‘Čuvarica zaslona’ predstavljena u bijenalnom izdanju Women Cinemakers

‘Čuvarica zaslona’ predstavljena u bijenalnom izdanju Women Cinemakers

‘Screen saver’ presented in Biennial edition of Women Cinemakers

Inspired by the sense of growing alienation felt about life chained with physical existence, Screen saver is a captivating video by Croatian mutlidisciplinary artist and video maker Vesna Mačković. We have had the exclusive chance to see her  unpremiered works in full length and we have been captured by her ability to interwine elements from perceptual reality, with elusive idea of virtual worlds. Urging the viewers to question the apparent dichotomy between the real and the imagined, Screen saver echoes Philip K. Dick’s masterpiece and invite the spectatorship to wonder about the imaginary place where beings who live only as energy clusters would wish to escape to. We are particularly pleased to introduce our readers to Mačković’s multifaceted and captivating artistic research.

1) Hello Vesna and welcome to WomenCinemakers: we would like to invite our readers to visit http://www.vesnamackovic.com in order to get a wider idea about your artistic production and we would start this interview with a couple of questions about your background. Are there any experiences that did particularly influence your evolution as an artist? Moreover, how does you cultural substratum due to your current and previous collaborative works in Croatia direct the trajectory of your artistic research?

Life in it’s complexity of stories, experiences, disappointments and happy times, but also living beings; people, animals, nature; surrounding or making my life’s stories is the source of my artistic directions and turns. As I evolve as a human being and as my life pace is going on – at similar turning points my art evolves from some topics, methods or collaborations being left behind and other becoming current and more important to focus on. This is how I recently felt that there is a lot of truth in it when I say my art can be beautiful only at it’s shallow surface, but same as life, when you look and scratch deeper levels than you realize how hard and important are those questions or methods are on which it is focused on.

My collaborations in homeland Croatia had some modest impact on what I do in my own arts. Artist with whom I collaborated in Croatia like Borut Šeparović from collective Montažstroj and Boris Bakal from Shadow casters are pure examples of collaborations through which I as a beginner at that time learned or have been inspired by different approaches they use to talk about current croatian societal issues. Let’s say in my latest works definitely can be seen a trace of influences either in methods or topics by those artists and collaborations.

2) For this special edition of WomenCinemakers we have selected Screen saver, an extremely interesting video that our readers have already started to get to know in the introductory pages of this article. As you have remarked in your director’s statement, you drew inspiration from the growing sense of alienation that you feel about life chained with physical existence: when walking us through the genesis of Screen saver would tell us how important was for you to make a personal film, about a feeling that touches you from the inside, rather than develop a conventional language in order to establish an open dialogue with the viewers?  

I always felt that crazy feeling I would be happiest if I could exist only as energy cluster that doesn’t have to worry about filing the needs of physical body. Even as a small child I tought wouldn’t it be heavenly if it could be possible only to spend life absorbing and producing arts and intellectual materials. In this video work I drew parallel asking myself a question if there somewhere in vast universe actually do exist beings only as energy clusters what are those places, spots, to which they actually wish to run away and get away from their world similarly as we humans so many times wish to escape to nature and green color. It was an easy parallel to make, but answer is left to the viewer to figure out everyone for themselves.

3) We have appreciated the way Screen saver questions the dichotomy between the physical world the virtual dimension: we dare say that in a certain sense it relates to the disconnect — as well as the possibile points of convergences — between the reality that we perceive through our sensorial experience and our inner landscape. We would like to ask you how do you consider the role of daily experience as the starting point of your creative process: how does your everyday life’s experience fuel your artistic journey?

Of course, daily life with it’s Daily routines are a huge source of artistic material almost at same amount as global worldly issues. My latest work in dance film is actually all about that, called “Extreme routine”. As for the video work “Screen saver”, yes, most of it was influenced actually by my daily need of escape to some peaceful, comfortable, easy, tranquil spot. When thinking where would I escape to if I wasn’t born with human body but in some other type of universe intrigued me into making this video that tries to bring virtual world into green earthly nature and ask question  if it can actually be connected.

4) Featuring a poetic use of landscape, Screen saver shows a gentle naturalism capable of evoking a dream world with deeper metaphysical concerns. How did you select the locations and how did they affect the shooting process? In particular, what were your choices regarding lighting and grading in order to achieve such brilliant results on the visual point?

Selecting location for filming “Screen saver” was easiest. At the time of planning this video it was middle spring in Croatia and my favorite meadow was blooming with dandelions and trees trunks full of leaves, warm spring blossoms carrying the smell of this fresh new life. We were just worried that we come on time before the city parks mowning squad comes and cuts it all. The sun was at the day of filming actually very strong so Ana Opalić who filmed it had some work to make it best possible, and she succeeded as you saw. Ana is the best and I know when I work with her all will be eventually excellent. So it was with “Screen saver”.

5) Salute is an interesting video performance created in June 2014 in abandoned iron factory space and it’s based on an imaginary come back to Sisak, your native city, where you lived during the tragic events that affected Croatia during the war. Reminding us of the atmospheres of Thomas Hirschhorn’s work, the images seem to speak about the dematerialization of memory that affect the place: could you tell us how important is the role of memory in your practice? In particular, what were you aesthetic choices when selecting the exact locations for your performance?

I was actually struggling and am still struggling in upcoming works if we should cherish and retell our memories of life, places of living, country, politics anything that affects how well we are in our lives or we should only use it as you say as an image to be dematerialized and made into background landscape for current and future happenings. Choosing location for video performance “Salute” had two triggers for me. Iron factory from my hometown had it’s visual weight in it’s size, flat wide shapes and colors that lack actual color. Since it is part of my memory as a place in the city which before the war was a source of income for more than half of citizens of Sisak and after the war the factory was closed down, sold through suspicious corrupted contracts and workers lives actuality brought to almost no income due to that capitalistic corruptive events and actually not due to the war itself it was a devastating memory to hold and it was the correct choice to tell it at the exact inside of one of the factory halls.

6) Another interesting work from your artistic production that we would like to introduce to our readers is entitled Extreme routine, whose trailer can be viewed at: https://youtu.be/anR9DGeab64. We have been impressed with the way you have captured the sculptural qualities of movement, highlighting the resonance between the body and its surroundings in the physical movements of everyday life. What was your preparation in term of reharsal with the performers Luka Barešić, Irena Boćkai, Ida Fucic, Michał Gostyński In particular, was important for you to achieve spontaneity or did you aim to schedule and control each step of your choreography?

It was, of course almost as our daily life’s routines, a combination of spontaneity, free improvisation and planned choreography. I wanted to have scenes  like laughing, playing, dancing to be created by the performers at the moment but scenes like going to work or going to sleep at night to be choreographed and planned in every detail.

7) Deviating from traditional videomaking, To migrate or not to migrate  touches a highly topical issue in the socio political debate, that affects our unstable contemporary societies. Do you think that contemporary Art could play a role in offering to the viewers a different perspective on the pressing themes that plague our unstable age? And what could be the role of artists, in this sense?

3d animated video “To migrate or not to migrate” runs this heavy current topic of human migrations through mathematical formula of particles moving randomly but attracted to invisible force, route or spot their movement becomes the same and most of times very routed with clear path and goal. Yes, contemporary art can spread the light on current socio-political topics in a way that usual debate or analysis might not. Generally, I believe the role of contemporary artists is to always and endlessly be the light spreaders and visionaries of new views on global and local problems or at least pointers to attract more views to what is already well known as a problem but not spoken about enough to trigger the need for social change.

8) To migrate or not to migrate  rejects any stereotyped approach to urge the viewers to elaborate personal narratives: at the same time, your video How important is for you to trigger the audience imagination to elaborate personal association?

What I try to escape is giving to the audience my view or feeling on the  topic. I like to leave as much opportunity as possible for the viewer to develop his/hers own personal association to the topic. Not only the beauty is in the eye of beholder but the point of the topic very much also.

9) Sound and visual are crucial in your practice and we have appreciated the way the sound tapestry by Denise Mei Yan Hofmann provides the footage of Extreme routine with such an enigmatic and a bit unsettling atmosphere: how would you consider the role of sound within your practice and  how do you see the relationship between sound and movement?

Sometimes I feel it’s like many of my works first had sound or visual idea and and that latest the actual topic i.e. content was clarified or I would say born from it. As for choreographic and contemporary dance works I am balancing actually on the thin line between dance and physical theatre so sound is not necessary for defining movement in my works but as was the case in “Extreme routine” the sound can be the landscape for movement. I don’t wanna put a line between any of the options as it always depends from where the creative process actually started.

10) It’s no doubt that collaborations, as the ones that you have established over the years with Ana Opalić are today ever growing forces in Cinema and in Contemporary Art in general. It’s important to mention that together with photographer Boris Cvjetanović, Ana Opalić  represented Croatia at the 50th edition of the prestigious Venice Biennale: would you tell us something about this proficient collaboration? In particular, can you explain how your work demonstrates communication between you and Ana?

Our first work together was video performance “Salute” filmed in abandoned iron factory in my hometown. This is actually when it was clear how well Ana with her poetic camera and light work transfers or reads the poetics of my movements in front of the camera. From that experience and excellent work she created from this performance which was later awarded we continued to collaborate on filming my theatre shows and also on video work “Screen saver”. It is simple as that; when I work with Ana there is almost no explanations needed and no requests from my side, she reads my ideas very well and builds on them perfectly. But it moved from that even further: when music video for the song “Peanuts” (Kikiriki) was being created with alternative rock band Radost! as a parody to sports anthems and nationalistic slogans at soccer matches Ana was the sole author of the video and she created  excellent video content. The video was provoking with visuals picturing all those truths about nationalisms on soccer stadiums but also paradoxes of para-olympic games and it delivered those images so boldly that none of Croatian TV channels wanted to show it so it is currently only available via youtube: https://youtu.be/Zm37JJwIFgs

11) We like the cross disciplinary nature of your artistic research: you are a versatile artist and your practice involves video art, live and video performances, contemporary dance and multimedial experimental theatre. What did address you to develop such multidisciplinary approach to art? And how do you select a particular technique in order to examine a particular topic or theme?

Oh, this is actually the hardest question. I would say that art just happens to happen to me. As I said previously, many times I feel my work is triggered by sound or visual base and than from it the topic and actual content is being born. So, I cannot say I choose technique or even theme of the work, although I know it sounds funny, but I think a technique and vision of image or sound make a pact and they choose me, they bring me to finished choice without even me having the time to ask myself what I wanna do, haha.

12) We really appreciate the originality of your multifaceted artistic practice and before leaving this conversation we want to catch this occasion to ask you to express your view on the future of women in contemporary art scene. For more than half a century women have been discouraged from producing something ‘uncommon‘, however in the last decades there are signs that something is changing. How would you describe your personal experience as an unconventional artist? And what’s your view on the future of women in this interdisciplinary field?

It actually makes me deeply sad that we are in the new millenium for almost 20 years now and it is still obvious how few women artists in the contemporary art scene actually exist and especially in film making. It is unbelievable to me how fast technology is changing the world and our lives but how terribly slowly grows general awareness that we can be anything we wanna be. I even caught myself when transferring from only writing stage works to actually performing them that due to my disability I tought my place is not on the performing side of the stage or camera. How much more wrong could I be? But this is what general society is still giving to us through last century education approaches and media support, this idea that different is special and unusual instead that different is normal and ordinary.

13) Thanks a lot for your time and for sharing your thoughts, Vesna. Finally, would you like to tell us readers something about your future projects? How do you see your work evolving?

I am currently at a very huge crossroads of deciding how to continue my work in Croatia due to low funding sources. I dream about large ensemble stage works and feature films which is at the current level of institutional funding impossible. Financial support in Croatia is getting lowered year by year for contemporary arts and it is making me trying to start some new approach to finding everything by starting serious large fundraising project. So, as you say, my work can evolve on this path of my dreams. I wanna create art works in film, stage and music that openly discuss current global and local social problematics, I see works in which different artists collaborate and bring important activistic and socially engaging works to life and not only to Croatian stage or big screen but to the world as our global artistic and human home.

