Wish.hr – Video performans ‘Pozdrav’

2016-03-03 Wish.hr - Vesna Mačković - video performans Pozdrav

www.wish.hr/2016/03/vesna-mackovic/

Uz klasične umjetničke vrste na ovogodišnjoj izložbi T-HTnagrada@msu.hr naći će se i nekolicinavideo performansa. Autorica jednog od njih je autorica, izvođačica i producentica predstava suvremenog plesa, Vesna Mačković.

Vesna Mačković je suosnivačica i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa, inkluzivnog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Neki od novih radova uključuju vlastiti suautorsko-producentski projekt Intenziteti – plesno-multimedijalna predstava, autorstvo teksta za plesnu predstavu Part of the story te sudjelovanje u izvedbama dviju epizoda predstave Bacača sjenki: Brujanje grada.

vesna-mackovic-by-amer-kapetanovicW: Zbog čega ste prijavili svoj rad na natječaj THTnagrada@msu.hr, što ga čini posebnim?
1990. doselila sam se u Sisak kao 15-godišnjakinja u iščekivanju svih uzbuđenja gimnazijskih dana i mladosti. Rat i izolacija zbog bolesti koja me zadesila, učinili su da grad Sisak nisam stigla ni omirisati. Nakon 13 dugih godina, sretne okolnosti u mom životu učinile su da sam se pozdravljala s izolacijom i bolešću, a i rat je već davno bio iza nas. Činilo se kao bajka kad bi se izgovorilo. Ali priča je drugačija. Grad je bio uništen. Ljudi su prije teško disali zbog velike industrije i zagađenja. Sada su teško disali jer ničega više nema. Željna sunca i upoznavanja mogla sam istraživati ljudske depresije i prazninu očerupanog grada. Znala sam samo… otići. Ovim video performansom imaginarno se vraćam u Sisak. Pokušavam se suočiti s gradom i osobnom prošlošću nakon godina izbivanja.

Pratim godišnju izložbu suvremene umjetnosti u MSU od njenog pokretanja jer mi uspijeva ponekad otkriti neke nove zanimljive suvremene autore čije radove možda do ove izložbe ne bih bila upoznala. Privukla me mogućnost da prijavim svoj rad koji nije ni film ni predstava nego video performans u nadi da će ga tako ljudi dobiti priliku vidjeti.

W: Zašto je natječaj THTnagrada@msu.hr dobar za umjetnike i njihovu promociju?
MSU je odlično mjesto za ovakvu vrstu skupne izložbe i sigurno je koristan autorima koji se tek počinju pokazivati. Često autori imaju poteškoća kad se pokušavaju medijski eksponirati, tako da ova izložba predstavlja koristan kanal promidžbe kako umjetnika tako i umjetnosti općenito.

mackovic-vesna-pozdrav-1

W: Što vas je inspiriralo da postanete umjetnik? Što vam predstavlja najveći izazov pri stvaranju novih djela?
Mislim da se umjetnicom ne postaje inspiracijom nekim konkretnim događajem u životu, nego samim rođenjem. Ili jesi ili nisi (živa/umjetnica).

Najveći izazov pri stvaranju novih djela predstavlja mi moja težnja da se ne ponavljam u temi, tehnici, metodi, iako možda nema smisla težiti tome nego se pustiti i samo stvarati iskreno. I naravno, ogroman izazov je izbjeći banalni egzibicionizam potpuno privatnim ogoljavanjem svoje osobe. Jer teško je pobjeći od sebe, a ako se radi o izvedbenoj umjetnosti onda neprestano hodaš po tankoj liniji između iskrene umjetnosti i egzibicionizma. Egzibicionizam je po meni u umjetnosti ispravan samo kad je krajnje radikalan odnosno potpun.

Video performans ‘Pozdrav’

Video performans ‘Pozdrav’ snimljen je u lipnju 2014. u napuštenoj tvorničkoj hali ‘Željezare Sisak’.

Autorice: Vesna Mačković i Ana Opalić
Snimanje i montaža: Ana Opalić

Prikazivanja:

  • 10.3.-23.3.2016., Zagreb, Godišnja izložba suvremene umjetnosti THT@MSU
  • Noći performansa 2016.:
    4.6.2016., Beograd, Dom omladine
    9.6.2016., Rijeka, Palach
    25.6.2016., Split, Dom mladih
    27.6.2016., Dubrovnik, Kula Lazareti
  • 1.9.2016. Sisak, Star Film Festival (večer otvaranja)
  • 22.10.2016., Sisak, Festival Željezara, Muzej Grada Siska
  • 13.4.2017., Zagreb, Festival tolerancije, Kino Tuškanac

2014-06-03 Željezara Sisak - filmski kadrovi 001

Gradu koji umire, a živio je.
Gradu s kojim nikada nisam disala kao jedno.
Tlu koje je upilo znoj i otrove. I sreću i osmijehe.
Radnicima koji su oslobođeni.
Sistemima koji dolaze i prolaze. I pustoše.
Svima nama koji uporno koračamo naprijed ne znajući kamo, zašto ni koliko još.

2014-06-03 Željezara Sisak - filmski kadrovi 004

1990. doselila sam se u Sisak kao 15-godišnjakinja u iščekivanju svih uzbuđenja gimnazijskih dana i mladosti. Rat i izolacija zbog bolesti koja me zadesila, učinili su da grad Sisak nisam stigla ni omirisati. Nakon 13 dugih godina, sretne okolnosti u mom životu učinile su da sam se pozdravljala s izolacijom i bolešću, a i rat je već davno bio iza nas. Činilo se kao bajka kad bi se izgovorilo. Ali priča je drugačija. Grad je bio uništen. Ljudi su prije teško disali zbog velike industrije i zagađenja. Sada su teško disali jer ničega više nema. Željna sunca i upoznavanja mogla sam istraživati ljudske depresije i prazninu očerupanog grada. Znala sam samo… otići.
Ovim video performanceom imaginarno se vraćam u Sisak. Pokušavam se suočiti s gradom i osobnom prošlošću nakon godina izbivanja.

2014-06-03 Željezara Sisak - filmski kadrovi 005

Grad Sisak mogao je biti bilo koji grad.
Ležati zbog bolesti izolirana godinama od ljudi, svijeta, grada
mora da je jednako u bilo kojem gradu?
Ustati nakon dugogodišnje bolesti ipak
vjerujem da nije jednako u bilo kojem gradu.
Grad Sisak. Nije imao zraka. Nisam znala disati s njime.
Otišla sam, otrčala…
Tražiti neke druge gradove. Koji dišu. Ili s kojima ja dišem.
Greškom ponijela sam ljutnju.
Ljutnju što ne znam kako se gradovi koji ne dišu mogu promijeniti.
Pa sam se na tren ponovo pojavila.
Udarajući u zidove koji odjekuju, vikao mi je Grad kroz uši.
A ja mu i dalje ne znam pomoći, disati s njime.
I odlazim. Opet.

2014-06-03 Željezara Sisak - filmski kadrovi 006

3. nagrada na Godišnjoj izložbi suvremene umjetnosti THT @ MSU u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu

www.msu.hr/#/hr/20909/

Od 172 rada pristiglih ove godine na natječaj, međunarodno stručno povjerenstvo (u sastavu: mr.sc. Snježana Pintarić, predsjednica stručnog povjerenstva, ravnateljica MSU-a i muzejska savjetnica, Rainald Schumacher, kustos, Office for Art, Berlin; Marco Scotini, nezavisni kustos, Milano; izv.prof. Sandra Vitaljić, fotografkinja, Akademija dramske umjetnosti, Zagreb; Nataša Ivančević, muzejska savjetnica, pomoćnica ravnateljice i voditeljica Odjela zbirki i Zbirke skulptura MSU-a) izabralo je njih 35, što uz troje pozvanih umjetnika čini ukupan broj od 38 umjetnika koji će predstaviti recentne radove u MSU do 26. ožujka 2016.

2016-02-01 Nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT MSU

Fotografije s lokacije snimanja:

Iz medija

MSU.hr – Odabrani dobitnici nagrade THT@MSU

Noći performansa, 2016.: Beograd, Rijeka, Split, Dubrovnik

2016-06-noc-performansa-pozdrav-plakat-dubrovnik 2016-06-noc-performansa-pozdrav-dubrovnik

2015-23-12 Plesna scena – Fantazmagorija o neobičnima (Jelena Mihelčić)

2015-23-12 Plesna scena - Fantazmagorija o neobičnima

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1857

PDF: 2015-23-12 Plesna scena – Fantazmagorija o neobičnima

FANTAZMAGORIJA O NEOBIČNIMA

Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja Drobac

  • Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja DrobacPredstava Dim i ogledala Vesne Mačković i Maje Drobac već u naslovu navodi na činjenicu da u njoj glavnu ulogu imaju scenografija i rekviziti, odnosno kompletan vizualni okoliš snažne simbolike. Specifična estetika proizašla je iz nadahnuća serijom fotografija Maria Grobenskog From the House where Nobody Lives i radom redatelja Tima Burtona. Predstava tako svoj uspjeh uvelike duguje scenografu Denisu Rubiniću, kostimografkinji Diani Mihalić, a posebno oblikovatelju svjetla Marinu Frankoli, čiji angažman prerasta u onaj izvođača na sceni. Premijerom 12. i izvedbama 13. i 14. studenoga predstava se, premda slučajno, prigodno uklopila u simboliku petka trinaestog, sa svojom makabrističko-fantazmagoričnom atmosferom. Scena je mračna i mistična, a izvođači su na granici između duha i tijela, sna i jave, udvostručeni u plesu sa sjenama i refleksijama. I dva velika pokretna ogledala dio su koreografije.

