Sounded bodies festival – 3 radionice

visuals_soundedbodies1et2

Udruga Domino u okviru Queer Zagreb Sezone predstavlja festival Sounded bodies koji u Zagreb dovodi vodeće plesače i koreografe koji svoje radove temelje na istraživanju zvuka, glasa i glazbe.
U sklopu festivala održat će se i tri umjetničke radionice, koje će voditi Jeanine Durning, Alma Söderberg i Jolika Sudermann, te Jule Flierl.

Intenziteti

2015-02-05 Intenziteti AMER5632© Amer Kapetanović

Plesno-mutimedijalna predstava “Intenziteti”

premijera: 18.2.2015. 20h, Pogon Jedinstvo, velika dvorana

izvedbe:
19.2.2015. 20h, Pogon Jedinstvo, velika dvorana
20.2.2015. 20h, Pogon Jedinstvo, velika dvorana
3.4.2015. 20h, Pogon Jedinstvo, velika dvorana
4.4.2015. 20h, Pogon Jedinstvo, velika dvorana

7.7.2015., Ljetni diskont kulture, CeKaTe (Centar za kulturu Trešnjevka)

8.11.2016., Sounded Bodies Festival, Zagrebački plesni centar

Facebook event: Intenziteti

Autori projekta: Vedran Hleb i Vesna Mačković
Dramaturgija i režija: Vedran Hleb
Glazba: Alen i Nenad Sinkauz
Video: Ivan Lušičić Liik
Dizajn svjetla: Bojan Gagić
Kostimografija: Nina Nimac
Tekst: Vesna Mačković
Izvođačica: Vesna Mačković

2015-02-05 Intenziteti AMER5824© Amer Kapetanović

Ova plesno-multimedijalna predstava proučava veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice, te pokušava definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Načine na koje one međusobno komuniciraju, interferiraju, poništavaju se ali i nadograđuju. Izvođačica će tako plesati i riječima, svojim tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.
Materijal se sastoji od sedam intenziteta kroz koje autorica prevodi sve elemente materijalnosti izvedbe u plesnu sferu. Intenziteti su postaje autoričinih suočavanja sa vlastitim ograničenjima, oni su prostori njenih intimnih otpora u koje nas autorica poziva da zajedno sa njom doživimo mogućnost vlastite transformacije.

Radiofonijska obrada

Za Hrvatski radio 3, emisiju Radio atelje kreirana je radiofonijska obrada ove predstave te ju u cijelosti možete poslušati ovdje:

http://www.vesnamackovic.com/hr/radovi/intenziteti-radiofonijska-obrada-istoimene-multimedijalno-plesne-predstave/

UMJETNOST DOSTUPNA SVIMA

ULAZNICU posjetitelji plaćaju NAKON odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.

  • umjetnost mora biti dostupna svima neovisno o financijskim mogućnostima
  • kako da autorica postavi cijenu na umjetnički rad
  • publika zaslužuje prvo vidjeti što kupuje
  • nema popusta za marginalizirane skupine – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice

I zato: slobodno dođite, gledajte i više puta. Ako vam se svidi – budite darežljivi. Plaćanjem ulaznice podržavate buduće izvedbe.
Rezervacije: ulaznice@vesnamackovic.com ili 099 200 40 40

TV prilozi:
HTV3 Transfer #313 – Intenziteti – Vedran Hleb i Vesna Mačković (prilog: Ana Franjić)

HTV1 Hrvatska uživo – Intenziteti – važnost autorskog tima (prilog: Vesna Mimica)

Kritike:
Kulturpunkt.hr: Sitno kljucanje tijela (Una Bauer)

Vijenac #548: Prekoračivanje granica (Ivana Slunjski)

Ostalo:
Una Bauer: Strategies for Problematizing Identity in the Eastern European Arts – Identity.Move!, Prague

Darko Lukić: Uvod u primijenjeno kazalište (Čije je kazalište?), knjiga, str. 83.

Knjižica poezije iz predstave
Knjižicu poezije koja se izvodi u predstavi možete naručiti u hrvatskoj ili engleskoj verziji po cijeni 20kn. Preuzimanje u Zagrebu po dogovoru ili dostava 25kn. Kako biste naručili javite se na 099 20 40 40 ili email info @ vesnamackovic.com (uklonite razmake ispred i iza @).

Intenziteti

Fotografija s izvedbe i prikaz ulaznice i plakata
2015-02-18 Intenziteti premijera 004© Tomislav Čuveljak

ulaznica-page-002Dizajn: Dejan Dragosavac Ruta

ulaznica-page-001Dizajn: Dejan Dragosavac Ruta

B2_plakatDizajn: Dejan Dragosavac Ruta

Maja Đurinović: Kako razlikovati plesače od plesa, PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.

