2016-10-05 Plesna scena – Vesna Mačković: Želim stvarati svoje radove (novinarka Katarina Kolega)

2016-10-05-plesna-scena-katarina-kolega-zelim-stvarati-svoje-radove

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1957

ŽELIM STVARATI SVOJE RADOVE

Intervju: Vesna Mačković, plesna umjetnica

  • Vesna Mačković, foto: Amer KapetanovićVesna Mačković počela je otkrivati tijelo u pokretu u sklopu radionica Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) koji je 2013. godine pokrenula plesačica i koreografkinja Iva Nerina Sibila. Nakon nekoliko  radionica plesa, glasa i fizičkog kazališta, krenula je na pozornicu. Njezin prvi nastup bio je u prvoj cjelovečernjoj predstavi IMRC-a Magnolija (ili prkos) u kojoj se pojavljuje u duetu s plesačicom Silvijom Marchig i u koreografiji Ive Nerine Sibile. Pridružuje se Montažstroju u predstavi Mali čovjek želi preko crte i Bacačima sjenki uBrujanjima grada (1. i 2. epizoda), a svoj prvi samostalni projekt ostvaruje u suradnji s redateljem Vedranom Hlebom. Riječ je o predstavi Inteziteti koja se izvela u sklopu projekta Pogonator. S plesačicom i koreografkinjom Majom Drobac osmislila je predstavu Dim i ogledala, a na festivalu Perforacije nastupila je s Jelenom Mesar u suautorskom projektu pod nazivom Njih dvije. Njezina prva potpuno samostalna predstava Pod staklenim zvonom premijerno je izvedena 30. rujna ove godine također u sklopu Pogonatora i povod je ovom razgovoru.

    Pod staklenim zvonom Vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?

    Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th Day of the Year.
    Pod staklenim zvonom, eksperimentalni umjetnički projekt pokreta, zvuka i teksta, autorica: Vesna Mačković, foto: Ana Opalić
    Na koji način improvizirate?

    Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intenzitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.

    Koja je tema?

    Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, ili je bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.

    Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta: Magnolija (ili prkos), autorica Iva Nerina Sibila, foto: Krunoslav MarinacU predstavi Pod staklenim zvonom partner Vam je računalo, tablet pomoću kojega sami vodite rasvjetu i zvuk?

    Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, iPad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti control freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).

    Tijekom predstave referirate se na svoje prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?

    Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstavaPod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a ona čuje zvukove mog unutarnjeg svijeta.
    Udruga Freakvencija, Udruga Kamera, Zagreb: Intenziteti, autori Vedran Hleb i Vesna Mačković, foto: Amer Kapetanović
    Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?

    Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno želim stvarati svoje radove.

2016-09-30 Hrvatski radio 1 – Katapultura – intervju povodom premijere ‘Pod staklenim zvonom’

Novinarka: Katarina Kolega

http://radio.hrt.hr/aod/katapultura/178119/

Cjeloviti transkript intervjua s dijelovima koji nisu ušli u emisiju:

Pod staklenim zvonom vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?

Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th day of the year.

Na koji način improvizirate?

Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intezitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.

Koja je tema?

Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari,  ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, je li bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.

U predstavi se referirate na vaše prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?

Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstava Pod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a oni čuju zvukove mog unutarnjeg svijeta.

Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?

Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno se želim izražavati i stvarati svoje radove kako mi dolaze ideje.

Izražavate se i putem poezije koju često izgovarate na svojim predstavama. Koliko vam je pisanje poezije važno?

Pisanje poezije za mene je širok pojam. Poezija je i moj ples i moje improvizacije s kazališnim svjetlom i zvukovne improvizacije. Poezija se provlači kroz sve što radim. Ne mogu krenuti u pokret,u tekst ili u koncept predstave, a da kroz mene ne prolazi neki poetski duh. Pišem intimističku poeziju, no poezija koju izvodim na pozornici često je potaknuta glazbom koja me potiče i na pokret. Primjerice, predstava Intenziteti je nastala u suradnji između glazbenih i video umjetnika. Nadahnuta glazbom braće Sinkauz, pisala sam poeziju, nakon toga sam išla u pokret, a Alen i Nenad Sinkauz su završili glazbu kad su pogledali Vedranov i moj proces. To je bio poetski kružni rad ekipe od sedam ljudi. U predstavi Pod staklenim zvonom sam krenula iz samog koncepta, iz te samoće i namjerne odvojenosti i onda nastaje poezija – u svjetlu, u zvuku, u tekstu…u svemu.

U predstavi Pod staklenim zvonom vaš je partner računalo, tablet pomoću kojega sami vodite svjetlo i ton. Kako to radite?

Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, Ipad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti kontrol freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).

Ideja imate mnogo. U razmjerno kratkom vremenu producirali ste čak pet predstava. Uspjeli ste za sve svoje projekte dobiti prostor, mnogi bi vam plesači mogli pozavidjeti i na sjajnom medijskom oglašavanju, a iza svega toga stoji naporan producentski rad koji, poput svih nezavisnih umjetnika, sami radite.

Da, rad je vrlo naporan. Koliko god imam tu sreću da svake godine imam podršku barem jedne dvorane u Zagrebu, uvjeti su daleko od idealnih. Na skoro svim svojim predstavama samostalno radim svu produkciju – od organizacije čistačice i autorskog tima do odnosa s medijima i marketinga. Što se tiče rezidencije, već sam treću godinu dobila veliku dvoranu u Pogonu Jedinstvo. To su vrlo praktične rezidencije jer se na tri tjedna dobije ključ u ruke, međutim dvorana Jedinstvo nema podršku u tehnici pa ozvučenje, postavljanje plesnog poda i slično moram dodatno platiti. Ako moje predstave na natječajima Ministarstva kulture ili Grada Zagreba dobiju premalo novca, moram raditi kompromise u tome kolika mi je scena, koliko imam reflektora, koliko moram platiti tehničara i tako dalje. Jako je teško izborit se za financijsku i prostornu podršku, ali znam da je i drugima teško pa se ne smijem žaliti.

Pokrenuli ste inicijativu Umjetnost dostupna svima prema kojoj gledatelji nakon odgledane predstave odlučuju koliko će platiti ulaznicu, uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo predstavom. Koja su vam dosadašnja iskustva?

Umirovljenici, invalidi, nezaposleni, studenti – svi imaju pravo na umjetnost i ako nemaju za nju novca, ne moraju se opravdavati. Ako netko smatra da ulaznica treba biti besplatna, neće ništa platiti. Polje cijene je prazno, svatko ima slobodu odlučiti koliko će za odgledanu predstavu izdvojiti novca bez ikakvih opravdanja. Iskustva s tom inicijativom su vrlo pozitivna, zato ona tako dugo i traje, a čak su se uključili i drugi kolektivi poput Bacača sjenki s Bitkom na Neretvi, a festival Perforacije je imao potpuno besplatne ulaznice. Reakcije publike su vrlo pozitivne, sviđa im se ta sloboda, sviđa im se da na osnovi cijene ne moraju odlučiti hoće li nešto doći pogledati. Umjetnost je dostupna svima, i izvedbeno i autorski, umjetnošću se mogu baviti i osobe s invaliditetom. Budući da se bavim poluapstraktnom umjetnošću i da nisam u javnosti poznata, bilo mi je teško procijeniti koliko bi koštala ulaznica za moje predstave. Iz tog razmišljanja, ali i zbog prije spomenutog socijalnog aspekta,  potekla je ova inicijativa da o cijeni ulaznica odlučuje publika.  Prema dosadašnjim iskustvima između deset i dvadeset posto posjetitelja ne izdvoji ništa. No, kada se to zbroji s ulaznicama koje imaju natprosječnu cijenu, primjerice osamdeset ili sto kuna, onda moja ulaznica stoji kao i ona u Zagrebačkom plesnom centru, ako se u obzir uzme povlaštena cijena za studente, umirovljenike i članove HIPP-a. Publika je sretna, ja nisam zakinuta i mislim da ova inicijativa mora ići dalje.

Intervju za Pogon povodom premijere predstave ‘Pod staklenim zvonom’, 5.9.2016.

pogon-intervju-vesna-mackovic-pod-staklenim-zvonom

INTERVJU: Vesna Mačković – Pod staklenim zvonom

Vesna Mačković je autorica i suvremena plesačica u predstavama suvremenog plesa, multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Prilikom premijere plesno-multimedijalne predstave Intenziteti, rađene u suradnji s Pogonom, pokrenula je inicijativu Umjetnost dostupna svima kojom je omogučila posjetiteljima da na prazno mjesto na ulaznici sami upišu cijenu nakon odgledane predstave ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom. Njezina najnovija predstava, Pod staklenim zvonom, nastala je u sklopu Pogonatora – inkubatora suvremenog plesa i kazališta, programa podrške nezavisnoj produkciji i umjetničkim istraživanjima. Predstava će biti premijerno izvedena 29. rujna u 20 sati, a reprizna izvođenja zakazana su za 30. rujna, 1. i 2. listopada u 20 sati. Pokoji detalj o predstavi otkrila je sama autorica u kratkom razgovoru.