    Središnju ulogu ima Vesna Mačković, izvođačica s tjelesnim invaliditetom koja kao i u dosadašnjim autorskim suradnjama, progovara o vlastitome identitetu drukčije, zapravo neobične i jedinstvene (baš kao što su to i likovi u Burtonovim filmovima – Edward Škaroruki, Willy Wonka, Lydia, Vincent…). U ovom se slučaju, koristeći poetikufantasyja, na klasičniji i izravniji način od prethodniih radova tematizira pitanje inkluzije. Zadubljena u kreativni svijet stvaranja u osami, izolirana među bezličnim krpenim lutkama, glazbalom i notama koje ispisuje po ogledalima, nju neprestano opsjedaju crni anđeli Maja Drobac i već spomenuti Marino Frankola. Ometaju je manipuliranjem svjetlom i scenografijom, pritom neprestano grickajući jabuke.
    Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja Drobac
    Ključan je odnos Vesne Mačković i Maje Drobac. Dok je prva neprestano na granici snažne i fragilne, stabilne i nesigurne, druga vrckasto i samouvjereno, preciznim i širokim zauzimanjem prostora, u simetričnim pozama prkosi gravitaciji. Taj je njihov odnos još zanimljiviji ako znamo da je Maja Drobac sveobuhvatno educirana plesačica jednako u zapadnjačkim, kao i istočnjačkim plesnim idiomima. Njihova prvotna različitost i fizička udaljenost, posebno u trenutku kada Drobac u dnu scene izvodi plesne akrobacije, a Mačković sjedi tik pred publikom s jednom od svojih krpenih lutaka, ukida se na samome kraju predstave kada Maja i Vesni stavlja krila, te nastavljaju ovaj put zajedno plesati.

    Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja DrobacDok je u nekim dijelovima osim puke funkcionalnosti oblikovatelja rasvjete, Marino Frankola doista zaigrao svoju ulogu ravnopravnog izvođača, u drugom je dijelu predstave djelovao kao suvišak s kojim autorice kao da nisu znale što bi. Tekst ponekad čitan u podlozi, koji se uz snažan vizualni okoliš i scenski pokret čini suvišnim, često je, zbog zvučnih efekata, i prilično nerazumljiv. Princip plaćanja ulaznica na temelju mogućnosti i zadovoljstva viđenim, kojeg je Vesna Mačković prakticirala i ranije, premda u temelju vrijedan, nije potpuno dosljedan jer je predstava prethodno već financirana javnim novcem kroz Ministartsvo i Grad, o čemu gledatelji nisu mogli izravno odlučivati.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2015.

Disability Arts International – Vesna and Silvia on Magnolia

http://www.disabilityartsinternational.org/blogs/2015/02/vesna-and-silvia-on-magnolia/

PDF: Vesna and Silvia on Magnolia – Disability Arts International

Tell us about your first connection with Zagreb Dance Centre and HIPP?

Vesna: I was visiting shows at ZDC for many years being really interested in performative arts and secretly longing to be able to be part of it.

Silvia: My first connection was the performance I gave for their opening celebration, in November 2009, as one of the invited artists. Afterwards I worked there as a resident artist with my company Kik Melone and also as a teacher for a while.

How did you find out about the work IMRC is doing there? What made you want to get involved?

Silvia: We have a very small and intertwined scene in Zagreb, so I had known Iva Nerina for a long time, we had our first collaborations through Trafik company. She told me about IMRC and the enthusiasm and talent of the people involved and I was instantly interested to join, initially by taking part in a workshop held on weekends. I spent most of the time working in a pair with Vesna and that was the start of the process for Magnolia.

Vesna: One day I saw announcement about IMRC’s open production and went to see what is done there. I was overwhelmed with what Iva Nerina Sibila showed in two short choreographies of disabled dancers. I shared with her an idea I had had for a while about a dance show that would require disabled dancers. She introduced me to a whole new look on performative bodies and what is actually dance and a dancing body. She put a spark in my mind by showing me Kazuo Ohno’s latest performances. Suddenly my secret wish which I guess I hid even from myself became clear and possible. So, I started going to IMRC workshops and intensely explored my now dancing body and practicing on myself ideas I previously thought should be choreographed on somebody else’s body.

How would you describe the situation for disabled artists in Croatia?

Vesna: Zagreb and Rijeka have good workshops for developing disabled dancers. As for actors some workshops are not inclusive because they require bodies which can’t necessarily jump, go to the floor etc. But I think the main issue causing lack of disabled performative artists in Croatia isn’t actually lack of inclusive workshops or academic programs but the lack of a critical number of interested disabled artists. As it was for me before I discovered IMRC, we ourselves, or society, has reinforced a mindset that a performative body is strictly one type of non-disabled body and no other.

Silvia: Unfortunately, Croatia is one of the European countries still lacking basic support for disabled people in their everyday life and society does not seem to take responsibility for creating conditions for everyone to have an equal chance at life and at progress, no matter what start we are born into. Being able to afford health care, encountering impossible physical access to many public places, getting a job, etc. Most of the effort for improvement is made by non-government organisations and associations, so conditions are hopefully changing for better slowly.

In this context, artistic work is really flourishing beyond expectations! But, we are still far behind in professionalism and conditions in which we work.

Why do you think greater visibility for work by disabled artists is important?

Silvia: Because the way the system functions means you’ve got to have visibility to get supported in any way. And there is also the importance of a change in mindset of the majority when it comes to disabled artists as artists first, who happen to have a disability. Gay artists are artists no matter their sexual orientation. I’m a mother artist – no one would ever dare to discriminate me in any way because of this. So, why would we bother about somebody’s physical or precise mental abilities at all? Art is art, period.

Vesna: Prejudices in both the audience and the disabled population are still too strong. The best way to overcome them is by encouraging and promoting disabled artists’ work. There are not many of us, but visibility is important and could be a lot better.

How would you describe the scene for contemporary dance, and dance theatre?

Vesna: Generally, not just the disabled artists’ scene, but contemporary dance has a really small audience in Croatia. It is considered too abstract and audiences are reluctant to choose a night out of contemporary dance before classical theatre or a movie.

Silvia: Yes, the Croatian contemporary dance scene is quite small and intertwined in many ways. It has existed for many decades and always been part of the European contemporary dance scene, but always on the margins of society. So it grew self-conscious, very aware of its own political and social position. It is very tough and defiant – otherwise it wouldn’t survive. It is not by accident that IMRC is a movement research company. Meanwhile we have many smaller dance companies in Zagreb, a lot of them working in a non-hierarchic structure, always searching for new models for collaborations, questioning the old and proven ones. Two years ago (so it took half of the century!) we finally got a Dance department at the Theatre Academy in Zagreb, for now on BA level.

I’m proud to be a member of this scene, not for patriotic reasons, but because of all the fights that we have to fight together here. And because I’m inspired on daily basis by my collegues working as dancers, choreographers, writing about dance, archiving dance and supporting dance development, no matter how meaningless it may seem in times of deep economic and social crisis that we live in.

What is your own creative practice, and how this has developed?

Silvia: My practice is mostly based on collaborating with other artists, exploring theatre and dance as a vast medium of communication, working as an author or taking part as a performer in someone’s concept, always aware of my own performing authorship and responsibility. I also teach young dance students and take part in initiatives that progress our dance community further.

Vesna: After making my first dance steps in IMRC workshops I participated in many different dance, body, voice and physical theatre workshops and classes in Zagreb. I also learned a lot from directors and authors of the performances that followedMagnolia (in defiance).

The piece that you created, Magnolia (in Defiance), premiered at Zagreb Dance Week in 2014 and now at the Onassis Cultural Centre, in Greece. How did the idea for this piece come about?

Silvia: Magnolia began with Vesna’s poetry and sketches and her wish to create a performance out of them performed by disabled artists. She met Iva Nerina and IMRC and she was persuaded to perform herself, in a duet with me. Seeing us work together in one of IMRC’s workshops, Iva Nerina felt we have a lot in common in our energies, our presence and movement. We began to rehearse, over a year. Slowly we built a composition of materials, solos and a duet, playing with memories of the sight of the other, me on Vesna and vice-versa and both of us on the work of Kazuo Ohno, that we took as an inspiration. It was a journey, a process of slow growing, of rinsing and filtering, and we are very grateful for this common experience while we perform. It is about sharing and being together, even when we are physically alone on the stage, always in connection to one another.

Can you describe how you worked together?

Vesna: We started from pieces of poetry that I brought to our first few creative sessions. Then we turned it into improvisational duos and solos keeping this poetry inside us. At the same time we held part of the focus on Kazuo Ohno’s minimalistic late-in-life performances which I personally had strong connection with because they reminded me of this realisation of what dance movement and dance bodies can be, that size or strength of the movement isn’t necessarily related to a definition of a dancing body. We found that Kazuo Ohno’s identity shifts to dancer La Argentina is something that almost forces itself into our work. Connecting all these elements, minimalist movement, fluctuating identity and two bodies on the stage resulted in Magnolia (in defiance).

How do you feel about performing in a different country?

Vesna: This will be my first dance/theatre performance outside Croatia. But since the theme of the show isn’t local but universal I feel acceptance should be good. What attracts and excites me is gaining experience of performing in a larger space because Magnolia (in defiance) is sensual intimate show for smaller auditoriums. So, we’ll see how that goes.

How have audiences reacted to Magnolia?

Silvia: We performed it in Zagreb and in Rijeka and we had a beautiful audience response, people really do get moved. It is also about being together with the audience, in a very subtle, unobtrusive way. I’m very glad we have the opportunity to share it at the festival in Athens. It is a dance theatre piece about being a fragile, sensitive and yet defiant human being, so it can be accepted by audience everywhere, I suppose.