2017-08-01 FOX News – Watermill – Važnost mirnoće – Dojmovi umjetnice na rezidenciji u Watermill Centru


An artist’s reflections on a residency at The Watermill Center

by Vesna Mačković

Editor’s note: Founded by avant-garde visionary Robert Wilson in 1992, The Watermill Center is an interdisciplinary laboratory for the arts supporting young and emerging artists through its year-round Artist Residency Program, International Summer Program (which has gathered more than 80 artists from 30 countries this year), as well as Education Programs, and open rehearsals. The Center also presents exhibitions, public programing, and offers tours of its 20,000-square-foot building, eight-and-a-half acres of grounds and sculpture gardens throughout the year. The following essay is contributed by a 2017 Watermill Center resident. 

The stillness of my body not having to rush anywhere. Silence of the regular world with sole loudness and noise coming from birds and bamboo leaves. All that mundane emptiness that creates fullness – that is how my Watermill residency started.

After breakfast we start our day with what’s known as “morning meeting,” during which more than 75 people take five minutes of stillness.

This may be my favorite ritual in the daily routine. Bob knows it. Bob knows stillness, he knows silence.

I always believed that stillness is the most important thing to understand in order to excel in the performing arts, either as author or performer.

You have to know how to stop and stay that way for as long as it takes. And it’s you, the artist, the author and performer, who decides how long it takes.

And then, people from different continents arrive. Many people. More than 70.

They’re my people – artists – a whole new extended family for the coming weeks. Immediately a rush of ideas, creativity, poetry, visuals, music, sketches and rubber gums and some more sketches. Followed by fabrics, wires, materials, cardboards, color cans, plaster, glitter and some bananas.

Finally and mostly; sweat, back pain, too much sun, or cold  rain and wind, scratches, ticks, painkillers and working into the night. All too soon followed by sunrise, work, sweat and back pains… you got it. All of that mixed with conversations and laughs in a myriad of different languages.

That is how we, the residents at The Watermill Center, spend our days in this green oasis while the day of the Annual Summer Benefit gala approaches.

My journey to The Watermill Center from my hometown Zagreb, Croatia took a total of 24 hours.

As I switched from two airplanes and two trains to get here, I never anticipated how intense and different it would be compared to my usual artistic experiences.

My performance, Salute, for FLY INTO THE SUN is an adaptation of a 10-minute video performance I filmed in a devastated iron factory in my hometown of Sisak, Croatia. The difference now is that the 2 hour performance will be done in a live setting instead of video. Try to imagine the thoughts racing through my mind – is this what I’ve flown 24 hours for!

A team of Summer Program Participants were assembled to replicate the walls from this factory. They put up plaster that will be torn down during the performance, as easily and as exhaustingly as the communism went down, and as dusty, dirty and chokingly as capitalism and fake democracy came to our everyday lives.

As I perform, I destroy these fake stubborn plaster chunks to shreds with my hammer hoping to destroy all unpleasant histories and present-day devastations and corruptions. All the while I remain out of breath. I fight for my breath.

Do I get out of it? Or do I crash down similar to the plaster under my continuous and willful hammering?

Finally the silence happens. The stillness arrives.

Two hours later.

Thank you to The Watermill Center. Thank you, Bob. Thank you, artistic family of the world.

My flight back will last more than 24 hours. I’m sure of it.


2017-10 Start magazin – NEW YORK Hrvatica u kreativnom umjetničkom zanosu nasred Long Islanda i u društvu velikana Roberta Wilsona


NEW YORK Hrvatica u kreativnom umjetničkom zanosu nasred Long Islanda i u društvu velikana Roberta Wilsona

Vesna Mačković, multimedijalna umjetnica, autorica i suvremena plesačica, boravila je ovoga ljeta na Long Islandu, u umjetničkoj rezidenciji velikoga kazališnog redatelja Roberta Wilsona.
Ovo je njena priča…

Laku šetnju uz pristanište brodica na zapadnome Manhattanu i upijanje nježnih zraka njujorškoga sunca s kraja kolovoza stavila sam u scenarij moga zadnjeg od sedam tjedana boravka u državi New York. No, svaka redateljica zna kako su scenariji tu da bi izmakli kontroli i autorici i izvođačima, a na svekoliko zadovoljstvo publike. Samo što sam u ovoj predstavi ja bila i autorica i izvođačica i publika.
-Dobar dan, gospođice!
-Dobar dan!
-Imate li minutu?
Sunce je krenulo prema zalasku i u prelakoj odjeći žudjela sam za vestom koju nisam ponijela. Ali…
Imam minutu.
-Yes, I have a minute.

U New Yorku uvijek je dobro imati minutu, onako pri ruci, negdje držati jednu rezervnu minutu u džepu, rukavu. Čuda se dogode u minuti.
-I would like to sing you a song!
Nikad nisam vjerovala nepoznatim ljudima. Kamoli onima koji mi ulijeću pred lice usred nepoznatog grada. Kamoli onima koji me oslovljavaju s ‘miss’. Ali na Manhattanu vjeruješ upravo takvim ljudima. Višestruko potvrđeno. Pa bez puno oklijevanja odgovorim.
-OK, otpjevajte mi pjesmu!
Tamnokosi tamnooki sredovječni osobenjak zauzeo je pozu kao za solo u brodvejskom mjuziklu i mašući rukama prema nebu, drveću i suncu otpjevao nešto što je riječima govorilo o lijepom danu, suncu i trenutku koji ne možemo ne voljeti. I u finalnoj strofi potvrdio i zaključio stihovima kako je ovaj dan lijep i baš lijep i usprkos svemu lijep i eto svaka riječ je suvišna jer – je lijep.
-What do you say, miss? Do you agree?
Kako da se ne složim.
-Da, tako je lijep ovaj dan! Hvala na pjesmi!
I onda ono što se ondje zove “small talk” iliti čavrljanje. Priča mi da je umjetnik i da je za potrebe umjetničkog projekta o beskućnicima na tri mjeseca namjerno odlučio biti beskućnikom na Manhattanu. Maše mi i odlazi svom beskućničkom društvu u parkiću pored pristaništa. Ispraćam ga pogledom dok mi u glavi zvoni riječ “beskućnik” i neki smiraj me ipak obuzme jer vidim da ima dvije veste. Pa žurim svojoj bruklinskoj kući maštajući o toplijoj odjeći, a sjetivši se u nekoj ludoj struji svijesti prekooceanskog leta i informacije na avionskom digitalnom ekranu o temperaturi -52 °C na visini 11 km iznad tla.

Hrvatska umjetnica u bajci

Gladna sam. Hrana u New Yorku je bezobrazno skupa za plitki hrvatski džep. Bila je nemoguća misija pronaći štrucu kruha ispod 25 kuna. Pa sam mjesec dana preživljavala s jednim šupljim kruhom za tost i bademovim mlijekom koje je tri puta jeftinije od kruha. Dobro došli u New York.
Ta oskudica bila je drugi dio mog putovanja, prva dva tjedna nisam potrošila ni dolar, jer boravila sam u umjetničkoj rezidenciji velikog kazališnog redatelja Roberta Wilsona na sjeveru njujorškog Dugog otoka (Long Island). U konkurenciji 700 kandidata iz cijelog svijeta izabrana sam u tih 70 sretnika koji su pozvani doći u Wilsonov Watermill center kako bismo tu stvarali umjetnost i nastupali na događaju Summer Gala Benefit. Spavalo se u kućama, manjim vilama, usred bambusove šumice, a budilo uz cvrčke i ptičice. Cestom se ondje u rano jutro šetaju obitelji srna. U Centru nas u kuhinji dočekuje kuhar s Jakarte, koji je u svojoj zemlji princ i živi devet sati daleko od prvoga grada. Ni više ni manje. Hranimo se fino i zdravo prije nego se 70 rezidenata baci na zahtjevne fizičke poslove. Grade se pozornice, pili se i brusi 12 sati dnevno, slažu se scenografije, uređuju vrtovi i sadi cvijeće. Sve za ljetnu gala večer gdje nas 25 biva odabrano da nastupa s vlastitim autorskim radom. Njujorški mecene i podržavatelji umjetnosti, milijunaši i kustosi, rokeri i producenti, plaćaju ulaznice od 500 do 5000 $ da bi vidjeli kakve je nove radove i umjetnike iz cijelog svijeta Bob Wilson ovo ljeto okupio. Zatvaram program rezidenata i imam najveću pozornicu. Bajka hrvatske umjetnice u ostvarenju. Za moj nastup sagrađena je replika devastirane tvorničke hale Željezare Sisak kako bih dva sata izvodila performans inspiriran videom “Pozdrav”, nagrađenim u Hrvatskoj nagradom za suvremenu umjetnost THT @ MSU za 2015. godinu. Nabijam lažnim čekićem, žbuka otpada, u svojim mislima rušim i komunizam i kapitalizam i korupciju i činim to dva sata bez predaha. Sveopće oduševljenje. Slijedi poziv Boba Wilsona da za dva tjedna dođem natrag reprizirati svoj nastup na Discover Watermill danu, kada se većina radova rezidenata predstavlja lokalnoj publici, ovaj put besplatno. Socijalna osviještenost Boba Wilsona nakon kulture dijeljenja bogatstva u elitnim milijunaškim krugovima nešto je nažalost nezamislivo u Hrvatskoj. Nemamo mi takve milijunaše koji bi znali izgovoriti termin “dijeljenje bogatstva”.
Summer Gala posjetilo je 1400 osoba i, što kroz ulaznice što kroz aukciju umjetnina, oko dva milijuna dolara za idućih godinu dana rezidentnog centra i sljedećih 70 rezidenata koji će biti odabrani na javnom natječaju. Dva tjedna kasnije Discover Watermill dan posjetilo je 1300 osoba i besplatno uživalo u trosatnom programu i nastupima rezidenata. Krug je zatvoren. Svi sretni.

New York, kužimo se!

Nakon umjetničke rezidencije mjesec dana boravim u Brooklynu i gotovo svakodnevno obilazim Manhattan, Bronx, Queens, Governor’s island, Roseevelt’s island. Snimam kadrove za dokumentarni film. Izvodim performanse ispred Trumpova nebodera, Muzeja američkih Indijanaca, Njujorške burze… Ispred Muzeja voštanih figura Madam Tussaud izvodim performans “Voštana figura hrvatske umjetnice u New Yorku” i privlačim više selfie-turista nego voštanom glavom i bradom slavni komičar Robin Williams, pokoj mu u duši. Umara mi se um opkoljen vašarom svjetlosnih reklama Times Squarea gdje na jednom ekranu klizi vijest o Sjevernoj Koreji i ispaljenim nuklearnim raketama dok se tisuću ljudi slika sa Supermanima i Batmanima ispod istih tih ekrana. Šetam Central Parkom, smijem se vjevericama i pitam se je li taj park samo izlog za nebodere ili ga se s njegovom savršeno pokošenom travom ipak može nazvati prirodom koja se prostire kroz čak 110 njujorških ulica. Stavljam u primozak ideju ako mi se s umjetnošću omakne u životu da dođem ovdje voziti turiste u trokolici, za 20 kuna po minuti po osobi. Zaljubljujem se u smrdljive podzemne postaje dok na šestoj razini ispod grada gledam prijelaz s platforme u vagon, širok jedva pet centimetara. Invalidska pristupačnost o kojoj bi zagrebački ZET mogao štošta naučiti. Provodim sate u muzejima, ciljano u dane kad je cijena ulaznica “plati koliko želiš” i držim čvrsto u ruci te ulaznice misleći na inicijativu “Umjetnost dostupna svima”, koju već nekoliko godina primjenjujem na svojim predstavama u Hrvatskoj, a prema kojoj ulaznice imaju prazno polje cijene da bi posjetitelji mojih predstava pri izlasku uzeli olovku i samostalno, već prema svome životnom standardu i zadovoljstvu predstavom, upisali cijenu koju žele i mogu platiti.
Zbogom, New York! Dobro se razumijemo. Vidimo se iduće ljeto.




