Plesnascena.hr: Intenziteti u Pogonu dostupni svima (Iva Nerina Sibila)

2015-02-13 Plesna scena - Iva Nerina Sibila - Intenziteti u Pogonu dostupni svima

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1731

Intenziteti, najavljena kao plesno-multimedijalna predstava, koja će premijerno biti izvedena 18. veljače u 20 sati u Pogonu Jedinstvo, okupila je snažnu autorsku ekipu: Vedran Hleb dramaturg i redatelj, Alen i Nenad Sinkauz glazbenici, Ivan Lušičić Liik vizualni umjetnik, Bojan Gagić multimedijalni umjetnik i Nina Nimac kostimografkinja. No, neuobičajeno, pokretačica, autorica i izvođačica cijelog projekta Vesna Mačković malo je poznato ime na našoj izvedbenoj sceni. Dosad se intenzivno bavila pisanjem i slikarstvom, a dobitnica je posebne rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012. za rad na studentskoj kazališnoj predstavi Antigona. Izvedbom se počela baviti kroz IMRC kolektiv, edukacijski i izvedbeni projekt koji radi na polju integracije osoba s invaliditetom u plesnu praksu. Potom je surađivala s Montažstrojem, Bacačima sjenki i kontinuirano s Le Zborom.

U ovom, prvom autorsko-izvođačkom iskoraku, proučava veze između svog vanjskog i unutarnjeg tijela i time nastoji dovesti u pitanje i drugačije definirati te kategorije, njihovu komunikaciju, interferencije, poništavanja i nadogradnje. Multimedijalno, dakle pokretom, tekstom, zvukom i slikom izgraditi će novo tijelo od glazbe i svjetlosti. Sedam intenziteta kojima kreira ovaj, tek naizgled krhki svijet, postaje su autoričinih suočavanja s vlastitim ograničenjima i njezini intimni otpori kroz koje nas poziva da doživimo mogućnost vlastite transformacije.

Trenutno gotovo jedina izvođačica s vidljivim tjelesnim invaliditetom, njezina će premijera zasigurno pokrenuti mnoge diskusije i mimo same građe predstave. Već u svojoj najavi postavlja drugačije sučelje izvedbe i javnosti pod geslom Umjetnost dostupna svima, s provokativnim pozivom da posjetitelji ulaznicu plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo ogledanom predstavom. K tome naglašava da popusta za marginalizirane skupine nema jer – svatko određuje cijenu vlastite ulaznice prema svojem sustavu vrijednosti. Reprizne izvedbe su 19. i 20. Veljače, a ulaznice možete rezervirati na ulaznice@vesnamackovic.com

© Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 13. veljače 2015.

Teatar.hr: Najava predstave “Intenziteti”

2015-02-12 Intenziteti - TEATAR

http://www.teatar.hr/175069/intenziteti/

Plesačica s invaliditetom u predstavi “Intenziteti” suočava se s vlastitim ograničenjima i preispituje mogućnosti vlastite transformacije.

Plesno-multimedijalna predstava Intenziteti jedinstvena je pojava na hrvatskoj plesnoj i općenito izvedbenoj sceni u dva segmenta – solo izvođačica je plesačica s invaliditetom, a ulaznice za predstavu naplaćivat će se nakon izvedbe uzimajući u obzir životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom.

Autori projekta, Vedran Hleb i Vesna Mačković, kroz predstavu proučavaju veze između unutarnjeg i vanjskog tijela izvođačice te pokušavaju definirati, a onda i dovesti u pitanje, ove apstraktne kategorije. Kako stoji u najavi, izvođačica će plesati i riječima, tekstom plesa i zvukom plesa. Ona će (iz)graditi novo tijelo od glazbe i svjetlosti.

Solo plesačica Vesna Mačković kroz sedam intenziteta, koji predstavljaju suočavanje s vlastitim ograničenjima, preispituje mogućnosti vlastite transformacije i uvlači publiku u prostor njenih intimnih otpora.

Vesna Mačković bavi se dramskim pisanjem, no u fokusu interesa joj se nalaze izvedbene umjetnosti, posebno ‘živa umjetnost’ glume i plesa. S plesnom pedagoginjom Ivom Nerinom Sibilom i Silvijom Marchig radila je na predstavi Magnolija (ili prkos) kroz koju je vježbala mogućnosti plesne improvizacije, a ostvarila je i niz suradnji s nekima od najzanimljivijih domaćih kolektiva poput LeZbora, Montažstroja i IMRC-a. Predstava Intenziteti njezin je prvi izvedbeni solo u kojem, kako je sama rekla, glasom, glazbom, svjetlom i riječima proširuje doseg svog tijela.