Vesna: Audiences in Croatia have had a range of reactions. Generally, people have connected intensely on an emotional level never having experienced a disabled body expressing itself artistically through dance and movement. From a dance-going and dance-sector audience reactions were positive and that has given me personally a huge boost in my efforts to continue creating dance pieces.

What has been the main learning for you through this experience?

Vesna: For me, the most joy in creating Magnolia (in defiance) has come from the opportunity to work for sustained periods Iva Nerina and Silvia. They are both wonderful dancers and authors with a range and experience of projects that I actually regarded for a long time as points of creativity to aspire to. Nerina’s choreographic methods and Silvia’s improvisational sessions left me with knowledge and techniques that are now engraved in my dancing mind and body and actually visible in my own projects. What I learned in creating Magnolia (in defiance) with them has become the basis of my performative development since.

What other projects have you got in progress or coming up?

Silvia: Working on Magnolia has been a very intensive artistic experience for me, it made me consider core-issues of living in the human body and, specifically, the limitations and the fragility that we all have. But also the strength that we find in creation, in simply being and breathing together. And the beauty of that simplicity. We are alive, everybody in each separate magnificent body and we can connect – that is a beautiful fact.

Vesna: In February we premiered ‘Intensities’ – a multimedia contemporary dance project which I co-authored with director and dramaturge Vedran Hleb. It’s my first solo which through seven intensities of movement, voice, music, video and light explores how to extend my dancing body into space in spite of its limitations. I am starting work on my second duet, this time with Croatian dancer and choreographer Maja Drobac. It’s called ‘Smoke and mirrors’ and will premiere in Zagreb at beginning of May.

 

Vesna Mačković explores performative arts: contemporary dance, physical theatre and acting. She also writes prose and poetry and has taken part in singing projects. Her first show, and debut as a contemporary dancer, was ‘Magnolia (in defiance)’ produced by IMRC/HIPP/ZPC* and coauthored with Iva Nerina Sibila and Silvia Marchig. She is currently working on ‘Intensities’ a coauthored project with director Vedran Hleb and a team of musicians, a video designer and a lighting designer, which will be her first contemporary dance solo performance.

Silvia Marchig is dancer, choreographer and dance educator and lives and works in Zagreb, Croatia. Silvia trained at Ballet school of The National Theatre in Rijeka, Croatia, Palucca Shule in Dresden and Akademie des Tanzes in Mannheim, Germany. She is artistic leader of Kik Melone, a company active in performing and visual art, and she is currently engaged in various collaborations on the independent dance scene, working with Trafik , IMRC and Fourhanded. Silvia also works as ballet teacher in Franjo Lucic Art School in Velika Gorica, Croatia.

*Zagreb Dance Centre is a unique cultural facility in Croatia developed exclusively for dance. It is operated by the Croatian Institute for Movement and Dance (HIPP) a partner in Unlimited Access. IMRC is an inclusive dance collective in residence at Zagreb Dance Centre.

Umjetnost dostupna svima

U želji da umjetnost učinim dostupnom onima koji nemaju novca i onima koji oklijevaju u otkrivanju novih stvari (kao što je apstraktni suvremeni ples) tijekom premijere moje produkcijske i suautorske predstave Intenziteti pokrenula sam inicijativu “Umjetnost dostupna svima”.

I zato je na ulaznicama za Intenzitete pisalo sljedeće:

ULAZNICU posjetitelji plaćaju NAKON odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.

  • umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima
  • kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad
  • publika zaslužuje prvo vidjeti što kupuje
  • nema popusta za marginalizirane skupine – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice

ulaznica-page-001

Uz prazno polje namijenjeno cijeni stajala je napomena da posjetitelji sami pri izlasku s predstave upisuju cijenu i plaćaju ulaznicu po cijeni koju su osobno odredili.

ulaznica-page-002

Na izlazu iz dvorane stajala je kutija šaljivo nazvana KARTOMAT i stvar je uredno funkcionirala. Posjetitelji su pri izlasku stali u red, čekale su ih olovke i plaćali su ulaznice.

2015-02-18 Intenziteti premijera 029

Zahvaljujući podršci producentice predstave Dim i ogledala Maje Drobac i Zagrebačkog plesnog centra u kojem smo predstavu stvarale u sklopu rezidencije, ova inicijativa živi dalje. Nadam se da će nastaviti biti podrazumijevajuća za moje radove i da će se i drugi autori/producenti pridružiti.

Čemu sav trud?

Nenaplaćivanjem ulaznica prije predstave želim izbjeći:

– da predstavu ne pogledaju ljudi koji nemaju novca,
– da se posjetitelji radi dobivanja inače uobičajenih popusta moraju etiketirati kao nezaposleni, invalidi, umirovljenici, vanzemaljci…,
– da mi ne dođu ljudi koji još ne poznaju mene ili suvremeni ples, pa si misle što će oni na toj predstavi, ali kad vide da mogu sami procijeniti koliko platiti na izlasku onda neki ipak dođu, eto nove publike, a nova publika u suvremenom plesu je uvijek dragocjena…,
– da budem prozvana bahatom jer sam precijenila svoj umjetnički rad.

Ne želim ljute gledatelje

Zapravo, najvažniji cilj mi je:

– da ljudi uče biti fer i kad odgledaju moj rad neka po svom životnom standardu i zadovoljstvu viđenim odrede cijenu sami, a ne kao u institucionalnim kazalištima s ogromnim budžetima (u usporedbi s mojim) gdje odemo na predstavu i platimo ulaznicu 60-120kn i izađemo s loše predstave ljuteći se krivom odabiru, potrošenom vremenu i ostavljenom novcu, ili izađemo s dobre predstave pa si mislimo ‘ovo je vrijedilo svake ostavljene kune i još više’.

Što bi posjetitelji zaključili o mojoj predstavi ili meni da je cijena 15kn (kako bi bila pristupačna svima) ili 350kn (kako bi pokrila moje troškove proizvodnje)? U prvom slučaju mnogi ne bi došli jer bi mislili da je to nešto jeftino (=loše?), a u drugom ne bi došli, naravno jer ne bi mogli platiti ili bi mislili da je precijenjeno (=loše?).

Umjetnost mora biti dostupna svima koji se imaju potrebu njome baviti

Ne smijemo se nikad u potpunosti oslanjati na državne i gradske proračune za kulturu. U slučaju kad umjetnički rad nekog autora nije podržan od strane države pravi umjetnik ne bi smio ili morao odustati od njega. Umjetnički početnici, neetablirani autori i izvođači, također trebaju imati mogućnost da se umjetnički ostvare. Umjetnost ne smije biti ugašena u poplavi komercijalnih zabavnih sadržaja. Poruka “Umjetnost mora biti dostupna svima” ne vrijedi samo za publiku bez novca nego i za autore koji imaju potrebu baviti se umjetnošću a nemaju ju otkud isfinancirati. Svatko ima pravo na gledanje umjetnosti i svatko ima pravo baviti se njome. Novac ovdje ne smije donositi odluku i birati. Nadam se da publika u ovom smislu može postati senzibilna i kad je u financijskoj mogućnosti onda ulaznicama i podržati autore.

Umjetnost ne smije imati cijenu, to je kao da vjerskom sadržaju nalijepimo brojčanu vrijednost s decimalama

Proizvodnja umjetničkog djela ima svoju cijenu. Novcem se plaćaju režije, rekviziti, kostimi i drugo. Ali kako vrednovati financijski ono što ja imam u sebi, što sam čitav život taložila ili s čime sam se možda rodila i reći: evo, da to pogledate košta toliko i toliko, pa tko ima neka izvoli?

Bahatost umjetnice

Umjetnost je po meni nova religija, novi put odnosno nastavak razvojnog puta za umove koji nadrastaju sve što im vjerski ‘samopomagajući’ sadržaji nude na duhovnom putu. Ne mislim na zabavu, show, igre bez pomicanja uma iz uobičajenih ugodnih fotelja misli u kojima se publika želi nasmijati i pobjeći od stvarnosti, istine. Mislim na pravu (duboku ili visoku) umjetnost koja se ne može naučiti. Onu koja nastaje iz transcendentalnog poniranja umjetnika u proces stvaranja. Ona djela koja donose nešto novo, koja rade pomak u umu gledatelja, kako ih vrednovati? To je kao da stavimo cijenu na duhovni sadržaj u Crkvi. Ne želimo to, zar ne? Ja ne!

A takva je umjetnost koju želim stvarati i želim publiku koja će uspjeh ili promašaj da ju se dodirne ili pomakne, znati, grubo rečeno. nagraditi ili kazniti, odnosno financijski poslati poruku o (ne)uspjehu.

Da, stroga sam prema sebi u tom smislu. Želim znati, osjetiti financijski, ako ste UZALUD sjedili na mojoj predstavi i ako to nije bilo nešto što vas je trgnulo, probudilo, osvijestilo, dirnulo, pomaklo iz uobičajenog tijeka misli, stavova, emocija.

NADAM SE DA SE VIDIMO.

Svoju ulaznicu platite pri izlasku s predstave ovisno o vašem životnom STANDARDU i ZADOVOLJSTVU odgledanom predstavom. Treće komponente neka nema.

