U sklopu umjetničkih izvedbi ovogodišnjeg Vox Feminae Festivala, u četvrtak (4.10.) u foajeu CeKaTe-a održala se izvedba Vesne Mačković pod nazivom “naša Lijepa”. Radi se o performansu tijela i glasa na temu diskriminacije lezbijki u okviru nacionalističkih društvenih tijekova kojim autorica potencira svjesnost o institucionalizaciji diskriminacije kao metodi anuliranja identiteta i problematike koja proizlazi iz tabuiziranja seksualnosti.
Institut za budućnost Vesne Mačković – glas onima koje se premalo čuje
Vesna Mačković je autorica, izvođačica i producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Također se izražava kroz umjetnost performansa i videa te eksperimente glasa i zvuka. Ujedno, osnivačica je umjetničke organizacije ARKTIK – institut za budućnost čija je misija produkcija socijalno osviještenih umjetničkih projekata i davanje glasa kroz umjetnost onim ljudima i temama koje se premalo čuje.
Organizacija se između ostalog odlučila financirati kroz crowdfunding, a podržati ju možete na ovom linku. S donacijama se planira financirati osam umjetničkih projekata kroz prvu godinu djelovanja, zaposliti producenta/icu te pokriti troškove marketinga. Iako crowdfunding više nije neuobičajen na nezavisnoj kulturnoj sceni, povodom njega i same izvedbe odlučili smo s Vesnom, koja je ekonomistica po struci, porazgovarati o ovim temama.
Možeš li nam opisati kako je došlo do osnivanja ARKTIKA? Kakvu budućnost ova organizacija zamišlja, i kako ju planira zagovarati u javnom i kulturnom prostoru?
ARKTIK – Institut za budućnost rodio se kao ideja kada sam došla u točku moje karijere u kojoj sam shvatila da se sve više bavim umjetnošću zato da bih progovarala o društvenim promjenama, diskriminacijama ili osvjetljavala ideje za koje sam smatrala da su zanemarene ili slabo zastupljene u medijskoj buci i kakofoniji zabave, politike i sporta. Shvativši da mi potpuno prestaje imati smisla kako lijepa umjetnost tako i tzv. lapurlartizam i da socijalno angažirane umjetničke radove želim stvarati u suradnjama s drugim umjetnicima, ali i omogućavati financiranje radova u kojima ne sudjelujem autorski, kao logičan slijed misli stvorila se ideja za novim projektom. Zato Institut za budućnost – kako bi umjetnici kroz razne medije (kazalište, ples, glazba, film, vizualne umjetnosti) bili angažirani i jasno progovarali kroz svoju umjetnost u ime društva, pojedinaca i ideja koje su zanemarene, pregažene ili diskriminirane.
Što vas je kao kolektiv nagnalo da se okrenete crowdfundingu kao metodi osiguravanja sredstava za djelovanje umjetničke organizacije? Što iz ovog modela financiranja najviše donosi potencijalnoj publici?
Kako je u Hrvatskoj još uvijek u punoj snazi utjecaj postratne korupcije koji se očituje kroz nedovoljne institucionalne podrške kulturi i umjetnosti shvatila sam da sredstva za rad Instituta moraju doći i s dodatnih strana, a ne kao dosad isključivo iz ili vlastitog privatnog budžeta ili s tereta poreznih obveznika kroz javne natječaje. Također sam shvatila da svjesnost o vrijednosti kulture i umjetnosti mora porasti ne samo u očima institucija nego i publike i poduzetnika. Tek kada publika shvati da naša umjetnička scena stvara vrijednosti za društvo, pa kada i tvrtke shvate da sponzorske vrijednosti mogu pronaći i u kulturi i znanosti, a ne samo sportu i humanitarnim akcijama, tek tada će kultura u Hrvatskoj doći na razinu na kojoj je bitna za duhovni i intelektualni napredak društva. Kroz ARKTIK želimo raditi na osvještavanju ovih ideja u publici i poduzetničkoj sferi i stoga prikupljanje sredstava za našu prvu godinu rada želimo ostvariti većim dijelom van tereta poreznih obveznika pozivajući pojedince koji nas podržavaju u našoj misiji da doprinesu koliko smatraju da njihov udio može i treba biti, a tvrtke da uzmu u svoje sponzorske planove gotovo presedanski organizaciju koja se bavi suvremenom umjetnošću fokusiranom na društveno angažirane teme. Očito to što pokušavamo predstavlja svojevrsnu revoluciju na našim područjima. Izdvojila bih Fond za druge kao rijetku inspiraciju jer su krenuli sličnim metodama da ne bi potpuno ovisili o institucionalnim potporama.