2017-08-01 ARTNews – Rudarski kašalj i čahure od šećerne vune: Večer u Watermill Centru (novinar Andy Battaglia)

Coal Miner’s Coughs and Cocoons of Cotton Candy: A Night at the Watermill Center Benefit

On Saturday evening at the Watermill Center, a dreamy home for performance art in the midst of lulling Hamptons luxury on Long Island, New York, Vesna Mačković—a Croatian artist participating in the center’s intensive summer residency program—was seething and heaving beneath a yellow coal miner’s helmet in a pair of bright red overalls. The setting was a spartan concrete box, with no roof or much to note structurally aside from some folding chairs arranged for the occasion. Robert Wilson, Watermill’s mastermind and no stranger to arresting presences, sat rapt in the front row, watching with a kind of attention that makes whatever might be happening in front of him seem like the only thing happening in the world.

It wasn’t. There was, to begin with, a carnival of excess and extravagance just outside, with torches burning and top-shelf cocktails and security with machine guns. But inside the concrete bunker, all eyes were on Mačković as she leered out at her audience and slowly prowled around, in a sort of disquieting ballet. Her breathing was labored and punctuated by coughs, all amplified by microphones. Her steps when she walked—with feet in boots dragged to amplify the noise—sounded like scratchy poundings of a death knell. At one point, after much protracted ambling, she had made her way to the back wall and, with a hammer she carried along, began smashing bits of it from the surface.

It was confounding, eerie, and deeply affecting—and not the kind of art to be expected at a gala where tickets for the early part of the evening start at $650 and seats for the dinner after go for $1,500–$5,000. One thing that can be more dependably expected: fancy finger food. (In this case, highlights included a delectable hors d’oeuvre of grilled bread with ricotta and nectarine.) And then there was the glitzy crowd of the kind that tends to make Watermill’s annual benefit one of the premier events of the Hamptons summer season.

But even more dependable than all that, despite (or because of) its inverse relationship to reason and rationality: a spate of big and ambitious installations and performance works that turn Watermill’s 8.5-acre campus into a sort of surreal art wonderland. To reach it, the crowd for the night ascended a path, with margaritas in hand, through long swaying grasses. Up above, Miles Greenberg had arranged for naked bodies to lie splayed out between wooden poles on sheets of transparent plastic, in corpse-like repose. Then guests walked through the “Knee,” a part of Watermill’s main building that Wilson designed to be disarming, disorienting—to literally put a visitor off-balance and on the proverbial wrong foot. The floor is filled with rounded river stones that require time and strategy to traverse, and it was a sight to see women in gala-night heels teeter their way through. Inside the “Knee” were figures in bedazzled costumes in a piece by Raúl de Nieves and Erik Zajaceskowski, dancing like inhabitants of a distant country on another planet.

Past that, the grounds of the grand campus opened up and artworks were stationed along a snaking trail that went out into the woods and back again. A giant 90-foot wall was a centerpiece, with a message from Jenny Holzer in big block letters on one side reading SHE OUTWITS HIM / SHE OUTLIVES HIM. On the other side was graffiti that accumulated over the course of the night with spray paint and other writing utensils made available, in an installation attributed to Jokubas Nosovas, Nikitas Broukakis, and Sam Khoshbin. Among the messages there: “I’ll beat your ass,” “I never got laid thanks to art so I turned to politics,” and, curiously, “piss so crooked I pee on my own dick.” (Later in the night, another appeared: “Fuck you & your Hampton house.”)

The beginning of the trail was outfitted with a stage for dance performances as well as a line of would-be guards standing sentry with animal heads on sticks (Rachel Frank’s Deep Time Rewilding) and an arresting piece by Nile Harris, A Monkey on His Back (Love Laboratory), for which the artist assumed a position inside a mass of bananas with a noose around his neck. Nearby, another man in a lab coat slowly ate pieces of the fruit and methodically placed their peels in individual Ziploc bags.

Down from that was Stephen Shanabrook, in a seat in front of an industrial fan that blew freshly made cotton candy into a sort of grotesque cocoon that encased him. When he finally got up out of his chair later, after two hours of sitting there in sickly sweetness, he was in high spirits. “It wasn’t bad, actually,” the artist said. “It’s hot—it’s melted sugar when it comes out—but once you get a coating you don’t feel it anymore.” The outdoor setting made it more appealing than in a gallery, in any case: “I could see the sun through it,” he said, “and it was gorgeous.”

Cocktails were sipped in the center of the grounds around stores of art being auctioned for the benefit of Watermill, to help fund its residency programs for artists from around the world. (Artists from 26 nations took part in the night, as Wilson proudly pointed out.) But the triumphal vibe took a hit, at least for those of certain political persuasions, upon the arrival of a signal-scrambling guest: Rudy Giuliani. He looked bemused but also, in his baby blue blazer and yellow tie, in no small part pleased with the pageantry surrounding him. One couldn’t help but wonder how so much politically pointed and rhetorically noxious awfulness in recent years could emit from behind what seemed at least fleetingly like a perfectly affable mien. What he was doing there, in any case, would remain unknown, perhaps for the best.

At the dinner later under a big tent, guests were greeted on the way to their tables by a looped soundtrack playing “I’m Set Free” by Lou Reed, who was the subject of tribute for the night and the source of the event’s theme: “Fly into the Sun.” Laurie Anderson was there to celebrate her departed husband, and she took the stage hesitantly at the beginning of auction proceedings while attendees started working their way through dinner. “Are we still looking for money?” she asked at the very start.

At one point, trying to drum up funds for more artist residencies, Robert Downey Jr. jumped up on the stage and implored guests to give. “I will demand one hand from each table,” he said, “or I’m going to start getting really nutty.” Some extra gifts of $5,000 came in before Wilson himself stepped up again and said, “Be a headlight for what is right.”

Between courses, Claude Grunitzky—the newly appointed president of the Byrd Hoffman Water Mill Foundation, which oversees the Watermill Center—said he was happy with what he had seen over the night. “I see more diversity and intergenerational discussion, which are important to me,” he said. “I want to bring more diversity. I get bothered by the segregation of the Hamptons, where the very wealthy elite live on one side and underserved communities on another. I want to bring more inclusion through education. It’s a mission that is more crucial than ever, and not just for those who can afford it.”

Raúl de Nieves, who was attending the benefit for his first time, said the experience made him feel tapped into a storied lineage—the Watermill Center was founded in 1992—that he had not known so extensively before. “My performance practice is about conjuring a good time with my friends,” he said, “and it’s amazing to be a part of something that has been cultivated for 25 years. There’s so much that can happen here.”

2017-06-16 HTV1 Hrvatska uživo – Ana Opalić, Vesna Mačković, Branko Bogunović (novinarka Maja Sever)


U emisiji “Hrvatska uživo” (HTV1) kod Maje Sever gostovali smo 16.6.2017.

Premijeru predstave “Zlatna medalja” najavili su: Ana Opalić (autorica najavnog glazbenog videa pjesme ‘Kikiriki’), Branko Bogunović (član grupe radost! koja je skladala pjesmu ‘Kikiriki’) i autorica i izvođačica predstave Vesna Mačković.

2017-09-05 Intervju za Pogon povodom premijere predstave ‘Za tango je potrebno dvoje’


Interview: Vesna Mačković – Za tango je potrebno dvoje

Nakon rezidencije u New Yorku kod velikog američkog kazališnog redatelja, Roberta Wilsona, a prije novih nastupa u Moskvi i Petrogradu, izvedbena umjetnica Vesna Mačković u Pogonu Jedinstvo 13. rujna premijerno izvodi suvremeno-plesnu predstavu Za tango je potrebno dvoje rađenu  u suautorstvu i izvedbi sa Svenom Coponyjem. U kratkom razgovoru, umjetnica nam je predstavila na čemu su radili.

U rujnu premijerno izvodite predstavu  Za tango je potrebno dvoje. O kakvoj predstavi se radi i u kojem formatu je donosite na pozornicu?

Predstava Za tango je potrebno dvoje scenskim pokretom oslikava intimu između dvoje ljudi. Kroz tehniku suvremenog plesa dvoje izvođača prolaze različite razine intimnog odnosa – od zaljubljivanja i rasta bliskosti, preko borbi za vlastiti identitet i individualnost unutar emotivnog odnosa koji da bi se ostvario zahtijeva prepuštanje i preoblikovanje samih sebe, do svojevrsnog razrješenja tih borbi. Sve ove slike jednog intimnog odnosa prikazane su s emotivne i fizičke razine kroz pokret, glazbu, ali i smiraj i tišinu.

Zbog čega ste izabrali tango kao jednu od okosnica rada?

Tango je za mene ples koji emotivnu bliskost, napetost, odbijanje i privlačenje dviju osoba gradi kroz jaku emociju i specifičan pokret i ritam. U jednom dijelu priče s koreografom i izvođačem Svenom Coponyjem tu priču oslikavamo koristeći upravo korake prepoznatljive kao tango uklopljene u našu suvremeno-plesnu koreografiju.

S kim ste surađivali na predstavi?

Kolega Sven Copony pridružio mi se u ovoj produkciji kao suautor koreograf i izvođač. Vrlo me obradovao njegov pristanak da ovu priču iznesemo zajedno na pozornici jer je sedam godina bio u baletnom ansamblu HNK i osim znanja koje mi je mogao prenijeti, došao je i s entuzijazmom za suradnju u ovoj vrsti izvedbe.

Koliko vam je važno i poticajno surađivati s već poznatim suradnicima, a u kojoj mjeri volite istraživati mogućnosti rada s novim ljudima?

Vrlo rijetko ponavljam suradnički tim u području suautorstva jer pri stvaranju novog rada ne volim znati što očekivati od kreativnog procesa. Volim nove senzibilitete u svakoj predstavi i volim suautorstva koja iznenađuju. Također, vrlo brzo mi je postalo jasno da i sama sebi postanem predvidljiva ako znam kakva me rutina ili senzibilitet čekaju od strane suautora. To ne znači da pri ponovljenim suradnjama ne nastaju odlični radovi, nego samo da to radije činim rjeđe nego češće.

Surađujete često s Pogonom – kako je do suradnje došlo i što je presudilo da se ista nastavlja?

Pogon Jedinstvo je već treću godinu rezidencijski dom mojih premijera pa tako jednom godišnje u prostorima dvorane Jedinstvo provedem tri tjedna stvarajući novi izvedbeni rad. Presudno za moju odluku da se prijavljujem svake godine na natječaj za rezidencije jest to što mi rad i planiranje probi značajno olakšava činjenica da se radi o rezidenciji tipa “ključ u ruke na 3 tjedna” pa stoga ne ovisim o usklađivanju svojih rasporeda s drugim kolektivima nego radim i boravim u prostoru koliko želim.  Tehnika je vrlo dobra, a i financijska podrška nije mala stvar iako nam uvijek dobro dođe više sredstava. Žalim što još nije došlo do renoviranja zgrade jer je trenutno stanje u nekim segmentima otegotno za ugodan rad, ali s obzirom na sve ranije rečeno ipak se svake godine uporno vraćam u Jedinstvo i predstavljam ovdje po jedan novi rad.

2017-09-12 Sisak.info – Novi umjetnički uspjesi Vesne Mačković


Novi umjetnički uspjesi Vesne Mačković

Ovo ljeto je Siščanka Vesna Mačković, između 700 kandidata iz cijelog svijeta, izabrana u 80 rezidenata kod velikog redatelja Roberta Wilsona u New Yorku. Tamo je za potrebe nejnog umjetničkog nastupa izgrađena replika napuštene hale Željezare Sisak gdje je izvela performans u trajanju dva sata pred 1400 gostiju. Zahvaljujući oduševljenju publike, kustosa i producenata te i samog Roberta Wilsona, bila je pozvana nakon 2 tjedna nastup ponoviti. Ostatak ljeta provela je performirajući na ulicama New Yorka i snimajući video materijale za umjetnički dokumentarac.

Ovih dana, točnije 13.-15.9. premijerno će izvesti novu suvremeno-plesnu premijeru “Za tango je potrebno dvoje” u Pogonu Jedinstvo.

