreb

Reprize

31.5.2019., 19:30h, Koncertna dvorana braće Bersa, Zadar

Autorski tim:

Autorica: Vesna Mačković
Izvođači: Luka Barešić, Lana Bitenc, Ida Fučić, Vesna Mačković, Filip Sučić
Glazba: Filip Sučić (električna gitara), Vesna Mačković (glas, elektronika)
Fotografija: Ivan Marinković
Grafičko oblikovanje: Antonio Dolić
Video dokumentiranje: Dina Karadžić, Dora Bodakoš, Nives Milješić
Kostimografija: Vesna Mačković
Rekviziterka: Marija Despotović i obitelj Mačković

Ostvareno uz podršku:

Pogon Jedinstvo, Gradski odbor za kulturu Grada Zagreba, Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’

O predstavi:

Ovo je predstava koja uz glazbu uživo (Filip Sučić na električnoj gitari i Vesna Mačković na elektronici i glasu) koja je svojevrsni voditelj ceremonije oslikava svijet na njegovom kraju u kompleksnim vizurama scenografije, kostima i pokreta. Ovo je predstava koja gleda u praprošlost, ali i doseže u daleku budućnost. Tko je brži i kamo zapravo idu oni koji su brži?

Koncept:

Vozilo. Trokolica. Ili romobil. Ili invalidska kolica. Ili kolica iz supermarketa.
Vozači. Vozači vozila. Vozači vremena. Vozači svemirskih prostranstava.
Putuju zajedno. Ili se utrkuju.
Pitanje je tko je brži? Onaj koji je ispred ili onaj koji je iza?
Iza čega? Iza drugog? Iza vremena? Iza povijesti?
I što bilo koji od njih može uopće učiniti po pitanju svoje brzine?
Mogu li putovati kroz vrijeme? Ili su zaglavili u jednostavnoj matematičkoj formuli koja uključuje gravitaciju i trenje?
Koja je njihova putna prtljaga?
Plastične boce njihova su vrijednost. Puna su ih vozila. Bježe im po sceni.
Boce su žive. Plešu. Mašu im iz prošlosti. Mašu im i iz budućnosti.
Jesu li dovoljno brzi ovi vozači? Ili su prebrzi?

Video najave i isječci s premijere

Video trailer #1 predstave “Tko je brži?”
Video trailer #2 predstave “Tko je brži?”
Video trailer #3 predstave “Tko je brži?”
Isječak s premijere predstave “Tko je brži?”

Fotografije (Ivan Marinković)

Fotografije koje najavljuju premijeru:

Fotografije s premijere:

Voxfeminae.net – Institut za budućnost Vesne Mačković – glas onima koje se premalo čuje, 03.10.2018.


U sklopu umjetničkih izvedbi ovogodišnjeg Vox Feminae Festivala, u četvrtak (4.10.) u foajeu CeKaTe-a održala se izvedba Vesne Mačković pod nazivom “naša Lijepa”. Radi se o performansu tijela i glasa na temu diskriminacije lezbijki u okviru nacionalističkih društvenih tijekova kojim autorica potencira svjesnost o institucionalizaciji diskriminacije kao metodi anuliranja identiteta i problematike koja proizlazi iz tabuiziranja seksualnosti.

Institut za budućnost Vesne Mačković – glas onima koje se premalo čuje

Vesna Mačković je autorica, izvođačica i producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Također se izražava kroz umjetnost performansa i videa te eksperimente glasa i zvuka. Ujedno, osnivačica je umjetničke organizacije ARKTIK – institut za budućnost čija je misija produkcija socijalno osviještenih umjetničkih projekata i davanje glasa kroz umjetnost onim ljudima i temama koje se premalo čuje.

Organizacija se između ostalog odlučila financirati kroz crowdfunding, a podržati ju možete na ovom linku. S donacijama se planira financirati osam umjetničkih projekata kroz prvu godinu djelovanja, zaposliti producenta/icu te pokriti troškove marketinga. Iako crowdfunding više nije neuobičajen na nezavisnoj kulturnoj sceni, povodom njega i same izvedbe odlučili smo s Vesnom, koja je ekonomistica po struci, porazgovarati o ovim temama.

Možeš li nam opisati kako je došlo do osnivanja ARKTIKA? Kakvu budućnost ova organizacija zamišlja, i kako ju planira zagovarati u javnom i kulturnom prostoru?

ARKTIK – Institut za budućnost rodio se kao ideja kada sam došla u točku moje karijere u kojoj sam shvatila da se sve više bavim umjetnošću zato da bih progovarala o društvenim promjenama, diskriminacijama ili osvjetljavala ideje za koje sam smatrala da su zanemarene ili slabo zastupljene u medijskoj buci i kakofoniji zabave, politike i sporta. Shvativši da mi potpuno prestaje imati smisla kako lijepa umjetnost tako i tzv. lapurlartizam i da socijalno angažirane umjetničke radove želim stvarati u suradnjama s drugim umjetnicima, ali i omogućavati financiranje radova u kojima ne sudjelujem autorski, kao logičan slijed misli stvorila se ideja za novim projektom. Zato Institut za budućnost – kako bi umjetnici kroz razne medije (kazalište, ples, glazba, film, vizualne umjetnosti) bili angažirani i jasno progovarali kroz svoju umjetnost u ime društva, pojedinaca i ideja koje su zanemarene, pregažene ili diskriminirane.

Što vas je kao kolektiv nagnalo da se okrenete crowdfundingu kao metodi osiguravanja sredstava za djelovanje umjetničke organizacije? Što iz ovog modela financiranja najviše donosi potencijalnoj publici?

Kako je u Hrvatskoj još uvijek u punoj snazi utjecaj postratne korupcije koji se očituje kroz nedovoljne institucionalne podrške kulturi i umjetnosti shvatila sam da sredstva za rad Instituta moraju doći i s dodatnih strana, a ne kao dosad isključivo iz ili vlastitog privatnog budžeta ili s tereta poreznih obveznika kroz javne natječaje. Također sam shvatila da svjesnost o vrijednosti kulture i umjetnosti mora porasti ne samo u očima institucija nego i publike i poduzetnika. Tek kada publika shvati da naša umjetnička scena stvara vrijednosti za društvo, pa kada i tvrtke shvate da sponzorske vrijednosti mogu pronaći i u kulturi i znanosti, a ne samo sportu i humanitarnim akcijama, tek tada će kultura u Hrvatskoj doći na razinu na kojoj je bitna za duhovni i intelektualni napredak društva. Kroz ARKTIK želimo raditi na osvještavanju ovih ideja u publici i poduzetničkoj sferi i stoga prikupljanje sredstava za našu prvu godinu rada želimo ostvariti većim dijelom van tereta poreznih obveznika pozivajući pojedince koji nas podržavaju u našoj misiji da doprinesu koliko smatraju da njihov udio može i treba biti, a tvrtke da uzmu u svoje sponzorske planove gotovo presedanski organizaciju koja se bavi suvremenom umjetnošću fokusiranom na društveno angažirane teme. Očito to što pokušavamo predstavlja svojevrsnu revoluciju na našim područjima. Izdvojila bih Fond za druge kao rijetku inspiraciju jer su krenuli sličnim metodama da ne bi potpuno ovisili o institucionalnim potporama.