Maja Đurinović: Kako razlikovati plesače od plesa
(PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.)

Plesna scena   Kako razlikovati plesače od plesa

IMRC kolektiv je nastupio 31. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru s dva programa. Magnolija (ili prkos), je posljednji rad i prvo cjelovečernje djelo kolektiva pod vodstvom Sibile; duet Vesne Mačković i Silvije Marchig nastao na poticaj, tekstualne i likovne nacrte Mačković, ujedno iznimno zanimljive izvođačice čija se ograničenja u brzini hoda ili veličini koraka pretvaraju u neobičnu, nemirnu vertikalu. Izvođačice kreću iz pozicije distance i međusobnog preuzimanja scene da bi se s vremenom sve više osjetila neka povezanost, misaona pa onda i tjelesna. Svaki novi izlazak donosi drugu nijansu tjelesne senzacije, međutim to pada u djelu kada izvođačice sjednu da bi naizmjence čitale tekstove čiji se sadržaj čini pretenciozan u kontekstu cijelog
programa baziranog na finom tkanju osjetilnog i emotivnog.

Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice (Zarez, broj 381., 10.4.2014.)

Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice
(Zarez, broj 381., 10.4.2014.)
2014-04-10 Zarez - osvrt na rad u nastajanju - Magnolija (ili prkos)

Magnolija (ili prkos)

Vrlo jaku motivaciju izvedbe ovih nam je dana ponudila predstava, bolje rečeno tridesetpetominutni procesnirad pod nazivom Magnolija (ili prkos), kojisuradnički potpisuju Iva Nerina Sibila, Vesna Mačković i Silvia Marchig. Ovdje pratimo susret, nipošto ne klasični duet, dva različito kapacitirana tijela: jednog vrhunske plesačice suvremenog plesa i balerine Silivije Marchig i drugog, također vrhunski obilježenog borbom s invaliditetom, koje se izvedbi pred gledateljima otvara iz duboke potrebe propitivanja svog mjesta u cijelom kinetičkom sustavu današnje fizičke estrade. To “drugačije funkcionalno” tijelo Vesne Mačković u drugom dijelu predstave dijelis publikom svoje koreografske vizije i potrebe. Jedna od njih je san o željezničkoj stanici, gdje se brzi vlakovi i putnici koji jure u različitim smjerovima mimoilaze s tijelom koje nikamo ne može odjuriti i ne može se uključiti u općislet hektičnosti, alistoji na stanici zagledano u beskrajne mogućnosti odlazaka i dolazaka. Silvia Marchig odgovara Vesni Mačković citatom iz Deleuzea, o tome da je dosta binarnog mišljenja, dosta je suprotstavljanja “zdravih i bolesnih”, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa. I zbilja, koreografija koja počinje kao nizanje “samopredstavljačkih” sola vremenom prerasta u vrlo potresnu studiju ljudskih ruku, rastvorenih (Marchig) i čvornatih, zgrčenih dlanova (Mačković), čija je koordinacija onoliko nepravilna i onoliko savršeno točna koliko su to i kompozicije latica posvema neumjerenih magnolija. U ovoj predstavi Marchig nije “asistentica” Mačković. Naprotiv, svako tijelo brine za sebe isvako tijelo bira svoju muku, odnosno svoj rad s unutarnjim i socijalnim preprekama. Čak bih rekla da je naglašenija samostalnost tijela i u toj samostalnosti namjerna kriza “koherencije”, u korist istraživanja dvije vrlo različite zone nonkonformističkih impulsa. Marchig istražuje pokret bez čvrstih vektora, gotovo olujno vođen (vitlan) prostorom, a izazivan dugim zadržavanjem daha i zatim njegovim naglim otpuštanjem, kao i težinu evokacije sinkronog kretanja, odnosno poziva i čekanja da s Vesnom Mačković uđe u ritmičko zajedništvo sudisanja. Mačković afirmira ples kao imaginacijsku zonu, u kojoj je dovoljno dozvolitisi moment igre da bi i izvođačica i publika bili uvučeni u koreografsku etidu, dodatno radeći i na maski(realiziranoj prekrivanjem lica bjelinom kreme) i na kostimu (suknja prljavoružičaste boje čije ogrtanje i zavezivanje predstavlja vidljivi napor). Ispada da i Marchig i Mačković na sceni žele transformaciju: Marchig prvenstveno unutarnju, Mačković u prvom redu izvanjsku.