Predstavom propitujete izazove života u civilizaciji, kao i smisao života u osami. Što je potenciralo ova dva oprečna pitanja?

Život u civilizaciji nameće egzistencijalna pitanja. Tjera nas da uslijed i najmanje svijesti propitujemo svijet oko sebe i stavljamo ga na određeno mjesto na našoj osobnoj skali vrijednosti. Kada zagrebemo preduboko u vrednovanje života u civilizaciji vrlo lako se možemo ‘poskliznuti’ i pitati se nije li najbolje (ili najlakše?) pobjeći od svega negativnog što civilizacija nosi sa sobom, pa makar i po cijenu samoće.

Dovodite u pitanje i vezu civilizacije s podskupom oprečnih pojmova koji joj pripadaju: ratom, nasiljem, krađom, socijalnim i zdravstvenim nedostojanstvom. Na koji način ste uprizorili ovu diskutabilnu poveznicu?

Ovo umjetničko istraživanje svoje motive uprizoruje prvo kroz zvukove koji nastaju improvizacijom u živoj izvedbi predstave te putem svjetlosne instalacije u kojoj pri izvedbi boravim, a koja simulira moj izbor izoliranja od civilizacije. Zatim, nakon zvukova i svjetlosnih elemenata, dio izvedbe je i moje tijelo kroz suvremenoplesnu polu-improvizaciju na glazbu s koncerta 309th day of the year. Svi ovi izvedbeni elementi u gledatelju / slušatelju potiču oprečne slike koje spominjete.

Najavni tekst predstave završava vašim riječima:
Pod staklenim zvonom svijet je siguran od mene.
Sretna sam.
Je li to odgovor/izbor među dva glavna pitanja predstave?

Ove završne rečenice nisu tu da ponude odgovor na to kako predstava završava. Njihova poanta je potaknuti kod gledatelja pitanje u kakvoj smo korelaciji mi kao pojedinci s civilizacijom. Da li smo mi ti koji kvarimo civilizaciju ili je civilizacija kriva za našu nesreću i nemir? Kao i u svakom umjetničkom radu, volim da svatko odgovori sam za sebe. Sadržaji i odgovori su u oku gledatelja, i u svakoj slici i svakoj predstavi svatko neka gleda sebe i svoj svijet.

Kritikaz – Olga Vujović: Ona plava i ona cura invalid što pleše, 2.7.2016.

2016-07-02-kritikaz-njih-dvije-kritika-olga-vujovic

http://kritikaz.com/vijesti/kritike/24309/Ona-plava-i-ona-cura-invalid-%C5%A1to-ple%C5%A1e

“NJIH DVIJE” NA PERFORACIJAMA

2.7.2016. 22:44:50h

Ona plava i ona cura invalid što pleše

Predstava „Njih dvije“, Jelene Mesar i Vesne Mačković, propituje stereotipe, odnosno predrasude i diskriminacije kojima nesvjesno podliježemo, čineći to izravnim pristupom koji na trenutke djeluje pomalo grubo i sirovo
Izvor: kritikaz.com

Autor: Olga Vujović

“Njih dvije” / perforacije.hr

Gledajući ljude koji se bave „poslovima“ koji im ne pripadaju po nekim uvriježenim normama, zapravo propitujemo sebe, svoje granice prihvaćanja drugih, stupanj i stanje vlastite tolerancije. Dugo sam se „otimala“ odlasku na predstave Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“, no kada sam prekoračila vlastitu nesigurnost, postala sam im privržena gledateljica. Zahvaljujući Mirni Žagar i Tjednu suvremenog plesa (kao i UdruziDomino) počela sam normalnim prihvaćati „nesavršena“ ljudska tijela koja plešu (o tome bi švedski koreograf Mats Ek, dobitnik 15. Europe Theatre Prize, mogao puno toga reći). –

U sklopu FestivalaPerforacije“ u Teatru ITD nastupile su (18.i19.lipnja 2016) Vesna Mačkovići Jelena Mesar (cura invalid i ona plava) u predstavi „Njih dvije“. Početak je u potpunom mraku i mi slušamo  samo njihove riječi kojima se opisuju – naravno da znamo kako izgledaju, ali je ipak prilično potresno slušati njihova vlastita viđenja. Slušajući ih, vidimo da nema razlike u njihovoj lucidnosti. Pogled na njih dvije, nužno nas opredjeljuje pa počinjemo razmišljati o „onoj maloj, slaboj“ i „onoj velikoj, lijepoj“ – jedva se susprežući da ne skočimo u pomoć kada ona velika gnjavi onu malu. I moramo se prisiliti da  sve gledamo isključivo kao  vlastitu nelagodu, budući da su njih dvije sve radile zajedno  (režiju, koreografiju,oblikovanje zvuka i kostimografiju; tekst je pisala Jelena Mesar, zvuk montirala Vesna Mačković) .

U pratećem tiskanom programu, stoji da se predstava „Njih dvije“  bavi propitivanjem stereotipa, odnosno predsrasudama i  diskriminacijama kojima nesvjesno podliježemo. I zato je dobro i nadasve korisno prema publici imati takav izravni pristup, pa makar djelovao pomalo grubo i sirovo. A što se tiče stereotipa koje imamo o zgodnim plavušama, evo prekrasne rečenice iz Jeleninog monologa „Voljela bih da sam lijepa… da trče u jedinu trgovinu koja radi /da mi donesu pivo koje ja volim, dok je još hladno

Libela – Stephanie Stelko: Predrasude i diskriminacija: ‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

2016-06-28-libela-njih-dvije-kritika-stephanie-stelko

http://www.libela.org/vijesti/7697-njih-dvije-igra-tijelima-i-stereotipima/

 STEPHANIE STELKO:

PREDRASUDE I DISKRIMINACIJA

‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

Njih dvije pojavile su se na sceni tek nakon minuta mraka. Prije toga, u potpunome mraku, upoznale su gledatelje s osnovnim informacijama o sebi. Jelena je visoka, svijetle kose i očiju, fakultetski je obrazovana, stanuje s partnerom, ima kućnog ljubimca i nestalna primanja. Vesnaje niža, tamnije kose i smeđih očiju, fakultetski obrazovana, stanuje sama, s kućnim ljubimcem i živi od invalidnine.

“Njih dvije” – predstava Jelene Mesar i Vesne Mačković – problematizira stereotipe, predrasude i diskriminaciju, posebice one koji izviru iz tzv. pozitivnih misaonih koncepata, te propituju može li se “punim aktiviranjem procesa mišljenja deaktivirati mehanizam stereotipa”, navedeno je u najavi predstave, koja je premijerno održana u Teatru &TD u subotu 18. lipnja i nedjelju 19. lipnja 2016.

Iako neki monolozi i dijalozi u predstavi izravno govore o stereotipima – uključujući kratko predavanje iz socijalne psihologije koje Jelena održi publici – najmoćniji simboli na sceni upravo su njihova dva tijela: stereotipno lijepo žensko tijelo i stereotipno slabo tijelo žene s invaliditetom. Cjelokupna predstava ovisi o njihovim tijelima i bez njihovih tijela nikako ne bi uspjela prenijeti željenu poruku. Tijela su u središtu pažnje, tijela su izložena, kreču se, oči publike intenzivno su uprte u njih. Njihova su dva tijela kontrastna i to im daje dodatnu simboličku snagu.

Osim poigravanja mrakom i tijelima, zvuk je vrlo važna stavka predstave – odnosno njegova odsutnost. Efekt tišine nažalost je bio narušen zbog održavanja drugog, vrlo bučnog događaja na prostoru Studentskog centra.

Uz vizualnu komponentu, dakle izloženost tijela, njihove pokrete i plesne korake, te tišinu koja je trebala biti prodorna, idući simbolički snažan moment u predstavi je ironija. Ironija, koja na trenutke namjerno graniči sa suludošću, provlači se kroz cijelu predstavu, od predstavljanja na mračnoj pozornici do skupljanja plastičnog leda koji je hladan, ali se ne topi, te kulminira u Jeleninu monologu “Voljela bih da sam lijepa“:

Voljela bih

Jako

Da sam

Lijepa (…)

Da se ljudi smiješe

Da mi daju besplatne stvari (…)

Da se zaljubljuju u mene

Da se napaljuju na mene (…)

Da se smiju na sve moje šale (…)

Da mi uvije natoče benzin na pumpi

Da me časte (…)

Da me slušaju (…)

Da me puste kad sam kriva (…)

Da se srame svog izgleda zbog mog izgleda

Da maštaju da budu ja

Da maštaju da budu samnom (…)

Da misle da sam malo ili puno glupa (…)

Da misle da nisam neka prijetnja

Da ne traže od mene puno (…)

Da lažu da su bili sa mnom

Da me ogovaraju da sam kurva, (…) da se seksam za uloge

Da me smatraju uspješnom (…)

Da mi govore da imam lijepe ruke (…)

Njih dvije poigravaju se time koliko ih njihova tijela – oba tijela – čine ranjivima i snažnima u isto vrijeme. Svojim tijelima i svojim djelima, one mogu mijenjati stvarnost oko sebe, otvarati brojna vrata, ali im isto tako njihova tijela, najvećim dijelom zbog stereotipa koje drugi imaju o njima, mogu predstavljati prepreku.