Ekonomistica si po struci, s iskustvom u poslovnom sektoru. Kad smo na temi financiranja, ono je u brojnim razvijenim zemljama često vezano uz korporativni sektor. Zbog čega kod nas ne postoji svijest unutar poslovnog svijeta o važnosti doniranja za umjetnost, i što mi kao djelatnici i djelatnice na sceni možemo napraviti da to promijenimo?

Rekla bih da je stav korporativnog sektora izražen kroz nepostojanje interesa za podržavanje umjetničkih projekata posljedica jednog začaranog kruga. I rekla bih da sudionici umjetničke scene imaju itekako jak utjecaj na to da je tomu tako. Dok god pojedini umjetnički kolektivi ili pojedinci svoje radove smatraju elitističkim tj. teško razumljivim široj publici i dok god ne postoje marketinški i PR timovi koji će raditi na deelitizaciji umjetnosti dotad ni korporativni sektor neće imati interesa podržati umjetničke projekte ili još bolje cijele kolektive i organizacije, a posljedično ni instuticijama neće biti neki žurba da pojačaju budžete za kulturu. Dok god umjetnici rade umjetnost radi samih sebe i održavaju razne scene na umjetnom disanju tako da čine svoju vlastitu publiku i nema stvaranja nove publike do tada ni korporativni sektor koji na neki način predstavlja tu širu publiku neće imati poriva ni interesa da stane uz umjetnike i umjetničke organizacije. U Institutu za budućnost stvarat ćemo umjetnost koja neće imati elitistički stav samozadovoljne umjetnosti nego ćemo raditi na otvaranju prema široj publici temama koje su im bitne, a pritom pokazati da im se može svidjeti kako govorimo o tim temama a da ne zalazimo u sfere jeftine pop zabavne sfere.

Sudjelovala si na više umjetničkih rezidencija i gostovanja van granica Hrvatske i Europe. Mislim da ne moramo posebno naglašavati da se tvoj rad više vrednuje vani nego kod nas. Ali zanima me zbog čega karijeru nisi dalje razvijala u inozemstvu? Koliko su realne mogućnosti mobilnosti i profesionalnog razvoja umjetnica u inozemstvu danas?

Da, pomalo je apsurdno da mi je teže dobiti gostovanje na festivalima u Zagrebu, Karlovcu ili Zadru nego u New Yorku, Brazilu, Moskvi ili Kazahstanu. Male sredine ponekad pate od kratkovidnosti, rekla bih, ali nemali utjecaj na to ima i popriličan klijentelizam. No, ne treba po broju mojih rezidencija i nastupa na festivalima na drugim kontinentima suditi da vani cvatu ruže za suvremene umjetnike. Teško je doprijeti do one razine na kojoj zaista možete beskrajno letjeti avionom oko planete od festivala do festivala i od toga živjeti. Skup je to sport i zato na većem broju tih gostovanja ovisim o potpori Ministarstva kulture za avionske karte. Nažalost, nijedna avio kompanija niti turistička branša nisu vidjele interes u ovakvoj vrsti sponzorstva. Festivali pokrivaju troškove života, produkcije rada, a kada daju honorar nije ni blizu cijene avionskih karata iz Hrvatske na često drugi kraj svijeta u mom slučaju.

Kao ženu, umjetnicu, queer osobu i osobu s invaliditetom, u današnjem društvu zapravo si diskriminirana na osnovi većine svojih identiteta. S druge strane tvoja umjetnost je provokativna i promišljena. Je li ti umjetnost svojevrsna terapija; kako i koliko to što radiš “liječi” tebe samu?

Umjetnost je možda u prvih dva ili tri projekata bila terapija za mene u smislu osvještavanje što mogu kroz nju reći i kako to mogu reći unatoč brojnim diskriminacijama koje nabrajate. No, vrlo brzo je prestala biti terapija. Ne bolujem, ne patim, dakle ne treba mi terapija. Za mene je umjetnost životni poziv, smisao zašto dišem i budim se svakog jutra unatoč svim financijskim i strukovnim preprekama i diskriminacijama koje me čekaju svaki put iznova iz projekta u projekt. Jedina tuga koju ja imam za liječiti umjetnošću kao terapijom je ona koju vidim da sam ugasila u drugim ljudima, u publici, primateljima, kad nakon predstave ili filma osluškujem komentare i dojmove i osjetim da se barem jedan čovjek pomakao iz svojih ustaljenih misli ili emocija u smjeru pozitivne promjene sebe samog ili pogleda na društvo u kojem živi. Tada je moja terapija, ona namijenjena zapravo drugima, odrađena uspješno.

Je li u tom kontekstu “naša Lijepa” tvoja najosobnija izvedba?

Svaka moja izvedba je nešto moje vrlo osobno, ali ne nužno intimno. U svakom mom radu ima mene, ali itekako ima ljudi oko mene, društva u kojem stanujem, svijeta u kojem živim.

Što je iduće za Arktik i Vesnu Mačković. Što pripremaš nakon izvedbe na Vox Feminae Festivalu?