Autorice i njihovi “viškovi”

Iako je Magnolija službeno potpisana kao “suautorstvo i izvedba Vesne Mačković i Silivije Marchig, uz umjetničko vodstvo Ive Nerine Sibile”, rad na sceni ne ostavlja sumnje u to da je svaka instanca kreativnog odlučivanja ovdje vrednovana upravo kroz prizmu autorstva. I u razgovoru s publikom nakon izvedbe također je jasno da imperativ čitavog procesa bio istražiti pojedinačne glasove, pogotovo različite dimenzije njihove tegobne virtuoznosti. Jer svako je majstorstvo jednako tako hendikepirajuće koliko je to ifizička bolest. Zbog toga u mnogim zemljama svijeta u rubriku “djece s
posebnim potrebama” ulaze i oni čije je usvajanje znanja zbog nečega usporeno, ali i oni kod kojih je usvajanje znanja izrazito ubrzano. Obje grupe u socijalnim državama dobivaju pratitelje nastave da ne bi potpuno ispale iz takozvanog “korektivnog prosjeka”. U istom duhu, imajmo na umu da je baletno tijelo
posve jednako ekscentrično koliko su to i tijela s vidljivim invaliditetom. Štoviše, baletno tijelo je i politički često prognano isključivo u zonu nostalgije i imperijalističke zabave, što mu doduše osigurava specifičnu vrstu komercijalne vidljivosti, ali ne i dijalošku vezu s praksama i publikama suvremene umjetnosti. Zbog toga spoj Silvije Marchig i Vesne Mačković na sceni veoma produktivan i na različite načine međusobno oplemenjujući. Njihova razlika nije ni očekivano iskustvena, nitisamo politička. Zajedno s umjetnicom Juliet Robson, mogli bismo je prije nazvati paralelnim “podrivanjem arhitektonike standardizacije tijela”, kao i prevrednovanjem intenziteta scenskog fizisa u korist povećavanja složenosti i nijansiranosti onoga što uopće smatramo
elaboriranim plesnim materijalom. Ali to je samo jedan (uski) interpretativni okvir. Osobno, ovu predstavu ne mogu reducirati na ovu ili onu vrstu kritike ili programa integracije. Daleko mi je važniji neverbalni od verbalnog dijela, jer se u čistoplesnom izričaju kod obje autorice pojavljuje unutarnja tjeskoba različitih afektivnih i identifikacijskih viškova – zanimljivo je koliko ih različito razrješuju (Mačković – lirski vedrom igrom, Marchig – mnogo mračnijim pristankom da tijelo prođe kroz svojevrsni “vihor” dekompozicije). U verbalnoj ifilmskoj zoni izvedbe, doduše, imam problem s uspoređivanjem scenskog materijala izvođačica i legendarnog japanskog performera Kazuoa Ohnoa (citat iz Ohnoove predstave Mother završava izvedbu). Naravno da je butoh također odrediv kao zona u kojoj je čudovišno/katastrofalno/ranjeno izjednačeno s najpročišćenijim izrazom i na svoj način onda čak i estetički zavodljivim sadržajem, ali nisam sigurna da je Magnoliji(kao lucidno imenovanoj vrsti prkosa u naslovu predstave) potrebna tako eksplicitna usporedba, niti da joj je uopće potrebna sprega s tehničkim aspektom buthoa kao vizualnog citata, bez dubljeg odnosa u ovu kompleksnu umjetničku formu. Marchig i Mačković stvaraju kontekst intimnosti izloženih tijela koji se čini daleko važnijim od citata nekih drugih epoha i njihovih ekspresivnih vrhunaca. Općenito mise čini da je You Tube doveo do toga da praktičkisvaka predstava ima na sceni previše neprorađenih i nedovoljno motiviranih citata, kojima je jedina svrha zaobićirazličite stupnjeve artikulacije koje nam duguju sami umjetnici.

Tragovi

Nakon predstave Izvođačice gotovo se ne mogu sjetiti nijednog njezinog markantnijeg momenta. Izvedba prolazi opušteno, tu i tamo popraćeno smijehom, sa srdačnim aplauzom na završetku izvedbe. Njezina je lepršava intoniranost pomalo bliska cabaretu, u kojem izvođačice znaju da ne smiju uznemiravati gledatelje previše zahtjevnim pitanjima (dapače, stručnu će terminologiju citirati na način humorne dosjetke), ali zato ih smiju diskretno zavoditi lijepim haljinama. Magnolija nipošto ne teče opušteno, premda je jedan od ponovljenih glazbenih citata kabaretska glazba. Tijela Vesne Mačković i Silvije Marchig na sceni zahtijevaju od nas tišinu koja nema veze s diskretnom ironijom zabavljačke glazbe koja teče u pozadini. Nakon toplog pljeska i završnog naklona, publika Magnolije ne žuri izaći. Desetak lica ostaje sjediti na mjestu (na podu), iako je svima jasno da je program gotov. Glasovi gledatelja polako se is interesom
pridružuju razgovoru o predstavi. I nakon napuštanja Bijele dvorane Zagrebačkog plesnog centra, momenti Magnolije nastavljaju me pratiti. Prvenstveno gotovo dječje razoružavajuća otvorenost, pa i “nevoljkost”, ali istodobno istrastvenost oba ženska lica. Zatim razmišljanje o tome što znači bačenost u izvedbu. Očito postoji jedan socijalni prag nakon kojega smo doslovce survani u izvedbu. Ili u nju “padamo”, kao u provaliju (rupu iz Alise u zemlji čudesa). Ali nikako ne ulazimo na način “Kuc, kuc, evo me, ja bih sad malo izvodila, izvolite, uđite”. Izvedba počinje daleko nakon i daleko izvan zone udobnosti i dopadljivosti, u momentu pada/rizika.

