Autorica: Vesna Mačković Izvođači: Luka Barešić, Lana Bitenc, Ida Fučić, Vesna Mačković, Filip Sučić Glazba: Filip Sučić (električna gitara), Vesna Mačković (glas, elektronika) Fotografija: Ivan Marinković Grafičko oblikovanje: Antonio Dolić Video dokumentiranje: Dina Karadžić, Dora Bodakoš, Nives Milješić Kostimografija: Vesna Mačković Rekviziterka: Marija Despotović i obitelj Mačković
Ostvareno uz podršku:
Pogon Jedinstvo, Gradski odbor za kulturu Grada Zagreba, Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’
O predstavi:
Ovo je predstava koja uz glazbu uživo (Filip Sučić na električnoj gitari i Vesna Mačković na elektronici i glasu) koja je svojevrsni voditelj ceremonije oslikava svijet na njegovom kraju u kompleksnim vizurama scenografije, kostima i pokreta. Ovo je predstava koja gleda u praprošlost, ali i doseže u daleku budućnost. Tko je brži i kamo zapravo idu oni koji su brži?
Koncept:
Vozilo. Trokolica. Ili romobil. Ili invalidska kolica. Ili kolica iz supermarketa. Vozači. Vozači vozila. Vozači vremena. Vozači svemirskih prostranstava. Putuju zajedno. Ili se utrkuju. Pitanje je tko je brži? Onaj koji je ispred ili onaj koji je iza? Iza čega? Iza drugog? Iza vremena? Iza povijesti? I što bilo koji od njih može uopće učiniti po pitanju svoje brzine? Mogu li putovati kroz vrijeme? Ili su zaglavili u jednostavnoj matematičkoj formuli koja uključuje gravitaciju i trenje? Koja je njihova putna prtljaga? Plastične boce njihova su vrijednost. Puna su ih vozila. Bježe im po sceni. Boce su žive. Plešu. Mašu im iz prošlosti. Mašu im i iz budućnosti. Jesu li dovoljno brzi ovi vozači? Ili su prebrzi?
Umjetnost je Vesnu Mačković odvela na razne kontinente. U ovoj epizodi emisije Skitnje u zvuku Hrvatskog radija švrlja sa svojim audio snimačem po najvećem kazahstanskom gradu Almatyju i planini Shymbulak koja ovaj grad zaklanja od hladnih vjetrova. No, nije to jedino od čega je Almaty zaklonjen usred ove beskrajno prostrane zemlje.
Autorica: Vesna Mačković
Urednik emisije: Nikica Klobučar
Montaža: Katarina Barišić
Naša Lijepa je zaista najljepša. Volimo ju i kad je dobre volje i kad je ljuta na cijeli svijet. Volimo ju i kad je prekrasna pod suncem pod kojim kroči svojim lijepim nogama. Volimo ju i u mraku kad govori pametne i teške stvari. Govori ih prvo šapčući sama sebi, onako, znate, u bradu. A volimo ju i kad ih viče i vrišti iz petnih žila. Ne, nećemo joj zabraniti da govori. Čak ćemo joj reći da smije i vikati ako tako poželi, pa čak i kad njeno vikanje nije zbog tog nekog ženskog orgazma. Jer ona je naša. Da, ona je naša Lijepa. Pa i kad njen glas postane glas mnogih, kada više ne slušamo nju jednu, nego kao da nas je nešto opsjelo čujemo te glasove odasvuda, mnogo ih je, odjekuju. I tada je to ona, naša Lijepa, i ima je mnogo, vrlo mnogo.
Ovo je performans tijela i glasa na temu diskriminacije lezbijki u okviru nacionalističkih društvenih tijekova. Performansom se potencira svjesnost o institucionalizaciji diskriminacije kao metodi anuliranja identiteta i problematike koja proizlazi iz tabuiziranja seksualnosti. Tekstualni dio rada uključuje i hrvatsku himnu, ali onaj dio Mihanovićevih stihova koji nije ušao u službeni dio teksta himne, stavljen u kontekst teme ovog rada’. Tom alternacijom se apostrofirao heroizam individualnosti unutar javnog prostora kojim se gradi privid tolerancije. U dijelu eksperimentiranja glasom i tekstom koristi se looper na iPad-u te izvođačica svoj glas miksa, efektira i proizvodi na 16 kanala kao da nije ona sama na pozornici, kao da je to masa raznih ženskih glasova. Reproduciranjem se konstruira mreža glasova marginaliziranih žena koje čine nacionalno tijelo u kontekstu dominantne heteroseksualne ideologije.
U performansu se koriste tekstovi pjesnikinja Aide Bagić (iz zbirke Ako se zovem Sylvia (Aora, Zagreb 2007.)), Anamarije Levak i Antuna Mihanovića (izvorni tekst himne ‘Lijepa naša’).
Ideja, koncept: Vesna Mačković Video snimanje, zvuk, montaža: Ana Opalić 3d animacija, glas i tekst, montaža: Vesna Mačković
Priznanja
Predstavljanje rada u bijenalnom izdanju magazina Women Cinemakers
Uvrštenje rada u natječajnu izložbu ‘Doba praznine’ Festivala prvih
Koncept rada
Koja je naša stvarnost?
Koja je stvarnost nekih drugih?
U kakve izmaštane ili virtualne svjetove bježimo mi, a u kakve oni?
Kroz rad se pitam kakvom to postojanju težim. Pitam se što bi mi nedostajalo iz ovog fizičkog svijeta kad bih postojala samo kao nakupina energije.
Na kraju, pitam se, ako postoje bića koja žive isključivo kao energetske nakupine kojim virtualnim stvarnostima takva bića teže i kakvi su njihovi čuvari zaslona?
Kamo takva bića žele pobjeći?
Magazin Women Cinemakers (Bijenalno izdanje 2018.)