Autori glazbe u predstavi Intenziteti su Alen i Nenad Sinkauz, a za video je zadužen Ivan Lušičić Liik. Autorica projekta, autorica teksta i glavna izvođačica je Vesna Mačković.

INTERVJU: Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti

Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti   tportal.hr

http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/369021/Jos-nismo-osvijestili-sto-mozemo-i-cime-se-trebamo-baviti.html

INTERVJU: VESNA MAČKOVIĆ
Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti
Autor: Antonela Marušić 9.2.2015.

Da život s invaliditetom ne mora biti preprekom za bavljenje izvedbenim umjetnostima i praksama, svjedoči plesna entuzijastkinja Vesna Mačković. Nakon nekoliko angažmana u predstavama suvremenog plesa, kao izvođačica i autorica nastupa u predstavi ‘Intenziteti’ koja će premijeru doživjeti 18. veljače u Pogonu Jedinstvo. S našom sugovornicom razgovaramo o tome i ostalim temama vezanima za bavljenje umjetnošću osoba s invaliditetom

Što je potaklo Vaše zanimanje za suvremeni ples? Kako ste dospjeli na radionice kolektiva IMRC-a (Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta) u Zagrebačkom plesnom centru?

Oduvijek su me privlačile izvedbene umjetnosti. Za razliku od slikarstva ili pisanja koji podrazumijevaju samotnjački proces stvaranja, uvijek mi je bilo intrigantno proučavati glumce i plesače koji jednako izražajni bivaju dok su oči publike uživo uperene u njih. Privlačan mi je taj osjećaj žive umjetnosti. One koja na neki način u svakoj izvedbi nastaje iznova. Suvremeni ples me u tom smislu puno više počeo zanimati kad sam shvatila koliko više intimnosti i ekspresionizma nudi izvođaču, autoru u odnosu na klasično dramsko kazalište.
U vrijeme kad sam na Filozofskom fakultetu kod prof. Mire Muhoberac otkrivala sklonost pisanju vlastitih dramskih tekstova naišla sam na prezentacijsku izvedbu IMRC-a u Zagrebačkom plesnom centru.

Ta prezentacija pokazala je koreografski rad s osobama u invalidskim kolicima. Već sam neko vrijeme imala u glavi ideju, želju, da osmislim plesnu predstavu s osobama u kolicima, ali nisam znala za postojanje takvih izvođača kod nas. Oduševilo me vidjeti u IMRC-u usred Zagreba ekipu za potencijalno ostvarenje mojih ideja. Pristupila sam voditeljici Ivi Nerini Sibili s idejom te je uslijedilo jedno ljeto ispunjeno gutanjem plesne lektire kao što su Kazuo Ohno i Pina Bausch. Upijanje plesnih poetika koje minimalnim pokretom ostvaruju snažan ples misli, ideja, emocija. Kroz jesenske radionice u organizaciji IMRC-a i također Studentskog centra koje osvještavaju tijelo, ali i glas kao izvedbeni instrument shvatila sam da se odlično osjećam i kao izvođačica, a ne samo kao autorica.

Kolektiv IMRC promiče ideju da ples i pokret nisu uvjetovani određenom tjelesnom datošću, već da tjelesni izraz, iskustvo zajedničkog plesnog kretanja, kao i istraživanje izvedbenih potencijala pokreta i plesa, pripada svima. Zašto je takav postulat još uvijek neiskušan na domaćoj plesnoj i izvedbenoj sceni? Zašto nemamo inkluzivno glumište, kazališnu, filmsku ili plesnu scenu?

S pojavom IMRC-a više nemamo pravo reći da kod nas suvremeni ples pripada samo potpuno pokretnim tijelima. Osvještavanje koje je bilo potrebno učiniti dvostruko je. IMRC osvještava istovremeno publiku i izvođače. Publika kroz izvedbe IMRC-a uči gledati suvremeni ples kao umjetnički sadržaj neovisno o tijelu koje ga izvodi. Izvođači, kako oni s invaliditetom tako i oni bez, uče o područjima izražavanja s vlastitim teže pokretnim tijelima, ali i kroz kontakt improvizacije u kojima se susreću različito pokretna tijela.
Mislim da je naša plesna scena i izvan IMRC-a vrlo inkluzivna. Gotovo da mi se nije dogodilo da me na plesnim radionicama raznih umjetničkih organizacija odbiju zbog invalidnosti. Vježbe se uz zajedničku suradnju voditelja i polaznika mogu prilagoditi i teže pokretnoj osobi u velikom broju slučajeva.