😉

Dim i ogledala

00000
© Ivana Cesarec

Zagrebački plesni centar, rezidencija 2015.

premijera: 12.11.2015. u 20h
izvedbe:
13.11.2015. u 20h
14.11.2015. u 20h

Autorice: Maja Drobac, Vesna Mačković
Izvode: Maja Drobac, Vesna Mačković, Marino Frankola
Glazba: Ana Horvat, Konrad Mulvaj
Kostimografija: Diana Mihalić (Diplomski studij kostimografije, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, student)
Mentor kostimografije: doc.dr.art. Ivana Bakal
Izrada kostima i lutki:  Diana Mihalić
Scenografija: Denis Rubinić
Oblikovanje svjetla: Marino Frankola
Tekstovi: Maja Drobac, Vesna Mačković
Fotografkinja: Ivana Cesarec
Frizure: Ivana Brckan (Seraphine frizerski studio)
Grafičko oblikovanje: Dean Bertoldi
Tehnička podrška: Duško Richtermoc

Produkcija: Plesni kolektiv D_LC
Koprodukcija: HIPP / Zagrebački plesni centar, lukaeura, Udruga Kamera
Projekt je realiziran uz financijsku pomoć Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

IMG_28
© Ivana Cesarec

Facebook event stranica: https://www.facebook.com/events/1648996408675643/

IMG_34
© Ivana Cesarec

“Zamagliti ili uljepšati istinu situacije s krivim ili nebitnim činjenicama.”

U kući u kojoj nitko ne živi sklada jedna osoba. Na svome malom klaviru, okružena krpenim lutkama. U kući u kojoj nitko ne živi obitavaju dva duha.
Zatrpani pod prašinom teksta i godinama mirovanja.

U kući u kojoj nitko ne živi, autorice istražuju suodnose teksta i pokreta kroz tjelesno i netjelesno, pokretno i statično, te refleksiju vidljivog i nevidljivog.

Predstava je inspirirana fotografijama Maria Grobenskog iz opusa “From the House where Nobody Lives”.

Kritika:

2015-23-12 Plesna scena – Fantazmagorija o neobičnima

UMJETNOST DOSTUPNA SVIMA

ULAZNICU posjetitelji plaćaju NAKON odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.

  • umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima
  • kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad
  • publika zaslužuje prvo vidjeti što kupuje
  • nema popusta za marginalizirane skupine – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice

I zato: slobodno dođite, gledajte i više puta. Ako vam se svidi – budite darežljivi. Plaćanjem ulaznice podržavate buduće izvedbe.
Rezervacije: ulaznice@plesnicentar.info ili 01/483-3083.

Video najava (trailer):

Izabrani prizori s naše male kamere:

 

IMG_4
© Ivana Cesarec
IMG_6
© Ivana Cesarec
IMG_12
© Ivana Cesarec
IMG_13
© Ivana Cesarec
IMG_14
© Ivana Cesarec

 

IMG_43b
© Ivana Cesarec
IMG_51
© Ivana Cesarec
IMG_56
© Ivana Cesarec
IMG_58a
© Ivana Cesarec
IMG_59a
© Ivana Cesarec

IMG_54aIMG_31

IMG_62a
© Ivana Cesarec
IMG_41
© Ivana Cesarec
IMG_50b
© Ivana Cesarec

Sponzor frizura

seraphine logo

Part of the story

molly1
Premijera: 23.5.2015., Zagrebački plesni centar

Autorica i koreografija: Molly Fletcher Lynch
Plesači: Ida Jolić, Rina Kotur, Stošija Zrinski, Vanja Jarni
Tekst, glas i montaža zvuka: Vesna Mačković

Nelinearne priče kojima istražujemo djelomično razumijevanje. Propitkujemo vlastitu percepciju cjeline i zašto pretpostavljamo razumijevanje temeljem djelomične informacije. Koliko brzo donosimo svoje dojmove osobe, slučajnog prolaznika, ili nekog mjesta gdje nikad nismo bili, ili kako će izgledati neko buduće iskustvo. Četiri plesačice koriste pokret, proizašao iz osobnog propitkivanja i istraživanja na temu kako se iščekivanja, ma koliko skromna ona bila, susreću sa stvarnošću..
Često smo djelomice u neizvjesnosti.

Bacači sjenki: Brujanje grada – 2. epizoda: T.F.T.

2015-03-19 Brujanje grada - premijera 25
Premijera: Pogon JEDINSTVO | velika dvorana | 19.3.2015.

Voditelj projekta: Boris Bakal

Sudionici na projektu:
Nikolina Butorac (likovna umjetnica),
Dora Kokolj (povjesničarka umjetnosti, plesačica),
Nikolina Komljenović (plesačica, koreografkinja, akrobatkinja),
Vesna Mačković (plesačica, glumica),
Nikša Marinović (glumac, glazbenik i skladatelj),
Veno Mušinović (filozof, filmski redatelj),
Anja Pletikosa (dramaturginja),
Leo Vukelić (scenograf, kazališni producent, performer, elektrotehničar);
uz podršku Ivane Bakal (intermedijalna umjetnica i kostimografkinja) te Sandre Uskoković (povjesničarka umjetnosti).

‘Brujanje grada’ hibridni je i interdisciplinarni projekt koji predstavlja sinergiju istraživačke prakse i umjetničkog predstavljanja. Brujanje grada’ otkriva ideologiju odabranog prostora: kroz istraživanje i rad s lokalnim stručnjacima ulazi u lokalne muzeje i arhive, kreće u potragu za materijalnim i nematerijalnim podatcima, izlazi na ulicu te intervenira u odabrani javni prostor, promatra njegovu koreografiju i dinamiku, komunicira s njegovim korisnicima. Na temelju arhivskog, virtualnog, uličnog istraživanja izvođači Brujanja grada grade niz narativa, malih situacija koje potom izvode u zatvorenom prostoru knjižnica, kazališta, kulturnih centara… Sakupljeni materijal predstavlja se izvedbom koja je “raspadnuta” na pjevne sekvence, improvizirane dijaloge, govorenje snimljenih situacija na plejbek… Postdramska se fragmentarnost izvedbe povezuje asocijativnom logikom odnosno sadržajem javnog prostora koji se u prvoj fazi projekta proučava.

Brujanje se obraća i najširoj javnost kroz cjelovečernju zabavu nudeći joj saznanja o prostorima koje svakodnevno koristi, ali ne osvještava. Brujanje grada stoji u službu gradova u kojima se odvija, ukazuje na njegove prednosti i nedostatke te predlaže kako riješiti probleme koji javne prostore permanentno ugrožavaju.

Bacači sjenki drugi put zaredom izlaze! S trgova, ulica i u parkova pozivaju vas na novu epizodu Brujanja grada.
Na prijelazu godine Bacači i Brujači su zagrebačkoj publici pokazali kako je moguće na drugi način konzumirati grad.
Sada, stotinjak dana nakon premijere i nekoliko dana nakon saznanja da Hrvatskom uistinu vlada 221 milijunaška obitelj, Brujanje grada se seli na neku drugu gradsku periferiju.
Na ovom javnom dobru grada Zagreba šeću se psi. Osim trave i klupa, ovdje se nalaze jedna zaštićena zgrada, tri čvorišta javnog prometa i administrativna institucija.
Tu se sastaju vojna lica, hrvatski prvaci, prijestolonasljednici i radnici vulgaris.
Ovaj brisani prostor se od početka postojanja nastoji ušminkati. U razmacima od nekoliko (desetaka) godina otvarali su se natječaji, no ništa se nikada nije dogodilo.
Ono je nedavno dobilo ime. Nomen est omen: ovo je i dalje periferija u centru grada. Trg, livada, prazan prostor, poprište masovnih okupljanja ili sporadičnih manifestacija?

2015-03-19 Brujanje grada - premijera 49

2015-03-19 Brujanje grada - premijera 47

2015-03-19 Brujanje grada - premijera 22

bacacisjenki10

Povratak izvoru

Osjećam ples u sebi oduvijek. Ta potreba da pokretom izrazim nešto neočigledno, da probijem tijelom svoje biće van okvira kretanja od fizičke točke A do točke B, kao da je tu od majčine utrobe.
2014-05-31 IMRC Magnolija (ili prkos) 11c 3
© Vesna Mačković

Kazuo Ohno, kao jedan od prvih mi plesnih uzora i inspiracija, kasnije u odrasloj dobi samo je potvrdio moje misli o izražavanju pokretom i plesom. On, kao izvođač koji se u svojim plesnim izvedbama preobražavao u plesačicu Antoniju Mercé y Luque, objašnjava što zapravo stoji iza nanošenja maske na pozornici i umjetničkog izražavanja plesnim pokretom pred publikom. To je jednostavno povratak izvoru našeg bića, doticaj s onim nečim iz čega smo potekli i fizički i metafizički.

“Moja namjera u oblačenju u ženu na pozornici,” rekao je, “nikad nije imala za cilj da postanem imitator žene, ili da se preobrazim u ženu. Umjesto toga, želim pratiti svoj život unatrag prema njegovim najudaljenijim izvorima. Više od ičeg drugog, čeznem vratiti se tamo odakle sam došao.” U ovoj izjavi, izvor njegovog plesa kroz inspiraciju koju mu je dala La Argentina povezan je sa samim izvorom života u majčinoj utrobi. Suprotni kraj Valeryjeve uopćavajuće retorike u Ohnovom diskursu je figura svemira kao simbola maternice. “Mislim često o mitu stvaranja svemira. Opsjednut sam svemirom kao da o svemu moram razmišljati u smislu svemira: o kolosalnom svemiru, i suprotnom svijetu: maternici moje majke.”

Još jedna Ohnova izjava dopunjava jačinu žudnje za plesnim izražavanjem.

…kada je prvi put izveo ‘Diveći se La Argentini’ u New Yorku 1985., Ohno je rekao, “Gdje je moja arena za ples? Ja sam se odlučio za ples još u maternici moje majke.”

(citati iz Dance Chronicle, The Dancing Gaze Across Cultures: Kazuo Ohno’s Admiring La Argentina, Mark Franko, Published online: 18 Mar 2011.
https://drive.google.com/file/d/0B33HtN8Ffs3WRjlVTmFSWlVZZDFrZ2JuT2pTczV2VDBSWlRz/view?usp=sharing)

I zato sam ja ovdje. Idem naprijed da bih se vratila natrag.