ARKTIK ovih mjeseci čeka rad na promociji naše kampanje za prikupljanje sredstava i sponzorstva. Ovih nekoliko mjeseci sve do nove godine kada čekamo i rezultate natječaja Ministarstva kulture bit će presudno za naš rad u 2019.-oj, to je naš biti ili ne biti. Da bismo ostvarili zacrtane ciljeve od 8 projekata i zapošljavanja jedne osobe producenta na puno radno vrijeme mora se dogoditi puno pozitivnih reakcija od potencijalnih sponzora, tvrtki, ali i pojedinaca donatora i filantropa kojih u Hrvatskoj kritično nedostaje a mi ih želimo probuditi.
Što se tiče mojih osobnih nastupa, nakon ‘naše Lijepe’ pakiraju se koferi i letim u Brazil gdje imam dogovorene dvije suradnje. Festival Satyrianas u Sao Paulo drugu godinu za redom pozvao me da gostujem s performansom i vrlo me veseli ovogodišnji poziv jer sam dobila otvorene umjetničke ruke ne samo za izbor teme i tehnike rada nego mi je i ponuđeno da biram između nastupa u kazalištu ili gradskom trgu. To se može nazvati kao ponuda koja se ne odbija. Takve ponude sanjam u Hrvatskoj, Druga suradnja u Sao Paolu je s hrvatskim kulturnim centrom i zajednicom dijaspore gdje ću voditi radionicu stvaranja radio-drame za potomke hrvatskih imigranata koji su tamo došli prije 50 i 80 godina. Bavit ću se s njima temama domovine, doma, pripadanja i veselim se vidjeti i čuti u kakvom ćemo zajedničkom eksperimentu zvuka, teksta i osjećaja vezanog za temu domoljublja završiti. Finalni rad učinit ćemo javno dostupnim čim ga po povratku u Hrvatsku montiram.
Jedan meni vrlo drag poziv sam morala odbiti, a to je gostovanje u 11. mjesecu na festivalu u afričkoj otočnoj državi Cabo Verde jer nažalost nisam uspjela pribaviti sredstva za avio-karte, no možda još nije kasno ako se pojavi zainteresirani sponzor.

Hrvatski radio – Ispod planine – emisija Skitnje u zvuku

Ispod planine – audio travelogue iz Kazahstana za Hrvatski radio (emisija Skitnje u zvuku)

Premijera: 2.8.2018.

Umjetnost je Vesnu Mačković odvela na razne kontinente. U ovoj epizodi emisije Skitnje uzvuku Hrvatskog radija švrlja sa svojim audio snimačem po najvećem kazahstanskom gradu Almatyju i planini Shymbulak koja ovaj grad zaklanja od hladnih vjetrova. No, nije to jedino od čega je Almaty zaklonjen usred ove beskrajno prostrane zemlje.

Autorica: Vesna Mačković
Urednik emisije: Nikica Klobučar
Montaža: Katarina Barišić

Hrvatski radio – Ispod planine – emisija Skitnje u zvuku

Premijera: 2.8.2018., Hrvatski radio 3, emisija Skitnje u zvuku

https://radio.hrt.hr/ep/vesna-mackovic-ispod-planine/263011/

Umjetnost je Vesnu Mačković odvela na razne kontinente. U ovoj epizodi emisije Skitnje u zvuku Hrvatskog radija švrlja sa svojim audio snimačem po najvećem kazahstanskom gradu Almatyju i planini Shymbulak koja ovaj grad zaklanja od hladnih vjetrova. No, nije to jedino od čega je Almaty zaklonjen usred ove beskrajno prostrane zemlje.

Autorica: Vesna Mačković
Urednik emisije: Nikica Klobučar
Montaža: Katarina Barišić

Fotografija: Vesna Mačković

“naša Lijepa” – performans

Premijera:

4.10.2018., Zagreb, Vox Feminae festival

Autorica i izvođačica: Vesna Mačković

Koncept:

Naša Lijepa je zaista najljepša. Volimo ju i kad je dobre volje i kad je ljuta na cijeli svijet. Volimo ju i kad je prekrasna pod suncem pod kojim kroči svojim lijepim nogama. Volimo ju i u mraku kad govori pametne i teške stvari. Govori ih prvo šapčući sama sebi, onako, znate, u bradu. A volimo ju i kad ih viče i vrišti iz petnih žila. Ne, nećemo joj zabraniti da govori. Čak ćemo joj reći da smije i vikati ako tako poželi, pa čak i kad njeno vikanje nije zbog tog nekog ženskog orgazma. Jer ona je naša. Da, ona je naša Lijepa. Pa i kad njen glas postane glas mnogih, kada više ne slušamo nju jednu, nego kao da nas je nešto opsjelo čujemo te glasove odasvuda, mnogo ih je, odjekuju. I tada je to ona, naša Lijepa, i ima je mnogo, vrlo mnogo.

Ovo je performans tijela i glasa na temu diskriminacije lezbijki u okviru nacionalističkih društvenih tijekova. Performansom se potencira svjesnost o institucionalizaciji diskriminacije kao metodi anuliranja identiteta i problematike koja proizlazi iz tabuiziranja seksualnosti. Tekstualni dio rada uključuje i hrvatsku himnu, ali onaj dio Mihanovićevih stihova koji nije ušao u službeni dio teksta himne, stavljen u kontekst teme ovog rada’. Tom alternacijom se apostrofirao heroizam individualnosti unutar javnog prostora kojim se gradi privid tolerancije. U dijelu eksperimentiranja glasom i tekstom koristi se looper na iPad-u te izvođačica svoj glas miksa, efektira i proizvodi na 16 kanala kao da nije ona sama na pozornici, kao da je to masa raznih ženskih glasova. Reproduciranjem se konstruira mreža glasova  marginaliziranih žena koje čine nacionalno tijelo u kontekstu dominantne heteroseksualne ideologije.

U performansu se koriste tekstovi pjesnikinja Aide Bagić (iz zbirke Ako se zovem Sylvia (Aora, Zagreb 2007.)), Anamarije Levak i Antuna Mihanovića (izvorni tekst himne ‘Lijepa naša’).

Mediji

Najava premijere na Festivalu Vox Feminae:

https://voxfeminae.net/festival/vff-2018/vesna-mackovic-nasa-lijepa/

Fotografije

‘Čuvarica zaslona’ predstavljena u bijenalnom izdanju Women Cinemakers

‘Čuvarica zaslona’ predstavljena u bijenalnom izdanju Women Cinemakers

‘Screen saver’ presented in Biennial edition of Women Cinemakers

Inspired by the sense of growing alienation felt about life chained with physical existence, Screen saver is a captivating video by Croatian mutlidisciplinary artist and video maker Vesna Mačković. We have had the exclusive chance to see her  unpremiered works in full length and we have been captured by her ability to interwine elements from perceptual reality, with elusive idea of virtual worlds. Urging the viewers to question the apparent dichotomy between the real and the imagined, Screen saver echoes Philip K. Dick’s masterpiece and invite the spectatorship to wonder about the imaginary place where beings who live only as energy clusters would wish to escape to. We are particularly pleased to introduce our readers to Mačković’s multifaceted and captivating artistic research.

1) Hello Vesna and welcome to WomenCinemakers: we would like to invite our readers to visit http://www.vesnamackovic.com in order to get a wider idea about your artistic production and we would start this interview with a couple of questions about your background. Are there any experiences that did particularly influence your evolution as an artist? Moreover, how does you cultural substratum due to your current and previous collaborative works in Croatia direct the trajectory of your artistic research?