Što se tiče inkluzivnog glumišta to smatram jednom bolnom točkom naše nacionalne scene. Pitanje koje si kao gledateljica postavljam je kako to da imamo kazalište slijepih, najstarije na svijetu, a njihove glumce ne vidimo u postavama HNK-a, Gavelle i drugih najvećih hrvatskih dramskih kuća. Nisu dovoljno dobri ili klasična kazališta ne znaju što bi s takvim glumcima?

U jednom ste razgovoru kazali da je izraz ‘inkluzivni/integrirani ples’ pomalo nepotreban. Možete li objasniti zašto? Kakva su Vaša iskustva plesa na radionicama koje nisu eksplicitno tako određene?

Inkluzivnost kao definicija nekog plesnog kolektiva u idealnom bi svijetu bila suvišna. Rekla bih da smo kao ljudska vrsta još uvijek nedovoljno samosvjesni, neosviješteni po pitanju toga što možemo, čime se trebamo baviti u životu. Kao što čuđenje ili divljenje izaziva slikar koji slika ustima, slično je neočekivano da se osoba u kolicima bavi plesom. Dok je svijet takav, dotle su nam potrebni inkluzivni kolektivi i inkluzivne radionice. Osviješteni ljudi otići će na bilo koju, zvala se ona inkluzivna ili ne.

Ima li kod nas ili negdje u regiji profesionalnih plesača s invaliditetom? Koliko su institucije i plesna pedagogija u nas otvoreni za osobe s invaliditetom?

Mislim da kod nas još nema kritične mase zainteresiranih plesača s invaliditetom koji bi potakli naše dramske i plesne akademije da se otvore izvođačima s invaliditetom. Nadam se da će s godinama upravo IMRC biti ishodište iz kojeg bi s vremenom izašli plesači ili plesni autori s invaliditetom koje naše akademije i umjetničke organizacije neće moći ignorirati. Tek kad nam se dogodi neki naš Raimund Hoghe (njemački koreograf i izvođač koji je dobitnik nagrada za najboljeg plesača i autora u konkurenciji s plesačima bez invaliditeta), počet će pravo osvještavanje umjetničkih institucija.

Što Vam je donio rad s plesnom pedagoginjom Ivom Nerinom Sibilom i Silvijom Marchig na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’? U toj predstavu Silvia Marchig Vam u jednom trenutku odgovara citatom Gilesa Deleuzea, o tome da je ‘dosta binarnog mišljenja’, dosta je suprotstavljanja ‘zdravih i bolesnih’, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa’. Kako mijenjati spomenutu binarnost u svijesti ljudi?

Rad na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’ bilo mi je iskustvo koje mogu vrednovati kao više radionica zgusnutih u jedan proces. Učila sam čitati sebe kroz plesnu improvizaciju, vježbala razne mogućnosti kontakt-improvizacije u duetu sa Silvijom, upijala od Nerine kako koreografski rješavati dane improvizacijske sadržaje. Da, tijekom rada na ‘Magnoliji (ili prkos)’ odmakle smo se od binarnog mišljenja najviše time što predstavu nismo gradile na tome da potpuno pokretna plesačica, dakle Silvija Marchig bude moja asistentica u izvedbi, da mi pomaže ili da me podržava fizički. Izražavale smo svaka sebe bez težnje da postanemo slične u izričaju. Upravo tim našim odmakom od binarnog shvaćanja nas samih u izvedbi vjerujem da smo pomakle i binarne poglede u svijesti publike. Nadam se.

Iz MagnolijeIz ‘Magnolije’,
Krunoslav Marinac

Posljednjih godina ostvarili ste cijeli niz suradnji s nekima od najzanimljivijih domaćih kolektiva poput LeZbora, Montažstroja, IMRC-a. Koje ste vlastite i vanjske/društvene prepreke se morali dekonstruirati da biste se ostvarili kao plesačica i izvođačica?

U navedenim kolektivima zaista nije bilo nikakvih prepreka. Dapače, to su kolektivi koji grle i promiču različitost. Blokada je postojala u mom umu kojem nije bila poznata ideja plesa mogućeg neovisno o pokretljivosti tijela. Kada su Iva Nerina i IMRC uklonili tu blokadu, dalje je put bio jasan.