Festival ‘Revelation’ održao se u Kazahstanu između 26.1.-15.2.2018. Radionica improviziranog glasa, zvuka i teksta “Whisper to me, I wanna yell!” koja je prethodnu verziju doživjela u suradnji Vesne Mačković i Festivala Satyrianas u Brazilu, ovom prilikom u Kazahstanu je unaprijeđena uključivanjem glazbenika i vokalista iz suvremenog orkestra ‘Eegeru’ s izvedbom koja kombinira tri jezika: ruski, hrvatski i kazački. Glazbenice na flauti (Meruyert Tulenova), kazačkom tradicionalnom instrumentu kobyzu (Tokzhan Karatai), operni i gregorijanski zborski pjevač na ruskom (Elias Duisen), glumica na kazačkom jeziku (Zhanel Sergazhina) i Vesna Mačković na hrvatskom jeziku i elektronici nakon 2 dana radionice izveli su 45-minutni koncert.
6.11.2017., Sao Paulo, Festival Satyrianas, Brazil
Festival Satyrianas okupio je u 21 kazalištu 319 nastupa i programa te ga je posjetilo oko 30.000 posjetitelja.
U svom solo nastupu ‘Whisper to me, I wanna yell!’ Vesna istražuje varijacije koje njezin mozak proizvodi koristeći njezine glasnice kao alat. Ona gura slučajne riječi u svoj um, kako u svom majčinskom hrvatskom jeziku tako i na portugalskom. Forsira te riječi, zvukove i ponekad cijele rečenice i kroz grlo i glasnice proučava njihovu toplinu ili hladnoću, oštrinu ili mekoću. Kao da ih
razumije,.. Kao da njezin mozak zna sa čime je suočen… Kao da ih može koristiti bez puno razmišljanja o tome što znače. Kroz ovaj sadržaj provlači se tema cenzure trenutno aktualna u Sao Paulu te se dotiče vrućih zbivanja oko zabrane festivala u javnim prostorima i primoravanja umjetnika na rad u zatvorenim kazališnim prostorima.
Eu tehno uma voz.
Voce nao consegue ouvir?
Ouca, por favor, escute!
Ouca com cuidado.
Tehno palavras para voce.
Pegue elas.
Leve com cuidado.
Se eu falar o seu idioma,
nao julge apenas porque voce entende.
Se eu falar o que voce nao entende,
nao goste apenas porque e exotico.
Nao sou seu palhaco de palavras.
Eu so tenho alguns sons para voce.
Ouca.
Leve com cuidado.
Whisper to me, I wanna yell – excerpts – Sao Paulo, Festival Satyrianas, Brazil
Intervju za festival
Fotografije s nastupa
Autori fotografija: Salim Mhanna i Igor Bogdanović
Rad tematizira nevidljivost umjetnika danas. Autorica Vesna Mačković koristeći glasove triju izvođača i iPad looper s efektima uživo proizvodi eksperiment glasa, zvuka i teksta na temu nevidljvosti umjetnika, nečujnosti ili krivo-čujnosti. Izvođači kombiniraju unaprijed pripremljen tekst s improviziranim vlastitim glasom i zvukom koji proizvode raznim predmetima. Autorica njihove glasove izvrće, manipulira i efektira uživo. Ni sami izvođači nisu sigurni u što će se pretvoriti ono što će učiniti kad otvore usta, puste glas ili proizvedu zvuk.
Uz Vesnu Mačković, glasom sudjeluju: Branko Bogunović, vokal alternativne rock grupe Radost! koji ovom radu daje svoj lucidni doprinos poznat iz pjesama i koncerata matične grupe, te Tonka Kovačić, 11-godišnja glumica koja svoja prva izvedbena iskustva stječe u filmu Trampolin, a ovaj radiofonijski rad upotpunjuje improvizacijama svog mladog glasa.
Ovaj rad nagrađen je 2018. godine u New Yorku Međunarodnom nagradom za audio-fikciju u kategoriji studentskog žirija Sarah Lawrence koledža. Ministarstvo kulture podržalo je odlazak Vesne Mačković na svečanu ceremoniju dodjele nagrade u New York u travnju 2018.
Vrijeme održavanja radionice: 3.-5.11.2017.
Javni nastup: 5.11.2017., Sao Paulo, Festival Satyrianas, Brazil
Festival Satyrianas okupio je u 21 kazalištu 319 nastupa i programa te ga je posjetilo oko 30.000 posjetitelja. Svi programi su u skladu s inicijativom ‘Umjetnost dostupna svima’ koju u Hrvatskoj primjenjuje i Udruga Kamera a prema kojoj publika plaća ulaznice prema vlastitim mogućnostima.
Vesna Mačković sudjelovala je na dva načina na Festivalu Satyrianas.
Nastupila je sa svojim eksperimentalnim solo performansom ‘Whisper to me, i wanna yell!’, te vodila trodnevnu radionicu improvizacije glasom i tekstom za lokalne sudionike ‘Different me, different, you’.
Radionica ‘Different me, different you’ okupila je lokalne umjetnike kao sudionike. Kroz igre i vježbe disanja, glasa i improviziranog teksta uvježbavalo se proizvoditi vlastiti, ali i grupni sadržaj eksperimentalnog glasa i teksta. Zadnji dan radionice izveden je 15-minutni nastup svih sudionika zajedno kreiran od dijelova sadržaja proizašlih iz radionice.
Cjelovita snimka javnog nastupa grupe:
Fotografije s radionice ‘Different me, different you’
Autori fotografija: Salim Mhanna i Igor Bogdanović
27.5.2017., Trg kralja Tomislava, Zagreb – Prosvjed za zatvaranje svih klaonica
Inicijativa “Oslobođenje životinja” je u subotu 27. 5. 2017. godine u Zagrebu organizirala drugi međunarodni prosvjed “OSLOBOĐENJE ŽIVOTINJA za zatvaranje svih klaonica”.
Cilj prosvjeda bio je osvijestiti građane o nepotrebnom i moralno neprihvatljivom svakodnevnom stradavanju i patnji milijardi porobljenih životinja, ukazati na iznimnu okrutnost industrije mesa, mlijeka, jaja, kože, svile, krzna, kozmetike i lijekova testiranih na životinjama itd., te upozoriti na osobito štetne zdravstvene i ekološke posljedice rastuće industrijske proizvodnje i konzumacije mesnih i mliječnih proizvoda.