Life in it’s complexity of stories, experiences, disappointments and happy times, but also living beings; people, animals, nature; surrounding or making my life’s stories is the source of my artistic directions and turns. As I evolve as a human being and as my life pace is going on – at similar turning points my art evolves from some topics, methods or collaborations being left behind and other becoming current and more important to focus on. This is how I recently felt that there is a lot of truth in it when I say my art can be beautiful only at it’s shallow surface, but same as life, when you look and scratch deeper levels than you realize how hard and important are those questions or methods are on which it is focused on.

My collaborations in homeland Croatia had some modest impact on what I do in my own arts. Artist with whom I collaborated in Croatia like Borut Šeparović from collective Montažstroj and Boris Bakal from Shadow casters are pure examples of collaborations through which I as a beginner at that time learned or have been inspired by different approaches they use to talk about current croatian societal issues. Let’s say in my latest works definitely can be seen a trace of influences either in methods or topics by those artists and collaborations.

2) For this special edition of WomenCinemakers we have selected Screen saver, an extremely interesting video that our readers have already started to get to know in the introductory pages of this article. As you have remarked in your director’s statement, you drew inspiration from the growing sense of alienation that you feel about life chained with physical existence: when walking us through the genesis of Screen saver would tell us how important was for you to make a personal film, about a feeling that touches you from the inside, rather than develop a conventional language in order to establish an open dialogue with the viewers?  

I always felt that crazy feeling I would be happiest if I could exist only as energy cluster that doesn’t have to worry about filing the needs of physical body. Even as a small child I tought wouldn’t it be heavenly if it could be possible only to spend life absorbing and producing arts and intellectual materials. In this video work I drew parallel asking myself a question if there somewhere in vast universe actually do exist beings only as energy clusters what are those places, spots, to which they actually wish to run away and get away from their world similarly as we humans so many times wish to escape to nature and green color. It was an easy parallel to make, but answer is left to the viewer to figure out everyone for themselves.

3) We have appreciated the way Screen saver questions the dichotomy between the physical world the virtual dimension: we dare say that in a certain sense it relates to the disconnect — as well as the possibile points of convergences — between the reality that we perceive through our sensorial experience and our inner landscape. We would like to ask you how do you consider the role of daily experience as the starting point of your creative process: how does your everyday life’s experience fuel your artistic journey?

Of course, daily life with it’s Daily routines are a huge source of artistic material almost at same amount as global worldly issues. My latest work in dance film is actually all about that, called “Extreme routine”. As for the video work “Screen saver”, yes, most of it was influenced actually by my daily need of escape to some peaceful, comfortable, easy, tranquil spot. When thinking where would I escape to if I wasn’t born with human body but in some other type of universe intrigued me into making this video that tries to bring virtual world into green earthly nature and ask question  if it can actually be connected.

4) Featuring a poetic use of landscape, Screen saver shows a gentle naturalism capable of evoking a dream world with deeper metaphysical concerns. How did you select the locations and how did they affect the shooting process? In particular, what were your choices regarding lighting and grading in order to achieve such brilliant results on the visual point?

Selecting location for filming “Screen saver” was easiest. At the time of planning this video it was middle spring in Croatia and my favorite meadow was blooming with dandelions and trees trunks full of leaves, warm spring blossoms carrying the smell of this fresh new life. We were just worried that we come on time before the city parks mowning squad comes and cuts it all. The sun was at the day of filming actually very strong so Ana Opalić who filmed it had some work to make it best possible, and she succeeded as you saw. Ana is the best and I know when I work with her all will be eventually excellent. So it was with “Screen saver”.

5) Salute is an interesting video performance created in June 2014 in abandoned iron factory space and it’s based on an imaginary come back to Sisak, your native city, where you lived during the tragic events that affected Croatia during the war. Reminding us of the atmospheres of Thomas Hirschhorn’s work, the images seem to speak about the dematerialization of memory that affect the place: could you tell us how important is the role of memory in your practice? In particular, what were you aesthetic choices when selecting the exact locations for your performance?

I was actually struggling and am still struggling in upcoming works if we should cherish and retell our memories of life, places of living, country, politics anything that affects how well we are in our lives or we should only use it as you say as an image to be dematerialized and made into background landscape for current and future happenings. Choosing location for video performance “Salute” had two triggers for me. Iron factory from my hometown had it’s visual weight in it’s size, flat wide shapes and colors that lack actual color. Since it is part of my memory as a place in the city which before the war was a source of income for more than half of citizens of Sisak and after the war the factory was closed down, sold through suspicious corrupted contracts and workers lives actuality brought to almost no income due to that capitalistic corruptive events and actually not due to the war itself it was a devastating memory to hold and it was the correct choice to tell it at the exact inside of one of the factory halls.

6) Another interesting work from your artistic production that we would like to introduce to our readers is entitled Extreme routine, whose trailer can be viewed at: https://youtu.be/anR9DGeab64. We have been impressed with the way you have captured the sculptural qualities of movement, highlighting the resonance between the body and its surroundings in the physical movements of everyday life. What was your preparation in term of reharsal with the performers Luka Barešić, Irena Boćkai, Ida Fucic, Michał Gostyński In particular, was important for you to achieve spontaneity or did you aim to schedule and control each step of your choreography?

It was, of course almost as our daily life’s routines, a combination of spontaneity, free improvisation and planned choreography. I wanted to have scenes  like laughing, playing, dancing to be created by the performers at the moment but scenes like going to work or going to sleep at night to be choreographed and planned in every detail.

7) Deviating from traditional videomaking, To migrate or not to migrate  touches a highly topical issue in the socio political debate, that affects our unstable contemporary societies. Do you think that contemporary Art could play a role in offering to the viewers a different perspective on the pressing themes that plague our unstable age? And what could be the role of artists, in this sense?

3d animated video “To migrate or not to migrate” runs this heavy current topic of human migrations through mathematical formula of particles moving randomly but attracted to invisible force, route or spot their movement becomes the same and most of times very routed with clear path and goal. Yes, contemporary art can spread the light on current socio-political topics in a way that usual debate or analysis might not. Generally, I believe the role of contemporary artists is to always and endlessly be the light spreaders and visionaries of new views on global and local problems or at least pointers to attract more views to what is already well known as a problem but not spoken about enough to trigger the need for social change.

8) To migrate or not to migrate  rejects any stereotyped approach to urge the viewers to elaborate personal narratives: at the same time, your video How important is for you to trigger the audience imagination to elaborate personal association?