5.3.2015. Vijenac #548: Prekoračivanje granica (Ivana Slunjski)

2015-03-05 Matica hrvatska - Vijenac 548 - Ivana Slunjski - Prekoračivanje granica

http://www.matica.hr/vijenac/548/Prekora%C4%8Divanje%20granica/

Vijenac 548 – Ples

Ivana Slunjski

Nakon relativno kratke edukacije na plesnim radionicama i nedugo nakon prvih scenskih nastupa s Montažstrojem, Integriranim kolektivom za istraživanje pokreta i Bacačima sjenki, Vesna Mačković odvažila se na samostalan plesni projekt. Nešto brže no što je uobičajeno, to ne bi osobito odskakalo od logična razvoja autora da nije posrijedi izvođačica kojoj je tijelo obilježeno invaliditetom. Iako bi demokratsko društvo trebalo svima osigurati jednake mogućnosti ostvarivanja potencijala, uključujući i umjetnički, a inkluzija se ne bi smjela isticati kao nešto iznimno ili nešto što se nužno mora provesti, umjesto da je razumljiva sama po sebi, to nažalost izostaje u svakodnevnoj praksi i uopće u percepciji velikoga dijela populacije.

Posebice je problematičan ples kao izvedbena umjetnička disciplina, koja se doima izrazito demokratičnom i otvorenom prema drugim umjetničkim i ostalim područjima djelovanja, prihvaćajući time i drukčijost i odmak od uopćena poimanja plesa, ali je s obzirom na tjelesnost te fizičku spremnost i mogućnosti plesača u temeljnome disciplinarnom određenju veoma rigidna i odmak dopušta marginalno. Utoliko je pothvat Vesne Mačković kao jedne od doista malobrojnih domaćih izvođačica s tjelesnim invaliditetom (uzevši u obzir i izvođače Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život), jednako kao i djelovanje Integriranoga kolektiva za istraživanje pokreta, koji vode Iva Nerina Sibila i Amela Pašalić s intencijom profesionalnoga stvaranja i izvođenja plesa, važan pomak prema dugotrajnu procesu ozdravljenja društva.

Inkluzivno načelo da umjetnost mora biti dostupnom svima bez obzira na socijalne kategorije Mačković primjenjuje i na kupnju ulaznica – ulaznice se plaćaju nakon odgledane predstave, a cijenu određuje svaki gledatelj sam prema trenutačnoj financijskoj situaciji i zadovoljstvu viđenim. Uz tu aktivističku poruku prisutna je i svijest o problematici određenja vrijednosti umjetničkoga rada.

Inicirajući projekt, premijerno izveden 18. veljače, Vesna Mačković okupila je jaki autorski tim, redatelja Vedrana Hleba, glazbenike Alena i Nenada Sinkauza, videoumjetnika Ivana Lušičića Liika, multimedijskoga umjetnika Bojana Gagića i kostimografkinju Ninu Nimac, koji stvarajući svako u svome segmentu jednako nose izvedbu kao i izvođačica. Naime, vidljiva plesna građa prilično je fragilna, svedena na nužno kretanje scenom, sužen repertoar kretnji ili samo naznačene pokrete, a ples se s pomoću gibanja videa, svjetla i zvuka dovršava u području imaginacije. Tim produžecima tijelo prelazi vlastite granice šireći se prostorom.

Polazište cjelokupne građe stihovi su Vesne Mačković, a izvedba se sidri na usložnjavanju građe, ili njezinu intenziviranju, tako da su stihovi pretočeni u glazbu, ne kao utjecaj ili poticaj na stvaranje, nego kao njezin sadržaj, zatim je „skladani tekst” povratno sudjelovao u reizgradnji stihova koji tako postaju glazbenom građom, a glazba narativnim i poetskim iskazom. Stihovi i glazba prerađeni su u pokret i glas, iz toga je nastao video, a potom napokon svjetlo. Zahvaljujući promišljenim, ali nenametljivim redateljskim intervencijama, svi slojevi ili intenziteti međusobno se prožimaju i uvjetuju i na kraju objedinjuju u izvedbi. Takvim usložnjavanjem postiglo se da izvedbena građa koja bi zbog fragilnosti lako mogla skliznuti u nedostatnost dobije na gustoći i koheziji. Tijelo naviklo na izloženost pogledima sada izlaže svoju intimu. Poveznica s unutarnjim svijetom introspektivni su stihovi koje izvođačica izgovara, isprva jedva čujno, potom sve razgovjetnije, odlučnije. Suočavamo se s iskušenjima, s boli, s klonućima, s otporom, transformacijom, identifikacijskim nemirima, oslobađanjem. Atmosfera je intimna, prisna, na trenutke i pomalo nestvarna, halucinantna, prati stanja samotnosti i želje za otvaranjem. Suigra videa i rasvjete nasuprot relativnoj statičnosti tijela pandan su nesputanoj (imaginativnoj) zaplesanosti u opreci s prinudnom nepomičnošću. Izlaganje intime eksponiranoga tijela koje prekoračuje vlastite zadanosti i prevođenje nutrine u plesni kontekst, odnosno scensko intenziviranje habitusa u potrazi za plesnošću koja odudara od uobičajene plesne građe uz snažnu aktivističku poruku najveće su vrijednosti Intenziteta.

2.3.2015. Kulturpunkt.hr: Sitno kljucanje tijela (Una Bauer)

2015-03-02 Sitno kljucanje tijela   kulturpunkt

http://www.kulturpunkt.hr/content/sitno-kljucanje-tijela

U Intenzitetima Vesne Mačković tijelo se ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, već se koreografski proizvodi kontingencija njegova postojanja.

Piše: Una Bauer

Koreografska formacija predstave Intenziteti Vesne Mačković (autorica i izvođačica) i Vedrana Hleba (redatelj i dramaturg), premijerno izvedena u Pogonu Jedinstvo 18. veljače, podsjetila me na inicijalno pitanje Weak Dance Strong Questions Jonathana Burrowsa i Jana Ritseme – kako izvesti “pokret koji niti ide od (nečega), niti ide prema (nečemu)”. Temeljna propozicija koreografije Vesne Mačković ponešto je drugačija. Formulirala bih je otprilike ovako: “kako koreografirati pokret koji niti osvaja širinu prostora niti se zatvara u vlastitu imaginiranu unutrašnjost”. Kada kažem da ne osvaja širinu prostora mislim pritom na specifičnu sliku onoga što je poznato pod pojmom frontier thesis (Frederic Jackson Turner, 1893) – čovjeka kao onoga koji zauzima, dominira, koji potčinjava, koji kroti, kako – u inicijalnom kontekstu ove specifične sintagme – prirodu civilizacijom na Divljem zapadu, tako svojim tijelom prostor oko sebe. Ostavit ću sada ovu usporedbu po strani jer je ona znatno preciznije upotrijebljena, primjerice, u izvrsnoj knjizi Helen Thomas Dance, modernity and culture u kojoj autorica sociološki interpretira specifičnost američkog modernog plesa u kontekstu ranog kolonijalnog života u Americi. Bilo mi je prvenstveno stalo do toga da zazovem tu sliku plesačkog osvajanja prostora i odnosa prema prostoru kao prema nečemu što se treba pokoriti i zauzeti, upravo zato jer Vesna Mačković čini nešto suprotno, ali ne tako da zapne u krajnost solipsizma.

Svojim upornim, detaljiziranim i tvrdoglavo usmjerenim pokretima Vesna Mačković kao da urezuje svoj pokret u gustu masu prostora oko nje. I zaista, njezin pokret ima neku drvodjeljsku kvalitetu, udaranja malim dlijetom po istoj površini drveta. Međutim, Vesna time ne proizvodi skulpturu, nego njen negativ, urezujući rupu u tom gustom prostoru oko sebe. Naizgled paradoksalno, radi se o tome da Vesna proizvodeći rupu u masi prostora, umjesto da ga pokorava, zapravo proizvodi prostor, zrak oko sebe tako da se on, pod utjecajem njenih pokreta, zgušnjava i postaje tvrđi, kompaktniji, mijenja agregatno stanje. Vrlo je zanimljivo promatrati tu inverziju – tu debljinu zraka oko Vesne dok ona gotovo filigranski oblikuje zrak, ponavljanjem i varijacijama na temeljne motive kretanja. Specijalna kvaliteta Vesnine koreografije je zapravo u davanju mase i težine prostoru oko sebe, koji je često u konvencionalnijem plesnom izrazu potisnut u svojoj materijalnosti, negiran u svom pružanju otpora. U Intenzitetima, ta je neka inicijalna koreografska pozicija izvrnuta, jer se naglašava negativ pokreta, izokreće temeljna paradigma tijela plesača kao tijela koje se kreće u praznini. Umjesto toga postavlja se tijelo koje se kreće u punini i gustoći zraka oko sebe. Međutim, važno je napomenuti da to kretanje u punini nije postignuto nekakvim očitim sredstvima kao što bi moglo biti usporavanje pokreta ili intenzivno naglašavanje napora kretanja, i upravo zato je tako zanimljivo. Prostor i zrak kao masa proizveden je sitnim kljucanjem tijela.