Je li to ujedno i definicija autorstva?
Postoji prag čiji prelazak duboko uznemirava i mene (autoricu) i čitatelja/gledatelja? Svakako postoji osjetljivost za prijestup, kao iravnodušnost prema mogućnosti izazivanja postojećih pravila igre. Drugo je pitanje želimo li izdržati turbulencije nepoznatog sadržaja, hvatanje zraka u nedostatku oslonca i trganje vlastitih kandžica s posljednjeg poznatog praga. Evo što je rekla Alisa, naša učiteljica: Bome! Poslije ovakvog pada kao što je ovaj, neće mi biti ništa kad se skotrljam niz stube!

Bacači sjenki: Brujanje grada – 1. epizoda: T.E.K.

2014-12-19 Bacači sjenki - Brujanje grada - proba 34
Premijera: 21. 12. 2014. u knjižnici Bogdana Ogrizovića, Zagreb

Izvedbe:
31.1.2015.
1.2.2015.
knjižnica “Bogdan Ogrizović”, Zagreb

Inicijalni koncept: Boris Bakal
Dramaturgija: Anja Pletikosa
Izvode: Boris Bakal, Nikolina Butorac, Dora Kokolj, Nikolina Komljenović, Vesna Mačković, Nikša Marinović, Jelena Mesar, Veno Mušinović, Anja Pletikosa, Leo Vukelić

‘Brujanje grada’ je projekt Bacača sjenki hibridnog sadržaja, kolažne forme te nesputanog karaktera koji okuplja najšarolikije kreativce, mislioce i ljude izvanrednog smisla za humor.

Oni u posljednje vrijeme svojim učestalim zauzimanjem prostora “smetaju” institucijama po kojima parazitare i pritom se dobro zabavljaju. Svakodnevnim višemjesečnim promišljanjem, probama, predavanjima, terenskim radom i neformalnim druženjima grupa je stvorila malu interaktivnu mapu svojih odnosa i u nju upisala okamenjenu i pokretnu koreografiju jednog prostora u Zagrebu.

Zatvorite oči, vi se nalazite na jednom trgu. Iza vas je neko kino, vi gledate na komornu sredinu ovog trga. Oko vas hodaju neki ljudi u bijelim kutama, oni vas uvjeravaju da su arhitekti, na sebi imaju zalijepljene slike Vitićeva nebodera, Cibonina tornja, preostale Name, nekada na glavi imaju slušalice pa nešto pričaju, pjevaju… Zapravo ih zanima što vas najviše na tome mjestu muči? Što vam nedostaje? Što nedostaje uopće da bi taj trg bio trg?

Brujači i Bacači vas, na kraju, podsjećaju na slavne nedovršene pokrete koji su operirali gradom i navode vas da se nađete oči u oči s istinom i gotovo urušenim moralom Grada. S nama ćete istražiti, pretražiti i propitati jedno određeno javno dobro Zagreba. Događaju li se ove malverzacije upravo u vašemu kvartu, na vašemu trgu?

TCU_8166

TCU_8139

TCU_8130

2014-12-17 Bacači sjenki - Brujanje grada - proba

2014-12-23 Brujanje grada - ulaznica i poster 008

Ne autoportret – radionica (Faustin Linyekula)

2014-09-29 ZPC Not a self portrait 14
Na radionici u Zagrebu Lineykula s profesionalnim plesačima želi nastaviti svoje vrlo osobno istraživanje pojmova kao što su sjećanje, identitet i ime. Radionicu je odlučio nazvati ‘Not a Self-portrait’ i o njoj kaže tek: ‘Moj ples bit će pokušaj da se prisjetim svoga imena. Zasigurno sam ga zagubio negdje u mračnim, sporednim uličicama Sjećanja. I od onda lutam…’
2014-09-29 ZPC Not a self portrait 15

IMRC: Magnolija (ili prkos)

2014-05-31 IMRC Magnolija (ili prkos) 21

Izvedbe:

Premijera: 31.5.2014., Zagreb, Zagrebački plesni centar
4.6.2014. Rijeka, Filodrammatica
26.2.2015., Atena, Grčka, Onasis culture centre (Unlimited access festival)
18.10.2105. Zagreb, Zagrebački plesni centar, mini festival ‘Inkluzivne scene’
26.3.2016. Rijeka, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, festival ‘Inkluzivne scene’

Koncept i koreografija: Iva Nerina Sibila u suradnji s Vesnom Mačković i Silvijom Marchig
Izvode: Vesna Mačković, Silvija Marchig

Duet Magnolija (ili prkos) prvi je cjelovečernji rad IMRC kolektiva. Ishodište su tekstualni i likovni nacrti Vesne Mačković za imaginarnu predstavu Nepokretne. Teme pokreta i statike, ekstatičnog plesa i prisilnog mirovanja, kao i transponiranje tih kategorija u zone intimne memorije, tjelesne imaginacije i transgresije identiteta, izvođačice razvijaju u svojim autonomnim zonama. Onim emocionalnim kao i onim tjelesnim, spajajući se na kraju u zajedničko tijelo prepoznavanja i podrške.

Iz medija

Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice (Zarez, broj 381., 10.4.2014.)

Maja Đurinović: Kako razlikovati plesače od plesa, PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.

Povezani sadržaji

Skice iz bilježnice za brainstorming

skice-magnolija-ili-prkos-003 skice-magnolija-ili-prkos-004 skice-magnolija-ili-prkos-002

Pogledom kroz gledatelje probija tunel,
Nerina kaže “mačem kroz publiku”.
Ali nije, tunel je tek tunel.
Ako se netko boji mraka
i svjetlosti na kraju puta
to ne može biti njen problem.

Visi joj ruka kao klatno,
neka gledaju, neka misle, neka osjete,
zato su valjda došli.
Pa nije ovo cirkus
da samo smiju se i uzdišu
i aplaudiraju
dok majmunica gubi i lovi,
lovi i gubi svoju jabuku.

Poetska proza u refleksiji na proces stvaranja predstave “Magnolija (ili prkos) – prvi put objavljeno u časopisu “Kretanja” (#22)

PDF: kretanja-22-str-42-47

Posveta plesnoj introspekciji
Vesna Mačković

Moj život provodim ljubeći samoću. U psihologiji, umjetnosti i drugdje toj ljubavi su nadjenuli ime – zovu ju introspekcijom.

Svaki dan zdrava doza samoće. Svaki dan uranjanje u vlastiti um i emocije. Bolno ili slatko – ovisno o danu. Da bi ostatak dana, onaj van introspekcije, mogao biti posvećen pisanoj riječi, boji, zvuku, pokretu.

Introspekcija, suprotna od izvanjskog promatranja, prečesto me zavara. Uspijeva me redovno i bezgrešno uvjeriti da posjedujem znanje o tome tko sam, što stvaram i kako.

Magnolija (ili prkos) naučila me preispitivati moju samoću, introspekcijsku umišljenost i bahatost. Slijepo uvjerenje koje je u meni urezano kao neki postulat da onoga trena kad posegnuvši za umjetničkim alatom (olovkom, kistom, zvukom, korakom) sklopim oči, znam i mogu – sve.

 Hranjena poezijom Marine Gynt, videima Kazuoa Ohnoa i brojnim olujama misli s Nerinom i Silvijom, izlasci u improvizacijsku introspekciju svake sljedeće probe bili su sve otvorenijih očiju. Nakon tjedana rada, olovku i kist sam pospremila, s introspekcijom sklopila pakt da pozornicom hoda, pleše, pušta glas moje izvođačko tijelo potpuno otvorenih očiju. Pisala sam stopalima, slikala cijelim tijelom. Vraćavši se redovno samoj sebi, osvrćući se na dan, tjedan ili mjesec ispunjen radom, shvatila sam da novo lice introspekcije ne gasi njenu snagu. Ne gasi ju u meni i ne gasi ju u mom kreativnom izričaju. Zadiranje u sebe, u ono što mi pokret znači, u ono kamo me Kazuo, magnolija, prkos vode, to otvaranje svih mojih očiju pa na kraju i onih koje fizički vide, donijelo je samo pojačanje mojeg povjerenja. Introspektivno sam grabila sve dublje i sve šire i bacala van sve više. Kapci, dignuti ili spušteni, bilo je gotovo svejedno.

 Poseban ushit, punjenje, donosile su spoznaje da ulazimo, u nekim sinhroniziranim ritmovima, Silvia i ja, svaka u sebe. No ona je u projekt ušla otvorenih očiju, a ja sam to tek učila.