Premijera 13.9.2017. u 19:30h,
Reprize: 14. i 15.9.2017. u 19:30h
Lokacija: Pogon Jedinstvo kod Močvare, Trnjanski nasip bb, Zagreb
Trajanje: 40 min

Rujan nastavlja aktivno te 26. rujna nastupa na Sounded bodies festivalu s reprizom predstave Pod staklenim zvonom.

Ubrzo nakon toga 30.9.-1.10. u MSU slijedi premijera međunarodnog trija u projektu SSS (Speech, Space, Sound) koji u eksperimentu glazbe, glasa i teksta predstavlja autore i izvođače:
Mia Zabelka (električna violina) – Austrija
Roman Stolyar (klavijature) – Rusija
Vesna Mačković (glas i tekst) – Hrvatska

Ovaj projekt doživjet će i svoje premijere u Rusiji:
14.10. Moskva, Elektrotheater
15.10. St. Petersburg, Alexandrinsky theatre
20.10. Moskva, Ground

Takođerje pozvana da 3.11. nastupim na Festivalu Satyrianas u Sao Paulu u Brazilu koji okuplja 500 umjetnika i 30000 posjetitelja, no kako ne pokriva avionske karte vesna Mačković je u potrazi  za potporom ili donatorom avionskih karata zanju i njenu invalidsku asistenticu u vrijednosti 15.000 kn.

Za tango je potrebno dvoje

Premijera 13.9.2017. u 19:30h,
Reprize: 14. i 15.9.2017. u 19:30h
Lokacija: Pogon Jedinstvo kod Močvare, Trnjanski nasip bb, Zagreb
Trajanje: 40 min

2017-09-05 Pogon – Najava premijere predstave ‘Za tango je potrebno dvoje’

Vesna Mačković: Za tango je potrebno dvoje

predstava | premijera 13.9. u 19:30h; reprize 14. i 15.9. u 19:30h | produkcija: Udruga za audio-vizualnu kulturu “Kamera” u sklopu programa Pogonator*

U suvremeno-plesnoj predstavi izvođači Vesna Mačković i Sven Copony istražuju raspon emocija od odbijanja bliskosti preko suzdržanosti do zbližavanja i potpune intimnosti. U tangu za dvoje plesat će se kao i u životu: od straha do odvažnosti, od hladnoće i usamljenosti do strasti i sveobuhvatnog spajanja.

Ulaznice su dio inicijative “Umjetnost dostupna svima” prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji preuzmu ulaznice s praznim poljem cijene, pri izlasku s predstave upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom. Rezervirajte svoje ulaznice na ulaznice@vesnamackovic.com

2017-06-16 Studentski radio – Ravno do sna – uživo – G. Bogunović, A. Opalić, V. Mačković

2017-06-16 Studentski radio – Ravno do sna – gostovanje uživo

Novinar Zoran Stajčić uživo u studiju ugostio je Anu Opalić (autoricu glazbenog videa ‘Kikiriki’), Gorana Bogunovića (iz grupe Radost! koja je radila glazbu za predstavu) i Vesnu Mačković gdje su razgovarali o raznim veseljima pri stvaranju videa, glazbe i predstave ‘Zlatna medalja’.

2017-12-01 Terapija.net – Osvrt na glazbeni soundtrack benda ‘Radost!’ (za predstavu ‘Zlatna medalja’)

2017-12-01, terapija.net


Osvrt na glazbeni soundtrack benda ‘Radost!’

Da se Radost! umije i drugačije izražavati mimo svojih prepoznatljivih karakteristika koje krase lucidan smisao za kompleksne rock varijacije s vještim leksičko-poetskim akcentom što se svako malo vezuje uz groteskno-sofisticirani humor dokazuje i ovaj nenadani konceptualni rad. Ako ne onog klasično nazvanog ‘soundtracks’ obilježja, onda svakako namjenskog jer je “Zlatna medalja” rađen za predstavu Vesne Mačković koja se kroz vlastiti invaliditet iskazala kao dovitljiva umjetnica ismijavši uobičajene standarde sporta. Predstava je tokom lipnja izvedena u sklopu festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru jasno se ogradivši od sindroma vlastitog hendikepa. Nije potrebno navoditi da se dotična doslovce šegači s pojmom sportskog uspjeha koji je vezan uz grandiozne pojmove veličanstvenosti, neponovljivosti, biti najbolji, biti pobjednik, biti slavan, biti no.1.

Suština novog zvučnog imagea benda je što se, van svake sumnje, vrlo hrabro uhvatio u koštac s do sada netipičnim stilsko-žanrovskim osobinama: eksperimentalnom i konkretnom glazbom, krautrockom, post-punk/ noiseom, te folk i cabaret motivima u čemu je svakako umnogome kumovala sama Vesna dozvolivši, pa čak i potenciravši Radost! da se iskaže u novim područjima, nazvati ću ih, do sada rudimentarne glazbe za bend u koju se ranije nisu upuštali.

Prvo što dočekuje na ovome 32 i pol minute dugačkom EP-iju što se slobodno može zvati i mini album jest uvodni performans od punih 20 minuta u kome se Radost! apsolutno prikazala art-rock strategima poput kombinacije Pink Floyd, Can, Kraftwerk (iz najranije faze), Radiohead i Don Caballero otvorivši ogromnu kutiju impresija na temu bogate hrvatske gramatike. Stvarčina je naime instrumental nazvan “S kim, čim” kao sedmi padež, a bome, objašnjavati nekome izvan slavenskog jezičnog područja što to znači jednako je pojašnjavanju kineske ili ugro-finske gramatike. Okey, mi Slaveni znamo što to znači (a i još neki indoeuropski narodi Litvanci ili Latvijci), kao i govornici sanskrta ili turkijskih jezika. Dakako, riječ je o čistoj lingvističkoj zafrkanciji na vrlo spontan način, no u njoj bend pokazuje svoju umješnost da iz početne eksperimentalne apstrakcije u kojoj od početka do kraja barata samo bas, bubanj i gitara osmisli psihodeličnu poantu rock-simfonije nadahnutu upravo Vesninim naputcima: kako se hendikep može vješto pretvoriti u iznimno bogati performans, a to ova četiri glazbenika upravo i rade pletući čarobnu mrežu tonova koji mirišu i na post-rock po konceptu, ali u principu, gledajući njihov dosadašnji kontinuitet, to im nikad nije bio prioritet. Ušaltavaju se dinamički nakon 5-6 minuta početnih eksperimentarija (ali odličnih, kapa im dolje), u umjereni tempo krautrocka opaljenih Can-ovaca neprestano podižući tenzije izmjeničnim duelima gitara braće Bogunović, a uopće nije teško pogoditi koje dionce svira Goran, a koje pjevač Brale… U jednom momentu, oko 13. minute prelazi se čak i u hardcore tempo, pa skoro čak i u namjerni de-kompozicijski kaos sa smislom prikazujući tu granicu koja ponekad iz čiste žudnje postaje poraz na sporskom, ali i glazbenom planu.

Sigurno niste jednom čuli od fanova ex-Yu new-wavea da je “Ona se budi” Šarlo Akrobate fenomenalna pjesma, ali isto tako ste čuli mnogo tvrdnji da im je album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” neslušljiv. E, vidite, ja spadam u kategoriju onih koji tvrde da je i jedno i drugo fenomenalno, samo što je hit isfuran otpočetka, a materijal s albuma nije još niti dan danas, a zbog toga Koja i pokojni Milan i VD kod mene imaju zlatni status. Bilo bi posve neprimjereno da su taj album prihvatile gomile što su slušale Bijelo Dugme, Čorbu i Plavi Orkestar. Umjetnost je stvar individualnosti, a ne potražnje. Odavno se zna da umjetnost nikako ne smije biti prisilan rad. Ak’ jest, onda postaje kič ko’ Brega, Tonči Huljić Rajko Dujmić, Thompson i Gibboni. Od toga treba bježati pa makar i sitnim koracima kako to radi Vesna.

Prva pjevana pjesma na EP-iju nakon ovog raskošnog 7. padeža “Nepravilno” uvijena je u post-punk umjerenog tempa Magazine/ Joy Division s rasplinutim Braletovim vokalima jasno frekventirajući energiju o sportašu koji je prisiljen napraviti ‘bolje, brže, više, jače‘, elem suvremenom sportašu koji ‘igra ponosno sa sponzorom‘ gdje najbolji pobjeđuju. Ali, Radost! se ne prepušta hedonizmu nekakve pobjede, nikako. Oni su sad u tom trenutku mogli polučiti onaj navijački efekt različitih himni Kazališta, Pipsa, Hladnog Piva, Kawasakija, Let 3, Miše Kovača i da ih ne nabrajam, samo da su ovdje iskoristili najjednostavniju opciju repeticije refrena. Ali nisu. Kod njih toga ovdje nema. I što je zanimljivo, dramatiku kompozicije stavljaju na zadnji akcent, odnosno, drže se svojeg već revnog pravila da im je svaka pjesma zasebno umjetničko djelo koje ima jasan argument zašto postoji i zašto je stvorena. Ovaj put je to kritički pogled na suvremeni sport: ‘sve što radim je nepravilno (mudro), sve što volim je nepravilno, jer sve je nepravilno‘. “Pjesma mojih navijača” je još jedan post-punk s klasično umjerenim, čak i pretromim disco tempom, ali je puna himničnosti ‘mala zemlja srca velikog/ luđaci, bićemo prvaci/ …mene jača pjesma mojih navijača‘ (obogaćena sa snimcima sportskih prenosa na hrvatskom i španjolskom), no čisto sumnjam da u skoro vrijeme može biti u ovo skroz blesavo doba prepoznata kao idealna pjesma povodom odlaska naše nogometne Hrvatske ekipe na svjetsko prvenstvo u Rusiju, no držim fige, da sam radio urednik, rado bi ovo uvrstio, a ne one jedne te iste navijačke himne koje dobivamo s radija.

Na koncu, tu je i jedna Vesnina vokalna rola u završnoj “Kikiriki” protkanoj akustičnim folk motivima i ironičnim nacionalno-sportskim, a i mizantropskim leksikom koji se nastavlja iz prethodne teme, dakako sve u domeni dobro poznatih krikova horde sa sportskih borilišta kada se u afektu navijačkog adrenalina zaore parole koje su neprekidna tema medija da takvim neumjesnim dobacivanjima i izgredima tamo nije mjesto. Ha, a gdje im je onda kad su već odavno uvriježene čak i u saboru i u haškoj sudnici?

Kako god, Radost! i Vesna su napravili impozantno dovitljiv obzor na kurentna zbivanja oko sporta i svih pikanterija u njemu kritički se postavivši bez ikakvog dodvoravanja nekakvim zahtjevima raspamećenih strasti priloživši do sada jednu od ponajboljih i originalnijih glazbeno-stilskih akcija u karijeri. Bend je s obje noge ušao na teren kojeg do sada nisu znakovitije preferirali (osim ponekad na posljednjim koncertima), te je kao takav iznimno osvježenje njihove diskografije pokazujući odmak prema istraživačkim metodama da mogu još štošta novoga i intrigantnog podariti jer im je od prvijenca “Radost oslobađa” proteklo tek samo cijelih 10 godina koje su mogući zalet za ono što se od njih može dobiti.

Naslovi: 1.S kim, čim, 2.Nepravilno, 3.Pjesma mojih navijača, 4.Kikiriki (feat. Vesna Mačković)

2017-06-16 N1info – ”Zlatna medalja”- Preispitivanje koncepta ‘kruha i igara’ (novinarka Andreja Žapčić)


2017-06-16, N1info

”Zlatna medalja”- Preispitivanje koncepta ‘kruha i igara’

Intervju: Vesna Mačković, novinarka Andreja Žapčić

Komercijalni sport, navijački nacionalistički mentalitet, pogrešnost natjecanja općenito u obliku u kojem se odvija u današnje doba – teme su koje umjetnica Vesna Mačković propituje u predstavi “Zlatna medalja”, koja će biti premijerno izvedena u nedjelju 18. lipnja u 20 sati u sklopu Festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru.