Kulturpunkt.hr – Iva Rosandić: U potrazi za svojim mjestom, 30.6.2016.

2016-06-30-kulturpunkt-njih-dvije-kritika-iva-rosandic

www.kulturpunkt.hr/content/u-potrazi-za-svojim-mjestom

Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini da se radi.

Piše: Iva Rosandić

Identitet kao splet momenata, od neosviještenih dispozicija do odabranih stavova, čiju izvanjsku stranu tvore formalna razlikovna obilježja poput fizičkih karakteristika ili pak građanskog statusa, ono je što nas istovremeno izdvaja i čini dijelom zajednice. Drugi nam je neophodan jer jedino neizbježni konflikti predisponiraju individualizaciju. Ipak, iz tog sukoba proizlaze, kako strah od tuđe nadmoći, tako i pojednostavljivanje kao preduvjet razumijevanja. Misaoni koncepti u dohvaćanju općenitosti podrazumijevanju stvaranje nad-pojmova, čija će primjena na pojedinačno neminovno nositi neka od obilježja generalizacije. Tu je činjenicu potrebno uzeti u obzir prilikom oblikovanja stavova, ne bismo li izbjegli zatvaranje unutar diskursa koji prihvaća i proizvodi stereotipe. Odatle opasnost zapadanja u predrasude nerijetko preformulirane u naizgled pozitivne sudove, koji izražavaju moć onog tko ih proizvodi nad onim na koga se odnose. Nisu samo žene zarobljene unutar takvog paternalističkog pristupa, koji im indirektno usađuje poželjne odlike za održavanje prividne ravnopravnosti, ali su skupina na kojoj je uočljiv prikriveni zijev između društveno intoniranih i individualnih potreba. Društvo ženi propisuje položaj koji treba, a ponekad, internaliziravši izvanjske zahtjeve, želi prihvatiti. Konstituira se poželjan tip odnosa, dok se ono različito isključuje. Uostalom, to postaje paradigma svake diskriminacije.

Ovo je tvoje mjesto. Po čemu je to moje mjesto? Neznam, ali je određeno za tebe, reći će Vesna Jeleni u predstavi Njih dvije premijerno izvedenoj u sklopu Festivala Perforacije.

Očito, suvremene izvedbene prakse sažimlju problematiku, nastojeći iz svog kuta upotpuniti pretežito teorijski diskurs. Festival Perforacije s godinama postaje sve vidljiviji, dok uz inzistiranje na inovativnim izvedbenim rješenjima, propituje društvene samorazumljivosti, ali i tretman umjetničkih praksi čiji je dio. Neminovo se otvaraju pitanja kulturnih politika i odnosa prema nezavisnim i alternativnim skupinama. Tematizirali ih u izvedbama, ili pak na njih upozoravali kroz šire društveno djelovanje, nameće se paralela položaja nezavisne scene u odnosu na institucionalnu, s položajem bilo koje manjinske skupine u odnosu na većinsku. Stoga se u samim izvedbama logično prožimaju autoreferentna pitanja s onima od šireg društvenog značaja. Nije slučajno da Perforacije organizira udruga Domino, upotpunivši drugim dimenzijama pitanja manjina i osjetljivih skupina, ujedno pripisujući aktualnost suvremenim praksama u razračunavanju sa suvremenošću.

Komercijalizacija kulturne sfere i njeno vezivanje uz tržišnu logiku u nepovoljniju poziciju postavlja sve nezavisne aktere, pri čemu doprijeti do izvanjskih korisnika u uvjetima financijske deprivacije i kulturno-političke marginalizacije postaje sve teže. Izazov je pronaći izlaz iz zone direktno uključenih i vlastito djelovanje prezentirati javnosti. Udvostručenje interesa u kojem vlastiti položaj dobiva odraz kroz tematizaciju konkrenog problema, doprinosi aktualizaciji umjetničke produkcije kao vizualizacije sveprožimajućih odnosa moći. Strukture moći i mehanizmi ukalupljivanja društvenih aktera ovdje bivaju prokazani, kao i sustav koji definira poželjne vrijednosti oblikujući time svaki, pa i kulturni identitet. Svaka ugroza tom pravocrtnom gibanju potiskuje se na rub. Možda je riječ o interpretativnoj prenapregnutosti, ali na sličan je način moguće promatrati odnose među društvenim skupinama u slučaju kad većinska odnosi prevagu.

Ipak, već zaokupljenost osjetljivim pitanjima nameće potrebu odgovornog djelovanja i otvaranje što je moguće većoj bazi sudionika, ne bi li se zajedničkim snagama stvorila kritička svijest o nužnosti preobrazbe obrazaca ponašanja. Uzevši u obzir raznoliku socijalnu strukturu i potrebu za diferenciranjem u odnosu na institucionalnu kulturu, Festival, vodeći se načelom Perforacije svima, omogućava pristup predstavama bez naknade. Iako se ovakvim postupcima ugrožava opstanak sličnih inicijativa, možemo pretpostaviti da je proširenje involviranih sudionika ono ključno za daljnje smisleno funkcioniranje. Način je to rada i Vesne Mačković, koja s Jelenom Mesar potpisuje predstavu Njih dvije. Mačković svoje izvedbe ne naplaćuje, već ostavlja na volju gledatelju da, u skladu s mogućnostima, ali i ispunjenim očekivanjima, participira u daljnjem radu umjetnice. Umjetnost bez komunikacijske dimenzije gubi smisao, a u slučajevima apstraktnih formi, kako naglašava, potrebno je pronaći alternativne pristupe publici.

Imamo li sve te aspekte u vidu, i u ovoj predstavi možemo pokušati iščitati dvije značenjske linije, odnosno možemo je promatrati s obzirom na izdvojeni problem diskriminatornih praksi, ali i situaciju unutar koje se odigrava, ne zaboravljajući na neraskidivost teme i konteksta prikaza. Teatar nije izolirana stvarnost, neovisna o okolnostima. Gdje se, što i kako odigrava, uvjetuje način reprezentacije, kao i naknadnog tumačenja. Iako sami unaprijed stvaramo očekivanja, nije naš obrazac mišljanja onaj koji podupire stereotip, već je to rezultat institucionalnih prilika. Institucionalna kultura u svojoj samodostatnosti diskvalificira ogroman broj aktera, od umjetnika do publike, postavljajući kriterije koje većina iz različtih, najčešće društveno uvjetovanih razloga, ne može doseći. Nezavisna scena se s druge strane počesto se nastoji difamirati kao amaterska, čime njena slabija zastupljenost u širim kulturnim krugovima biva opravdana. Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini konkretno bila riječ.

U srži društvenog funkcioniranja, kako nam je to sugerirano, jest potisnuti konflikt koji održavajući stanje neprekidne napetosti za cilj ima upostavu neravnopravnih odnosa i ukorjenjivanje pozicija, dok svjesni pokušaji osiguranja vlastite prevlasti, kao rezultat poželjnih obrazaca, supstitiuiranju suštinsku preobrazbu odnosa. Upravo na osobnim vezama možemo dekonstruirati čitav splet izvanjskih okolnosti koje nas definiraju. Njih dvije postaju model nemogućnosti prekoračenja granice i istinskog razumijevanja, u kojem bi stereotip prestao biti jezgra našeg poimanja drugog. Svjesnim djelovanjem u očekivanom pravcu, savršeno se uklapamo u suvremenu jednodimenzionalnost, podržavajući ujedno obrasce moći.