 Pitala sam se može li kreativna, umjetnička introspekcija biti preduboka. U strahu da postane preosobna postavljala sam znak STOP na neke pokrete, neke motive, neke poglede u publiku. Kad bih se opustila u improvizaciji jer mi je vrijeme na probi to dopuštalo, jer nas je zanimalo što prepuštanje neiskusnog plesnog tijela može iznijeti prema van, dogodilo se nešto što naivno nisam predvidjela kao očekivano. Improspekcija zarinuvši preduboko, uvjetovala je pucanje po nekim unutarnjim kamenim zidovima koje inače ne bih u sebi ugledala još predugo, ako ikad. Srećom, nekakva prirodna sklonost glumstvenosti učinila je da svaka suza, smijeh, riječ i pjesma koji su izašli iz mene, budu kontekstualizirane i ubačene unutar sekvence pokreta. Ponavljanjem i uvježbavanjem takvih sekvenci nastale su neke plesne slike koje ću zauvijek zapamtiti kao samorođene, nenaučene.

 Iznova i iznova tražila sam istinitost u riječima Kazuoa Ohna koje sam “prepisala” iz dokumentarca Piercing the Mask: “Ako tehnika dolazi kao primarna u plesu, zašto bismo se trudili plesati? Ne ovisimo o tehnici kako bismo živjeli. Dapače, ja osobno sam iskusio da što više tehnika se koristi, to više one guraju postrance ono što je ključno. … Pokušavam ignorirati tehnike i strukture i usredotočiti se na duhovno. To pokušavam postići u mom plesu. … Što možete poučiti? Umjetnost ne, to je nemoguće. Suprotno općem stavu, umjetnost ne može biti poučavana. Vjerujem da djelo dolazi prirodno iz ljudskog bića kao što jedno ljudsko biće dolazi iz drugog.”

 Držale su me ove riječi dugo. Otprilike do prve probe bez Silvie. Radile smo na izabranim sekvencama koje su vođene Kazuovim stavovima o tehnici prirodno izašle iz mog dotad neplesnog ljudskog bića i tražile u njima prostore za strukturirane sekvence pokreta. Ostala sam pri mišljenju da moje tijelo ne može usvojiti plesne tehnike, može ih ili nanovo izmisliti, za što je potrebno još puno rada, učenja, plesnog samootkrivanja, ili se može uhvatiti strukturiranja onog što ima prirodno u sebi. I tako sam se našla na pola puta od prirodno ispoljive umjetnosti do suhe tehnike. Preklapanja tih dvaju krajnosti u strukturi činila su kompromis između plesa za samu sebe i plesa za tehnički stručno oko.

 Uz sve mentalne i duhovne vrtloge kojima sam se prepustila od trenutka preispitivanja same sebe zašto uopće s mojim tijelom imam potrebu egzibicionističkog umjetničkog izražavanja na pozornici i to ne bilo kojoj nego baš plesnoj, do trenutka kad smo imale poludovršen koncept predstave, nije me napuštala potreba da pokažem svoje vlastito lice u ovom djelu. Jer “Čovjeka prepoznamo među tisućama brzo po njegovu tipičnu hodu, po njegovu jedinstvenu glasu, no prije svega po njegovu licu. … Lice je ona naša strana koja ne postoji za nas, nego za druge; oni je vide, a mi obično ne. Noseći svoje lice pred sobom, bivamo izloženi pogledu i sudu drugih, neovisno o tom želimo li ili ne želimo biti viđeni.” (Gerd Haeffner: Filozofska antropologija). Stoga je poveznica s Kazuovim cjeloživotnim nošenjem maske La Argentine koju na svoje lice kopiram u središnjem dijelu predstave i zatim skidam dok se Silvia u svom solu bori za zrak (dah?) bio još jedan prirodan odabir u sceni mog tanga. Skrivenog lica, ili otkrivena, izvodim tango želeći da je on jedini bitan, da lice ne postoji. Ili ako moje lice u toj sceni postoji, onda neka mu naličje bude ples i to upravo onaj koji ima svoje stroge tehničke definicije: tango u kojem skvrčene šake prebiru po haljini pokušavajući ju zavrtjeti oko nogu koje se spremaju na ples po tvrdim daskama.

 Na kraju predstave – susret dviju plesačica, a četiri bića – dviju magnolija i dva prkosa, za mene osobno, posveta je jednoj introspekciji. Za publiku, kako sam kasnije upila iz dojmova raznih pojedinaca, upravo suprotno – jedna mala iskrica koja ih tjera u njih same.