What I try to escape is giving to the audience my view or feeling on the  topic. I like to leave as much opportunity as possible for the viewer to develop his/hers own personal association to the topic. Not only the beauty is in the eye of beholder but the point of the topic very much also.

9) Sound and visual are crucial in your practice and we have appreciated the way the sound tapestry by Denise Mei Yan Hofmann provides the footage of Extreme routine with such an enigmatic and a bit unsettling atmosphere: how would you consider the role of sound within your practice and  how do you see the relationship between sound and movement?

Sometimes I feel it’s like many of my works first had sound or visual idea and and that latest the actual topic i.e. content was clarified or I would say born from it. As for choreographic and contemporary dance works I am balancing actually on the thin line between dance and physical theatre so sound is not necessary for defining movement in my works but as was the case in “Extreme routine” the sound can be the landscape for movement. I don’t wanna put a line between any of the options as it always depends from where the creative process actually started.

10) It’s no doubt that collaborations, as the ones that you have established over the years with Ana Opalić are today ever growing forces in Cinema and in Contemporary Art in general. It’s important to mention that together with photographer Boris Cvjetanović, Ana Opalić  represented Croatia at the 50th edition of the prestigious Venice Biennale: would you tell us something about this proficient collaboration? In particular, can you explain how your work demonstrates communication between you and Ana?

Our first work together was video performance “Salute” filmed in abandoned iron factory in my hometown. This is actually when it was clear how well Ana with her poetic camera and light work transfers or reads the poetics of my movements in front of the camera. From that experience and excellent work she created from this performance which was later awarded we continued to collaborate on filming my theatre shows and also on video work “Screen saver”. It is simple as that; when I work with Ana there is almost no explanations needed and no requests from my side, she reads my ideas very well and builds on them perfectly. But it moved from that even further: when music video for the song “Peanuts” (Kikiriki) was being created with alternative rock band Radost! as a parody to sports anthems and nationalistic slogans at soccer matches Ana was the sole author of the video and she created  excellent video content. The video was provoking with visuals picturing all those truths about nationalisms on soccer stadiums but also paradoxes of para-olympic games and it delivered those images so boldly that none of Croatian TV channels wanted to show it so it is currently only available via youtube: https://youtu.be/Zm37JJwIFgs

11) We like the cross disciplinary nature of your artistic research: you are a versatile artist and your practice involves video art, live and video performances, contemporary dance and multimedial experimental theatre. What did address you to develop such multidisciplinary approach to art? And how do you select a particular technique in order to examine a particular topic or theme?

Oh, this is actually the hardest question. I would say that art just happens to happen to me. As I said previously, many times I feel my work is triggered by sound or visual base and than from it the topic and actual content is being born. So, I cannot say I choose technique or even theme of the work, although I know it sounds funny, but I think a technique and vision of image or sound make a pact and they choose me, they bring me to finished choice without even me having the time to ask myself what I wanna do, haha.

12) We really appreciate the originality of your multifaceted artistic practice and before leaving this conversation we want to catch this occasion to ask you to express your view on the future of women in contemporary art scene. For more than half a century women have been discouraged from producing something ‘uncommon‘, however in the last decades there are signs that something is changing. How would you describe your personal experience as an unconventional artist? And what’s your view on the future of women in this interdisciplinary field?

It actually makes me deeply sad that we are in the new millenium for almost 20 years now and it is still obvious how few women artists in the contemporary art scene actually exist and especially in film making. It is unbelievable to me how fast technology is changing the world and our lives but how terribly slowly grows general awareness that we can be anything we wanna be. I even caught myself when transferring from only writing stage works to actually performing them that due to my disability I tought my place is not on the performing side of the stage or camera. How much more wrong could I be? But this is what general society is still giving to us through last century education approaches and media support, this idea that different is special and unusual instead that different is normal and ordinary.

13) Thanks a lot for your time and for sharing your thoughts, Vesna. Finally, would you like to tell us readers something about your future projects? How do you see your work evolving?

I am currently at a very huge crossroads of deciding how to continue my work in Croatia due to low funding sources. I dream about large ensemble stage works and feature films which is at the current level of institutional funding impossible. Financial support in Croatia is getting lowered year by year for contemporary arts and it is making me trying to start some new approach to finding everything by starting serious large fundraising project. So, as you say, my work can evolve on this path of my dreams. I wanna create art works in film, stage and music that openly discuss current global and local social problematics, I see works in which different artists collaborate and bring important activistic and socially engaging works to life and not only to Croatian stage or big screen but to the world as our global artistic and human home.

Čuvarica zaslona – video performans

Premijera: 28.9.2018., Zagreb, Festival prvih

Ideja, koncept: Vesna Mačković
Video snimanje, zvuk, montaža: Ana Opalić
3d animacija, glas i tekst, montaža: Vesna Mačković

Priznanja

  • Predstavljanje rada u bijenalnom izdanju magazina Women Cinemakers
  • Uvrštenje rada u natječajnu izložbu ‘Doba praznine’ Festivala prvih

Koncept rada

Koja je naša stvarnost?
Koja je stvarnost nekih drugih?
U kakve izmaštane ili virtualne svjetove bježimo mi, a u kakve oni?

Kroz rad se pitam kakvom to postojanju težim. Pitam se što bi mi nedostajalo iz ovog fizičkog svijeta kad bih postojala samo kao nakupina energije.
Na kraju, pitam se, ako postoje bića koja žive isključivo kao energetske nakupine kojim virtualnim stvarnostima takva bića teže i kakvi su njihovi čuvari zaslona?
Kamo takva bića žele pobjeći?

Magazin Women Cinemakers (Bijenalno izdanje 2018.)

https://issuu.com/womencinemakers.mag/docs/special.edition/4

Transkript intervjua:

‘Čuvarica zaslona’ predstavljena u bijenalnom izdanju Women Cinemakers, 18.09.2018.

Stilovi iz videa, snimila Ana Opalić

Whisper to me, I wanna yell! – koncert, Almaty, Kazahstan

Premijera:

5.2.2018., Festival Otkrovenie, Almaty, Kazahstan

Autorica, dirigentica: Vesna Mačković

Izvođači: Vesna Mačković, Zhanel Sergazhina, Tokzhan Karatai, Meruyert Tulenova, Elias Duisen

Festival ‘Revelation’ održao se u Kazahstanu između 26.1.-15.2.2018. Radionica improviziranog glasa, zvuka i teksta “Whisper to me, I wanna yell!” koja je prethodnu verziju doživjela u suradnji Vesne Mačković i Festivala Satyrianas u Brazilu, ovom prilikom u Kazahstanu je unaprijeđena uključivanjem glazbenika i vokalista iz suvremenog orkestra ‘Eegeru’ s izvedbom koja kombinira tri jezika: ruski, hrvatski i kazački. Glazbenice na flauti (Meruyert Tulenova), kazačkom tradicionalnom instrumentu kobyzu (Tokzhan Karatai), operni i gregorijanski zborski pjevač na ruskom (Elias Duisen), glumica na kazačkom jeziku (Zhanel Sergazhina) i Vesna Mačković na hrvatskom jeziku i elektronici nakon 2 dana radionice izveli su 45-minutni koncert.