Performans tijela ”Zlatna medalja” u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja. Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.

U ovom performansu bit će dodijeljeno nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara, a na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni. Svečanu dodjelu pratit će poticajna navijačka glazba benda Radost!, a cijeli soundtrack predstave bit će moguće kupiti po cijeni koju publika sama odredi za taj glazbeni uradak na CD-u. Naime, i Festival Perforacije i ova predstava dio su inicijative „Umjetnost dostupna svima“ prema kojoj se ulaznice samo rezervira, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem.

Predstavu je najavio prigodan glazbeni video novonastale navijačke himne koju izvode Vesna Mačković i bend ‘Radost!’, a premijera „Zlatne medalje“ bila je i dobra prilika i za osvrt na dosadašnji rad ove svestrane umjetnice. Vesna Mačković je autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Suosnivačica je sa Žakom Valentom i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te pokretačica inicijative ‘Umjetnost dostupna svima‘.

Koja je tema predstave “Zlatna medalja”, koja egzistencijalna pitanja i zašto postavlja?

Predstava “Zlatna medalja” daje kritički pogled na međuljudska natjecanja, a to čini kroz oslikavanje motiva preuzetih iz komercijalnog sporta kao tek još jednog konzumerističkog proizvoda namijenjenog zadovoljstvu potrošača, iz navijačkih nacionalističkih tendencija, ali i iz umjetničkih natječaja. Kroz ovu predstavu postavljaju se pitanja bez nametanja odgovora.

Kroz glazbu u predstavi koju je kreirala grupa “Radost!” te kroz performans tijela postavljaju se pitanja što je sport, a što igra; kada sport prestaje biti igra, a postaje šteta, samoubojstvo ili ubojstvo, te zašto dopuštamo da nekima od nas natjecanja, sportska ili umjetnička, ili bilo koja druga, postanu toliko bitna u našim ‘životićima’ da smo spremni riskirati svoj ili tuđi život, činiti verbalni delikt prema drugima i pretvoriti natjecanje u nešto nepravedno.

Gdje vidite poveznicu s aktualnim temama, odnosno kako gledate na problematiku forsiranja natjecateljskog mentaliteta i navijačkog identiteta u kontekstu nedavnih događaja oko Janice Kostelić?

Nažalost, teme ove predstave konstantno su aktualne. Slučaj vrijeđanja Janice Kostelić oslikava tvrdi šovinizam sveprisutan u našim još uvijek krajnje patrijarhalnim krajevima, pa posljedično i u navijačkim skupinama. Situacija u kojoj Zdravka Mamića napadnu udarcem u glavu, a Janicu Kostelić povicima u kojima joj nude k***c nešto su što treba kazniti kako se ne bi ponovilo. I pritom to treba kazniti bez obzira tko činio uvredu, bili to navijači ili i sam Zdravko Mamić. I pritom nasilje treba kazniti bilo ono fizičko ili šovinističko kao u slučaju Janice.

Jer nasilje je nasilje i jednako boli bilo ono tjelesno ili verbalno. Kada nešto u sustavu ili zakonima treba mijenjati, a redovno političko djelovanje i razgovori nisu efikasni zbog prekorumpiranog i ispolitiziranog društva, ja sam za mirne prosvjede i demonstracije, pa i bojkote jer to smatram jednim načinom lobiranja za bolje društveno uređenje. Pritom sam protiv osobnog vrijeđanja, šovinizama i nasilja kakvi su se dogodili Janici.

Zašto smatrate da je natjecanje, kako sportsko, pa i ono paraolimpijsko, tako i umjetničko pogrešno? I zašto smatrate da je to tabu reći?

Ne smatram da su natjecanja pogrešna. Ja nas kroz predstavu pitam jesu li pogrešna u obliku u kojem se u današnje doba odvijaju. Je li u redu da se u umjetnosti natječete za neku nagradu ako morate nominirati sami sebe, a onda će tročlani žiri odlučiti tko je najbolji.

Je li u redu da se u umjetnosti natječu samo oni koji mogu platiti natječajnu kotizaciju. Je li u redu da se u sportu natječemo tako što si tijelo, sportska odijela ili opremu tehnološki razvijamo u svrhu postizanja nadljudskih rezultata. Je li u redu elitizam sportskih natjecanja koji onima koji nemaju novca za skupu opremu čine nemogućim da jednako lako ili uopće ne ostvare vrhunske rezultate.

U tom smislu je li u redu da je paraolimpijsko natjecanje manje vrijedno ili manje zapaženo. Pa kad bi i bilo jednako zapaženo bi li bilo u redu to natjecanje gdje paraolimpijci jednake principe koriste za pobjedu: ulaganjima u skupe proteze, specijalnu obuću i opremu. Sve to da bi se u sportu bilo brži, viši, jači, a u umjetnosti bolji. Što uopće znači bolji? Mora li postojati bolji? Zapitajmo se sve to.

Mogu li sportske igre doista biti samo igre, postoje li igre izvan koncepta “kruha i igara” i koliko smo i u tom dijelu zarobljeni u tržišnu logiku?

Sportske igre uspijevaju ostati igre, nadam se, u amaterskoj kategoriji sporta gdje su sponzor i nagrada dovoljni da se igračima kupe sokovi i novi ručnici. Čim sport prijeđe u kategoriju u kojoj bolji zarađuje više ili dobiva više prestiža, tada taj sport više nije igra i prelako postaje ne-sport i nesportski u svom djelovanju i van terena i na sportskom terenu.

Rekla bih da je umjetnost igra van koncepta “kruha i igara” dok god i sama ne robuje tržišnom natjecateljstvu. Međutim, uslijed svakodnevne preopterećenosti koju valjda svaki pojedinac koji živi i radi u kapitalizmu doživljava, ljudi sve manje imaju želje za umjetnošću pred koju treba sjesti i otvorenog uma ju promisliti ili barem intuitivno osjetiti, a sve više žude za sadržajima iz koncepta “kruha i igara” kako bi otišli kući zabavljeni i nasmijani sa zaboravljenim vlastitim problemima i teškoćama. Zato i nastaje sva ta ljutnja kada neki tim izgubi ili kada mu preočito bude krivo suđeno na utakmici.

Kada je riječ o Vašim djelima, osim pokreta važnu ulogu igraju i zvuk i svjetlo te govor, a vi i pišete poeziju, koju govorite u svojim predstavama, koliko Vas sve to ispunjava i kanite li još proširiti dosege?

Moja želja za kombiniranjem tehnika u umjetničkom izražavanju je nepresušna. Ako ulovim samu sebe da u nizu radim dvije ili tri suvremeno-plesne predstave, ili kazališna rada, ili video rada počnem osjećati nervozu, ustajalost i dosadu. Zato sam s eksperimentiranja tijelom prešla na video, s videa na glas, zvuk, tekst, pa na žive performanse da bih trenutno bila u nekoj točki kada počinju iz mene izlaziti ideje o performativnim prijenosnim instalacijama. Želja mi je okušati se i u umjetnosti u virtualnom svijetu, tek bi to bio izazov u sljedećim godinama. Nažalost, VR tehnologija je skupa pa tko zna kada ću si takvo stvaranje moći priuštiti.

Kada pak govorimo o stereotipima, predrasudama i diskriminaciji, doživljavaju li Vas i dalje kao “onu curu invalid što pleše”? I gdje smo danas uopće kada govorimo – ako uopće govorimo, o inkluzivnom glumištu, kazališnoj, filmskoj i plesnoj sceni?

Ovo je jedna jako teška tema koja me pri svakoj novoj premijeri emotivno okrzne. Nažalost, u mnogim očima sam, kako kažete, još uvijek “ona cura invalid što pleše” da se poslužimo riječima kolegice Jelene Mesar iz naše duet-predstave “Njih dvije” koja se upravo bavila raznim stereotipima.

Ja sam ta neka invaliduša nažalost u prekobrojnim očima: u očima publike, kolega, kritičara, novinara, umjetničkih institucija. Još uvijek je po mom osobnom osjećaju premali broj kritičara koji uspijevaju vidjeti cjeloviti umjetnički sadržaj iza mog deformiranog tijela, ali jednaku teškoću imaju i novinari i publika. A ono što mi najteže pada je kad me dva naša suvremenoplesna festivala odbiju jer “već imaju jednu invalidsku predstavu” kao da su premašili kvotu ili kao da je uopće bitno kakva tijela plešu, a sama predstava postaje time manje bitna. Nadam se da će se mojim dugotrajnijim stvaranjem ali i povećanjem broja umjetnica i umjetnika s invaliditetom jednog dana konačno otkloniti bitnost naših tijela i prevagnuti bitnost umjetničkih sadržaja koji se stvaraju.

Naša plesna i kazališna scena, ali i filmska produkcija su izrazito neinkluzivni. Da ne stvaram vlastite produkcije, bila bih prisiljena pridružiti se nekom od inkluzivnih plesnih ili dramskih kolektiva koji su po meni umjetnička invalidska geta. Dok god na pozornicama HNK, Gavelle, ZKM-a, Kerempuha, Komedije, Teatra &TD, Zagrebačkog plesnog ansambla itd., ne bude i izvođača s invaliditetima, do tada nema inkluzivnosti, nego samo getoizacije pri čemu moćnija skupina omogućava iz povlaštene pozicije da umjetnici s invaliditetima imaju mjesto za stvaranje i poneki novčić za to.

Jedan istinski slučaj inkluzivnosti van mojih vlastitih video i scenskih produkcija bio je angažman u Bacačima sjenki gdje sam prošla na audiciji, a moje invalidno tijelo nije bilo tema predstave, niti je ispunjavalo neku kvotu te sam tim više iz suradnje s redateljem Borisom Bakalom neizmjerno naučila i o sebi na sceni. Jedino umjetničko područje gdje se zaista osjećam slobodna od stigmi mog tijela je hrvatska performerska scena. Kada nastupam na performerskim festivalima tim selektorima i toj publici je nebitno kakvo tijelo imam i isključivo ih zanima što u performansu govorim ili izvodim. Zato se sve češće izražavam van pozornica koje robuju uokvirenim viđenjima glumačkih i plesnih tijela.

Referirate li se u ovoj predstavi na svoje prošle radove i kako?

U jednom prizoru osvrćem se na vlastitu umjetničku nagradu koju sam prošle godine dobila s Anom Opalić na godišnjoj izložbi suvremene umjetnosti THT@MSU za video performans “Pozdrav” snimljen u napuštenoj hali Željezare Sisak. Presvjesna sam da ne pospem pepelom i samu sebe dok stvarajući svoju umjetnost u tržišnim uvjetima i sama robujem potrebi da budem primijećena, odnosno da moj rad bude prikazan, spomenut, sugeriran publici, pa pritom eto i nagrađen i posljedično primijećen od komisija koje dodjeljuju proračunska sredstva a sve u svrhu toga kako bih mogla stvarati još i opet. Tužno, zar ne?

Pokretačica ste inicijative “Umjetnost dostupna svima” prema kojoj se ulaznice samo rezerviraju, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem – kakva su dosadašnja iskustva? A pitam vas to i s obzirom na to da je bilo mišljenja da je premda se radi o “instanci vrijednoj pažnje i hvale, ipak i riječ o skliskom terenu imajući na umu da bi financijska podrška umjetnosti trebala biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome”. Neki će upozoriti i da nije potpuno dosljedan jer su predstave prethodno već financirane javnim novcem, primjerice kroz Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a o tome gledatelji nisu mogli odlučivati.

Inicijativu “Umjetnost dostupna svima” pokrenula sam pri mojoj prvoj samostalnoj kazališnoj produkciji. Osjetila sam nelagodu kada je trebalo definirati cijenu ulaznice mom tada drugom scenskom radu. Također sam imala gorak okus u ustima nakon svih onih situacija kada ni sama nisam mogla za neku predstavu platiti meni skupu ulaznicu i tada sam koristila invalidski popust, ali sam morala pokazati ili papirom dokazati invalidnost. A tu je bila i svjesnost da su ljudi neskloni otići na suvremeni ples ili neki apstraktni umjetnički događaj i pritom platiti ne znajući što će dobiti. Zbog svega toga logično mi je bilo pozvati ljude da slobodno dođu i pri izlazu bez ikakvog pravdanja sami za sebe odluče koju cijenu upisuju na ulaznicu i plaćaju li ju ili ne.