2014-05-31 IMRC Magnolija (ili prkos) 11

2014-04-05 IMRC ZPC - Magnolija (ili prkos) work-in-progress 36

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Radionica glasa i pjevanja (Anne-Marie Blink)

2014-04-09-14 SC radionica Anne-Marie Blink 12
Pjevanje se oduvijek veže s dubokim emocijama. Upravo izražavanje naših emocija čini pjesmu osobnom i dirljivom budući se naše tijelo ponovno spaja s pjevanim emocijama. Kad smo pronašli pjesme koje nas dodiruju, tražit ćemo način da ih povežemo s našim osjećajima kako bi mogli pjevati koristeći cijeli tjelesni, vokalni i emocionalni aparat. Istraživat ćemo glas kao energiju vibracije, emociju. Radeći na relaksaciji i dahu dovest ćemo glas u dublje stanje u tijelu gdje emocije slobodno struje, a pjesma pronalazi svoj identitet.

2014-04-09-14 SC radionica Anne-Marie Blink 13

Mali čovjek želi preko crte (MONTAЖ$TROJ)

1957665_10152360301513968_6209373_o
Premijera: 14.3.2014., Pogon Jedinstvo, Zagreb
Izvedbe: 15. i 16.3.2014.

Glazbeno-kazališni performans MČŽPC kao predložak koristi pjesme s albuma »Paket aranžman« iz 1981. godine. Sedamnaest pjesama koje čine okosnicu performansa nastale su u vrijeme kada se smatralo da pop glazba može doprinijeti društvenim promjenama. Gotovo 30 godina nakon toga, neoliberalni kapitalizam doveo nas je do svijeta koji se urušava pred našim očima stvarajući nebrojene kolateralne žrtve. Glazba, kazalište i umjetnost nisu ispunili svoja obećanja o društvenoj promjeni. U performansu MČŽPC novovalna glazba doživjela je korjenitu preobrazbu u želji stvaranja repertoara borbenih pjesama za početak 21. stoljeća. Namjesto punk ritmova i gitarskih rifova, ona je pretočena u elektronske plesne hitove koji na politički nekorektan način govore o našoj stvarnosti bez imalo nostalgije za prošlošću.

U performansu MČŽPC dramski tekst se ne govori nego pjeva. Izvođački kolektiv sastavljen je od 30 osoba među kojima su profesionalni glazbenici, plesači ali i osobe bez prethodnog kazališnog ili glazbenog iskustva. Svi su oni ujedinjeni u »Zbor malih ljudi« stvarajući novo značenje populističke floskule »mali čovjek« u društvu u kojem radnička klasa nema svijest o samoj sebi i o nužnosti vlastitog organiziranog djelovanja. »Zbor malih ljudi« kroz glazbu u borbenoj energiji govori o svemu onome što tog »malog čovjeka« muči: O bratstvu i jedinstvu koje je završilo u masovnim grobnicama, o ratnim razaranjima i 90-im godinama koje su odredile sadašnjost, o fašistoidnim strujanjima društva, dubokoj krizi kapitalizma… Energiju pjevačkog kolektiva nadopunjava projekcijsko platno na kojem se uživo prenosi sam performans ali i drugi audiovizualni sadržaji poentirajući prerađene tekstove originalnog predloška koji pružaju pornografsku kritiku naše stvarnosti.

Performans otvara i pitanje intelektualnog vlasništva zbog kojeg je i glazba danas u službi kapitala. MČŽPC zbog toga na jedinstven način dovodi u pitanje i osnovne koncepte društva u kojem živimo koje nije opravdalo očekivanja za boljim životom.

1412159684_154533063

1412159619_702692034

mali_covjek_vizual_1

Glas kao tijelo, tekst kao glazba (Irena Tomažin)

Tijelo je instrument glasa, tijelo rezonira kad pjevamo i tijelo nosi glas. Putem fizičkih vježbi, odnosno povezivanjem s vlastitim tijelom i kretanjem, također dolazimo i do svog glasa – promatrat ćemo i slušati kako glas može biti produžetak i nastavak fizičke akcije. Vježbama disanja i opuštanja tijela, možemo rezonirati glasom i otvarajući se slušanju, možemo otkriti vlastite ritmove i melodije koje organski nosimo. Eksperimentiranje glasom može nas dovesti do različitih lica i priča koje svaki glas ima.

S druge strane imajući tekst i radeći s njim kao s kompozicijom, možemo ga utjeloviti i postići da ga pjevamo ili ga samo govoriti prostoru, šaljući ga u prostor da rezonira. Pristupajući mu kao glazbi možemo postići različite interpretacije teksta.

I na kraju pjevanje – radit ćemo na starim pjesmama, učiti ih i pjevati ih jednostavno, najjednostavnije, te kroz njih učiti o pjevanju i jednostavnoj ljepoti pjevanja.