Isječci s koncerta

Izrezak s kazakhstanske najave

Fotografije s koncerta

Fotografkinje: Marina Konstantinow, Diana Balayan

Whisper to me, I wanna yell! – performans, Festival Satyrianas, Sao Paulo, Brazil

Premijera:

6.11.2017., Sao Paulo, Festival Satyrianas, Brazil

Festival Satyrianas okupio je u 21 kazalištu 319 nastupa i programa te ga je posjetilo oko 30.000 posjetitelja.

U svom solo nastupu ‘Whisper to me, I wanna yell!’ Vesna istražuje varijacije koje njezin mozak proizvodi koristeći njezine glasnice kao alat. Ona gura slučajne riječi u svoj um, kako u svom majčinskom hrvatskom jeziku tako i na portugalskom. Forsira te riječi, zvukove i ponekad cijele rečenice i kroz grlo i glasnice proučava njihovu toplinu ili hladnoću, oštrinu ili mekoću. Kao da ih
razumije,.. Kao da njezin mozak zna sa čime je suočen… Kao da ih može koristiti bez puno razmišljanja o tome što znače. Kroz ovaj sadržaj provlači se tema cenzure trenutno aktualna u Sao Paulu te se dotiče vrućih zbivanja oko zabrane festivala u javnim prostorima i primoravanja umjetnika na rad u zatvorenim kazališnim prostorima.

Eu tehno uma voz.
Voce nao consegue ouvir?
Ouca, por favor, escute!
Ouca com cuidado.
Tehno palavras para voce.
Pegue elas.
Leve com cuidado.
Se eu falar o seu idioma,
nao julge apenas porque voce entende.
Se eu falar o que voce nao entende,
nao goste apenas porque e exotico.
Nao sou seu palhaco de palavras.
Eu so tenho alguns sons para voce.
Ouca.
Leve com cuidado.

Whisper to me, I wanna yell – excerpts – Sao Paulo, Festival Satyrianas, Brazil

Intervju za festival

Fotografije s nastupa

Autori fotografija: Salim Mhanna i Igor Bogdanović

Krleža, stani u red! – radiofonijski rad

Režija i tekst: Vesna Mačković
Montaža: Katarina Barešić
Izvođači: Tonka Kovačić, Branko Bogunović, Vesna Mačković

Premijera:

21.10.2017.,Hrvatski radio 3, emisija Ars Acustica (urednica Adriana Kramarić)

Repriza:

6.7.2018., Festival Miroslav Krleža, Krležin Gvozd, Zagreb

radio.hrt.hr/ep/krleza-stani-u-red/225197/

Rad tematizira nevidljivost umjetnika danas. Autorica Vesna Mačković koristeći glasove triju izvođača i iPad looper s efektima uživo proizvodi eksperiment glasa, zvuka i teksta na temu nevidljvosti umjetnika, nečujnosti ili krivo-čujnosti. Izvođači kombiniraju unaprijed pripremljen tekst s improviziranim vlastitim glasom i zvukom koji proizvode raznim predmetima. Autorica njihove glasove izvrće, manipulira i efektira uživo. Ni sami izvođači nisu sigurni u što će se pretvoriti ono što će učiniti kad otvore usta, puste glas ili proizvedu zvuk.

Uz Vesnu Mačković, glasom sudjeluju: Branko Bogunović, vokal alternativne rock grupe Radost! koji ovom radu daje svoj lucidni doprinos poznat iz pjesama i koncerata matične grupe, te Tonka Kovačić, 11-godišnja glumica koja svoja prva izvedbena iskustva stječe u filmu Trampolin, a ovaj radiofonijski rad upotpunjuje improvizacijama svog mladog glasa.

Ovaj rad nagrađen je 2018. godine u New Yorku Međunarodnom nagradom za audio-fikciju u kategoriji studentskog žirija Sarah Lawrence koledža. Ministarstvo kulture podržalo je odlazak Vesne Mačković na svečanu ceremoniju dodjele nagrade u New York u travnju 2018.

thesarahawards.com/article/2018/4/8/2018-sarah-awards-winners

Drugačija ja, drugačiji vi (radionica) – Sao Paulo, Brazil

Vrijeme održavanja radionice: 3.-5.11.2017.
Javni nastup: 5.11.2017., Sao Paulo, Festival Satyrianas, Brazil

Festival Satyrianas okupio je u 21 kazalištu 319 nastupa i programa te ga je posjetilo oko 30.000 posjetitelja. Svi programi su u skladu s inicijativom ‘Umjetnost dostupna svima’ koju u Hrvatskoj primjenjuje i Udruga Kamera a prema kojoj publika plaća ulaznice prema vlastitim mogućnostima.

Vesna Mačković sudjelovala je na dva načina na Festivalu Satyrianas.

Nastupila je sa svojim eksperimentalnim solo performansom ‘Whisper to me, i wanna yell!’, te vodila trodnevnu radionicu improvizacije glasom i tekstom za lokalne sudionike ‘Different me, different, you’.

Radionica ‘Different me, different you’ okupila je lokalne umjetnike kao sudionike. Kroz igre i vježbe disanja, glasa i improviziranog teksta uvježbavalo se proizvoditi vlastiti, ali i grupni sadržaj eksperimentalnog glasa i teksta. Zadnji dan radionice izveden je 15-minutni nastup svih sudionika zajedno kreiran od dijelova sadržaja proizašlih iz radionice.

Cjelovita snimka javnog nastupa grupe:

Fotografije s radionice ‘Different me, different you’

Autori fotografija: Salim Mhanna i Igor Bogdanović

Zatvorimo sve klaonice! – performans na prosvjedu u Zagrebu, 2017.