Prije prosvjeda između ostalih Vesna Mačković je pozvala video pozivom na prosvjed:
Pjesma ‘Kikiriki’ je parodija navijačkih himni nastala u suradnji Vesne Mačković i alternativnog rock benda Radost! kao najava Vesnine kazališne predstave ‘Zlatna medalja’.
Video: Ana Opalić (www.anaopalic.com)
Glazba: Radost!
Tekst: Radost! i Vesna Mačković
Vesna Mačković – vokal
Radost!:
Dimitrij Petrović – def, đembe, ukulele, sint
Branko Bogunović -vokali
Goran Bogunović – ukulele
Dino Kraljeta – gusle, programiranje
Miks, mastering i produkcija Studio Radost! za Radost!
Premijera: 13.9. u 19:30h Reprize 14. i 15.9. u 19:30h Pogon Jedinstvo, Zagreb
Izvode: Vesna Mačković i Sven Copony
Autorica: Vesna Mačković Koreografija: Sven Copony Tekst: Vesna Mačković Dizajn zvuka i miksanje: Sven Copony Fotografija: Ana Opalić Produkcija: Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’
U suvremeno-plesnoj predstavi izvođači Vesna Mačković i Sven Copony istražuju raspon emocija od odbijanja bliskosti preko suzdržanosti do zbližavanja i potpune intimnosti. U tangu za dvoje plesat će se kao i u životu: od straha do odvažnosti, od hladnoće i usamljenosti do strasti i sveobuhvatnog spajanja.
Tko sam?
Čija sam?
Svijet se promijenio. Ljubav je nova.
Živim u strahu od potpune predaje.
Kao da ću izgubiti (dio) sebe
onog trena kad život zaplešem
mojim koracima uz tvoje.
Živim u strahu da neću znati razlikovati
tvoje korake od mojih.
A za tango je ipak potrebno dvoje.
Tko sam?
Čija sam?
ULAZNICE su dio inicijative ‘Umjetnost dostupna svima’ prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji rezerviraju ulaznice s praznim poljem cijene pri izlasku s predstave samostalno upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom.
REZERVACIJE: ulaznice@vesnamackovic.com
ili viber /watzup / SMS s datumom i imenom te odabirom vrste ulaznice poslati na 0992004040
Premijera: 18.6.2017., Festival Perforacije, Zagrebački plesni centar
Repriza:
26.5.2018., Kazalište 21, Sisak
Autorica i izvođačica: Vesna Mačković Glazba: grupa Radost! (Branko Hlap Bogunović – gitara, vokal, Dimitrij Petrovic – bubanj, perkusije, Dino Sylence Kraljeta – bas gitara, Goran Bogunović – Biber – gitara, prateći vokal) Scenografija i rekviziti: Vesna Mačković Izrada rekvizita: Ines Kolenko (Elizabeth Grom) Fotografija: Silvija Dogan, Ana Opalić Video ankete: Mladen Ergić snimanje, Vesna Mačković montaža Video sadržaji i glazbeni video: Ana Opalić
Performans tijela „Zlatna medalja“ u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja.
Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.
U ovom performansu bit će dodijeljeno preko nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara. Na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni.
Predstavu najavljuje prigodni glazbeni video novonastale navijačke himne koju izvode Vesna Mačković i ‘Radost!’ – pjesma ‘Kikiriki’:
Video: Ana Opalić (www.anaopalic.com)
Glazba: Radost!
Tekst: Radost! i Vesna Mačković
Vesna Mačković – vokal
Radost!:
Dimitrij Petrović – def, đembe, ukulele, sint
Branko Bogunović -vokali
Goran Bogunović – ukulele
Dino Kraljeta – gusle, programiranje
Miks, mastering i produkcija Studio Radost! za Radost!
Šminka i frizura za video: Vanja Kordić Dević
Uz podršku:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Odbor za kulturu Grada Siska
Premijera: 5. travnja 2018, 20 h
Repriza: 6. travnja 2018, 20 h
Pogon Jedinstvo, Zagreb
Izvode: Tonka Kovačić, Vesna Mačković, Vilim Matula,
Ida Fučić, Roko Nakić, Vilim Ostović
Produkcija: Udruga za audio-vizualnu kulturu ‘Kamera’ Kostimografija: Vesna Mačković Izrada rekvizita i kostima: Ines Kolenko Fotografija: Edita Sentić Video: Dora Bodakoš Video selfieji: prijatelji širom svijeta i Pero Kvesić Tehničar svjetla i zvuka: Tomislav Maglečić
‘Krleža, stani u red!’ je multimedijalna suvremeno-kazališna predstava koja tematizira nevidljivost umjetnika danas. Ovaj scenski rad nastao je iz istoimene radio-drame premijerno izvedene u emisiji “Ars acustica” Hrvatskog radija u listopadu 2017. godine.
Autorica Vesna Mačković koristeći glasove izvođača i iPad looper s efektima uživo proizvodi eksperiment glasa, zvuka i teksta na temu nevidljvosti umjetnika, nečujnosti ili krivo-čujnosti. Izvođači koriste tekst koji im je autorica nametnula, ali ga i izvrću i premeću po svojoj želji. Autorica usprkos i unatoč toj neposlušnosti izvođača njihove glasove manipulira i efektira uživo, te ti zvukovi, ta stvarnost, idu prema publici – svijetu ipak u njenoj režiji i montaži. Ni sami izvođači nisu sigurni u što će se pretvoriti ono što proizvedu kad otvore usta i puste glas. A gdje je u svemu tome umjetnik? Pozvan je, došao je na vrijeme, ali nitko ga ne primjećuje. Krleža, stani u red! Zakuska je servirana. Pripremili smo i zabavno-glazbeni program. A možda popričamo i o tvojoj novoj knjizi. Dođi, Krleža! Požuri! Požuri, Krležaaaaa!
ULAZNICE su dio inicijative ‘Umjetnost dostupna svima’prema kojoj prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kn, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kn itd. Posjetitelji koji rezerviraju ulaznice s praznim poljem cijene pri izlasku s predstave samostalno upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom.