Druga zanimljiva kvaliteta scenske prisutnosti Vesne Mačković je stalna napetost između stabilnosti i nesigurnosti. Mačković stoji čvrsto u mjestu, u teškim cipelama, u nekoj zoni sigurnosti, ali istovremeno pokretom gornjeg dijela tijela priziva, izaziva, proizvodi tu čvrstinu kao nestabilnost, izvodeći pokrete koji sugeriraju da joj tijelo visi o struni, da se klati naprijed nazad, da je pokretano izvana. Ta strategija proizvodi određenu rastjelovljenost odnosno udvajanje – neku depersonalizaciju vlastitog tijela, njegova pretvaranja u objekt, što je umjetnički vrlo zanimljivo. Zanimljivo je zato jer se tijelo koreografski ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, nešto što pobjeđuje samo sebe, već se koreografski proizvodi kontingencija njegovog postojanja, suvišak njegove autonomne proizvodnje, dok se radi s njegovom relativnom autonomijom (tijelo koje nije u potpunosti u kontroli). Ta autonomija tijela, ipak, ne proizvodi neko dodatno podcrtavanje kartezijanskog dualizma, nego zapravo naglašava kontingenciju kao temeljni mehanizam svakog živog organizma. Ono što je zanimljivo jest što je kontingencija proizvedena u predstavi, ona se ne koristi samo kao ready-made. Vesna Mačković zato koreografira svoje tijelo kao nestabilno, unoseći nesigurnost i fragilnost kao dramaturški i koreografski stvorenu i izabranu.

Ta je priča kostimografski (Nina Nimac) jasno podržana naglašavanjem simetrije asimetrije. Autoričina kosa, šišana tako da joj je jedna strana znatno duža od druge, reproducira se u kostimu koji nosi, odijelu ispod kojeg viri košulja, duža na suprotnoj strani od one na kojoj se nalazi duža strana frizure. Izdvojeni elementi su zato posve asimetrični, dok njihova kombinacija proizvodi dinamičnu simetriju. Zanimljiv je i moment ravnoteže između Vesne i jedinog drugog “tijela” na pozornici – mikrofona na stalku, te trenutak u kojem se sjena Vesninog tijela udvaja u kutu pozornice, proizvodeći tri Vesne, od kojih dvije šaraju kosom po zidu u duhovitoj dinamici. Vesnino kretanje po prostoru također proizvodi slično zazivanje simetrije u asimetriji – dok u prvom dijelu predstave, postepeno se pomičući ulijevo, izvodi svojevrstan U-turn, pokretom aktivirajući samo lijevu stranu pozornice, pri kraju predstave se postavlja posve desno, uza zid, statično, dok govori u mikrofon. Onu materijalnost pokretom proizvedenog prostora na početku predstave, u zadnjem dijelu proizvodi isključivo glasom, kao da odgovara samoj sebi novim sredstvima, iz suprotne pozicije. Tekst koji izgovara, nažalost, daleko je najslabiji dio predstave. Opetovano ponavljanje i značajna pauza nakon gotovo svake riječi ili sintagme samo izazivaju iritaciju i proizvode nelagodu u svojoj pretencioznosti. Postupak bi načelno trebao odgovarati koreografskom, ali u usporedbi s koreografskim ne proizvodi novu vrijednost, nego samo ukazuje na nemoć teksta u usporedbi sa svim ostalim elementima ove izvedbe.

Različiti elementi ovog scenskog djela uvode se vrlo postepeno, dodavanjem i/ili oduzimanjem. Iz startne pozicije tišine postepeno se uvode zvučni intenziteti (Alen i Nenad Sinkauz). Dinamična scenografija – projekcija naizmjenično osvjetljenih kvadratičnih površina na stražnjem zidu izvedbenog prostora (Bojan Gagić, Ivan Lušičić Liik) postaje aktivirana nakon što se Vesnin pokret već uspostavio, postepeno zauzimajući sve veću površinu, šireći se red po red u tabličnom rasporedu. Scenografija kao da zaziva lumino-kinetički rad Vladimira Bonačića DIN. GF 100 iz 1969, koji je u stalnom postavu MSU-a, iako se za razliku od Bonačićeva rada koncentrira na slične tonove. Bonačićev rad, a pretpostavljam da je o tome riječ i u ovom slučaju, je pseudo-nasumično programiran, “proizvodeći” ili “izvodeći” dojam kontingencije, u konverzaciji s koreografskim strategijama predstave.

Intenziteti imaju i jednu dodatnu dimenziju – njima je premijerno predstavljena Vesnina inicijativa “Umjetnost dostupna svima”, no način na koji je formulirana sadrži jednu problematičnu dimenziju. Na ulaznici stoji: “Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom”. Dok je prvi dio rečenice vrlo razuman, drugi me pomalo plaši. Ako to pretvorimo u opće pravilo i apsolutiziramo individualizirano određivanje vrijednosti u direktnoj vezi sa “zadovoljstvom” predstave, na skliskom smo terenu. Ukratko, financijska podrška umjetnosti mora biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome. Međutim, moja kritika je usmjerena mogućoj poopćivosti ovog modela “zadovoljstva” netom nakon odgledane predstave, a ne jednoj njegovoj instanci koja je u svakom slučaj vrijedna i pažnje i hvale, i koja je, ipak, izbalansirana s “procjenom životnog standarda”.

18.2.2015. Kulturpunkt.hr: Protiv ustaljene forme (Tomislav Žilić)

2015-02-18 Kulturpunkt - Protiv ustaljene forme

http://www.kulturpunkt.hr/content/protiv-ustaljene-forme

Pogonator je novi program koji će funkcionirati kao inkubator suvremenog plesa i kazališta u nezavisnoj produkciji.

Pripremio: Tomislav Žilić

Novi program Pogona podrazumijeva prostornu, programsku, tehničku i promidžbenu podršku za projekte koji će se realizirati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Pogonator će uključivati nove domaće produkcije, umjetničke istraživačke projekte i izvedbe gotovih predstava domaće produkcije u domeni suvremenog progresivnog kazališta, suvremenog plesa, novog cirkusa i eksperimentalnih hibridnih, istraživačkih projekata. Pogonator čine umjetnički projekti pojedinaca i skupina koji kroz svoj rad otvaraju kritički prostor, onaj koji propituje ustaljene forme kako umjetničkog djelovanja tako i šireg promišljanja društva, koji pronalaze nove umjetničke oblike i načine komunikacije s publikom.

U program su uključeni i već etablirani autori i skupine, ali i oni mladi koji tek započinju svoj kreativni razvoj. Na taj način Pogonator funkcionira i kao platforma koja mladim umjetnicima daje relevantan kontekst i potiče na suradnju s drugim umjetnicima i skupinama, koji pripadaju različitim generacijama. Program se ostvaruje kroz partnersku suradnju s 14 organizacija i neformalnih skupina, a uključeno je sveukupno 158 umjetnika, koji će kroz 2015. godinu ostvariti 27 izvedbi 13 gotovih predstava domaće produkcije te 5 novih domaćih produkcija čije ćemo izvedbe imati također priliku vidjeti u Pogonu Jedinstvo.

Prvi projekt koji probija led programa Pogonator je plesno-multimedijalna predstava Intenziteti koja će premijerno biti izvedenau srijedu, 18.veljače u 20 sati u organizaciji udruga Freakvencija i Kamera. Autori predstave su Vedran Hleb i Vesna Mačković, za glazbu su zaduženi Alen i Nenad Sinkauz, video oblikuje Ivan Lušičić Liik, kostime Nina Nimac, a svjetlo Bojan Gagić. Plesna entuzijastkinja Vesna Mačković, ujedno autorica i izvođačica predstave već mjesec dana sa svojom ekipom u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Kao osoba s invaliditetom autorica objašnjava i specifičnost bavljenje umjetnošću osoba s invaliditetom te koliko su kulturne institucije kod nas otvorene za osobe s invaliditetom.

Još jedna domaća produkcija iz programa Pogonator koja će u veljači doživjeti svoju premijeru je projekt Konverzacijski party grupe Rezonirati. Oni su Ivana Rončević, Luana Lojić, Antonio Kiselić Ledinsky i Marko Gutić Mižimakov, a kako stvaraju predstavu publika može pogledati na otvorenim probama od 23. do 26.veljače, od 19 do 21 sat, dok će se Veliki konverzacijski party odigrati u petak, 27.veljače, u 20. sati.

18.2.2015. HRT Vijesti: “Intenziteti” – predstava koju ćete platiti na kraju

2015-02-18 HRT Vijesti iz kulture - Intenziteti - predstava koju ćete platiti na kraju
http://vijesti.hrt.hr/272674/intenziteti-predstava-koju-cete-platiti-na-kraju

“Intenziteti” – predstava koju ćete platiti na kraju

Predstava “Intenziteti” osebujne autorice Vesne Mačković početke nalazi u njezinu pisanju poezije. Ne htijući da riječi ostanu zapisane samo između korica knjige, Vesna se odlučuje za predstavu u kojoj će s pomoću glasa, pokreta, videa i glazbe gledateljima dati sve ono što i inače vide u plesnom projektu.

Na prošlogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, u suradnji s plesačicom Silvijom Markić, izvela je predstavu “Magnolija ili prkos”, koju je mentorski pomogla i Iva Nerina Sibila. Sudjelovala je i u projektima Montažstroja te Bacača sjenki.

Ovo je njezin samostalni projekt na kojem je okupila izvrstan tim – poput videoautora Ivana Lušičića Liika. Uzorak koji se kreće odgovara imenu predstave i njime zapravo upravlja Vesnina izvedba. Glazbu su napisala braća Sinkauz i nastala je kao neka vrsta skladanog teksta. Vjerujući u autorski tim, Mačković stvara ekipu koja zaokružuje njezinu ideju i redatelj i dramaturg predstave postaje ključna osoba projekta. Bilo je važno pokazati svu širinu njezina rada i posebno njezino aktivističko stajalište – pa je cijeli tim ravnopravno sudjelovao u stvaranju.

Važno je i zanimljivo da se predstava vrednuje na kraju, uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanim.