27.5.2017.,  Trg kralja Tomislava, Zagreb – Prosvjed za zatvaranje svih klaonica

Inicijativa “Oslobođenje životinja” je u subotu 27. 5. 2017. godine u Zagrebu organizirala drugi međunarodni prosvjed “OSLOBOĐENJE ŽIVOTINJA za zatvaranje svih klaonica”.
Cilj prosvjeda bio je osvijestiti građane o nepotrebnom i moralno neprihvatljivom svakodnevnom stradavanju i patnji milijardi porobljenih životinja, ukazati na iznimnu okrutnost industrije mesa, mlijeka, jaja, kože, svile, krzna, kozmetike i lijekova testiranih na životinjama itd., te upozoriti na osobito štetne zdravstvene i ekološke posljedice rastuće industrijske proizvodnje i konzumacije mesnih i mliječnih proizvoda.

Prije prosvjeda između ostalih Vesna Mačković je pozvala video pozivom na prosvjed:

Izvješće s prosvjeda

http://oslobodjenje-zivotinja.com/video-danas-je-zagreb-hodao-za-zatvaranje-svih-klaonica/

Kako smo stvarali plesni film ‘Ekstremna rutina’

Stvarano tijekom lipnja 2018. u KUC Travno u Zagrebu, Hrvatska.
Snimano na pozornici KUC Travno i na otvorenim prostorima Strossmayerovog šetališta u Zagrebu.

Autorski tim
Autorica filma i koreografije: Vesna Mačković (Zagreb, Hrvatska)
Glazba: Denise Mei Yan Hofmann (Švicarska / Hong Kong / New York)
Izvođači tijelom: Luka Barešić, Irena Boćkai, Ida Fučić, Michal Gostynski
Svjetlo: Andrija Šantro
Kamere: Noah Pintarić, Ivona Kraljević
Montaža filma: Noah Pintarić
Fotografija: Ivan Marinković

Koncept
Vizualni koncept ovog rada ima osnovu u fizičkim kretnjama životne svakodnevice, kućne, poslovne, bilo koje. Ove kretnje su istaknute ili prekidane od strane glazbenog kvarteta (violončela, violine…), koji počiva na tonalnim ekstremima njihovih instrumentala. Tijelima će oživjeti u stvarnom vremenu životne rutine, osvjetljavajući simultano borbe i ljepote naših svakodnevnih ritmova.

Zvučni svijet Ekstremne rutine sačinjavaju kontrasti između tišine, žičanog kvarteta i amplificiranih zvukova izvedenih iz pokreta i rekvizita kojima su generatori izvođači tijelima. Pojačani dodatnim slojem emotivnog narativa, žičana glazbala imaju uobičajenu ulogu zvučne kulise. Fizikalnost pokreta ruku plesnih izvođača je također integralni dio ovog rada – a kao rezultat, svaki dio ove izvedbene produkcije postaje dio krajnje izvedbene slike.

‘Tko je brži?’ – predstava za smak svijeta

Tko je brži?
Kazališna predstava za smak svijeta

Who is faster?
Theater show for the end of the world

Video najava #3: https://youtu.be/TVV-oBIxysI
Video najava #2: https://youtu.be/8kHDAvSN9qY
Video najava #1: https://youtu.be/8YGR5TZHeNM

premijera izvedba: 31.5.2018., 20h, Pogon Jedinstvo, Trnjanski nasip bb (pored kluba Močvara), Zagreb

Autorski tim
Autorica: Vesna Mačković
Izvođači: Luka Barešić, Lana Bitenc, Ida Fučić, Vesna Mačković, Filip Sučić
Glazba: Filip Sučić (električna gitara), Vesna Mačković (glas)
Fotografija: Ivan Marinković
Grafičko oblikovanje: Antonio Dolić
Video dokumentiranje: Dina Karadžić, Dora Bodakoš, Nives Milješić
Kostimografija: Vesna Mačković
Rekviziterka: Marija Despotović i obitelj Mačković

‘Tko je brži?’ – video najava #3 – predstava za smak svijeta

Tko je brži?
Kazališna predstava za smak svijeta

premijera: 31.5.2018., 20h, Pogon Jedinstvo, Trnjanski nasip bb (pored kluba Močvara), Zagreb

Autorica: Vesna Mačković

Izvođači: Luka Barešić, Lana Bitenc, Ida Fučić, Vesna Mačković

Foto i video dokumentiranje: Ivan Marinković
Video: Vesna Mačković
Kostimografija i scenografija: Vesna Mačković
Rekviziterka: Marija Despotović i obitelj Mačković

Ostvareno uz podršku: Pogon Jedinstvo, Gradski odbor za kulturu Grada Zagreba, Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’

OPIS
———————-
Vozilo. Trokolica. Ili romobil. Ili invalidska kolica. Ili kolica iz supermarketa.
Vozači. Vozači vozila. Vozači vremena. Vozači svemirskih prostranstava.
Putuju zajedno. Ili se utrkuju.
Pitanje je tko je brži? Onaj koji je ispred ili onaj koji je iza?
Iza čega? Iza drugog? Iza vremena? Iza povijesti?
I što bilo koji od njih može uopće učiniti po pitanju svoje brzine?
Mogu li putovati kroz vrijeme? Ili su zaglavili u jednostavnoj matematičkoj formuli koja uključuje gravitaciju i trenje?
Koja je njihova putna prtljaga?
Plastične boce njihova su vrijednost. Puna su ih vozila. Bježe im po sceni.
Boce su žive. Plešu. Mašu im iz prošlosti. Mašu im i iz budućnosti.
Jesu li dovoljno brzi ovi vozači? Ili su prebrzi?

‘Tko je brži?’ – video najava #2 – predstava za smak svijeta

Tko je brži?
Kazališna predstava za smak svijeta

premijera: 31.5.2018., 20h, Pogon Jedinstvo, Trnjanski nasip bb (pored kluba Močvara), Zagreb

Autorica: Vesna Mačković

Izvođači: Luka Barešić, Lana Bitenc, Ida Fučić, Vesna Mačković

Foto i video dokumentiranje: Ivan Marinković
Video: Vesna Mačković
Kostimografija i scenografija: Vesna Mačković
Rekviziterka: Marija Despotović i obitelj Mačković

Ostvareno uz podršku: Pogon Jedinstvo, Gradski odbor za kulturu Grada Zagreba, Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’

OPIS
———————-
Vozilo. Trokolica. Ili romobil. Ili invalidska kolica. Ili kolica iz supermarketa.
Vozači. Vozači vozila. Vozači vremena. Vozači svemirskih prostranstava.
Putuju zajedno. Ili se utrkuju.
Pitanje je tko je brži? Onaj koji je ispred ili onaj koji je iza?
Iza čega? Iza drugog? Iza vremena? Iza povijesti?
I što bilo koji od njih može uopće učiniti po pitanju svoje brzine?
Mogu li putovati kroz vrijeme? Ili su zaglavili u jednostavnoj matematičkoj formuli koja uključuje gravitaciju i trenje?
Koja je njihova putna prtljaga?
Plastične boce njihova su vrijednost. Puna su ih vozila. Bježe im po sceni.
Boce su žive. Plešu. Mašu im iz prošlosti. Mašu im i iz budućnosti.
Jesu li dovoljno brzi ovi vozači? Ili su prebrzi?