REZERVACIJE: ulaznice@vesnamackovic.com ili viber /watzup / SMS s datumom i imenom te odabirom vrste ulaznice poslati na 0992004040
Uz podršku: Ministarstvo kulture, Grad Zagreb, Pogon Jedinstvo, KUC Travno, Zagrebački plesni centar, Ars kopija, Outdoor akzent, Scena.hr
Premijera: 26. 11. 2015., Hrvatski radio 3, emisija Radio atelje
Režija: Vedran Hleb,
Glazbena urednica: Adriana Kramarić,
Dramaturginja: Katja Šimunić.
Vlastiti tekst interpretira: Vesna Mačković.
Glazba: Alen i Nenad Sinkauz.
Nastala kao složeni radiofonijski odjek na istoimenu scensku izvedbu (plesno-multimedijalna predstava “Intenziteti”) ova se radio-igra uspostavlja preplitanjem trostrukih pripovjednih linija: autofikcionalnom, fikcionalnom i autorefleksivnom. Vesna Mačković koreografira zvukove kao sjećanje na predstavu, evocira svoja stanja tijekom izvedbe, opisuje jedan svoj radni dan i daje komentar na prekarni život umjetnika danas.
Premijera:
22.10.2016., Sisak, Festival Željezara, Muzej Grada Siska
12-minutni performans zvuka i teksta na temu propalih, pokradenih ili uništenih sisačkih tvrtki. Kreiran i premijerno izveden na Noćima performansa i videa u organizaciji Festivala Željezara,
Eksperimentalni umjetnički projekt pokreta, zvuka i teksta
Premijera
29.9.-2.10.2106., Pogon Jedinstvo, Velika dvorana, Zagreb
Reprize
27.-28.4.2017. Sisak, Festival Sisak pleše
26.9.2017., Zagreb, Sounded bodies festival
Autorski tim
Autorica i izvođačica: Vesna Mačković
Glazba: 309th day of the year (Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Miroslav Piškulić)
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Tehničar svjetla: Matija Jelić
Kostimografija: Vesna Mačković
Izrada kostima: Diana Mihalić
Instalacija na glavi: Damajanti Kondres
Fotografija, video: Ana Opalić
Predstava je ostvarena u okviru rezidencijalnog natječaja Pogona Jedinstvo, te uz financijsku podršku Pogona Jedinstvo i Gradskog odbora za kulturu Grada Zagreba.
Pod staklenim zvonom sigurna sam od svijeta.
Moje svjetlo.
Moja toplina.
Moj zrak.
Moj dom.
Biljka sam.
Biljka koja je svoj vlastiti kisik i hrana.
Pod staklenim zvonom svijet je siguran od mene.
Sretna sam.
Koncept istraživanja
Predstava se izvodi kao solo izvedbeni istraživački performans. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona izvođačica kroz pokret, glas, tekst i glazbu propituje izazove života u civilizaciji.
Izazovi koji su njena preokupacija odnose se na tijelo osjetljivo na vanjski svijet zbog svoje fizičke manjkavosti. Pitanja fizičke sigurnosti kao posljedicu imaju propitivanje smisla života u usamljenosti.
Izazovi koje istražuje kroz misao i tekst odnose se i na um koji se bori s pojmom ‘civilizacija’. Kako pojmovi kao što su rat, nasilje, krvoproliće, iskorištavanje, krađa, socijalna i zdravstvena nedostojanstvenost života mogu biti pojmovni podskup u pojmu ‘civilizacija’.
Zvukovi su njezina najfinija stvarnost pod staklenim zvonom, a glazba koju čuje u sebi ili van sebe čine njen svijet varljivo potpunim.
Premijera: 18.06.2016. u 20h, Festival Perforacije 2016., Teatar &TD
repriza: 19.06.2016. u 20h
Autorice: Vesna Mačković i Jelena Mesar
Režija, koreografija, oblikovanje zvuka, kostimografija: Vesna Mačković, Jelena Mesar
Igraju: Vesna Mačković, Jelena Mesar
Tekst: Jelena Mesar
Oblikovanje svjetla: Jelena Mesar
Montaža zvuka: Vesna Mačković
Klavir i aranžman: Jelena Mesar
Tehničar svjetla, voditelj zvuka i projekcije: Saša Obad
Izrada kostima: Diana Mihalić
Fotografija: Edita Sentić
Šminka: Martina Ćiljevuk
Producenti: Udruga Domino, Udruga za audio-vizualnu kulturu “Kamera”.
Predstava je financirana sredstvima Ministarstva kulture i Udruge Domino.
Zahvaljujemo: Teatar &TD, Pučko otvoreno učilište.
O PREDSTAVI
Njih dvije propituju sisteme stereotipnog promišljanja i njihove posljedice predrasude i diskriminaciju, a najviše one fino skrivene u tzv. pozitivnim misaonim konceptima – “Tako lijepa, a tako pametna!” Gdje je granica između nužnosti postojanja stereotipa za preživljavanje u neizvjesnom svijetu i puke lijenosti? Leži li na krivoj strani te granice izvor jeke koja se uobličuje u većinu naših ljudskih i društvenih nesreća?
Stereotipi su u pozitivnoj povratnoj vezi s identificiranjem nas i njih. Njih dvije zajedno ne idu. Nerealno pojednostavljivanje svijeta oblikovalo ih je kao žrtve i kao počiniteljice stereotipnog promišljanja. Od nepovjerenja i sukoba do egoizma u dvoje crtaju krivulju zajedničkog međuljudskog gibanja i traže kolika je vrijednost varijable stereotip te je li ona iznad neposrednog osjetilnog iskustva ili se punim aktiviranjem procesa mišljenja može deaktivirati mehanizam stereotipa.
Gdje je rub između njih dvije i nas svih? Koga? Ma znate njih dvije. Ona plava i ona cura invalid što pleše.
Gradu koji umire, a živio je.
Gradu s kojim nikada nisam disala kao jedno.
Tlu koje je upilo znoj i otrove. I sreću i osmijehe.
Radnicima koji su oslobođeni.
Sistemima koji dolaze i prolaze. I pustoše.
Svima nama koji uporno koračamo naprijed ne znajući kamo, zašto ni koliko još.