Glas ima mnogo tijela, a tijelo ima mnogo glasova. Dakle, nikad ne nedostaje jednog drugome. Visina glasa ovisi o tome koliko duboko stojiš, a dubina ovisi o tome koliko ti visoko mašta skače.

Osjećaš da si u suglasju, tako što netko drugi pored tebe pjeva, a tebi nešto među rebrima vibrira. Malo više ili malo niže. Ovisno o tome u kojem si tijelu. Ovisno, u kojem glasu pjevaš, u kojem slušaš.

Ili, to osjetiš jednostavno tako da ne osjećaš ništa – jer te više nema, sav si u pjevanju. Zatim, u trenutku kad zaboraviš tekst, kucaš na vrata kroz koja stupa improvizacija, inovacija, i mogli bismo naći još zvučnih riječi na i, ali zahvaljući glazbi, zaboravljamo na to. Stoga, samo prati ritam. I ostalo će doći. Kad si u falšu, u falšu si. Ili, unutar toga možda bi mogao čuti glas koji bježi od tebe i koji se želi igrati s tobom. Ako imaš tekst, ali nemaš melodiju, trebaš samo poduprijeti i izdržati tišinu – trebaš je slušati dok god je potrebno da mrmljanje ne postane ritam, melodija, dok te ne zavede i konačno ugrize za tijelo. Da bi se čuo, trebaš biti hrabar. Samo otvori vrata i počni se igrati.

IMRC (Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta)

2013-09-28 ZPC IMRC kolektiv 01

Radionica plesne integracije (Iva Nerina Sibila)

Kolektiv IMRC osnovan je kao izvedbeni nukleus Radionice plesne integracije koja djeluje pri Zagrebačkom plesnom centru od 2012.  pod vodstvom Ive Nerine Sibile i Amele Pašalić.
Radionica plesne integracije okupila se oko ideje da ples i pokret nisu uvjetovani određenom tjelesnom datošću, već da tjelesni izraz, iskustvo zajedničkog  plesnog kretanja, kao i istraživanje izvedbenih potencijala pokreta i plesa, pripada svima. Također, sužavanje plesa samo na određena tijela, ona koja posjeduju maksimalni opseg pokreta i snage, iz plesne i izvedbene prakse isključuje sva ona druga i drugačija tjelesna iskustva i izraze.

IMRC grupa je  plesača koji imaju dugogodišnje iskustvo, a dolaze i različitih plesnih žanrova, tjelesnih praksi i edukatorskih sustava. Zajedničkim radom žele produbiti svoje razumijevanje suštine kretanja, izvedbe i komunikativnosti plesa, a nizom prezentacija i radionica podijeliti to iskustvo s drugima.

Radionica IMRC-a namijenjena je svima zainteresiranima za pokret i ples, bez obzira na plesačko iskustvo, a koji imaju 16 ili više godina. Gornja granica ne postoji. Pozivamo plesače, izvođače i sve zaljubljenike u pokret,  one sa i one bez teškoća u kretanju i tjelesnog invaliditeta da nam se pridruže u plesu koji je prilagođen i namijenjen svim tijelima.
Radionica se sastoji od vođenih vježbi osvještavanja  tijela, plesne improvizacije i rada na mašti kao pokretaču tjelesne transformacije. 

Unlimited Access plesna radionica (Jordi Cortés Molina)

2013-12-06 ZPC Unlimitted access 50

Unlimited Access je EU projekt pokrenut s ciljem poticanja integracije osoba s invaliditetom kroz plesnu umjetnost te zajedničkog umjetničkog rada i istraživanja pokreta osoba bez i s invaliditetom, kao i senzibilizacija publike po pitanju percepcije integriranog plesa. Projektom se želi potaknuti bolje razumijevanje i prihvaćanje raznolikosti te pomicanje granica umjetničkog i kulturnog djelovanja te šire i istančanije promišljanje tema vezanih uz raznolikost umjetničke prakse uključujući i one osoba s invaliditetom.
Jordi Cortés Molina je poznati katalonski koreograf i pripadnik DV8 skupine, plesač i pedagog koji se već dugi niz godina bavi plesnom integracijom te istraživanjem odnosa ljudskih tijela bez i s invaliditetom u pokretu i kroz pels. Surađuje s brojnim svjetskim pedagozima koji se bave istom tematikom, poputa Adam Benjamina, osnivača kompanije CandoCo (najpoznatije svjetske plesne kompanije čiji su članovi osobe bez i s invaliditetom). Iza Jordia i njegove plesne kompanije, Alte Realitat, već  je nekoliko predstava u kojima su izvođači osobe bez i s invaliditetom putem kojih utječu na društvenu svijest o važnosti integracije. Njegov rad ima snažnu društvenu komponentu gdje je osobama s invaliditetom omogućena prilika za umjetničko izražavanje.