Glumice izvedbu ostavljaju otvorenom. Inzistiranje na fizičkom momentu daje dozu apstrakcije, kojoj tek naknadnom refleksivnom obradom možemo pokušati dati smisao. Gotovo da personificiranjem misaonih kategorija, na pozornici utjelovljuju načine njihova razvoja. Kombinacija postupaka, od dijaloške forme koja se naknadno problematizira ili pribjegavanja poeziji, do rastakanja u tjelesnosti, kao da odgovara kompleksnosti teme. Interferirajući zbiljske karakteristike sa iskonstruiranim identitetima, naglašavaju konvencionalnu granicu fikcije i zbilje, ali i transformativnu snagu kazališta koja im zrcalno, u zbilji samoj daje potvrdu problematiziranih odnosa. Naspram publike, glumice su te koje imaju moć, da bi se u trenutku svršetka izvedbe taj odnos promijenio. Autoironija i autoreferentnost u propitivanju vlastita položaja kako u teatru, tako i realnosti, ne priječi ih u igranju uloga, čime se samo multiplicira svakodnevno iskustvo. Tek inzistiranjem na minimalizmu i tijelu kao mediju, svijet se nastoji reducirati na suštinsko.

One odbacuju sve pridane oznake, da bi ogoljivanjem ispitale mogućnost svjesnog kreiranja identiteta i odbacivanja predrasuda. No, je li to moguće dok postoji drugi koji nam daje značenje? Odudaranje od kreirane slike izaziva potrese, odbacivanje, da bi na kraju neuspješne potrage za samosvojnošću rezultiralo prihvaćanjem danog. Naš stav postaje rezultat sugestija, jednom kad prihvatimo ulogu, nastojimo je unaprijediti prema zadanim kriterijima. Na kraju ostaju cinično prihvaćanje i potiskivano nezadovoljstvo, a društvo slobodnih indivudua daleka utopija.

Na koji bi se način realizirala bit suvremenih umjetničkih praksi da nema napetosti s promoviranim kulturnim idealom? Umjetnički rad propitivanjem vlastita položaja, raskrinkava strukture, počevši od statusa publike, kojoj se eksplicitno ukazuje na pripisano mjesto. Ostavljena u mraku i pomirena u pasivnosti, publika iščekuje da joj glumci daju smisao. Tematiziranje dilema suvremenosti, dok sami protagonisti bivaju pogođeni tretmanom koji prokazuju, postaje paradoks umjetničkog rada. Sve češća instrumentalizacija kulturne djelatnosti za lukrativne ciljeve u raskoraku je s nesigurnim položajem samih umjetnika. Pritom se uspostavlja jaz između privilegiranih, koji u skladu s poželjnim društvenim vrijednostima kreiraju kulturni identitet i onih koji ga dovode u pitanje. Spektaklizacija postaje zahtjev, ali bez subverzivnog potencijala samoponištavanjem. Uvid u duboku ideologičnost umjetničkih praksi izaziva pokušaj neutralizacije. Time se sustavno zatire poticajna, kreativna i obrazovna dimenzija kulture, koja pretpostavlja aktivno sudjelovanje uključenih, ne bi li se osviješteni zahtjevi za ravnopravnošću proširili na društvenu sferu. U suprotnom će i dalje paralelno egzistirati dva nesvodiva svijeta tradicionalne kulture i one marginalizirane, uz opasnost da se sav potencijal izgubi u međusobnom srazu.

21.3.2015. Una Bauer: Strategies for Problematizing Identity in the Eastern European Arts – Identity.Move!, Prague

2015-03-21-postcards-from-the-gods-guest-post-strategies-for-problematizing-identity-in-the-eastern-european-arts-identity

Una Bauer: Strategies for Problematizing Identity in the Eastern European Arts – Identity.Move!, Prague

You are a choreographer. You are choreographing movement which neither attempts to conquer the space, nor does it close itself on its own imaginary internality. You seemed to have turned the space inside out, reshaped the empty air around you into a solid block of thick matter. Conversely, your body appears as the empty space, a cut out, a hole. With fast, yet restricted motions of your upper body, you bring the space around you into existence, forcing it to appear in its materiality. You seem to be carving your movement into the thick mass of the space around your. It is a pleasure to watch your moving, as you, unlike so many dance performances, are not invading the space and trying to show your virtuosic dominance over it, by suppressing its materiality, negating its resistance. You are insisting precisely on this resistances. Yet you are not doing this by any obvious means such as by slowing down of your movement or by intensive emphasize on the strain of your movement. You are standing firmly in your position, wearing heavy shoes, locked in your security and safety, yet at the same time, with your upper body you invite, demand, produce this firmness as instability, performing movements which almost suggest that your body is hanging on a thin thread, that it is shaking uncontrollably back and forth. Yet there is nothing of pantomime in what you are doing. Your strategy produces certain dis-embodiment or doubling, a certain de-personalization of your body, its transformation into an object. You emphasize contingency as the basic mechanism of every living organism but what is interesting is that you produce this contingency in the performance, rather than using it as a ready-made. You are choreographing your body as unstable, introducing insecurity and fragility as dramaturgically and choreographically created and chosen. You are Vesna Mačković, dancer and choreographer from Zagreb. You are a dancer with disability. You are Vedran Hleb, director and dramaturg. Your piece is called Intensities.

Wish.hr – Video performans ‘Pozdrav’

2016-03-03 Wish.hr - Vesna Mačković - video performans Pozdrav

www.wish.hr/2016/03/vesna-mackovic/

Uz klasične umjetničke vrste na ovogodišnjoj izložbi T-HTnagrada@msu.hr naći će se i nekolicinavideo performansa. Autorica jednog od njih je autorica, izvođačica i producentica predstava suvremenog plesa, Vesna Mačković.

Vesna Mačković je suosnivačica i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa, inkluzivnog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Neki od novih radova uključuju vlastiti suautorsko-producentski projekt Intenziteti – plesno-multimedijalna predstava, autorstvo teksta za plesnu predstavu Part of the story te sudjelovanje u izvedbama dviju epizoda predstave Bacača sjenki: Brujanje grada.

vesna-mackovic-by-amer-kapetanovicW: Zbog čega ste prijavili svoj rad na natječaj THTnagrada@msu.hr, što ga čini posebnim?
1990. doselila sam se u Sisak kao 15-godišnjakinja u iščekivanju svih uzbuđenja gimnazijskih dana i mladosti. Rat i izolacija zbog bolesti koja me zadesila, učinili su da grad Sisak nisam stigla ni omirisati. Nakon 13 dugih godina, sretne okolnosti u mom životu učinile su da sam se pozdravljala s izolacijom i bolešću, a i rat je već davno bio iza nas. Činilo se kao bajka kad bi se izgovorilo. Ali priča je drugačija. Grad je bio uništen. Ljudi su prije teško disali zbog velike industrije i zagađenja. Sada su teško disali jer ničega više nema. Željna sunca i upoznavanja mogla sam istraživati ljudske depresije i prazninu očerupanog grada. Znala sam samo… otići. Ovim video performansom imaginarno se vraćam u Sisak. Pokušavam se suočiti s gradom i osobnom prošlošću nakon godina izbivanja.

Pratim godišnju izložbu suvremene umjetnosti u MSU od njenog pokretanja jer mi uspijeva ponekad otkriti neke nove zanimljive suvremene autore čije radove možda do ove izložbe ne bih bila upoznala. Privukla me mogućnost da prijavim svoj rad koji nije ni film ni predstava nego video performans u nadi da će ga tako ljudi dobiti priliku vidjeti.

W: Zašto je natječaj THTnagrada@msu.hr dobar za umjetnike i njihovu promociju?
MSU je odlično mjesto za ovakvu vrstu skupne izložbe i sigurno je koristan autorima koji se tek počinju pokazivati. Često autori imaju poteškoća kad se pokušavaju medijski eksponirati, tako da ova izložba predstavlja koristan kanal promidžbe kako umjetnika tako i umjetnosti općenito.

mackovic-vesna-pozdrav-1

W: Što vas je inspiriralo da postanete umjetnik? Što vam predstavlja najveći izazov pri stvaranju novih djela?
Mislim da se umjetnicom ne postaje inspiracijom nekim konkretnim događajem u životu, nego samim rođenjem. Ili jesi ili nisi (živa/umjetnica).

Najveći izazov pri stvaranju novih djela predstavlja mi moja težnja da se ne ponavljam u temi, tehnici, metodi, iako možda nema smisla težiti tome nego se pustiti i samo stvarati iskreno. I naravno, ogroman izazov je izbjeći banalni egzibicionizam potpuno privatnim ogoljavanjem svoje osobe. Jer teško je pobjeći od sebe, a ako se radi o izvedbenoj umjetnosti onda neprestano hodaš po tankoj liniji između iskrene umjetnosti i egzibicionizma. Egzibicionizam je po meni u umjetnosti ispravan samo kad je krajnje radikalan odnosno potpun.