1990. doselila sam se u Sisak kao 15-godišnjakinja u iščekivanju svih uzbuđenja gimnazijskih dana i mladosti. Rat i izolacija zbog bolesti koja me zadesila, učinili su da grad Sisak nisam stigla ni omirisati. Nakon 13 dugih godina, sretne okolnosti u mom životu učinile su da sam se pozdravljala s izolacijom i bolešću, a i rat je već davno bio iza nas. Činilo se kao bajka kad bi se izgovorilo. Ali priča je drugačija. Grad je bio uništen. Ljudi su prije teško disali zbog velike industrije i zagađenja. Sada su teško disali jer ničega više nema. Željna sunca i upoznavanja mogla sam istraživati ljudske depresije i prazninu očerupanog grada. Znala sam samo… otići.
Ovim video performanceom imaginarno se vraćam u Sisak. Pokušavam se suočiti s gradom i osobnom prošlošću nakon godina izbivanja.
Grad Sisak mogao je biti bilo koji grad.
Ležati zbog bolesti izolirana godinama od ljudi, svijeta, grada
mora da je jednako u bilo kojem gradu?
Ustati nakon dugogodišnje bolesti ipak
vjerujem da nije jednako u bilo kojem gradu.
Grad Sisak. Nije imao zraka. Nisam znala disati s njime.
Otišla sam, otrčala…
Tražiti neke druge gradove. Koji dišu. Ili s kojima ja dišem.
Greškom ponijela sam ljutnju.
Ljutnju što ne znam kako se gradovi koji ne dišu mogu promijeniti.
Pa sam se na tren ponovo pojavila.
Udarajući u zidove koji odjekuju, vikao mi je Grad kroz uši.
A ja mu i dalje ne znam pomoći, disati s njime.
I odlazim. Opet.
3. nagrada na Godišnjoj izložbi suvremene umjetnosti THT @ MSU u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu
Od 172 rada pristiglih ove godine na natječaj, međunarodno stručno povjerenstvo (u sastavu: mr.sc. Snježana Pintarić, predsjednica stručnog povjerenstva, ravnateljica MSU-a i muzejska savjetnica, Rainald Schumacher, kustos, Office for Art, Berlin; Marco Scotini, nezavisni kustos, Milano; izv.prof. Sandra Vitaljić, fotografkinja, Akademija dramske umjetnosti, Zagreb; Nataša Ivančević, muzejska savjetnica, pomoćnica ravnateljice i voditeljica Odjela zbirki i Zbirke skulptura MSU-a) izabralo je njih 35, što uz troje pozvanih umjetnika čini ukupan broj od 38 umjetnika koji će predstaviti recentne radove u MSU do 26. ožujka 2016.
Fotografije s lokacije snimanja:
Ana Opalić testira svjetlo
Iz medija
MSU.hr – Odabrani dobitnici nagrade THT@MSU
Noći performansa, 2016.: Beograd, Rijeka, Split, Dubrovnik
premijera: 12.11.2015. u 20h
izvedbe:
13.11.2015. u 20h
14.11.2015. u 20h
Autorice: Maja Drobac, Vesna Mačković Izvode: Maja Drobac, Vesna Mačković, Marino Frankola Glazba: Ana Horvat, Konrad Mulvaj Kostimografija: Diana Mihalić (Diplomski studij kostimografije, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, student) Mentor kostimografije: doc.dr.art. Ivana Bakal Izrada kostima i lutki: Diana Mihalić Scenografija: Denis Rubinić Oblikovanje svjetla: Marino Frankola Tekstovi: Maja Drobac, Vesna Mačković Fotografkinja: Ivana Cesarec Frizure: Ivana Brckan (Seraphine frizerski studio) Grafičko oblikovanje: Dean Bertoldi Tehnička podrška: Duško Richtermoc
Produkcija: Plesni kolektiv D_LC Koprodukcija: HIPP / Zagrebački plesni centar, lukaeura, Udruga Kamera
Projekt je realiziran uz financijsku pomoć Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
“Zamagliti ili uljepšati istinu situacije s krivim ili nebitnim činjenicama.”
U kući u kojoj nitko ne živi sklada jedna osoba. Na svome malom klaviru, okružena krpenim lutkama. U kući u kojoj nitko ne živi obitavaju dva duha.
Zatrpani pod prašinom teksta i godinama mirovanja.
U kući u kojoj nitko ne živi, autorice istražuju suodnose teksta i pokreta kroz tjelesno i netjelesno, pokretno i statično, te refleksiju vidljivog i nevidljivog.
Predstava je inspirirana fotografijama Maria Grobenskog iz opusa “From the House where Nobody Lives”.
ULAZNICU posjetitelji plaćaju NAKON odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.
umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima
kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad
publika zaslužuje prvo vidjeti što kupuje
nema popusta za marginalizirane skupine – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice
I zato: slobodno dođite, gledajte i više puta. Ako vam se svidi – budite darežljivi. Plaćanjem ulaznice podržavate buduće izvedbe.
Rezervacije: ulaznice@plesnicentar.info ili 01/483-3083.
Autorica i koreografija: Molly Fletcher Lynch
Plesači: Ida Jolić, Rina Kotur, Stošija Zrinski, Vanja Jarni
Tekst, glas i montaža zvuka: Vesna Mačković
Nelinearne priče kojima istražujemo djelomično razumijevanje. Propitkujemo vlastitu percepciju cjeline i zašto pretpostavljamo razumijevanje temeljem djelomične informacije. Koliko brzo donosimo svoje dojmove osobe, slučajnog prolaznika, ili nekog mjesta gdje nikad nismo bili, ili kako će izgledati neko buduće iskustvo. Četiri plesačice koriste pokret, proizašao iz osobnog propitkivanja i istraživanja na temu kako se iščekivanja, ma koliko skromna ona bila, susreću sa stvarnošću..
Često smo djelomice u neizvjesnosti.
Premijera: Pogon JEDINSTVO | velika dvorana | 19.3.2015.