Ne sviđa mi se osuđivanje ove inicijative od strane jednog dijela struke i kolega s argumentom da bi umjetnost trebala biti podržana od strane proračuna neovisno o trenutnim ukusima publike. Neka mi se jave kada moje predstave budu podržane s 30.000 do 60.000 kuna kao njihove, a ne sa 7.000 do 10.000 kuna što je maksimum potpore koji ja dobijem za isti broj angažiranih ljudi na sceni i iza scene. Kad se to dogodi, možemo pričati o relativnosti i nezavisnosti od ukusa publike.

Publici se ova inicijativa jako sviđa. Cijene da se njihovo mišljenje cijeni. Cijene da se njihov životni standard poštuje, a da im se pritom ne uskraćuje dolazak ili traži etiketiranje pripadnošću socijalno zakinutoj grupi. Inicijativa ide dalje dok god sam ja producentica mojih radova. Podršku su joj dosad dali Bacači sjenki i Udruga Domino s Festivalima Perforacije i Sounded bodies. Zadovoljni smo jer nam dođe određeni dio publike koji inače ne bi došao bilo zbog cijene, bilo zbog skepse prema sadržaju. Oni koji plate natprosječnu cijenu, pokriju one ulaznice koje nisu bile plaćene i mi imamo prosječnu ulaznicu kao bilo koja druga predstava, ali imamo proširenu publiku koju druge predstave ne bi dobile.

Ovo ljeto primljeni ste na rezidenciju Roberta Wilsona u njegov Watermill centar u New Yorku, kako ste “upali” i što očekujete?

Svake godine Watermill centar objavljuje javni međunarodni natječaj na svojim internetskim stranicama. Ove godine prijavilo se više od 700 umjetnika iz cijelog svijeta, primljeno nas je 70. Prijave se primaju po kategorijama: kazalište, performans, video, foto, instalacije … Prijavnica traži video ili foto uzorke dosadašnjeg umjetničkog rada i video u kojem u 30 sekundi morate objasniti svoju motivaciju za rezidenciju.

Veselim se upoznati umjetnike iz cijelog svijeta najrazličitijih tehnika umjetničkog izražavanja, ostvariti suradnje i, naravno, kao vrhunac prilici da učim od inspirativnog fantastičnog Roberta Wilsona. Da moj odlazak u New York ne bi ostao na performansu koji ću imati na kraju rezidencije u zajedničkom šestosatnom programu na Annual Benefitu, na kojem se očekuje 1000 posjetitelja, ostajem još neko vrijeme kako bih performirala na ulicama New Yorka i snimila umjetnički video dokumentarac.

Predstavu “Zlatna medalja” najavljuje singl Vesne Mačković i grupe Radost” “Kikiriki” u režiji redateljice Ane Opalić.

2016-10-05 Plesna scena – Vesna Mačković: Želim stvarati svoje radove (novinarka Katarina Kolega)




Intervju: Vesna Mačković, plesna umjetnica

  • Vesna Mačković, foto: Amer KapetanovićVesna Mačković počela je otkrivati tijelo u pokretu u sklopu radionica Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) koji je 2013. godine pokrenula plesačica i koreografkinja Iva Nerina Sibila. Nakon nekoliko  radionica plesa, glasa i fizičkog kazališta, krenula je na pozornicu. Njezin prvi nastup bio je u prvoj cjelovečernjoj predstavi IMRC-a Magnolija (ili prkos) u kojoj se pojavljuje u duetu s plesačicom Silvijom Marchig i u koreografiji Ive Nerine Sibile. Pridružuje se Montažstroju u predstavi Mali čovjek želi preko crte i Bacačima sjenki uBrujanjima grada (1. i 2. epizoda), a svoj prvi samostalni projekt ostvaruje u suradnji s redateljem Vedranom Hlebom. Riječ je o predstavi Inteziteti koja se izvela u sklopu projekta Pogonator. S plesačicom i koreografkinjom Majom Drobac osmislila je predstavu Dim i ogledala, a na festivalu Perforacije nastupila je s Jelenom Mesar u suautorskom projektu pod nazivom Njih dvije. Njezina prva potpuno samostalna predstava Pod staklenim zvonom premijerno je izvedena 30. rujna ove godine također u sklopu Pogonatora i povod je ovom razgovoru.

    Pod staklenim zvonom Vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?

    Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th Day of the Year.
    Pod staklenim zvonom, eksperimentalni umjetnički projekt pokreta, zvuka i teksta, autorica: Vesna Mačković, foto: Ana Opalić
    Na koji način improvizirate?

    Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intenzitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.

    Koja je tema?

    Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, ili je bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.

    Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta: Magnolija (ili prkos), autorica Iva Nerina Sibila, foto: Krunoslav MarinacU predstavi Pod staklenim zvonom partner Vam je računalo, tablet pomoću kojega sami vodite rasvjetu i zvuk?

    Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, iPad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti control freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).

    Tijekom predstave referirate se na svoje prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?

    Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstavaPod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a ona čuje zvukove mog unutarnjeg svijeta.
    Udruga Freakvencija, Udruga Kamera, Zagreb: Intenziteti, autori Vedran Hleb i Vesna Mačković, foto: Amer Kapetanović
    Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?

    Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno želim stvarati svoje radove.

2016-09-30 Hrvatski radio 1 – Katapultura – intervju povodom premijere ‘Pod staklenim zvonom’

Novinarka: Katarina Kolega


Cjeloviti transkript intervjua s dijelovima koji nisu ušli u emisiju:

Pod staklenim zvonom vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?

Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th day of the year.

Na koji način improvizirate?

Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intezitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.

Koja je tema?

Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari,  ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, je li bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.

U predstavi se referirate na vaše prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?

Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstava Pod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a oni čuju zvukove mog unutarnjeg svijeta.

Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?

Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno se želim izražavati i stvarati svoje radove kako mi dolaze ideje.

Izražavate se i putem poezije koju često izgovarate na svojim predstavama. Koliko vam je pisanje poezije važno?

Pisanje poezije za mene je širok pojam. Poezija je i moj ples i moje improvizacije s kazališnim svjetlom i zvukovne improvizacije. Poezija se provlači kroz sve što radim. Ne mogu krenuti u pokret,u tekst ili u koncept predstave, a da kroz mene ne prolazi neki poetski duh. Pišem intimističku poeziju, no poezija koju izvodim na pozornici često je potaknuta glazbom koja me potiče i na pokret. Primjerice, predstava Intenziteti je nastala u suradnji između glazbenih i video umjetnika. Nadahnuta glazbom braće Sinkauz, pisala sam poeziju, nakon toga sam išla u pokret, a Alen i Nenad Sinkauz su završili glazbu kad su pogledali Vedranov i moj proces. To je bio poetski kružni rad ekipe od sedam ljudi. U predstavi Pod staklenim zvonom sam krenula iz samog koncepta, iz te samoće i namjerne odvojenosti i onda nastaje poezija – u svjetlu, u zvuku, u tekstu…u svemu.

U predstavi Pod staklenim zvonom vaš je partner računalo, tablet pomoću kojega sami vodite svjetlo i ton. Kako to radite?

Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, Ipad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti kontrol freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).

Ideja imate mnogo. U razmjerno kratkom vremenu producirali ste čak pet predstava. Uspjeli ste za sve svoje projekte dobiti prostor, mnogi bi vam plesači mogli pozavidjeti i na sjajnom medijskom oglašavanju, a iza svega toga stoji naporan producentski rad koji, poput svih nezavisnih umjetnika, sami radite.

Da, rad je vrlo naporan. Koliko god imam tu sreću da svake godine imam podršku barem jedne dvorane u Zagrebu, uvjeti su daleko od idealnih. Na skoro svim svojim predstavama samostalno radim svu produkciju – od organizacije čistačice i autorskog tima do odnosa s medijima i marketinga. Što se tiče rezidencije, već sam treću godinu dobila veliku dvoranu u Pogonu Jedinstvo. To su vrlo praktične rezidencije jer se na tri tjedna dobije ključ u ruke, međutim dvorana Jedinstvo nema podršku u tehnici pa ozvučenje, postavljanje plesnog poda i slično moram dodatno platiti. Ako moje predstave na natječajima Ministarstva kulture ili Grada Zagreba dobiju premalo novca, moram raditi kompromise u tome kolika mi je scena, koliko imam reflektora, koliko moram platiti tehničara i tako dalje. Jako je teško izborit se za financijsku i prostornu podršku, ali znam da je i drugima teško pa se ne smijem žaliti.

Pokrenuli ste inicijativu Umjetnost dostupna svima prema kojoj gledatelji nakon odgledane predstave odlučuju koliko će platiti ulaznicu, uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo predstavom. Koja su vam dosadašnja iskustva?

Umirovljenici, invalidi, nezaposleni, studenti – svi imaju pravo na umjetnost i ako nemaju za nju novca, ne moraju se opravdavati. Ako netko smatra da ulaznica treba biti besplatna, neće ništa platiti. Polje cijene je prazno, svatko ima slobodu odlučiti koliko će za odgledanu predstavu izdvojiti novca bez ikakvih opravdanja. Iskustva s tom inicijativom su vrlo pozitivna, zato ona tako dugo i traje, a čak su se uključili i drugi kolektivi poput Bacača sjenki s Bitkom na Neretvi, a festival Perforacije je imao potpuno besplatne ulaznice. Reakcije publike su vrlo pozitivne, sviđa im se ta sloboda, sviđa im se da na osnovi cijene ne moraju odlučiti hoće li nešto doći pogledati. Umjetnost je dostupna svima, i izvedbeno i autorski, umjetnošću se mogu baviti i osobe s invaliditetom. Budući da se bavim poluapstraktnom umjetnošću i da nisam u javnosti poznata, bilo mi je teško procijeniti koliko bi koštala ulaznica za moje predstave. Iz tog razmišljanja, ali i zbog prije spomenutog socijalnog aspekta,  potekla je ova inicijativa da o cijeni ulaznica odlučuje publika.  Prema dosadašnjim iskustvima između deset i dvadeset posto posjetitelja ne izdvoji ništa. No, kada se to zbroji s ulaznicama koje imaju natprosječnu cijenu, primjerice osamdeset ili sto kuna, onda moja ulaznica stoji kao i ona u Zagrebačkom plesnom centru, ako se u obzir uzme povlaštena cijena za studente, umirovljenike i članove HIPP-a. Publika je sretna, ja nisam zakinuta i mislim da ova inicijativa mora ići dalje.

Intervju za Pogon povodom premijere predstave ‘Pod staklenim zvonom’, 5.9.2016.


INTERVJU: Vesna Mačković – Pod staklenim zvonom

Vesna Mačković je autorica i suvremena plesačica u predstavama suvremenog plesa, multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Prilikom premijere plesno-multimedijalne predstave Intenziteti, rađene u suradnji s Pogonom, pokrenula je inicijativu Umjetnost dostupna svima kojom je omogučila posjetiteljima da na prazno mjesto na ulaznici sami upišu cijenu nakon odgledane predstave ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom. Njezina najnovija predstava, Pod staklenim zvonom, nastala je u sklopu Pogonatora – inkubatora suvremenog plesa i kazališta, programa podrške nezavisnoj produkciji i umjetničkim istraživanjima. Predstava će biti premijerno izvedena 29. rujna u 20 sati, a reprizna izvođenja zakazana su za 30. rujna, 1. i 2. listopada u 20 sati. Pokoji detalj o predstavi otkrila je sama autorica u kratkom razgovoru.

Predstavom propitujete izazove života u civilizaciji, kao i smisao života u osami. Što je potenciralo ova dva oprečna pitanja?