Ekonomistica si po struci, s iskustvom u poslovnom sektoru. Kad smo na temi financiranja, ono je u brojnim razvijenim zemljama često vezano uz korporativni sektor. Zbog čega kod nas ne postoji svijest unutar poslovnog svijeta o važnosti doniranja za umjetnost, i što mi kao djelatnici i djelatnice na sceni možemo napraviti da to promijenimo?
Rekla bih da je stav korporativnog sektora izražen kroz nepostojanje interesa za podržavanje umjetničkih projekata posljedica jednog začaranog kruga. I rekla bih da sudionici umjetničke scene imaju itekako jak utjecaj na to da je tomu tako. Dok god pojedini umjetnički kolektivi ili pojedinci svoje radove smatraju elitističkim tj. teško razumljivim široj publici i dok god ne postoje marketinški i PR timovi koji će raditi na deelitizaciji umjetnosti dotad ni korporativni sektor neće imati interesa podržati umjetničke projekte ili još bolje cijele kolektive i organizacije, a posljedično ni instuticijama neće biti neki žurba da pojačaju budžete za kulturu. Dok god umjetnici rade umjetnost radi samih sebe i održavaju razne scene na umjetnom disanju tako da čine svoju vlastitu publiku i nema stvaranja nove publike do tada ni korporativni sektor koji na neki način predstavlja tu širu publiku neće imati poriva ni interesa da stane uz umjetnike i umjetničke organizacije. U Institutu za budućnost stvarat ćemo umjetnost koja neće imati elitistički stav samozadovoljne umjetnosti nego ćemo raditi na otvaranju prema široj publici temama koje su im bitne, a pritom pokazati da im se može svidjeti kako govorimo o tim temama a da ne zalazimo u sfere jeftine pop zabavne sfere.
Sudjelovala si na više umjetničkih rezidencija i gostovanja van granica Hrvatske i Europe. Mislim da ne moramo posebno naglašavati da se tvoj rad više vrednuje vani nego kod nas. Ali zanima me zbog čega karijeru nisi dalje razvijala u inozemstvu? Koliko su realne mogućnosti mobilnosti i profesionalnog razvoja umjetnica u inozemstvu danas?
Da, pomalo je apsurdno da mi je teže dobiti gostovanje na festivalima u Zagrebu, Karlovcu ili Zadru nego u New Yorku, Brazilu, Moskvi ili Kazahstanu. Male sredine ponekad pate od kratkovidnosti, rekla bih, ali nemali utjecaj na to ima i popriličan klijentelizam. No, ne treba po broju mojih rezidencija i nastupa na festivalima na drugim kontinentima suditi da vani cvatu ruže za suvremene umjetnike. Teško je doprijeti do one razine na kojoj zaista možete beskrajno letjeti avionom oko planete od festivala do festivala i od toga živjeti. Skup je to sport i zato na većem broju tih gostovanja ovisim o potpori Ministarstva kulture za avionske karte. Nažalost, nijedna avio kompanija niti turistička branša nisu vidjele interes u ovakvoj vrsti sponzorstva. Festivali pokrivaju troškove života, produkcije rada, a kada daju honorar nije ni blizu cijene avionskih karata iz Hrvatske na često drugi kraj svijeta u mom slučaju.
Kao ženu, umjetnicu, queer osobu i osobu s invaliditetom, u današnjem društvu zapravo si diskriminirana na osnovi većine svojih identiteta. S druge strane tvoja umjetnost je provokativna i promišljena. Je li ti umjetnost svojevrsna terapija; kako i koliko to što radiš “liječi” tebe samu?
Umjetnost je možda u prvih dva ili tri projekata bila terapija za mene u smislu osvještavanje što mogu kroz nju reći i kako to mogu reći unatoč brojnim diskriminacijama koje nabrajate. No, vrlo brzo je prestala biti terapija. Ne bolujem, ne patim, dakle ne treba mi terapija. Za mene je umjetnost životni poziv, smisao zašto dišem i budim se svakog jutra unatoč svim financijskim i strukovnim preprekama i diskriminacijama koje me čekaju svaki put iznova iz projekta u projekt. Jedina tuga koju ja imam za liječiti umjetnošću kao terapijom je ona koju vidim da sam ugasila u drugim ljudima, u publici, primateljima, kad nakon predstave ili filma osluškujem komentare i dojmove i osjetim da se barem jedan čovjek pomakao iz svojih ustaljenih misli ili emocija u smjeru pozitivne promjene sebe samog ili pogleda na društvo u kojem živi. Tada je moja terapija, ona namijenjena zapravo drugima, odrađena uspješno.