17.2.2015. Kupus.net: Odlučite koliko vrijede Intenziteti

2015-02-17 Odlučite koliko vrijede Intenziteti  - Kupus net
http://www.kupus.net/odlucite-koliko-vrijede-intenziteti/

Pogonator, program podrške produkciji, izvedbama i umjetničkom istraživanju suvremenog plesa i kazališta koje nastaje na nezavisnoj sceni, priprema novu predstavu. Radi se o plesno-multimedijalnoj predstavi „Intenziteti“ koja proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Načine na koje one međusobno komuniciraju, interferiraju, poništavaju se ali i nadograđuju. Izvođačica će tako plesati i riječima, svojim tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.

Materijal se sastoji od sedam intenziteta kroz koje autorica prevodi sve elemente materijalnosti izvedbe u plesnu sferu. Intenziteti su postaje autoričinih suočavanja sa vlastitim ograničenjima, oni su prostori njenih intimnih otpora u koje nas autorica poziva da zajedno s njom doživimo mogućnost vlastite transformacije.

Autori projekta su Vedran Hleb i Vesna Mačković, dramaturgiju i režiju također potpisuje Hleb, dok je Mačković još i autorica teksta i izvođačica. Za glazbu su odgovorni Alen i Nenad Sinkauz, video potpisuje Ivan Lušičić Liik, dizajn svjetla Bojan Gagić, a kostimografkinja je Nina Nimac.

Premijeru „Intenziteta“ možete u Pogonu Jedinstvo vidjeti 18. veljače u 20 sati, a iduće izvedbe su 19. i 20. veljače. Organizatori su udruge Freakvencija i Kamera, a što se tiče ulaznica za ovu predstavu, tu je posebna priča. Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom, jer kažu autori, umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima. Uostalom, kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad, a i publika zaslužuje najprije vidjeti što kupuje. U slučaju „Intenziteta“ nema popusta za marginalizirane skupine, a svatko tko se nađe u publici sam određuje cijenu vlastite ulaznice. Ako vam se svidi ono što ćete vidjeti – budite darežljivi jer plaćanjem ulaznice podržavate buduće izvedbe. Na adresi ulaznice@vesnamackovic.com ili 099 200 40 40 možete rezervirati ulaznice koje naknadno možete i platiti.

Plesnascena.hr: Intenziteti u Pogonu dostupni svima (Iva Nerina Sibila)

2015-02-13 Plesna scena - Iva Nerina Sibila - Intenziteti u Pogonu dostupni svima

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1731

Intenziteti, najavljena kao plesno-multimedijalna predstava, koja će premijerno biti izvedena 18. veljače u 20 sati u Pogonu Jedinstvo, okupila je snažnu autorsku ekipu: Vedran Hleb dramaturg i redatelj, Alen i Nenad Sinkauz glazbenici, Ivan Lušičić Liik vizualni umjetnik, Bojan Gagić multimedijalni umjetnik i Nina Nimac kostimografkinja. No, neuobičajeno, pokretačica, autorica i izvođačica cijelog projekta Vesna Mačković malo je poznato ime na našoj izvedbenoj sceni. Dosad se intenzivno bavila pisanjem i slikarstvom, a dobitnica je posebne rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012. za rad na studentskoj kazališnoj predstavi Antigona. Izvedbom se počela baviti kroz IMRC kolektiv, edukacijski i izvedbeni projekt koji radi na polju integracije osoba s invaliditetom u plesnu praksu. Potom je surađivala s Montažstrojem, Bacačima sjenki i kontinuirano s Le Zborom.

U ovom, prvom autorsko-izvođačkom iskoraku, proučava veze između svog vanjskog i unutarnjeg tijela i time nastoji dovesti u pitanje i drugačije definirati te kategorije, njihovu komunikaciju, interferencije, poništavanja i nadogradnje. Multimedijalno, dakle pokretom, tekstom, zvukom i slikom izgraditi će novo tijelo od glazbe i svjetlosti. Sedam intenziteta kojima kreira ovaj, tek naizgled krhki svijet, postaje su autoričinih suočavanja s vlastitim ograničenjima i njezini intimni otpori kroz koje nas poziva da doživimo mogućnost vlastite transformacije.

Trenutno gotovo jedina izvođačica s vidljivim tjelesnim invaliditetom, njezina će premijera zasigurno pokrenuti mnoge diskusije i mimo same građe predstave. Već u svojoj najavi postavlja drugačije sučelje izvedbe i javnosti pod geslom Umjetnost dostupna svima, s provokativnim pozivom da posjetitelji ulaznicu plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo ogledanom predstavom. K tome naglašava da popusta za marginalizirane skupine nema jer – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice prema svojem sustavu vrijednosti. Reprizne izvedbe su 19. i 20. Veljače, a ulaznice možete rezervirati na ulaznice@vesnamackovic.com

© Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 13. veljače 2015.

Teatar.hr: Najava predstave “Intenziteti”

2015-02-12 Intenziteti - TEATAR

http://www.teatar.hr/175069/intenziteti/

Plesačica s invaliditetom u predstavi “Intenziteti” suočava se s vlastitim ograničenjima i preispituje mogućnosti vlastite transformacije.

Plesno-multimedijalna predstava Intenziteti jedinstvena je pojava na hrvatskoj plesnoj i općenito izvedbenoj sceni u dva segmenta – solo izvođačica je plesačica s invaliditetom, a ulaznice za predstavu naplaćivat će se nakon izvedbe uzimajući u obzir životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.

Autori projekta, Vedran Hleb i Vesna Mačković, kroz predstavu proučavaju veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice te pokušavaju definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Kako stoji u najavi, izvođačica će plesati i riječima, tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.

Solo plesačica Vesna Mačković kroz sedam intenziteta, koji predstavljaju suočavanje s vlastitim ograničenjima, preispituje mogućnosti vlastite transformacije i uvlači publiku u prostor njenih intimnih otpora.

Vesna Mačković bavi se dramskim pisanjem, no u fokusu interesa joj se nalaze izvedbene umjetnosti, posebno ‘živa umjetnost’ glume i plesa. S plesnom pedagoginjom Ivom Nerinom Sibilom i Silvijom Marchig radila je na predstavi Magnolija (ili prkos) kroz koju je vježbala mogućnosti plesne improvizacije, a ostvarila je i niz suradnji s nekima od najzanimljivijih domaćih kolektiva poput LeZbora, Montažstroja i IMRC-a. Predstava Intenziteti njezin je prvi izvedbeni solo u kojem, kako je sama rekla, glasom, glazbom, svjetlom i riječima proširuje doseg svog tijela.

Autori glazbe u predstavi Intenziteti su Alen i Nenad Sinkauz, a za video je zadužen Ivan Lušičić Liik. Autorica projekta, autorica teksta i glavna izvođačica je Vesna Mačković.

INTERVJU: Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti

Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti   tportal.hr

http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/369021/Jos-nismo-osvijestili-sto-mozemo-i-cime-se-trebamo-baviti.html

INTERVJU: VESNA MAČKOVIĆ
Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti

Da život s invaliditetom ne mora biti preprekom za bavljenje izvedbenim umjetnostima i praksama, svjedoči plesna entuzijastkinja Vesna Mačković. Nakon nekoliko angažmana u predstavama suvremenog plesa, kao izvođačica i autorica nastupa u predstavi ‘Intenziteti’ koja će premijeru doživjeti 18. veljače u Pogonu Jedinstvo. S našom sugovornicom razgovaramo o tome i ostalim temama vezanima za bavljenje umjetnošću osoba s invaliditetom

Što je potaklo Vaše zanimanje za suvremeni ples? Kako ste dospjeli na radionice kolektiva IMRC-a (Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta) u Zagrebačkom plesnom centru?

Oduvijek su me privlačile izvedbene umjetnosti. Za razliku od slikarstva ili pisanja koji podrazumijevaju samotnjački proces stvaranja, uvijek mi je bilo intrigantno proučavati glumce i plesače koji jednako izražajni bivaju dok su oči publike uživo uperene u njih. Privlačan mi je taj osjećaj žive umjetnosti. One koja na neki način u svakoj izvedbi nastaje iznova. Suvremeni ples me u tom smislu puno više počeo zanimati kad sam shvatila koliko više intimnosti i ekspresionizma nudi izvođaču, autoru u odnosu na klasično dramsko kazalište.
U vrijeme kad sam na Filozofskom fakultetu kod prof. Mire Muhoberac otkrivala sklonost pisanju vlastitih dramskih tekstova naišla sam na prezentacijsku izvedbu IMRC-a u Zagrebačkom plesnom centru.

Ta prezentacija pokazala je koreografski rad s osobama u invalidskim kolicima. Već sam neko vrijeme imala u glavi ideju, želju, da osmislim plesnu predstavu s osobama u kolicima, ali nisam znala za postojanje takvih izvođača kod nas. Oduševilo me vidjeti u IMRC-u usred Zagreba ekipu za potencijalno ostvarenje mojih ideja. Pristupila sam voditeljici Ivi Nerini Sibili s idejom te je uslijedilo jedno ljeto ispunjeno gutanjem plesne lektire kao što su Kazuo Ohno i Pina Bausch. Upijanje plesnih poetika koje minimalnim pokretom ostvaruju snažan ples misli, ideja, emocija. Kroz jesenske radionice u organizaciji IMRC-a i također Studentskog centra koje osvještavaju tijelo, ali i glas kao izvedbeni instrument shvatila sam da se odlično osjećam i kao izvođačica, a ne samo kao autorica.

Kolektiv IMRC promiče ideju da ples i pokret nisu uvjetovani određenom tjelesnom datošću, već da tjelesni izraz, iskustvo zajedničkog plesnog kretanja, kao i istraživanje izvedbenih potencijala pokreta i plesa, pripada svima. Zašto je takav postulat još uvijek neiskušan na domaćoj plesnoj i izvedbenoj sceni? Zašto nemamo inkluzivno glumište, kazališnu, filmsku ili plesnu scenu?