2015-23-12 Plesna scena – Fantazmagorija o neobičnima (Jelena Mihelčić)

2015-23-12 Plesna scena - Fantazmagorija o neobičnima

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1857

PDF: 2015-23-12 Plesna scena – Fantazmagorija o neobičnima

FANTAZMAGORIJA O NEOBIČNIMA

Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja Drobac

  • Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja DrobacPredstava Dim i ogledala Vesne Mačković i Maje Drobac već u naslovu navodi na činjenicu da u njoj glavnu ulogu imaju scenografija i rekviziti, odnosno kompletan vizualni okoliš snažne simbolike. Specifična estetika proizašla je iz nadahnuća serijom fotografija Maria Grobenskog From the House where Nobody Lives i radom redatelja Tima Burtona. Predstava tako svoj uspjeh uvelike duguje scenografu Denisu Rubiniću, kostimografkinji Diani Mihalić, a posebno oblikovatelju svjetla Marinu Frankoli, čiji angažman prerasta u onaj izvođača na sceni. Premijerom 12. i izvedbama 13. i 14. studenoga predstava se, premda slučajno, prigodno uklopila u simboliku petka trinaestog, sa svojom makabrističko-fantazmagoričnom atmosferom. Scena je mračna i mistična, a izvođači su na granici između duha i tijela, sna i jave, udvostručeni u plesu sa sjenama i refleksijama. I dva velika pokretna ogledala dio su koreografije.

    Središnju ulogu ima Vesna Mačković, izvođačica s tjelesnim invaliditetom koja kao i u dosadašnjim autorskim suradnjama, progovara o vlastitome identitetu drukčije, zapravo neobične i jedinstvene (baš kao što su to i likovi u Burtonovim filmovima – Edward Škaroruki, Willy Wonka, Lydia, Vincent…). U ovom se slučaju, koristeći poetikufantasyja, na klasičniji i izravniji način od prethodniih radova tematizira pitanje inkluzije. Zadubljena u kreativni svijet stvaranja u osami, izolirana među bezličnim krpenim lutkama, glazbalom i notama koje ispisuje po ogledalima, nju neprestano opsjedaju crni anđeli Maja Drobac i već spomenuti Marino Frankola. Ometaju je manipuliranjem svjetlom i scenografijom, pritom neprestano grickajući jabuke.
    Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja Drobac
    Ključan je odnos Vesne Mačković i Maje Drobac. Dok je prva neprestano na granici snažne i fragilne, stabilne i nesigurne, druga vrckasto i samouvjereno, preciznim i širokim zauzimanjem prostora, u simetričnim pozama prkosi gravitaciji. Taj je njihov odnos još zanimljiviji ako znamo da je Maja Drobac sveobuhvatno educirana plesačica jednako u zapadnjačkim, kao i istočnjačkim plesnim idiomima. Njihova prvotna različitost i fizička udaljenost, posebno u trenutku kada Drobac u dnu scene izvodi plesne akrobacije, a Mačković sjedi tik pred publikom s jednom od svojih krpenih lutaka, ukida se na samome kraju predstave kada Maja i Vesni stavlja krila, te nastavljaju ovaj put zajedno plesati.

    Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja DrobacDok je u nekim dijelovima osim puke funkcionalnosti oblikovatelja rasvjete, Marino Frankola doista zaigrao svoju ulogu ravnopravnog izvođača, u drugom je dijelu predstave djelovao kao suvišak s kojim autorice kao da nisu znale što bi. Tekst ponekad čitan u podlozi, koji se uz snažan vizualni okoliš i scenski pokret čini suvišnim, često je, zbog zvučnih efekata, i prilično nerazumljiv. Princip plaćanja ulaznica na temelju mogućnosti i zadovoljstva viđenim, kojeg je Vesna Mačković prakticirala i ranije, premda u temelju vrijedan, nije potpuno dosljedan jer je predstava prethodno već financirana javnim novcem kroz Ministartsvo i Grad, o čemu gledatelji nisu mogli izravno odlučivati.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2015.

Disability Arts International – Vesna and Silvia on Magnolia

http://www.disabilityartsinternational.org/blogs/2015/02/vesna-and-silvia-on-magnolia/

PDF: Vesna and Silvia on Magnolia – Disability Arts International

Tell us about your first connection with Zagreb Dance Centre and HIPP?

Vesna: I was visiting shows at ZDC for many years being really interested in performative arts and secretly longing to be able to be part of it.

Silvia: My first connection was the performance I gave for their opening celebration, in November 2009, as one of the invited artists. Afterwards I worked there as a resident artist with my company Kik Melone and also as a teacher for a while.

How did you find out about the work IMRC is doing there? What made you want to get involved?

Silvia: We have a very small and intertwined scene in Zagreb, so I had known Iva Nerina for a long time, we had our first collaborations through Trafik company. She told me about IMRC and the enthusiasm and talent of the people involved and I was instantly interested to join, initially by taking part in a workshop held on weekends. I spent most of the time working in a pair with Vesna and that was the start of the process for Magnolia.

Vesna: One day I saw announcement about IMRC’s open production and went to see what is done there. I was overwhelmed with what Iva Nerina Sibila showed in two short choreographies of disabled dancers. I shared with her an idea I had had for a while about a dance show that would require disabled dancers. She introduced me to a whole new look on performative bodies and what is actually dance and a dancing body. She put a spark in my mind by showing me Kazuo Ohno’s latest performances. Suddenly my secret wish which I guess I hid even from myself became clear and possible. So, I started going to IMRC workshops and intensely explored my now dancing body and practicing on myself ideas I previously thought should be choreographed on somebody else’s body.

How would you describe the situation for disabled artists in Croatia?

Vesna: Zagreb and Rijeka have good workshops for developing disabled dancers. As for actors some workshops are not inclusive because they require bodies which can’t necessarily jump, go to the floor etc. But I think the main issue causing lack of disabled performative artists in Croatia isn’t actually lack of inclusive workshops or academic programs but the lack of a critical number of interested disabled artists. As it was for me before I discovered IMRC, we ourselves, or society, has reinforced a mindset that a performative body is strictly one type of non-disabled body and no other.

Silvia: Unfortunately, Croatia is one of the European countries still lacking basic support for disabled people in their everyday life and society does not seem to take responsibility for creating conditions for everyone to have an equal chance at life and at progress, no matter what start we are born into. Being able to afford health care, encountering impossible physical access to many public places, getting a job, etc. Most of the effort for improvement is made by non-government organisations and associations, so conditions are hopefully changing for better slowly.

In this context, artistic work is really flourishing beyond expectations! But, we are still far behind in professionalism and conditions in which we work.

Why do you think greater visibility for work by disabled artists is important?

Silvia: Because the way the system functions means you’ve got to have visibility to get supported in any way. And there is also the importance of a change in mindset of the majority when it comes to disabled artists as artists first, who happen to have a disability. Gay artists are artists no matter their sexual orientation. I’m a mother artist – no one would ever dare to discriminate me in any way because of this. So, why would we bother about somebody’s physical or precise mental abilities at all? Art is art, period.

Vesna: Prejudices in both the audience and the disabled population are still too strong. The best way to overcome them is by encouraging and promoting disabled artists’ work. There are not many of us, but visibility is important and could be a lot better.

How would you describe the scene for contemporary dance, and dance theatre?

Vesna: Generally, not just the disabled artists’ scene, but contemporary dance has a really small audience in Croatia. It is considered too abstract and audiences are reluctant to choose a night out of contemporary dance before classical theatre or a movie.

Silvia: Yes, the Croatian contemporary dance scene is quite small and intertwined in many ways. It has existed for many decades and always been part of the European contemporary dance scene, but always on the margins of society. So it grew self-conscious, very aware of its own political and social position. It is very tough and defiant – otherwise it wouldn’t survive. It is not by accident that IMRC is a movement research company. Meanwhile we have many smaller dance companies in Zagreb, a lot of them working in a non-hierarchic structure, always searching for new models for collaborations, questioning the old and proven ones. Two years ago (so it took half of the century!) we finally got a Dance department at the Theatre Academy in Zagreb, for now on BA level.

I’m proud to be a member of this scene, not for patriotic reasons, but because of all the fights that we have to fight together here. And because I’m inspired on daily basis by my collegues working as dancers, choreographers, writing about dance, archiving dance and supporting dance development, no matter how meaningless it may seem in times of deep economic and social crisis that we live in.

What is your own creative practice, and how this has developed?

Silvia: My practice is mostly based on collaborating with other artists, exploring theatre and dance as a vast medium of communication, working as an author or taking part as a performer in someone’s concept, always aware of my own performing authorship and responsibility. I also teach young dance students and take part in initiatives that progress our dance community further.

Vesna: After making my first dance steps in IMRC workshops I participated in many different dance, body, voice and physical theatre workshops and classes in Zagreb. I also learned a lot from directors and authors of the performances that followedMagnolia (in defiance).

The piece that you created, Magnolia (in Defiance), premiered at Zagreb Dance Week in 2014 and now at the Onassis Cultural Centre, in Greece. How did the idea for this piece come about?