Je li u tom kontekstu “naša Lijepa” tvoja najosobnija izvedba?
Svaka moja izvedba je nešto moje vrlo osobno, ali ne nužno intimno. U svakom mom radu ima mene, ali itekako ima ljudi oko mene, društva u kojem stanujem, svijeta u kojem živim.
Što je iduće za Arktik i Vesnu Mačković. Što pripremaš nakon izvedbe na Vox Feminae Festivalu?
ARKTIK ovih mjeseci čeka rad na promociji naše kampanje za prikupljanje sredstava i sponzorstva. Ovih nekoliko mjeseci sve do nove godine kada čekamo i rezultate natječaja Ministarstva kulture bit će presudno za naš rad u 2019.-oj, to je naš biti ili ne biti. Da bismo ostvarili zacrtane ciljeve od 8 projekata i zapošljavanja jedne osobe producenta na puno radno vrijeme mora se dogoditi puno pozitivnih reakcija od potencijalnih sponzora, tvrtki, ali i pojedinaca donatora i filantropa kojih u Hrvatskoj kritično nedostaje a mi ih želimo probuditi.
Što se tiče mojih osobnih nastupa, nakon ‘naše Lijepe’ pakiraju se koferi i letim u Brazil gdje imam dogovorene dvije suradnje. Festival Satyrianas u Sao Paulo drugu godinu za redom pozvao me da gostujem s performansom i vrlo me veseli ovogodišnji poziv jer sam dobila otvorene umjetničke ruke ne samo za izbor teme i tehnike rada nego mi je i ponuđeno da biram između nastupa u kazalištu ili gradskom trgu. To se može nazvati kao ponuda koja se ne odbija. Takve ponude sanjam u Hrvatskoj, Druga suradnja u Sao Paolu je s hrvatskim kulturnim centrom i zajednicom dijaspore gdje ću voditi radionicu stvaranja radio-drame za potomke hrvatskih imigranata koji su tamo došli prije 50 i 80 godina. Bavit ću se s njima temama domovine, doma, pripadanja i veselim se vidjeti i čuti u kakvom ćemo zajedničkom eksperimentu zvuka, teksta i osjećaja vezanog za temu domoljublja završiti. Finalni rad učinit ćemo javno dostupnim čim ga po povratku u Hrvatsku montiram.
Jedan meni vrlo drag poziv sam morala odbiti, a to je gostovanje u 11. mjesecu na festivalu u afričkoj otočnoj državi Cabo Verde jer nažalost nisam uspjela pribaviti sredstva za avio-karte, no možda još nije kasno ako se pojavi zainteresirani sponzor.
Vesna Mačković počela je otkrivati tijelo u pokretu u sklopu radionica Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) koji je 2013. godine pokrenula plesačica i koreografkinja Iva Nerina Sibila. Nakon nekoliko radionica plesa, glasa i fizičkog kazališta, krenula je na pozornicu. Njezin prvi nastup bio je u prvoj cjelovečernjoj predstavi IMRC-a Magnolija (ili prkos) u kojoj se pojavljuje u duetu s plesačicom Silvijom Marchig i u koreografiji Ive Nerine Sibile. Pridružuje se Montažstroju u predstavi Mali čovjek želi preko crte i Bacačima sjenki uBrujanjima grada (1. i 2. epizoda), a svoj prvi samostalni projekt ostvaruje u suradnji s redateljem Vedranom Hlebom. Riječ je o predstavi Inteziteti koja se izvela u sklopu projekta Pogonator. S plesačicom i koreografkinjom Majom Drobac osmislila je predstavu Dim i ogledala, a na festivalu Perforacije nastupila je s Jelenom Mesar u suautorskom projektu pod nazivom Njih dvije. Njezina prva potpuno samostalna predstava Pod staklenim zvonom premijerno je izvedena 30. rujna ove godine također u sklopu Pogonatora i povod je ovom razgovoru.
U predstavi Pod staklenim zvonom partner Vam je računalo, tablet pomoću kojega sami vodite rasvjetu i zvuk?