Voditelj projekta: Boris Bakal
Sudionici na projektu:
Nikolina Butorac (likovna umjetnica),
Dora Kokolj (povjesničarka umjetnosti, plesačica),
Nikolina Komljenović (plesačica, koreografkinja, akrobatkinja),
Vesna Mačković (plesačica, glumica),
Nikša Marinović (glumac, glazbenik i skladatelj),
Veno Mušinović (filozof, filmski redatelj),
Anja Pletikosa (dramaturginja),
Leo Vukelić (scenograf, kazališni producent, performer, elektrotehničar);
uz podršku Ivane Bakal (intermedijalna umjetnica i kostimografkinja) te Sandre Uskoković (povjesničarka umjetnosti).
‘Brujanje grada’ hibridni je i interdisciplinarni projekt koji predstavlja sinergiju istraživačke prakse i umjetničkog predstavljanja. Brujanje grada’ otkriva ideologiju odabranog prostora: kroz istraživanje i rad s lokalnim stručnjacima ulazi u lokalne muzeje i arhive, kreće u potragu za materijalnim i nematerijalnim podatcima, izlazi na ulicu te intervenira u odabrani javni prostor, promatra njegovu koreografiju i dinamiku, komunicira s njegovim korisnicima. Na temelju arhivskog, virtualnog, uličnog istraživanja izvođači Brujanja grada grade niz narativa, malih situacija koje potom izvode u zatvorenom prostoru knjižnica, kazališta, kulturnih centara… Sakupljeni materijal predstavlja se izvedbom koja je “raspadnuta” na pjevne sekvence, improvizirane dijaloge, govorenje snimljenih situacija na plejbek… Postdramska se fragmentarnost izvedbe povezuje asocijativnom logikom odnosno sadržajem javnog prostora koji se u prvoj fazi projekta proučava.
Brujanje se obraća i najširoj javnost kroz cjelovečernju zabavu nudeći joj saznanja o prostorima koje svakodnevno koristi, ali ne osvještava. Brujanje grada stoji u službu gradova u kojima se odvija, ukazuje na njegove prednosti i nedostatke te predlaže kako riješiti probleme koji javne prostore permanentno ugrožavaju.
Bacači sjenki drugi put zaredom izlaze! S trgova, ulica i u parkova pozivaju vas na novu epizodu Brujanja grada.
Na prijelazu godine Bacači i Brujači su zagrebačkoj publici pokazali kako je moguće na drugi način konzumirati grad.
Sada, stotinjak dana nakon premijere i nekoliko dana nakon saznanja da Hrvatskom uistinu vlada 221 milijunaška obitelj, Brujanje grada se seli na neku drugu gradsku periferiju.
Na ovom javnom dobru grada Zagreba šeću se psi. Osim trave i klupa, ovdje se nalaze jedna zaštićena zgrada, tri čvorišta javnog prometa i administrativna institucija.
Tu se sastaju vojna lica, hrvatski prvaci, prijestolonasljednici i radnici vulgaris.
Ovaj brisani prostor se od početka postojanja nastoji ušminkati. U razmacima od nekoliko (desetaka) godina otvarali su se natječaji, no ništa se nikada nije dogodilo.
Ono je nedavno dobilo ime. Nomen est omen: ovo je i dalje periferija u centru grada. Trg, livada, prazan prostor, poprište masovnih okupljanja ili sporadičnih manifestacija?
Autori projekta: Vedran Hleb i Vesna Mačković
Dramaturgija i režija: Vedran Hleb
Glazba: Alen i Nenad Sinkauz
Video: Ivan Lušičić Liik
Dizajn svjetla: Bojan Gagić
Kostimografija: Nina Nimac
Tekst: Vesna Mačković
Izvođačica: Vesna Mačković
Ova plesno-multimedijalna predstava proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Načine na koje one međusobno komuniciraju, interferiraju, poništavaju se ali i nadograđuju. Izvođačica će tako plesati i riječima, svojim tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.
Materijal se sastoji od sedam intenziteta kroz koje autorica prevodi sve elemente materijalnosti izvedbe u plesnu sferu. Intenziteti su postaje autoričinih suočavanja sa vlastitim ograničenjima, oni su prostori njenih intimnih otpora u koje nas autorica poziva da zajedno sa njom doživimo mogućnost vlastite transformacije.
Radiofonijska obrada
Za Hrvatski radio 3, emisiju Radio atelje kreirana je radiofonijska obrada ove predstave te ju u cijelosti možete poslušati ovdje:
ULAZNICU posjetitelji plaćaju NAKON odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.
umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima
kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad
publika zaslužuje prvo vidjeti što kupuje
nema popusta za marginalizirane skupine – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice
I zato: slobodno dođite, gledajte i više puta. Ako vam se svidi – budite darežljivi. Plaćanjem ulaznice podržavate buduće izvedbe.
Rezervacije: ulaznice@vesnamackovic.com ili 099 200 40 40
Knjižica poezije iz predstave
Knjižicu poezije koja se izvodi u predstavi možete naručiti u hrvatskoj ili engleskoj verziji po cijeni 20kn. Preuzimanje u Zagrebu po dogovoru ili dostava 25kn. Kako biste naručili javite se na 099 20 40 40 ili email info @ vesnamackovic.com (uklonite razmake ispred i iza @).
Premijera: 21. 12. 2014. u knjižnici Bogdana Ogrizovića, Zagreb
Izvedbe:
31.1.2015.
1.2.2015.
knjižnica “Bogdan Ogrizović”, Zagreb
Inicijalni koncept: Boris Bakal
Dramaturgija: Anja Pletikosa
Izvode: Boris Bakal, Nikolina Butorac, Dora Kokolj, Nikolina Komljenović, Vesna Mačković, Nikša Marinović, Jelena Mesar, Veno Mušinović, Anja Pletikosa, Leo Vukelić
‘Brujanje grada’ je projekt Bacača sjenki hibridnog sadržaja, kolažne forme te nesputanog karaktera koji okuplja najšarolikije kreativce, mislioce i ljude izvanrednog smisla za humor.
Oni u posljednje vrijeme svojim učestalim zauzimanjem prostora “smetaju” institucijama po kojima parazitare i pritom se dobro zabavljaju. Svakodnevnim višemjesečnim promišljanjem, probama, predavanjima, terenskim radom i neformalnim druženjima grupa je stvorila malu interaktivnu mapu svojih odnosa i u nju upisala okamenjenu i pokretnu koreografiju jednog prostora u Zagrebu.