Zahvaljujući Vašoj preporuci, nedavno sam pročitala zanimljiv tekst na Guardianu vezan za filmski biznis i glumca Eddieja Redmaynea koji u filmu ‘Teorija svega’ glumi Stephena Hawkinga. Christopper Shin, dramatičar s amputiranom nogom, objasnio je zašto gledanje kako glumačke zvijezde tumače uloge osoba s invaliditetom toliko intrigira širu publiku izjavivši kako je riječ o specifičnom strahu i mučnini kojim se tako transcendiraju u nešto oslobađajuće i katarzično te da iste uloge igraju izvođači sa stvarnim invaliditetom, filmska industrija ne bi bila tako zainteresirana za filmove posvećene takvim temama. Što mislite o tome?

Šira je publika vrlo osjetljiva biljčica. Ljudi ne vole biti uznemireni gledajući film ili predstavu. Ili vole poslije uznemiravanja barem biti utješeni. Istina boli, smeta. Za suočavanja se nema volje, vremena. Suočavanja, osvještavanja kroz gledanje filma ili predstave zahtijevaju intelektualni napor koji ljudi danas iscrpe u borbi sa svojim svakodnevnim rutinama, problemima, preživljavanjima.

Kad dođu u kino ili kazalište, žele se odmoriti, utješiti, nasmijati, zabaviti. Zato Hollywood u invalidska kolica stavlja glumce koji se na dodjeli nagrada ili u medijskim pojavljivanjima prešetavaju nasmijani. Preporučujem španjolski film ‘I ja, također’ (Yo, tambien) koji je režirao i u kojem glumi osobu s Downovim sindromom Antonio Naharro, u stvarnom životu i sam downovac. Vrlo iskreno oslikava kroz ljubavne, prijateljske i radne odnose blokade koje mogu imati i najinteligentniji ljudi prema ‘različitima’.

Čime se još bavite pored plesa i pjevanja?

Osim pisanja, istražujem i glumu. Trenutačno sam dio ekipe Bacača sjenki odnosno njihovog projekta ‘Brujanje grada’ u kojem kroz zabavnu interaktivnu predstavu s publikom istražujemo gradske lokacije i mičemo sjene, bacamo svjetlo, a sve kroz satiru, komiku, pjesmu koje prevlačimo preko dokumentarnih sadržaja.

Kako biste najavili novu predstavu ‘Intenziteti’ na kojoj već neko vrijeme radite s Vedranom Hlebom kao dramaturgom i redateljem i autorima glazbe Alenom i Nenadom Sinkauzom?

U predstavi ‘Intenziteti’ prikazujemo intenzitete izražavanja kroz fizički ograničeno izvedbeno tijelo koje želi biti plesno. To je moj prvi izvedbeni solo u kojem koristeći glas, glazbu, svjetlo i riječi proširujem doseg mog tijela plešući ovim ekstenzijama daleko van njegova ruba. Projekt je vrlo inspirativan za cijeli autorski tim i nadamo se da će privući publiku željnu novih pogleda na izvedbenost i ples. Premijera i reprize su u Pogonu Jedinstvo od 18. do 20. veljače. Onima koji bi je htjeli pogledati bit će zanimljiva informacija da ulaznice nemaju cijenu. Cijenu određuje svaki posjetitelj za sebe nakon odgledane predstave uzimajući u obzir svoj životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom. Ulaznice se samo rezerviraju putem ulaznice@vesnamackovic.com.

Case study: IMRC, Croatia (Disability Arts International)

Croatia   Disability Arts International
http://www.disabilityartsinternational.org/resources/case-studies/croatia/

Iva Nerina Sibila o našoj predstavi “Magnolija (ili prkos)”:

Magnolia (or Defiance) is more complex in concept and dramaturgy, and much more demanding to watch. The main input and idea came from Vesna, who is a writer and painter, and her experience of disability, long immobility, pain, and creativity, as well as a fascination with Kazuo Ohno. In contrast to the first piece, in Magnolia movement is very limited, restricted. It’s mostly a manifestation of specific mental or emotional states that we were trying to dig into. It is a duet, and Silvia and Vesna spend a lot of time alone, pushing each other’s voyage from a distance. From the very first rehearsal, it was obvious that they have a special chemistry together and that in close contact they produce poetry. So, we went the “hard way” and tried to create a zone where each of them fully emancipates through very personal sensitivities and issues and towards the end they kind of flow into each other. As a dramaturgical framework we stayed with Kazuo Ohno’s works and used him as a mediator, so the music we use is quotations and some movement flashes. The fascination was not with Butoh, but his transcendence in movement, the transgression of identity and deep mental zones from where his dancing arises.’

Maja Đurinović: Kako razlikovati plesače od plesa (PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.)

Maja Đurinović: Kako razlikovati plesače od plesa
(PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.)