Silvia: Magnolia began with Vesna’s poetry and sketches and her wish to create a performance out of them performed by disabled artists. She met Iva Nerina and IMRC and she was persuaded to perform herself, in a duet with me. Seeing us work together in one of IMRC’s workshops, Iva Nerina felt we have a lot in common in our energies, our presence and movement. We began to rehearse, over a year. Slowly we built a composition of materials, solos and a duet, playing with memories of the sight of the other, me on Vesna and vice-versa and both of us on the work of Kazuo Ohno, that we took as an inspiration. It was a journey, a process of slow growing, of rinsing and filtering, and we are very grateful for this common experience while we perform. It is about sharing and being together, even when we are physically alone on the stage, always in connection to one another.

Can you describe how you worked together?

Vesna: We started from pieces of poetry that I brought to our first few creative sessions. Then we turned it into improvisational duos and solos keeping this poetry inside us. At the same time we held part of the focus on Kazuo Ohno’s minimalistic late-in-life performances which I personally had strong connection with because they reminded me of this realisation of what dance movement and dance bodies can be, that size or strength of the movement isn’t necessarily related to a definition of a dancing body. We found that Kazuo Ohno’s identity shifts to dancer La Argentina is something that almost forces itself into our work. Connecting all these elements, minimalist movement, fluctuating identity and two bodies on the stage resulted in Magnolia (in defiance).

How do you feel about performing in a different country?

Vesna: This will be my first dance/theatre performance outside Croatia. But since the theme of the show isn’t local but universal I feel acceptance should be good. What attracts and excites me is gaining experience of performing in a larger space because Magnolia (in defiance) is sensual intimate show for smaller auditoriums. So, we’ll see how that goes.

How have audiences reacted to Magnolia?

Silvia: We performed it in Zagreb and in Rijeka and we had a beautiful audience response, people really do get moved. It is also about being together with the audience, in a very subtle, unobtrusive way. I’m very glad we have the opportunity to share it at the festival in Athens. It is a dance theatre piece about being a fragile, sensitive and yet defiant human being, so it can be accepted by audience everywhere, I suppose.

Vesna: Audiences in Croatia have had a range of reactions. Generally, people have connected intensely on an emotional level never having experienced a disabled body expressing itself artistically through dance and movement. From a dance-going and dance-sector audience reactions were positive and that has given me personally a huge boost in my efforts to continue creating dance pieces.

What has been the main learning for you through this experience?

Vesna: For me, the most joy in creating Magnolia (in defiance) has come from the opportunity to work for sustained periods Iva Nerina and Silvia. They are both wonderful dancers and authors with a range and experience of projects that I actually regarded for a long time as points of creativity to aspire to. Nerina’s choreographic methods and Silvia’s improvisational sessions left me with knowledge and techniques that are now engraved in my dancing mind and body and actually visible in my own projects. What I learned in creating Magnolia (in defiance) with them has become the basis of my performative development since.

What other projects have you got in progress or coming up?

Silvia: Working on Magnolia has been a very intensive artistic experience for me, it made me consider core-issues of living in the human body and, specifically, the limitations and the fragility that we all have. But also the strength that we find in creation, in simply being and breathing together. And the beauty of that simplicity. We are alive, everybody in each separate magnificent body and we can connect – that is a beautiful fact.

Vesna: In February we premiered ‘Intensities’ – a multimedia contemporary dance project which I co-authored with director and dramaturge Vedran Hleb. It’s my first solo which through seven intensities of movement, voice, music, video and light explores how to extend my dancing body into space in spite of its limitations. I am starting work on my second duet, this time with Croatian dancer and choreographer Maja Drobac. It’s called ‘Smoke and mirrors’ and will premiere in Zagreb at beginning of May.

 

Vesna Mačković explores performative arts: contemporary dance, physical theatre and acting. She also writes prose and poetry and has taken part in singing projects. Her first show, and debut as a contemporary dancer, was ‘Magnolia (in defiance)’ produced by IMRC/HIPP/ZPC* and coauthored with Iva Nerina Sibila and Silvia Marchig. She is currently working on ‘Intensities’ a coauthored project with director Vedran Hleb and a team of musicians, a video designer and a lighting designer, which will be her first contemporary dance solo performance.

Silvia Marchig is dancer, choreographer and dance educator and lives and works in Zagreb, Croatia. Silvia trained at Ballet school of The National Theatre in Rijeka, Croatia, Palucca Shule in Dresden and Akademie des Tanzes in Mannheim, Germany. She is artistic leader of Kik Melone, a company active in performing and visual art, and she is currently engaged in various collaborations on the independent dance scene, working with Trafik , IMRC and Fourhanded. Silvia also works as ballet teacher in Franjo Lucic Art School in Velika Gorica, Croatia.

*Zagreb Dance Centre is a unique cultural facility in Croatia developed exclusively for dance. It is operated by the Croatian Institute for Movement and Dance (HIPP) a partner in Unlimited Access. IMRC is an inclusive dance collective in residence at Zagreb Dance Centre.

5.3.2015. Vijenac #548: Prekoračivanje granica (Ivana Slunjski)

2015-03-05 Matica hrvatska - Vijenac 548 - Ivana Slunjski - Prekoračivanje granica

http://www.matica.hr/vijenac/548/Prekora%C4%8Divanje%20granica/

Vijenac 548 – Ples

Ivana Slunjski

Nakon relativno kratke edukacije na plesnim radionicama i nedugo nakon prvih scenskih nastupa s Montažstrojem, Integriranim kolektivom za istraživanje pokreta i Bacačima sjenki, Vesna Mačković odvažila se na samostalan plesni projekt. Nešto brže no što je uobičajeno, to ne bi osobito odskakalo od logična razvoja autora da nije posrijedi izvođačica kojoj je tijelo obilježeno invaliditetom. Iako bi demokratsko društvo trebalo svima osigurati jednake mogućnosti ostvarivanja potencijala, uključujući i umjetnički, a inkluzija se ne bi smjela isticati kao nešto iznimno ili nešto što se nužno mora provesti, umjesto da je razumljiva sama po sebi, to nažalost izostaje u svakodnevnoj praksi i uopće u percepciji velikoga dijela populacije.

Posebice je problematičan ples kao izvedbena umjetnička disciplina, koja se doima izrazito demokratičnom i otvorenom prema drugim umjetničkim i ostalim područjima djelovanja, prihvaćajući time i drukčijost i odmak od uopćena poimanja plesa, ali je s obzirom na tjelesnost te fizičku spremnost i mogućnosti plesača u temeljnome disciplinarnom određenju veoma rigidna i odmak dopušta marginalno. Utoliko je pothvat Vesne Mačković kao jedne od doista malobrojnih domaćih izvođačica s tjelesnim invaliditetom (uzevši u obzir i izvođače Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život), jednako kao i djelovanje Integriranoga kolektiva za istraživanje pokreta, koji vode Iva Nerina Sibila i Amela Pašalić s intencijom profesionalnoga stvaranja i izvođenja plesa, važan pomak prema dugotrajnu procesu ozdravljenja društva.

Inkluzivno načelo da umjetnost mora biti dostupnom svima bez obzira na socijalne kategorije Mačković primjenjuje i na kupnju ulaznica – ulaznice se plaćaju nakon odgledane predstave, a cijenu određuje svaki gledatelj sam prema trenutačnoj financijskoj situaciji i zadovoljstvu viđenim. Uz tu aktivističku poruku prisutna je i svijest o problematici određenja vrijednosti umjetničkoga rada.

Inicirajući projekt, premijerno izveden 18. veljače, Vesna Mačković okupila je jaki autorski tim, redatelja Vedrana Hleba, glazbenike Alena i Nenada Sinkauza, videoumjetnika Ivana Lušičića Liika, multimedijskoga umjetnika Bojana Gagića i kostimografkinju Ninu Nimac, koji stvarajući svako u svome segmentu jednako nose izvedbu kao i izvođačica. Naime, vidljiva plesna građa prilično je fragilna, svedena na nužno kretanje scenom, sužen repertoar kretnji ili samo naznačene pokrete, a ples se s pomoću gibanja videa, svjetla i zvuka dovršava u području imaginacije. Tim produžecima tijelo prelazi vlastite granice šireći se prostorom.