Zatvorite oči, vi se nalazite na jednom trgu. Iza vas je neko kino, vi gledate na komornu sredinu ovog trga. Oko vas hodaju neki ljudi u bijelim kutama, oni vas uvjeravaju da su arhitekti, na sebi imaju zalijepljene slike Vitićeva nebodera, Cibonina tornja, preostale Name, nekada na glavi imaju slušalice pa nešto pričaju, pjevaju… Zapravo ih zanima što vas najviše na tome mjestu muči? Što vam nedostaje? Što nedostaje uopće da bi taj trg bio trg?
Brujači i Bacači vas, na kraju, podsjećaju na slavne nedovršene pokrete koji su operirali gradom i navode vas da se nađete oči u oči s istinom i gotovo urušenim moralom Grada. S nama ćete istražiti, pretražiti i propitati jedno određeno javno dobro Zagreba. Događaju li se ove malverzacije upravo u vašemu kvartu, na vašemu trgu?
Premijera: 31.5.2014., Zagreb, Zagrebački plesni centar
4.6.2014. Rijeka, Filodrammatica
26.2.2015., Atena, Grčka, Onasis culture centre (Unlimited access festival)
18.10.2015. Zagreb, Zagrebački plesni centar, mini festival ‘Inkluzivne scene’
26.3.2016. Rijeka, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, festival ‘Inkluzivne scene’
Koncept i koreografija: Iva Nerina Sibila u suradnji s Vesnom Mačković i Silvijom Marchig
Izvode: Vesna Mačković, Silvija Marchig
Duet Magnolija (ili prkos) prvi je cjelovečernji rad IMRC kolektiva. Ishodište su tekstualni i likovni nacrti Vesne Mačković za imaginarnu predstavu Nepokretne. Teme pokreta i statike, ekstatičnog plesa i prisilnog mirovanja, kao i transponiranje tih kategorija u zone intimne memorije, tjelesne imaginacije i transgresije identiteta, izvođačice razvijaju u svojim autonomnim zonama. Onim emocionalnim kao i onim tjelesnim, spajajući se na kraju u zajedničko tijelo prepoznavanja i podrške.
Pogledom kroz gledatelje probija tunel,
Nerina kaže “mačem kroz publiku”.
Ali nije, tunel je tek tunel.
Ako se netko boji mraka
i svjetlosti na kraju puta
to ne može biti njen problem.
Visi joj ruka kao klatno,
neka gledaju, neka misle, neka osjete,
zato su valjda došli.
Pa nije ovo cirkus
da samo smiju se i uzdišu
i aplaudiraju
dok majmunica gubi i lovi,
lovi i gubi svoju jabuku.
Poetska proza u refleksiji na proces stvaranja predstave “Magnolija (ili prkos) – prvi put objavljeno u časopisu “Kretanja” (#22)
Moj život provodim ljubeći samoću. U psihologiji, umjetnosti i drugdje toj ljubavi su nadjenuli ime – zovu ju introspekcijom.
Svaki dan zdrava doza samoće. Svaki dan uranjanje u vlastiti um i emocije. Bolno ili slatko – ovisno o danu. Da bi ostatak dana, onaj van introspekcije, mogao biti posvećen pisanoj riječi, boji, zvuku, pokretu.
Introspekcija, suprotna od izvanjskog promatranja, prečesto me zavara. Uspijeva me redovno i bezgrešno uvjeriti da posjedujem znanje o tome tko sam, što stvaram i kako.
Magnolija (ili prkos) naučila me preispitivati moju samoću, introspekcijsku umišljenost i bahatost. Slijepo uvjerenje koje je u meni urezano kao neki postulat da onoga trena kad posegnuvši za umjetničkim alatom (olovkom, kistom, zvukom, korakom) sklopim oči, znam i mogu – sve.
Hranjena poezijom Marine Gynt, videima Kazuoa Ohnoa i brojnim olujama misli s Nerinom i Silvijom, izlasci u improvizacijsku introspekciju svake sljedeće probe bili su sve otvorenijih očiju. Nakon tjedana rada, olovku i kist sam pospremila, s introspekcijom sklopila pakt da pozornicom hoda, pleše, pušta glas moje izvođačko tijelo potpuno otvorenih očiju. Pisala sam stopalima, slikala cijelim tijelom. Vraćavši se redovno samoj sebi, osvrćući se na dan, tjedan ili mjesec ispunjen radom, shvatila sam da novo lice introspekcije ne gasi njenu snagu. Ne gasi ju u meni i ne gasi ju u mom kreativnom izričaju. Zadiranje u sebe, u ono što mi pokret znači, u ono kamo me Kazuo, magnolija, prkos vode, to otvaranje svih mojih očiju pa na kraju i onih koje fizički vide, donijelo je samo pojačanje mojeg povjerenja. Introspektivno sam grabila sve dublje i sve šire i bacala van sve više. Kapci, dignuti ili spušteni, bilo je gotovo svejedno.
Poseban ushit, punjenje, donosile su spoznaje da ulazimo, u nekim sinhroniziranim ritmovima, Silvia i ja, svaka u sebe. No ona je u projekt ušla otvorenih očiju, a ja sam to tek učila.
Pitala sam se može li kreativna, umjetnička introspekcija biti preduboka. U strahu da postane preosobna postavljala sam znak STOP na neke pokrete, neke motive, neke poglede u publiku. Kad bih se opustila u improvizaciji jer mi je vrijeme na probi to dopuštalo, jer nas je zanimalo što prepuštanje neiskusnog plesnog tijela može iznijeti prema van, dogodilo se nešto što naivno nisam predvidjela kao očekivano. Improspekcija zarinuvši preduboko, uvjetovala je pucanje po nekim unutarnjim kamenim zidovima koje inače ne bih u sebi ugledala još predugo, ako ikad. Srećom, nekakva prirodna sklonost glumstvenosti učinila je da svaka suza, smijeh, riječ i pjesma koji su izašli iz mene, budu kontekstualizirane i ubačene unutar sekvence pokreta. Ponavljanjem i uvježbavanjem takvih sekvenci nastale su neke plesne slike koje ću zauvijek zapamtiti kao samorođene, nenaučene.