Život u civilizaciji nameće egzistencijalna pitanja. Tjera nas da uslijed i najmanje svijesti propitujemo svijet oko sebe i stavljamo ga na određeno mjesto na našoj osobnoj skali vrijednosti. Kada zagrebemo preduboko u vrednovanje života u civilizaciji vrlo lako se možemo ‘poskliznuti’ i pitati se nije li najbolje (ili najlakše?) pobjeći od svega negativnog što civilizacija nosi sa sobom, pa makar i po cijenu samoće.

Dovodite u pitanje i vezu civilizacije s podskupom oprečnih pojmova koji joj pripadaju: ratom, nasiljem, krađom, socijalnim i zdravstvenim nedostojanstvom. Na koji način ste uprizorili ovu diskutabilnu poveznicu?

Ovo umjetničko istraživanje svoje motive uprizoruje prvo kroz zvukove koji nastaju improvizacijom u živoj izvedbi predstave te putem svjetlosne instalacije u kojoj pri izvedbi boravim, a koja simulira moj izbor izoliranja od civilizacije. Zatim, nakon zvukova i svjetlosnih elemenata, dio izvedbe je i moje tijelo kroz suvremenoplesnu polu-improvizaciju na glazbu s koncerta 309th day of the year. Svi ovi izvedbeni elementi u gledatelju / slušatelju potiču oprečne slike koje spominjete.

Najavni tekst predstave završava vašim riječima:
Pod staklenim zvonom svijet je siguran od mene.
Sretna sam.
Je li to odgovor/izbor među dva glavna pitanja predstave?

Ove završne rečenice nisu tu da ponude odgovor na to kako predstava završava. Njihova poanta je potaknuti kod gledatelja pitanje u kakvoj smo korelaciji mi kao pojedinci s civilizacijom. Da li smo mi ti koji kvarimo civilizaciju ili je civilizacija kriva za našu nesreću i nemir? Kao i u svakom umjetničkom radu, volim da svatko odgovori sam za sebe. Sadržaji i odgovori su u oku gledatelja, i u svakoj slici i svakoj predstavi svatko neka gleda sebe i svoj svijet.

Kritikaz – Olga Vujović: Ona plava i ona cura invalid što pleše, 2.7.2016.




2.7.2016. 22:44:50h

Ona plava i ona cura invalid što pleše

Predstava „Njih dvije“, Jelene Mesar i Vesne Mačković, propituje stereotipe, odnosno predrasude i diskriminacije kojima nesvjesno podliježemo, čineći to izravnim pristupom koji na trenutke djeluje pomalo grubo i sirovo
Izvor: kritikaz.com

Autor: Olga Vujović

“Njih dvije” / perforacije.hr

Gledajući ljude koji se bave „poslovima“ koji im ne pripadaju po nekim uvriježenim normama, zapravo propitujemo sebe, svoje granice prihvaćanja drugih, stupanj i stanje vlastite tolerancije. Dugo sam se „otimala“ odlasku na predstave Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“, no kada sam prekoračila vlastitu nesigurnost, postala sam im privržena gledateljica. Zahvaljujući Mirni Žagar i Tjednu suvremenog plesa (kao i UdruziDomino) počela sam normalnim prihvaćati „nesavršena“ ljudska tijela koja plešu (o tome bi švedski koreograf Mats Ek, dobitnik 15. Europe Theatre Prize, mogao puno toga reći). –

U sklopu FestivalaPerforacije“ u Teatru ITD nastupile su (18.i19.lipnja 2016) Vesna Mačkovići Jelena Mesar (cura invalid i ona plava) u predstavi „Njih dvije“. Početak je u potpunom mraku i mi slušamo  samo njihove riječi kojima se opisuju – naravno da znamo kako izgledaju, ali je ipak prilično potresno slušati njihova vlastita viđenja. Slušajući ih, vidimo da nema razlike u njihovoj lucidnosti. Pogled na njih dvije, nužno nas opredjeljuje pa počinjemo razmišljati o „onoj maloj, slaboj“ i „onoj velikoj, lijepoj“ – jedva se susprežući da ne skočimo u pomoć kada ona velika gnjavi onu malu. I moramo se prisiliti da  sve gledamo isključivo kao  vlastitu nelagodu, budući da su njih dvije sve radile zajedno  (režiju, koreografiju,oblikovanje zvuka i kostimografiju; tekst je pisala Jelena Mesar, zvuk montirala Vesna Mačković) .

U pratećem tiskanom programu, stoji da se predstava „Njih dvije“  bavi propitivanjem stereotipa, odnosno predsrasudama i  diskriminacijama kojima nesvjesno podliježemo. I zato je dobro i nadasve korisno prema publici imati takav izravni pristup, pa makar djelovao pomalo grubo i sirovo. A što se tiče stereotipa koje imamo o zgodnim plavušama, evo prekrasne rečenice iz Jeleninog monologa „Voljela bih da sam lijepa… da trče u jedinu trgovinu koja radi /da mi donesu pivo koje ja volim, dok je još hladno

Libela – Stephanie Stelko: Predrasude i diskriminacija: ‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima





‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

Njih dvije pojavile su se na sceni tek nakon minuta mraka. Prije toga, u potpunome mraku, upoznale su gledatelje s osnovnim informacijama o sebi. Jelena je visoka, svijetle kose i očiju, fakultetski je obrazovana, stanuje s partnerom, ima kućnog ljubimca i nestalna primanja. Vesnaje niža, tamnije kose i smeđih očiju, fakultetski obrazovana, stanuje sama, s kućnim ljubimcem i živi od invalidnine.

“Njih dvije” – predstava Jelene Mesar i Vesne Mačković – problematizira stereotipe, predrasude i diskriminaciju, posebice one koji izviru iz tzv. pozitivnih misaonih koncepata, te propituju može li se “punim aktiviranjem procesa mišljenja deaktivirati mehanizam stereotipa”, navedeno je u najavi predstave, koja je premijerno održana u Teatru &TD u subotu 18. lipnja i nedjelju 19. lipnja 2016.

Iako neki monolozi i dijalozi u predstavi izravno govore o stereotipima – uključujući kratko predavanje iz socijalne psihologije koje Jelena održi publici – najmoćniji simboli na sceni upravo su njihova dva tijela: stereotipno lijepo žensko tijelo i stereotipno slabo tijelo žene s invaliditetom. Cjelokupna predstava ovisi o njihovim tijelima i bez njihovih tijela nikako ne bi uspjela prenijeti željenu poruku. Tijela su u središtu pažnje, tijela su izložena, kreču se, oči publike intenzivno su uprte u njih. Njihova su dva tijela kontrastna i to im daje dodatnu simboličku snagu.

Osim poigravanja mrakom i tijelima, zvuk je vrlo važna stavka predstave – odnosno njegova odsutnost. Efekt tišine nažalost je bio narušen zbog održavanja drugog, vrlo bučnog događaja na prostoru Studentskog centra.

Uz vizualnu komponentu, dakle izloženost tijela, njihove pokrete i plesne korake, te tišinu koja je trebala biti prodorna, idući simbolički snažan moment u predstavi je ironija. Ironija, koja na trenutke namjerno graniči sa suludošću, provlači se kroz cijelu predstavu, od predstavljanja na mračnoj pozornici do skupljanja plastičnog leda koji je hladan, ali se ne topi, te kulminira u Jeleninu monologu “Voljela bih da sam lijepa“:

Voljela bih


Da sam

Lijepa (…)

Da se ljudi smiješe

Da mi daju besplatne stvari (…)

Da se zaljubljuju u mene

Da se napaljuju na mene (…)

Da se smiju na sve moje šale (…)

Da mi uvije natoče benzin na pumpi

Da me časte (…)

Da me slušaju (…)

Da me puste kad sam kriva (…)

Da se srame svog izgleda zbog mog izgleda

Da maštaju da budu ja

Da maštaju da budu samnom (…)

Da misle da sam malo ili puno glupa (…)

Da misle da nisam neka prijetnja

Da ne traže od mene puno (…)

Da lažu da su bili sa mnom

Da me ogovaraju da sam kurva, (…) da se seksam za uloge

Da me smatraju uspješnom (…)

Da mi govore da imam lijepe ruke (…)

Njih dvije poigravaju se time koliko ih njihova tijela – oba tijela – čine ranjivima i snažnima u isto vrijeme. Svojim tijelima i svojim djelima, one mogu mijenjati stvarnost oko sebe, otvarati brojna vrata, ali im isto tako njihova tijela, najvećim dijelom zbog stereotipa koje drugi imaju o njima, mogu predstavljati prepreku.

Kulturpunkt.hr – Iva Rosandić: U potrazi za svojim mjestom, 30.6.2016.



Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini da se radi.

Piše: Iva Rosandić

Identitet kao splet momenata, od neosviještenih dispozicija do odabranih stavova, čiju izvanjsku stranu tvore formalna razlikovna obilježja poput fizičkih karakteristika ili pak građanskog statusa, ono je što nas istovremeno izdvaja i čini dijelom zajednice. Drugi nam je neophodan jer jedino neizbježni konflikti predisponiraju individualizaciju. Ipak, iz tog sukoba proizlaze, kako strah od tuđe nadmoći, tako i pojednostavljivanje kao preduvjet razumijevanja. Misaoni koncepti u dohvaćanju općenitosti podrazumijevanju stvaranje nad-pojmova, čija će primjena na pojedinačno neminovno nositi neka od obilježja generalizacije. Tu je činjenicu potrebno uzeti u obzir prilikom oblikovanja stavova, ne bismo li izbjegli zatvaranje unutar diskursa koji prihvaća i proizvodi stereotipe. Odatle opasnost zapadanja u predrasude nerijetko preformulirane u naizgled pozitivne sudove, koji izražavaju moć onog tko ih proizvodi nad onim na koga se odnose. Nisu samo žene zarobljene unutar takvog paternalističkog pristupa, koji im indirektno usađuje poželjne odlike za održavanje prividne ravnopravnosti, ali su skupina na kojoj je uočljiv prikriveni zijev između društveno intoniranih i individualnih potreba. Društvo ženi propisuje položaj koji treba, a ponekad, internaliziravši izvanjske zahtjeve, želi prihvatiti. Konstituira se poželjan tip odnosa, dok se ono različito isključuje. Uostalom, to postaje paradigma svake diskriminacije.

Ovo je tvoje mjesto. Po čemu je to moje mjesto? Neznam, ali je određeno za tebe, reći će Vesna Jeleni u predstavi Njih dvije premijerno izvedenoj u sklopu Festivala Perforacije.

Očito, suvremene izvedbene prakse sažimlju problematiku, nastojeći iz svog kuta upotpuniti pretežito teorijski diskurs. Festival Perforacije s godinama postaje sve vidljiviji, dok uz inzistiranje na inovativnim izvedbenim rješenjima, propituje društvene samorazumljivosti, ali i tretman umjetničkih praksi čiji je dio. Neminovo se otvaraju pitanja kulturnih politika i odnosa prema nezavisnim i alternativnim skupinama. Tematizirali ih u izvedbama, ili pak na njih upozoravali kroz šire društveno djelovanje, nameće se paralela položaja nezavisne scene u odnosu na institucionalnu, s položajem bilo koje manjinske skupine u odnosu na većinsku. Stoga se u samim izvedbama logično prožimaju autoreferentna pitanja s onima od šireg društvenog značaja. Nije slučajno da Perforacije organizira udruga Domino, upotpunivši drugim dimenzijama pitanja manjina i osjetljivih skupina, ujedno pripisujući aktualnost suvremenim praksama u razračunavanju sa suvremenošću.

Komercijalizacija kulturne sfere i njeno vezivanje uz tržišnu logiku u nepovoljniju poziciju postavlja sve nezavisne aktere, pri čemu doprijeti do izvanjskih korisnika u uvjetima financijske deprivacije i kulturno-političke marginalizacije postaje sve teže. Izazov je pronaći izlaz iz zone direktno uključenih i vlastito djelovanje prezentirati javnosti. Udvostručenje interesa u kojem vlastiti položaj dobiva odraz kroz tematizaciju konkrenog problema, doprinosi aktualizaciji umjetničke produkcije kao vizualizacije sveprožimajućih odnosa moći. Strukture moći i mehanizmi ukalupljivanja društvenih aktera ovdje bivaju prokazani, kao i sustav koji definira poželjne vrijednosti oblikujući time svaki, pa i kulturni identitet. Svaka ugroza tom pravocrtnom gibanju potiskuje se na rub. Možda je riječ o interpretativnoj prenapregnutosti, ali na sličan je način moguće promatrati odnose među društvenim skupinama u slučaju kad većinska odnosi prevagu.