Polazište cjelokupne građe stihovi su Vesne Mačković, a izvedba se sidri na usložnjavanju građe, ili njezinu intenziviranju, tako da su stihovi pretočeni u glazbu, ne kao utjecaj ili poticaj na stvaranje, nego kao njezin sadržaj, zatim je „skladani tekst” povratno sudjelovao u reizgradnji stihova koji tako postaju glazbenom građom, a glazba narativnim i poetskim iskazom. Stihovi i glazba prerađeni su u pokret i glas, iz toga je nastao video, a potom napokon svjetlo. Zahvaljujući promišljenim, ali nenametljivim redateljskim intervencijama, svi slojevi ili intenziteti međusobno se prožimaju i uvjetuju i na kraju objedinjuju u izvedbi. Takvim usložnjavanjem postiglo se da izvedbena građa koja bi zbog fragilnosti lako mogla skliznuti u nedostatnost dobije na gustoći i koheziji. Tijelo naviklo na izloženost pogledima sada izlaže svoju intimu. Poveznica s unutarnjim svijetom introspektivni su stihovi koje izvođačica izgovara, isprva jedva čujno, potom sve razgovjetnije, odlučnije. Suočavamo se s iskušenjima, s boli, s klonućima, s otporom, transformacijom, identifikacijskim nemirima, oslobađanjem. Atmosfera je intimna, prisna, na trenutke i pomalo nestvarna, halucinantna, prati stanja samotnosti i želje za otvaranjem. Suigra videa i rasvjete nasuprot relativnoj statičnosti tijela pandan su nesputanoj (imaginativnoj) zaplesanosti u opreci s prinudnom nepomičnošću. Izlaganje intime eksponiranoga tijela koje prekoračuje vlastite zadanosti i prevođenje nutrine u plesni kontekst, odnosno scensko intenziviranje habitusa u potrazi za plesnošću koja odudara od uobičajene plesne građe uz snažnu aktivističku poruku najveće su vrijednosti Intenziteta.

2.3.2015. Kulturpunkt.hr: Sitno kljucanje tijela (Una Bauer)

2015-03-02 Sitno kljucanje tijela   kulturpunkt

http://www.kulturpunkt.hr/content/sitno-kljucanje-tijela

U Intenzitetima Vesne Mačković tijelo se ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, već se koreografski proizvodi kontingencija njegova postojanja.

Piše: Una Bauer

Koreografska formacija predstave Intenziteti Vesne Mačković (autorica i izvođačica) i Vedrana Hleba (redatelj i dramaturg), premijerno izvedena u Pogonu Jedinstvo 18. veljače, podsjetila me na inicijalno pitanje Weak Dance Strong Questions Jonathana Burrowsa i Jana Ritseme – kako izvesti “pokret koji niti ide od (nečega), niti ide prema (nečemu)”. Temeljna propozicija koreografije Vesne Mačković ponešto je drugačija. Formulirala bih je otprilike ovako: “kako koreografirati pokret koji niti osvaja širinu prostora niti se zatvara u vlastitu imaginiranu unutrašnjost”. Kada kažem da ne osvaja širinu prostora mislim pritom na specifičnu sliku onoga što je poznato pod pojmom frontier thesis (Frederic Jackson Turner, 1893) – čovjeka kao onoga koji zauzima, dominira, koji potčinjava, koji kroti, kako – u inicijalnom kontekstu ove specifične sintagme – prirodu civilizacijom na Divljem zapadu, tako svojim tijelom prostor oko sebe. Ostavit ću sada ovu usporedbu po strani jer je ona znatno preciznije upotrijebljena, primjerice, u izvrsnoj knjizi Helen Thomas Dance, modernity and culture u kojoj autorica sociološki interpretira specifičnost američkog modernog plesa u kontekstu ranog kolonijalnog života u Americi. Bilo mi je prvenstveno stalo do toga da zazovem tu sliku plesačkog osvajanja prostora i odnosa prema prostoru kao prema nečemu što se treba pokoriti i zauzeti, upravo zato jer Vesna Mačković čini nešto suprotno, ali ne tako da zapne u krajnost solipsizma.

Svojim upornim, detaljiziranim i tvrdoglavo usmjerenim pokretima Vesna Mačković kao da urezuje svoj pokret u gustu masu prostora oko nje. I zaista, njezin pokret ima neku drvodjeljsku kvalitetu, udaranja malim dlijetom po istoj površini drveta. Međutim, Vesna time ne proizvodi skulpturu, nego njen negativ, urezujući rupu u tom gustom prostoru oko sebe. Naizgled paradoksalno, radi se o tome da Vesna proizvodeći rupu u masi prostora, umjesto da ga pokorava, zapravo proizvodi prostor, zrak oko sebe tako da se on, pod utjecajem njenih pokreta, zgušnjava i postaje tvrđi, kompaktniji, mijenja agregatno stanje. Vrlo je zanimljivo promatrati tu inverziju – tu debljinu zraka oko Vesne dok ona gotovo filigranski oblikuje zrak, ponavljanjem i varijacijama na temeljne motive kretanja. Specijalna kvaliteta Vesnine koreografije je zapravo u davanju mase i težine prostoru oko sebe, koji je često u konvencionalnijem plesnom izrazu potisnut u svojoj materijalnosti, negiran u svom pružanju otpora. U Intenzitetima, ta je neka inicijalna koreografska pozicija izvrnuta, jer se naglašava negativ pokreta, izokreće temeljna paradigma tijela plesača kao tijela koje se kreće u praznini. Umjesto toga postavlja se tijelo koje se kreće u punini i gustoći zraka oko sebe. Međutim, važno je napomenuti da to kretanje u punini nije postignuto nekakvim očitim sredstvima kao što bi moglo biti usporavanje pokreta ili intenzivno naglašavanje napora kretanja, i upravo zato je tako zanimljivo. Prostor i zrak kao masa proizveden je sitnim kljucanjem tijela.

Druga zanimljiva kvaliteta scenske prisutnosti Vesne Mačković je stalna napetost između stabilnosti i nesigurnosti. Mačković stoji čvrsto u mjestu, u teškim cipelama, u nekoj zoni sigurnosti, ali istovremeno pokretom gornjeg dijela tijela priziva, izaziva, proizvodi tu čvrstinu kao nestabilnost, izvodeći pokrete koji sugeriraju da joj tijelo visi o struni, da se klati naprijed nazad, da je pokretano izvana. Ta strategija proizvodi određenu rastjelovljenost odnosno udvajanje – neku depersonalizaciju vlastitog tijela, njegova pretvaranja u objekt, što je umjetnički vrlo zanimljivo. Zanimljivo je zato jer se tijelo koreografski ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, nešto što pobjeđuje samo sebe, već se koreografski proizvodi kontingencija njegovog postojanja, suvišak njegove autonomne proizvodnje, dok se radi s njegovom relativnom autonomijom (tijelo koje nije u potpunosti u kontroli). Ta autonomija tijela, ipak, ne proizvodi neko dodatno podcrtavanje kartezijanskog dualizma, nego zapravo naglašava kontingenciju kao temeljni mehanizam svakog živog organizma. Ono što je zanimljivo jest što je kontingencija proizvedena u predstavi, ona se ne koristi samo kao ready-made. Vesna Mačković zato koreografira svoje tijelo kao nestabilno, unoseći nesigurnost i fragilnost kao dramaturški i koreografski stvorenu i izabranu.

Ta je priča kostimografski (Nina Nimac) jasno podržana naglašavanjem simetrije asimetrije. Autoričina kosa, šišana tako da joj je jedna strana znatno duža od druge, reproducira se u kostimu koji nosi, odijelu ispod kojeg viri košulja, duža na suprotnoj strani od one na kojoj se nalazi duža strana frizure. Izdvojeni elementi su zato posve asimetrični, dok njihova kombinacija proizvodi dinamičnu simetriju. Zanimljiv je i moment ravnoteže između Vesne i jedinog drugog “tijela” na pozornici – mikrofona na stalku, te trenutak u kojem se sjena Vesninog tijela udvaja u kutu pozornice, proizvodeći tri Vesne, od kojih dvije šaraju kosom po zidu u duhovitoj dinamici. Vesnino kretanje po prostoru također proizvodi slično zazivanje simetrije u asimetriji – dok u prvom dijelu predstave, postepeno se pomičući ulijevo, izvodi svojevrstan U-turn, pokretom aktivirajući samo lijevu stranu pozornice, pri kraju predstave se postavlja posve desno, uza zid, statično, dok govori u mikrofon. Onu materijalnost pokretom proizvedenog prostora na početku predstave, u zadnjem dijelu proizvodi isključivo glasom, kao da odgovara samoj sebi novim sredstvima, iz suprotne pozicije. Tekst koji izgovara, nažalost, daleko je najslabiji dio predstave. Opetovano ponavljanje i značajna pauza nakon gotovo svake riječi ili sintagme samo izazivaju iritaciju i proizvode nelagodu u svojoj pretencioznosti. Postupak bi načelno trebao odgovarati koreografskom, ali u usporedbi s koreografskim ne proizvodi novu vrijednost, nego samo ukazuje na nemoć teksta u usporedbi sa svim ostalim elementima ove izvedbe.