Tko je brži? – video najava #1 – predstava za smak svijeta

Tko je brži?
Kazališna predstava za smak svijeta

premijera: 31.5.2018., 20h, Pogon Jedinstvo, Trnjanski nasip bb (pored kluba Močvara), Zagreb

Autorica: Vesna Mačković

Izvođači: Luka Barešić, Lana Bitenc, Ida Fučić, Vesna Mačković

Foto i video dokumentiranje: Ivan Marinković
Video: Dora Bodakos
Kostimografija i scenografija: Vesna Mačković
Rekviziterka: Marija Despotović i obitelj Mačković

Ostvareno uz podršku: Pogon Jedinstvo, Gradski odbor za kulturu Grada Zagreba, Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’

OPIS
———————-
Vozilo. Trokolica. Ili romobil. Ili invalidska kolica. Ili kolica iz supermarketa.
Vozači. Vozači vozila. Vozači vremena. Vozači svemirskih prostranstava.
Putuju zajedno. Ili se utrkuju.
Pitanje je tko je brži? Onaj koji je ispred ili onaj koji je iza?
Iza čega? Iza drugog? Iza vremena? Iza povijesti?
I što bilo koji od njih može uopće učiniti po pitanju svoje brzine?
Mogu li putovati kroz vrijeme? Ili su zaglavili u jednostavnoj matematičkoj formuli koja uključuje gravitaciju i trenje?
Koja je njihova putna prtljaga?
Plastične boce njihova su vrijednost. Puna su ih vozila. Bježe im po sceni.
Boce su žive. Plešu. Mašu im iz prošlosti. Mašu im i iz budućnosti.
Jesu li dovoljno brzi ovi vozači? Ili su prebrzi?

‘Krleža, stani u red!’ – video najava predstave

Krleža, stani u red!
Kazališna predstava s pjevanjem i hranom

Premijera: 5.-6.4.2018.
Lokacija: Pogon Jedinstvo (pored Kluba Močvara), 20:00 h

REZERVACIJE: ulaznice@vesnamackovic.com ili viber /watzup / SMS s datumom i imenom te odabirom vrste ulaznice poslati na 0992004040

ULAZNICE su dio inicijative ‘Umjetnost dostupna svima’ prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji rezerviraju ulaznice s praznim poljem cijene pri izlasku s predstave samostalno upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom.

Autorica: Vesna Mačković
Izvode: Tonka Kovačić, Vesna Mačković​, Vilim Matula, Ida Fučić, Roko Nakić (Greg Đenko), Vilim Ostovic

Kostimografija: Vesna Mačković
Izrada rekvizita i kostima: Ines Kolenko (Elizabeth Grom)
Fotografija: Edita Sentić
Video: Dora Bodakos
Glasovi u video najavi: Branko Bogunović, Tonka Kovačić, Vesna Mačković (iz istoimene radio-drame)
Video selfieji: prijatelji širom svijeta i Pero Kvesić
Tehničar svjetla i zvuka: Tomislav Maglečić
Voditeljica svjetla i zvuka: Irena Bockay (Frida Ruby)

Uz podršku: Ministarstvo kulture, Grad Zagreb, Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Kulturni centar Travno – KUC Travno, Zagrebački Plesni Centar / Zagreb Dance Centre, Ars kopija, Outdoor akzent doo, Scena.hr

Ovaj scenski rad nastao je iz istoimene radio-drame premijerno izvedene u emisiji “Ars acustica” Hrvatskog radija u listopadu 2017. godine.

Multimedijalna suvremeno-kazališna predstava tematizira nevidljivost umjetnika danas. Autorica Vesna Mačković koristeći glasove izvođača i iPad looper s efektima uživo proizvodi eksperiment glasa, zvuka i teksta na temu nevidljvosti umjetnika, nečujnosti ili krivo-čujnosti. Izvođači koriste tekst koji im je autorica nametnula, ali ga i izvrću i premeću po svojoj želji. Autorica usprkos i unatoč toj neposlušnosti izvođača njihove glasove manipulira i efektira uživo, te ti zvukovi, ta stvarnost, idu prema publici – svijetu ipak u njenoj režiji i montaži. Ni sami izvođači nisu sigurni u što će se pretvoriti ono što proizvedu kad otvore usta i puste glas. A gdje je u svemu tome umjetnik? Pozvan je, došao je na vrijeme, ali nitko ga ne primjećuje. Krleža, stani u red! Zakuska je servirana. Pripremili smo i zabavno-glazbeni program. A možda popričamo i o tvojoj novoj knjizi. Dođi, Krleža! Požuri! Požuri, Krležaaaaa!

Kazahstan, Almaty – isječci koncerta ‘Whisper to me, I wanna yell!’

Improvisational sound and voice lab
public performance
‘Whisper to me, I wanna yell!’
ШЕПНИ МНЕ, Я ХОЧУ КРИЧАТЬ! Фестиваль «Откровение»

Feb 5th, 2018.
Kazahstan, Almaty, Festival “Revelation”

author/conductor: Vesna Mačković

performers:

Elias Duisen
Tokzhan Karatai
Vesna Mačković
Zhanel Sergazina
Meruyert Tulenova

Video najava – ‘Zlatna medalja’

Autorica i izvođačica: Vesna Mačković
Glazba: grupa Radost! (Branko Hlap Bogunović – gitara, vokal, Dimitrij Petrovic – bubanj, perkusije, Dino Sylence Kraljeta – bas gitara, Goran Bogunović – Biber – gitara, prateći vokal)
Scenografija i rekviziti: Vesna Mačković
Izrada rekvizita: Ines Kolenko (Elizabeth Grom)
Fotografija: Silvija Dogan, Ana Opalić
Video ankete: Mladen Ergić snimanje, Vesna Mačković montaža
Video sadržaji i glazbeni video: Ana Opalić

Opis
———–
Performans tijela „Zlatna medalja“ u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja.

Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.

U ovom performansu bit će dodijeljeno preko nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara. Na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni.

Cijelu svečanu dodjelu kako i priliči pratit će poticajna navijačka glazba benda Radost!.