Ipak, već zaokupljenost osjetljivim pitanjima nameće potrebu odgovornog djelovanja i otvaranje što je moguće većoj bazi sudionika, ne bi li se zajedničkim snagama stvorila kritička svijest o nužnosti preobrazbe obrazaca ponašanja. Uzevši u obzir raznoliku socijalnu strukturu i potrebu za diferenciranjem u odnosu na institucionalnu kulturu, Festival, vodeći se načelom Perforacije svima, omogućava pristup predstavama bez naknade. Iako se ovakvim postupcima ugrožava opstanak sličnih inicijativa, možemo pretpostaviti da je proširenje involviranih sudionika ono ključno za daljnje smisleno funkcioniranje. Način je to rada i Vesne Mačković, koja s Jelenom Mesar potpisuje predstavu Njih dvije. Mačković svoje izvedbe ne naplaćuje, već ostavlja na volju gledatelju da, u skladu s mogućnostima, ali i ispunjenim očekivanjima, participira u daljnjem radu umjetnice. Umjetnost bez komunikacijske dimenzije gubi smisao, a u slučajevima apstraktnih formi, kako naglašava, potrebno je pronaći alternativne pristupe publici.

Imamo li sve te aspekte u vidu, i u ovoj predstavi možemo pokušati iščitati dvije značenjske linije, odnosno možemo je promatrati s obzirom na izdvojeni problem diskriminatornih praksi, ali i situaciju unutar koje se odigrava, ne zaboravljajući na neraskidivost teme i konteksta prikaza. Teatar nije izolirana stvarnost, neovisna o okolnostima. Gdje se, što i kako odigrava, uvjetuje način reprezentacije, kao i naknadnog tumačenja. Iako sami unaprijed stvaramo očekivanja, nije naš obrazac mišljanja onaj koji podupire stereotip, već je to rezultat institucionalnih prilika. Institucionalna kultura u svojoj samodostatnosti diskvalificira ogroman broj aktera, od umjetnika do publike, postavljajući kriterije koje većina iz različtih, najčešće društveno uvjetovanih razloga, ne može doseći. Nezavisna scena se s druge strane počesto se nastoji difamirati kao amaterska, čime njena slabija zastupljenost u širim kulturnim krugovima biva opravdana. Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini konkretno bila riječ.

U srži društvenog funkcioniranja, kako nam je to sugerirano, jest potisnuti konflikt koji održavajući stanje neprekidne napetosti za cilj ima upostavu neravnopravnih odnosa i ukorjenjivanje pozicija, dok svjesni pokušaji osiguranja vlastite prevlasti, kao rezultat poželjnih obrazaca, supstitiuiranju suštinsku preobrazbu odnosa. Upravo na osobnim vezama možemo dekonstruirati čitav splet izvanjskih okolnosti koje nas definiraju. Njih dvije postaju model nemogućnosti prekoračenja granice i istinskog razumijevanja, u kojem bi stereotip prestao biti jezgra našeg poimanja drugog. Svjesnim djelovanjem u očekivanom pravcu, savršeno se uklapamo u suvremenu jednodimenzionalnost, podržavajući ujedno obrasce moći.

Glumice izvedbu ostavljaju otvorenom. Inzistiranje na fizičkom momentu daje dozu apstrakcije, kojoj tek naknadnom refleksivnom obradom možemo pokušati dati smisao. Gotovo da personificiranjem misaonih kategorija, na pozornici utjelovljuju načine njihova razvoja. Kombinacija postupaka, od dijaloške forme koja se naknadno problematizira ili pribjegavanja poeziji, do rastakanja u tjelesnosti, kao da odgovara kompleksnosti teme. Interferirajući zbiljske karakteristike sa iskonstruiranim identitetima, naglašavaju konvencionalnu granicu fikcije i zbilje, ali i transformativnu snagu kazališta koja im zrcalno, u zbilji samoj daje potvrdu problematiziranih odnosa. Naspram publike, glumice su te koje imaju moć, da bi se u trenutku svršetka izvedbe taj odnos promijenio. Autoironija i autoreferentnost u propitivanju vlastita položaja kako u teatru, tako i realnosti, ne priječi ih u igranju uloga, čime se samo multiplicira svakodnevno iskustvo. Tek inzistiranjem na minimalizmu i tijelu kao mediju, svijet se nastoji reducirati na suštinsko.

One odbacuju sve pridane oznake, da bi ogoljivanjem ispitale mogućnost svjesnog kreiranja identiteta i odbacivanja predrasuda. No, je li to moguće dok postoji drugi koji nam daje značenje? Odudaranje od kreirane slike izaziva potrese, odbacivanje, da bi na kraju neuspješne potrage za samosvojnošću rezultiralo prihvaćanjem danog. Naš stav postaje rezultat sugestija, jednom kad prihvatimo ulogu, nastojimo je unaprijediti prema zadanim kriterijima. Na kraju ostaju cinično prihvaćanje i potiskivano nezadovoljstvo, a društvo slobodnih indivudua daleka utopija.

Na koji bi se način realizirala bit suvremenih umjetničkih praksi da nema napetosti s promoviranim kulturnim idealom? Umjetnički rad propitivanjem vlastita položaja, raskrinkava strukture, počevši od statusa publike, kojoj se eksplicitno ukazuje na pripisano mjesto. Ostavljena u mraku i pomirena u pasivnosti, publika iščekuje da joj glumci daju smisao. Tematiziranje dilema suvremenosti, dok sami protagonisti bivaju pogođeni tretmanom koji prokazuju, postaje paradoks umjetničkog rada. Sve češća instrumentalizacija kulturne djelatnosti za lukrativne ciljeve u raskoraku je s nesigurnim položajem samih umjetnika. Pritom se uspostavlja jaz između privilegiranih, koji u skladu s poželjnim društvenim vrijednostima kreiraju kulturni identitet i onih koji ga dovode u pitanje. Spektaklizacija postaje zahtjev, ali bez subverzivnog potencijala samoponištavanjem. Uvid u duboku ideologičnost umjetničkih praksi izaziva pokušaj neutralizacije. Time se sustavno zatire poticajna, kreativna i obrazovna dimenzija kulture, koja pretpostavlja aktivno sudjelovanje uključenih, ne bi li se osviješteni zahtjevi za ravnopravnošću proširili na društvenu sferu. U suprotnom će i dalje paralelno egzistirati dva nesvodiva svijeta tradicionalne kulture i one marginalizirane, uz opasnost da se sav potencijal izgubi u međusobnom srazu.

21.3.2015. Una Bauer: Strategies for Problematizing Identity in the Eastern European Arts – Identity.Move!, Prague


Una Bauer: Strategies for Problematizing Identity in the Eastern European Arts – Identity.Move!, Prague

You are a choreographer. You are choreographing movement which neither attempts to conquer the space, nor does it close itself on its own imaginary internality. You seemed to have turned the space inside out, reshaped the empty air around you into a solid block of thick matter. Conversely, your body appears as the empty space, a cut out, a hole. With fast, yet restricted motions of your upper body, you bring the space around you into existence, forcing it to appear in its materiality. You seem to be carving your movement into the thick mass of the space around your. It is a pleasure to watch your moving, as you, unlike so many dance performances, are not invading the space and trying to show your virtuosic dominance over it, by suppressing its materiality, negating its resistance. You are insisting precisely on this resistances. Yet you are not doing this by any obvious means such as by slowing down of your movement or by intensive emphasize on the strain of your movement. You are standing firmly in your position, wearing heavy shoes, locked in your security and safety, yet at the same time, with your upper body you invite, demand, produce this firmness as instability, performing movements which almost suggest that your body is hanging on a thin thread, that it is shaking uncontrollably back and forth. Yet there is nothing of pantomime in what you are doing. Your strategy produces certain dis-embodiment or doubling, a certain de-personalization of your body, its transformation into an object. You emphasize contingency as the basic mechanism of every living organism but what is interesting is that you produce this contingency in the performance, rather than using it as a ready-made. You are choreographing your body as unstable, introducing insecurity and fragility as dramaturgically and choreographically created and chosen. You are Vesna Mačković, dancer and choreographer from Zagreb. You are a dancer with disability. You are Vedran Hleb, director and dramaturg. Your piece is called Intensities.

Wish.hr – Video performans ‘Pozdrav’

2016-03-03 Wish.hr - Vesna Mačković - video performans Pozdrav


Uz klasične umjetničke vrste na ovogodišnjoj izložbi T-HTnagrada@msu.hr naći će se i nekolicinavideo performansa. Autorica jednog od njih je autorica, izvođačica i producentica predstava suvremenog plesa, Vesna Mačković.

Vesna Mačković je suosnivačica i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa, inkluzivnog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Neki od novih radova uključuju vlastiti suautorsko-producentski projekt Intenziteti – plesno-multimedijalna predstava, autorstvo teksta za plesnu predstavu Part of the story te sudjelovanje u izvedbama dviju epizoda predstave Bacača sjenki: Brujanje grada.

vesna-mackovic-by-amer-kapetanovicW: Zbog čega ste prijavili svoj rad na natječaj THTnagrada@msu.hr, što ga čini posebnim?
1990. doselila sam se u Sisak kao 15-godišnjakinja u iščekivanju svih uzbuđenja gimnazijskih dana i mladosti. Rat i izolacija zbog bolesti koja me zadesila, učinili su da grad Sisak nisam stigla ni omirisati. Nakon 13 dugih godina, sretne okolnosti u mom životu učinile su da sam se pozdravljala s izolacijom i bolešću, a i rat je već davno bio iza nas. Činilo se kao bajka kad bi se izgovorilo. Ali priča je drugačija. Grad je bio uništen. Ljudi su prije teško disali zbog velike industrije i zagađenja. Sada su teško disali jer ničega više nema. Željna sunca i upoznavanja mogla sam istraživati ljudske depresije i prazninu očerupanog grada. Znala sam samo… otići. Ovim video performansom imaginarno se vraćam u Sisak. Pokušavam se suočiti s gradom i osobnom prošlošću nakon godina izbivanja.

Pratim godišnju izložbu suvremene umjetnosti u MSU od njenog pokretanja jer mi uspijeva ponekad otkriti neke nove zanimljive suvremene autore čije radove možda do ove izložbe ne bih bila upoznala. Privukla me mogućnost da prijavim svoj rad koji nije ni film ni predstava nego video performans u nadi da će ga tako ljudi dobiti priliku vidjeti.

W: Zašto je natječaj THTnagrada@msu.hr dobar za umjetnike i njihovu promociju?
MSU je odlično mjesto za ovakvu vrstu skupne izložbe i sigurno je koristan autorima koji se tek počinju pokazivati. Često autori imaju poteškoća kad se pokušavaju medijski eksponirati, tako da ova izložba predstavlja koristan kanal promidžbe kako umjetnika tako i umjetnosti općenito.


W: Što vas je inspiriralo da postanete umjetnik? Što vam predstavlja najveći izazov pri stvaranju novih djela?
Mislim da se umjetnicom ne postaje inspiracijom nekim konkretnim događajem u životu, nego samim rođenjem. Ili jesi ili nisi (živa/umjetnica).

Najveći izazov pri stvaranju novih djela predstavlja mi moja težnja da se ne ponavljam u temi, tehnici, metodi, iako možda nema smisla težiti tome nego se pustiti i samo stvarati iskreno. I naravno, ogroman izazov je izbjeći banalni egzibicionizam potpuno privatnim ogoljavanjem svoje osobe. Jer teško je pobjeći od sebe, a ako se radi o izvedbenoj umjetnosti onda neprestano hodaš po tankoj liniji između iskrene umjetnosti i egzibicionizma. Egzibicionizam je po meni u umjetnosti ispravan samo kad je krajnje radikalan odnosno potpun.