Iznova i iznova tražila sam istinitost u riječima Kazuoa Ohna koje sam “prepisala” iz dokumentarca Piercing the Mask: “Ako tehnika dolazi kao primarna u plesu, zašto bismo se trudili plesati? Ne ovisimo o tehnici kako bismo živjeli. Dapače, ja osobno sam iskusio da što više tehnika se koristi, to više one guraju postrance ono što je ključno. … Pokušavam ignorirati tehnike i strukture i usredotočiti se na duhovno. To pokušavam postići u mom plesu. … Što možete poučiti? Umjetnost ne, to je nemoguće. Suprotno općem stavu, umjetnost ne može biti poučavana. Vjerujem da djelo dolazi prirodno iz ljudskog bića kao što jedno ljudsko biće dolazi iz drugog.”
Držale su me ove riječi dugo. Otprilike do prve probe bez Silvie. Radile smo na izabranim sekvencama koje su vođene Kazuovim stavovima o tehnici prirodno izašle iz mog dotad neplesnog ljudskog bića i tražile u njima prostore za strukturirane sekvence pokreta. Ostala sam pri mišljenju da moje tijelo ne može usvojiti plesne tehnike, može ih ili nanovo izmisliti, za što je potrebno još puno rada, učenja, plesnog samootkrivanja, ili se može uhvatiti strukturiranja onog što ima prirodno u sebi. I tako sam se našla na pola puta od prirodno ispoljive umjetnosti do suhe tehnike. Preklapanja tih dvaju krajnosti u strukturi činila su kompromis između plesa za samu sebe i plesa za tehnički stručno oko.
Uz sve mentalne i duhovne vrtloge kojima sam se prepustila od trenutka preispitivanja same sebe zašto uopće s mojim tijelom imam potrebu egzibicionističkog umjetničkog izražavanja na pozornici i to ne bilo kojoj nego baš plesnoj, do trenutka kad smo imale poludovršen koncept predstave, nije me napuštala potreba da pokažem svoje vlastito lice u ovom djelu. Jer “Čovjeka prepoznamo među tisućama brzo po njegovu tipičnu hodu, po njegovu jedinstvenu glasu, no prije svega po njegovu licu. … Lice je ona naša strana koja ne postoji za nas, nego za druge; oni je vide, a mi obično ne. Noseći svoje lice pred sobom, bivamo izloženi pogledu i sudu drugih, neovisno o tom želimo li ili ne želimo biti viđeni.” (Gerd Haeffner: Filozofska antropologija). Stoga je poveznica s Kazuovim cjeloživotnim nošenjem maske La Argentine koju na svoje lice kopiram u središnjem dijelu predstave i zatim skidam dok se Silvia u svom solu bori za zrak (dah?) bio još jedan prirodan odabir u sceni mog tanga. Skrivenog lica, ili otkrivena, izvodim tango želeći da je on jedini bitan, da lice ne postoji. Ili ako moje lice u toj sceni postoji, onda neka mu naličje bude ples i to upravo onaj koji ima svoje stroge tehničke definicije: tango u kojem skvrčene šake prebiru po haljini pokušavajući ju zavrtjeti oko nogu koje se spremaju na ples po tvrdim daskama.
Na kraju predstave – susret dviju plesačica, a četiri bića – dviju magnolija i dva prkosa, za mene osobno, posveta je jednoj introspekciji. Za publiku, kako sam kasnije upila iz dojmova raznih pojedinaca, upravo suprotno – jedna mala iskrica koja ih tjera u njih same.
Premijera: 14.3.2014., Pogon Jedinstvo, Zagreb
Izvedbe: 15. i 16.3.2014.
Glazbeno-kazališni performans MČŽPC kao predložak koristi pjesme s albuma »Paket aranžman« iz 1981. godine. Sedamnaest pjesama koje čine okosnicu performansa nastale su u vrijeme kada se smatralo da pop glazba može doprinijeti društvenim promjenama. Gotovo 30 godina nakon toga, neoliberalni kapitalizam doveo nas je do svijeta koji se urušava pred našim očima stvarajući nebrojene kolateralne žrtve. Glazba, kazalište i umjetnost nisu ispunili svoja obećanja o društvenoj promjeni. U performansu MČŽPC novovalna glazba doživjela je korjenitu preobrazbu u želji stvaranja repertoara borbenih pjesama za početak 21. stoljeća. Namjesto punk ritmova i gitarskih rifova, ona je pretočena u elektronske plesne hitove koji na politički nekorektan način govore o našoj stvarnosti bez imalo nostalgije za prošlošću.
U performansu MČŽPC dramski tekst se ne govori nego pjeva. Izvođački kolektiv sastavljen je od 30 osoba među kojima su profesionalni glazbenici, plesači ali i osobe bez prethodnog kazališnog ili glazbenog iskustva. Svi su oni ujedinjeni u »Zbor malih ljudi« stvarajući novo značenje populističke floskule »mali čovjek« u društvu u kojem radnička klasa nema svijest o samoj sebi i o nužnosti vlastitog organiziranog djelovanja. »Zbor malih ljudi« kroz glazbu u borbenoj energiji govori o svemu onome što tog »malog čovjeka« muči: O bratstvu i jedinstvu koje je završilo u masovnim grobnicama, o ratnim razaranjima i 90-im godinama koje su odredile sadašnjost, o fašistoidnim strujanjima društva, dubokoj krizi kapitalizma… Energiju pjevačkog kolektiva nadopunjava projekcijsko platno na kojem se uživo prenosi sam performans ali i drugi audiovizualni sadržaji poentirajući prerađene tekstove originalnog predloška koji pružaju pornografsku kritiku naše stvarnosti.
Performans otvara i pitanje intelektualnog vlasništva zbog kojeg je i glazba danas u službi kapitala. MČŽPC zbog toga na jedinstven način dovodi u pitanje i osnovne koncepte društva u kojem živimo koje nije opravdalo očekivanja za boljim životom.
