U želji da umjetnost učinim dostupnom onima koji nemaju novca i onima koji oklijevaju u otkrivanju novih stvari (kao što je apstraktni suvremeni ples) tijekom premijere moje produkcijske i suautorske predstave Intenziteti pokrenula sam inicijativu “Umjetnost dostupna svima”.
I zato je na ulaznicama za Intenzitete pisalo sljedeće:
ULAZNICU posjetitelji plaćaju NAKON odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.
- umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima
- kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad
- publika zaslužuje prvo vidjeti što kupuje
- nema popusta za marginalizirane skupine – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice
Uz prazno polje namijenjeno cijeni stajala je napomena da posjetitelji sami pri izlasku s predstave upisuju cijenu i plaćaju ulaznicu po cijeni koju su osobno odredili.
Na izlazu iz dvorane stajala je kutija šaljivo nazvana KARTOMAT i stvar je uredno funkcionirala. Posjetitelji su pri izlasku stali u red, čekale su ih olovke i plaćali su ulaznice.
Inicijativu “Umjetnost dostupna svima” do sada su u svojim projektima podržali:
Bacači sjenki
Udruga Domino s Festivalima Sounded bodies i Festival Perforacije
Trećeprostor
Čemu sav trud?
Nenaplaćivanjem ulaznica prije predstave želim postići:
– da predstavu pogledaju svi neovisno o svom životnom standardu,
– da se posjetitelji radi dobivanja inače uobičajenih popusta ne moraju etiketirati kao nezaposleni, invalidi, umirovljenici, vanzemaljci…,
– da dođu i osobe koje su skeptične prema suvremenoj umjetnosti potaknute inicijativom da ulaznicu mogu platiti pri izlasku ukoliko im se svidjela, a nova publika u suvremenoj umjetnosti je uvijek dragocjena…,
– da ne stavljam cijenu na svoj umjetnički rad.
Ne želim ljute gledatelje
Zapravo, najvažniji cilj mi je:
– da ljudi uče biti fer i kad odgledaju rad neka po svom životnom standardu i zadovoljstvu viđenim odrede cijenu sami, a ne kao u institucionalnim kazalištima s ogromnim budžetima (u usporedbi s mojim) gdje odemo na predstavu i platimo ulaznicu 60-120kn i izađemo s loše predstave ljuteći se krivom odabiru, potrošenom vremenu i ostavljenom novcu, ili izađemo s dobre predstave pa si mislimo ‘ovo je vrijedilo svake ostavljene kune i još više’.
Što bi posjetitelji zaključili o mojoj predstavi ili meni da je cijena 15kn (kako bi bila pristupačna svima) ili 350kn (kako bi pokrila moje troškove proizvodnje)? U prvom slučaju mnogi ne bi došli jer bi mislili da je to nešto jeftino (=loše?), a u drugom ne bi došli, naravno jer ne bi mogli platiti ili bi mislili da je precijenjeno (=loše?).
Umjetnost mora biti dostupna svima koji se imaju potrebu njome baviti
Ne smijemo se nikad u potpunosti oslanjati na državne i gradske proračune za kulturu. U slučaju kad umjetnički rad nekog autora nije podržan od strane države pravi umjetnik ne bi smio ili morao odustati od njega. Umjetnički početnici, neetablirani autori i izvođači, također trebaju imati mogućnost da se umjetnički ostvare. Umjetnost ne smije biti ugašena u poplavi komercijalnih zabavnih sadržaja. Poruka “Umjetnost mora biti dostupna svima” ne vrijedi samo za publiku bez novca nego i za autore koji imaju potrebu baviti se umjetnošću a nemaju ju otkud isfinancirati. Svatko ima pravo na gledanje umjetnosti i svatko ima pravo baviti se njome. Novac ovdje ne smije donositi odluku i birati. Nadam se da publika u ovom smislu može postati senzibilna i kad je u financijskoj mogućnosti onda ulaznicama i podržati autore.
Umjetnost ne smije imati cijenu, to je kao da vjerskom sadržaju nalijepimo brojčanu vrijednost s decimalama
Proizvodnja umjetničkog djela ima svoju cijenu. Novcem se plaćaju režije, rekviziti, kostimi i drugo. Ali kako vrednovati financijski ono što ja imam u sebi, što sam čitav život taložila ili s čime sam se možda rodila i reći: evo, da to pogledate košta toliko i toliko, pa tko ima neka izvoli?
Bahatost umjetnice
Umjetnost je po meni nova religija, novi put odnosno nastavak razvojnog puta za umove koji nadrastaju sve što im vjerski ‘samopomagajući’ sadržaji nude na duhovnom putu. Ne mislim na zabavu, show, igre bez pomicanja uma iz uobičajenih ugodnih fotelja misli u kojima se publika želi nasmijati i pobjeći od stvarnosti, istine. Mislim na pravu (duboku ili visoku) umjetnost koja se ne može naučiti. Onu koja nastaje iz transcendentalnog poniranja umjetnika u proces stvaranja. Ona djela koja donose nešto novo, koja rade pomak u umu gledatelja, kako ih vrednovati? To je kao da stavimo cijenu na duhovni sadržaj u Crkvi. Ne želimo to, zar ne? Ja ne!
A takva je umjetnost koju želim stvarati i želim publiku koja će uspjeh ili promašaj da ju se dodirne ili pomakne, znati, grubo rečeno. nagraditi ili kazniti, odnosno financijski poslati poruku o (ne)uspjehu.
Da, stroga sam prema sebi u tom smislu. Želim znati, osjetiti financijski, ako ste UZALUD sjedili na mojoj predstavi i ako to nije bilo nešto što vas je trgnulo, probudilo, osvijestilo, dirnulo, pomaklo iz uobičajenog tijeka misli, stavova, emocija.
NADAM SE DA SE VIDIMO.
Svoju ulaznicu platite pri izlasku s predstave ovisno o vašem životnom STANDARDU i ZADOVOLJSTVU odgledanom predstavom. Treće komponente neka nema.
😉