Različiti elementi ovog scenskog djela uvode se vrlo postepeno, dodavanjem i/ili oduzimanjem. Iz startne pozicije tišine postepeno se uvode zvučni intenziteti (Alen i Nenad Sinkauz). Dinamična scenografija – projekcija naizmjenično osvjetljenih kvadratičnih površina na stražnjem zidu izvedbenog prostora (Bojan Gagić, Ivan Lušičić Liik) postaje aktivirana nakon što se Vesnin pokret već uspostavio, postepeno zauzimajući sve veću površinu, šireći se red po red u tabličnom rasporedu. Scenografija kao da zaziva lumino-kinetički rad Vladimira Bonačića DIN. GF 100 iz 1969, koji je u stalnom postavu MSU-a, iako se za razliku od Bonačićeva rada koncentrira na slične tonove. Bonačićev rad, a pretpostavljam da je o tome riječ i u ovom slučaju, je pseudo-nasumično programiran, “proizvodeći” ili “izvodeći” dojam kontingencije, u konverzaciji s koreografskim strategijama predstave.

Intenziteti imaju i jednu dodatnu dimenziju – njima je premijerno predstavljena Vesnina inicijativa “Umjetnost dostupna svima”, no način na koji je formulirana sadrži jednu problematičnu dimenziju. Na ulaznici stoji: “Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom”. Dok je prvi dio rečenice vrlo razuman, drugi me pomalo plaši. Ako to pretvorimo u opće pravilo i apsolutiziramo individualizirano određivanje vrijednosti u direktnoj vezi sa “zadovoljstvom” predstave, na skliskom smo terenu. Ukratko, financijska podrška umjetnosti mora biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome. Međutim, moja kritika je usmjerena mogućoj poopćivosti ovog modela “zadovoljstva” netom nakon odgledane predstave, a ne jednoj njegovoj instanci koja je u svakom slučaj vrijedna i pažnje i hvale, i koja je, ipak, izbalansirana s “procjenom životnog standarda”.

18.2.2015. Kulturpunkt.hr: Protiv ustaljene forme (Tomislav Žilić)

2015-02-18 Kulturpunkt - Protiv ustaljene forme

http://www.kulturpunkt.hr/content/protiv-ustaljene-forme

Pogonator je novi program koji će funkcionirati kao inkubator suvremenog plesa i kazališta u nezavisnoj produkciji.

Pripremio: Tomislav Žilić

Novi program Pogona podrazumijeva prostornu, programsku, tehničku i promidžbenu podršku za projekte koji će se realizirati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Pogonator će uključivati nove domaće produkcije, umjetničke istraživačke projekte i izvedbe gotovih predstava domaće produkcije u domeni suvremenog progresivnog kazališta, suvremenog plesa, novog cirkusa i eksperimentalnih hibridnih, istraživačkih projekata. Pogonator čine umjetnički projekti pojedinaca i skupina koji kroz svoj rad otvaraju kritički prostor, onaj koji propituje ustaljene forme kako umjetničkog djelovanja tako i šireg promišljanja društva, koji pronalaze nove umjetničke oblike i načine komunikacije s publikom.

U program su uključeni i već etablirani autori i skupine, ali i oni mladi koji tek započinju svoj kreativni razvoj. Na taj način Pogonator funkcionira i kao platforma koja mladim umjetnicima daje relevantan kontekst i potiče na suradnju s drugim umjetnicima i skupinama, koji pripadaju različitim generacijama. Program se ostvaruje kroz partnersku suradnju s 14 organizacija i neformalnih skupina, a uključeno je sveukupno 158 umjetnika, koji će kroz 2015. godinu ostvariti 27 izvedbi 13 gotovih predstava domaće produkcije te 5 novih domaćih produkcija čije ćemo izvedbe imati također priliku vidjeti u Pogonu Jedinstvo.

Prvi projekt koji probija led programa Pogonator je plesno-multimedijalna predstava Intenziteti koja će premijerno biti izvedenau srijedu, 18.veljače u 20 sati u organizaciji udruga Freakvencija i Kamera. Autori predstave su Vedran Hleb i Vesna Mačković, za glazbu su zaduženi Alen i Nenad Sinkauz, video oblikuje Ivan Lušičić Liik, kostime Nina Nimac, a svjetlo Bojan Gagić. Plesna entuzijastkinja Vesna Mačković, ujedno autorica i izvođačica predstave već mjesec dana sa svojom ekipom u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Kao osoba s invaliditetom autorica objašnjava i specifičnost bavljenje umjetnošću osoba s invaliditetom te koliko su kulturne institucije kod nas otvorene za osobe s invaliditetom.

Još jedna domaća produkcija iz programa Pogonator koja će u veljači doživjeti svoju premijeru je projekt Konverzacijski party grupe Rezonirati. Oni su Ivana Rončević, Luana Lojić, Antonio Kiselić Ledinsky i Marko Gutić Mižimakov, a kako stvaraju predstavu publika može pogledati na otvorenim probama od 23. do 26.veljače, od 19 do 21 sat, dok će se Veliki konverzacijski party odigrati u petak, 27.veljače, u 20. sati.

18.2.2015. HRT Vijesti: “Intenziteti” – predstava koju ćete platiti na kraju

2015-02-18 HRT Vijesti iz kulture - Intenziteti - predstava koju ćete platiti na kraju
http://vijesti.hrt.hr/272674/intenziteti-predstava-koju-cete-platiti-na-kraju

“Intenziteti” – predstava koju ćete platiti na kraju

Predstava “Intenziteti” osebujne autorice Vesne Mačković početke nalazi u njezinu pisanju poezije. Ne htijući da riječi ostanu zapisane samo između korica knjige, Vesna se odlučuje za predstavu u kojoj će s pomoću glasa, pokreta, videa i glazbe gledateljima dati sve ono što i inače vide u plesnom projektu.

Na prošlogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, u suradnji s plesačicom Silvijom Markić, izvela je predstavu “Magnolija ili prkos”, koju je mentorski pomogla i Iva Nerina Sibila. Sudjelovala je i u projektima Montažstroja te Bacača sjenki.

Ovo je njezin samostalni projekt na kojem je okupila izvrstan tim – poput videoautora Ivana Lušičića Liika. Uzorak koji se kreće odgovara imenu predstave i njime zapravo upravlja Vesnina izvedba. Glazbu su napisala braća Sinkauz i nastala je kao neka vrsta skladanog teksta. Vjerujući u autorski tim, Mačković stvara ekipu koja zaokružuje njezinu ideju i redatelj i dramaturg predstave postaje ključna osoba projekta. Bilo je važno pokazati svu širinu njezina rada i posebno njezino aktivističko stajalište – pa je cijeli tim ravnopravno sudjelovao u stvaranju.

Važno je i zanimljivo da se predstava vrednuje na kraju, uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanim.

17.2.2015. Kupus.net: Odlučite koliko vrijede Intenziteti

2015-02-17 Odlučite koliko vrijede Intenziteti  - Kupus net
http://www.kupus.net/odlucite-koliko-vrijede-intenziteti/

Pogonator, program podrške produkciji, izvedbama i umjetničkom istraživanju suvremenog plesa i kazališta koje nastaje na nezavisnoj sceni, priprema novu predstavu. Radi se o plesno-multimedijalnoj predstavi „Intenziteti“ koja proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Načine na koje one međusobno komuniciraju, interferiraju, poništavaju se ali i nadograđuju. Izvođačica će tako plesati i riječima, svojim tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.

Materijal se sastoji od sedam intenziteta kroz koje autorica prevodi sve elemente materijalnosti izvedbe u plesnu sferu. Intenziteti su postaje autoričinih suočavanja sa vlastitim ograničenjima, oni su prostori njenih intimnih otpora u koje nas autorica poziva da zajedno s njom doživimo mogućnost vlastite transformacije.

Autori projekta su Vedran Hleb i Vesna Mačković, dramaturgiju i režiju također potpisuje Hleb, dok je Mačković još i autorica teksta i izvođačica. Za glazbu su odgovorni Alen i Nenad Sinkauz, video potpisuje Ivan Lušičić Liik, dizajn svjetla Bojan Gagić, a kostimografkinja je Nina Nimac.

Premijeru „Intenziteta“ možete u Pogonu Jedinstvo vidjeti 18. veljače u 20 sati, a iduće izvedbe su 19. i 20. veljače. Organizatori su udruge Freakvencija i Kamera, a što se tiče ulaznica za ovu predstavu, tu je posebna priča. Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom, jer kažu autori, umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima. Uostalom, kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad, a i publika zaslužuje najprije vidjeti što kupuje. U slučaju „Intenziteta“ nema popusta za marginalizirane skupine, a svatko tko se nađe u publici sam određuje cijenu vlastite ulaznice. Ako vam se svidi ono što ćete vidjeti – budite darežljivi jer plaćanjem ulaznice podržavate buduće izvedbe. Na adresi ulaznice@vesnamackovic.com ili 099 200 40 40 možete rezervirati ulaznice koje naknadno možete i platiti.