S pojavom IMRC-a više nemamo pravo reći da kod nas suvremeni ples pripada samo potpuno pokretnim tijelima. Osvještavanje koje je bilo potrebno učiniti dvostruko je. IMRC osvještava istovremeno publiku i izvođače. Publika kroz izvedbe IMRC-a uči gledati suvremeni ples kao umjetnički sadržaj neovisno o tijelu koje ga izvodi. Izvođači, kako oni s invaliditetom tako i oni bez, uče o područjima izražavanja s vlastitim teže pokretnim tijelima, ali i kroz kontakt improvizacije u kojima se susreću različito pokretna tijela.
Mislim da je naša plesna scena i izvan IMRC-a vrlo inkluzivna. Gotovo da mi se nije dogodilo da me na plesnim radionicama raznih umjetničkih organizacija odbiju zbog invalidnosti. Vježbe se uz zajedničku suradnju voditelja i polaznika mogu prilagoditi i teže pokretnoj osobi u velikom broju slučajeva.

Što se tiče inkluzivnog glumišta to smatram jednom bolnom točkom naše nacionalne scene. Pitanje koje si kao gledateljica postavljam je kako to da imamo kazalište slijepih, najstarije na svijetu, a njihove glumce ne vidimo u postavama HNK-a, Gavelle i drugih najvećih hrvatskih dramskih kuća. Nisu dovoljno dobri ili klasična kazališta ne znaju što bi s takvim glumcima?

U jednom ste razgovoru kazali da je izraz ‘inkluzivni/integrirani ples’ pomalo nepotreban. Možete li objasniti zašto? Kakva su Vaša iskustva plesa na radionicama koje nisu eksplicitno tako određene?

Inkluzivnost kao definicija nekog plesnog kolektiva u idealnom bi svijetu bila suvišna. Rekla bih da smo kao ljudska vrsta još uvijek nedovoljno samosvjesni, neosviješteni po pitanju toga što možemo, čime se trebamo baviti u životu. Kao što čuđenje ili divljenje izaziva slikar koji slika ustima, slično je neočekivano da se osoba u kolicima bavi plesom. Dok je svijet takav, dotle su nam potrebni inkluzivni kolektivi i inkluzivne radionice. Osviješteni ljudi otići će na bilo koju, zvala se ona inkluzivna ili ne.

Ima li kod nas ili negdje u regiji profesionalnih plesača s invaliditetom? Koliko su institucije i plesna pedagogija u nas otvoreni za osobe s invaliditetom?

Mislim da kod nas još nema kritične mase zainteresiranih plesača s invaliditetom koji bi potakli naše dramske i plesne akademije da se otvore izvođačima s invaliditetom. Nadam se da će s godinama upravo IMRC biti ishodište iz kojeg bi s vremenom izašli plesači ili plesni autori s invaliditetom koje naše akademije i umjetničke organizacije neće moći ignorirati. Tek kad nam se dogodi neki naš Raimund Hoghe (njemački koreograf i izvođač koji je dobitnik nagrada za najboljeg plesača i autora u konkurenciji s plesačima bez invaliditeta), počet će pravo osvještavanje umjetničkih institucija.

Što Vam je donio rad s plesnom pedagoginjom Ivom Nerinom Sibilom i Silvijom Marchig na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’? U toj predstavu Silvia Marchig Vam u jednom trenutku odgovara citatom Gilesa Deleuzea, o tome da je ‘dosta binarnog mišljenja’, dosta je suprotstavljanja ‘zdravih i bolesnih’, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa’. Kako mijenjati spomenutu binarnost u svijesti ljudi?

Rad na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’ bilo mi je iskustvo koje mogu vrednovati kao više radionica zgusnutih u jedan proces. Učila sam čitati sebe kroz plesnu improvizaciju, vježbala razne mogućnosti kontakt-improvizacije u duetu sa Silvijom, upijala od Nerine kako koreografski rješavati dane improvizacijske sadržaje. Da, tijekom rada na ‘Magnoliji (ili prkos)’ odmakle smo se od binarnog mišljenja najviše time što predstavu nismo gradile na tome da potpuno pokretna plesačica, dakle Silvija Marchig bude moja asistentica u izvedbi, da mi pomaže ili da me podržava fizički. Izražavale smo svaka sebe bez težnje da postanemo slične u izričaju. Upravo tim našim odmakom od binarnog shvaćanja nas samih u izvedbi vjerujem da smo pomakle i binarne poglede u svijesti publike. Nadam se.

Posljednjih godina ostvarili ste cijeli niz suradnji s nekima od najzanimljivijih domaćih kolektiva poput LeZbora, Montažstroja, IMRC-a. Koje ste vlastite i vanjske/društvene prepreke morali dekonstruirati da biste se ostvarili kao plesačica i izvođačica?

U navedenim kolektivima zaista nije bilo nikakvih prepreka. Dapače, to su kolektivi koji grle i promiču različitost. Blokada je postojala u mom umu kojem nije bila poznata ideja plesa mogućeg neovisno o pokretljivosti tijela. Kada su Iva Nerina i IMRC uklonili tu blokadu, dalje je put bio jasan.

Zahvaljujući Vašoj preporuci, nedavno sam pročitala zanimljiv tekst na Guardianu vezan za filmski biznis i glumca Eddieja Redmaynea koji u filmu ‘Teorija svega’ glumi Stephena Hawkinga. Christopper Shin, dramatičar s amputiranom nogom, objasnio je zašto gledanje kako glumačke zvijezde tumače uloge osoba s invaliditetom toliko intrigira širu publiku izjavivši kako je riječ o specifičnom strahu i mučnini kojim se tako transcendiraju u nešto oslobađajuće i katarzično te da iste uloge igraju izvođači sa stvarnim invaliditetom, filmska industrija ne bi bila tako zainteresirana za filmove posvećene takvim temama. Što mislite o tome?

Šira je publika vrlo osjetljiva biljčica. Ljudi ne vole biti uznemireni gledajući film ili predstavu. Ili vole poslije uznemiravanja barem biti utješeni. Istina boli, smeta. Za suočavanja se nema volje, vremena. Suočavanja, osvještavanja kroz gledanje filma ili predstave zahtijevaju intelektualni napor koji ljudi danas iscrpe u borbi sa svojim svakodnevnim rutinama, problemima, preživljavanjima.

Kad dođu u kino ili kazalište, žele se odmoriti, utješiti, nasmijati, zabaviti. Zato Hollywood u invalidska kolica stavlja glumce koji se na dodjeli nagrada ili u medijskim pojavljivanjima prešetavaju nasmijani. Preporučujem španjolski film ‘I ja, također’ (Yo, tambien) koji je režirao i u kojem glumi osobu s Downovim sindromom Antonio Naharro, u stvarnom životu i sam downovac. Vrlo iskreno oslikava kroz ljubavne, prijateljske i radne odnose blokade koje mogu imati i najinteligentniji ljudi prema ‘različitima’.

Čime se još bavite pored plesa i pjevanja?

Osim pisanja, istražujem i glumu. Trenutačno sam dio ekipe Bacača sjenki odnosno njihovog projekta ‘Brujanje grada’ u kojem kroz zabavnu interaktivnu predstavu s publikom istražujemo gradske lokacije i mičemo sjene, bacamo svjetlo, a sve kroz satiru, komiku, pjesmu koje prevlačimo preko dokumentarnih sadržaja.

Kako biste najavili novu predstavu ‘Intenziteti’ na kojoj već neko vrijeme radite s Vedranom Hlebom kao dramaturgom i redateljem i autorima glazbe Alenom i Nenadom Sinkauzom?

U predstavi ‘Intenziteti’ prikazujemo intenzitete izražavanja kroz fizički ograničeno izvedbeno tijelo koje želi biti plesno. To je moj prvi izvedbeni solo u kojem koristeći glas, glazbu, svjetlo i riječi proširujem doseg mog tijela plešući ovim ekstenzijama daleko van njegova ruba. Projekt je vrlo inspirativan za cijeli autorski tim i nadamo se da će privući publiku željnu novih pogleda na izvedbenost i ples. Premijera i reprize su u Pogonu Jedinstvo od 18. do 20. veljače. Onima koji bi je htjeli pogledati bit će zanimljiva informacija da ulaznice nemaju cijenu. Cijenu određuje svaki posjetitelj za sebe nakon odgledane predstave uzimajući u obzir svoj životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom. Ulaznice se samo rezerviraju putem ulaznice@vesnamackovic.com.

Case study: IMRC, Croatia (Disability Arts International)

Croatia   Disability Arts International
http://www.disabilityartsinternational.org/resources/case-studies/croatia/

Iva Nerina Sibila o našoj predstavi “Magnolija (ili prkos)”:

Magnolia (or Defiance) is more complex in concept and dramaturgy, and much more demanding to watch. The main input and idea came from Vesna, who is a writer and painter, and her experience of disability, long immobility, pain, and creativity, as well as a fascination with Kazuo Ohno. In contrast to the first piece, in Magnolia movement is very limited, restricted. It’s mostly a manifestation of specific mental or emotional states that we were trying to dig into. It is a duet, and Silvia and Vesna spend a lot of time alone, pushing each other’s voyage from a distance. From the very first rehearsal, it was obvious that they have a special chemistry together and that in close contact they produce poetry. So, we went the “hard way” and tried to create a zone where each of them fully emancipates through very personal sensitivities and issues and towards the end they kind of flow into each other. As a dramaturgical framework we stayed with Kazuo Ohno’s works and used him as a mediator, so the music we use is quotations and some movement flashes. The fascination was not with Butoh, but his transcendence in movement, the transgression of identity and deep mental zones from where his dancing arises.’