Plesna scena   Kako razlikovati plesače od plesa

IMRC kolektiv je nastupio 31. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru s dva programa. Magnolija (ili prkos), je posljednji rad i prvo cjelovečernje djelo kolektiva pod vodstvom Sibile; duet Vesne Mačković i Silvije Marchig nastao na poticaj, tekstualne i likovne nacrte Mačković, ujedno iznimno zanimljive izvođačice čija se ograničenja u brzini hoda ili veličini koraka pretvaraju u neobičnu, nemirnu vertikalu. Izvođačice kreću iz pozicije distance i međusobnog preuzimanja scene da bi se s vremenom sve više osjetila neka povezanost, misaona pa onda i tjelesna. Svaki novi izlazak donosi drugu nijansu tjelesne senzacije, međutim to pada u djelu kada izvođačice sjednu da bi naizmjence čitale tekstove čiji se sadržaj čini pretenciozan u kontekstu cijelog
programa baziranog na finom tkanju osjetilnog i emotivnog.

Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice (Zarez, broj 381., 10.4.2014.)

Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice
(Zarez, broj 381., 10.4.2014.)
2014-04-10 Zarez - osvrt na rad u nastajanju - Magnolija (ili prkos)

Magnolija (ili prkos)

Vrlo jaku motivaciju izvedbe ovih nam je dana ponudila predstava, bolje rečeno tridesetpetominutni procesnirad pod nazivom Magnolija (ili prkos), kojisuradnički potpisuju Iva Nerina Sibila, Vesna Mačković i Silvia Marchig. Ovdje pratimo susret, nipošto ne klasični duet, dva različito kapacitirana tijela: jednog vrhunske plesačice suvremenog plesa i balerine Silivije Marchig i drugog, također vrhunski obilježenog borbom s invaliditetom, koje se izvedbi pred gledateljima otvara iz duboke potrebe propitivanja svog mjesta u cijelom kinetičkom sustavu današnje fizičke estrade. To “drugačije funkcionalno” tijelo Vesne Mačković u drugom dijelu predstave dijelis publikom svoje koreografske vizije i potrebe. Jedna od njih je san o željezničkoj stanici, gdje se brzi vlakovi i putnici koji jure u različitim smjerovima mimoilaze s tijelom koje nikamo ne može odjuriti i ne može se uključiti u općislet hektičnosti, alistoji na stanici zagledano u beskrajne mogućnosti odlazaka i dolazaka. Silvia Marchig odgovara Vesni Mačković citatom iz Deleuzea, o tome da je dosta binarnog mišljenja, dosta je suprotstavljanja “zdravih i bolesnih”, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa. I zbilja, koreografija koja počinje kao nizanje “samopredstavljačkih” sola vremenom prerasta u vrlo potresnu studiju ljudskih ruku, rastvorenih (Marchig) i čvornatih, zgrčenih dlanova (Mačković), čija je koordinacija onoliko nepravilna i onoliko savršeno točna koliko su to i kompozicije latica posvema neumjerenih magnolija. U ovoj predstavi Marchig nije “asistentica” Mačković. Naprotiv, svako tijelo brine za sebe isvako tijelo bira svoju muku, odnosno svoj rad s unutarnjim i socijalnim preprekama. Čak bih rekla da je naglašenija samostalnost tijela i u toj samostalnosti namjerna kriza “koherencije”, u korist istraživanja dvije vrlo različite zone nonkonformističkih impulsa. Marchig istražuje pokret bez čvrstih vektora, gotovo olujno vođen (vitlan) prostorom, a izazivan dugim zadržavanjem daha i zatim njegovim naglim otpuštanjem, kao i težinu evokacije sinkronog kretanja, odnosno poziva i čekanja da s Vesnom Mačković uđe u ritmičko zajedništvo sudisanja. Mačković afirmira ples kao imaginacijsku zonu, u kojoj je dovoljno dozvolitisi moment igre da bi i izvođačica i publika bili uvučeni u koreografsku etidu, dodatno radeći i na maski(realiziranoj prekrivanjem lica bjelinom kreme) i na kostimu (suknja prljavoružičaste boje čije ogrtanje i zavezivanje predstavlja vidljivi napor). Ispada da i Marchig i Mačković na sceni žele transformaciju: Marchig prvenstveno unutarnju, Mačković u prvom redu izvanjsku.

Autorice i njihovi “viškovi”

Iako je Magnolija službeno potpisana kao “suautorstvo i izvedba Vesne Mačković i Silivije Marchig, uz umjetničko vodstvo Ive Nerine Sibile”, rad na sceni ne ostavlja sumnje u to da je svaka instanca kreativnog odlučivanja ovdje vrednovana upravo kroz prizmu autorstva. I u razgovoru s publikom nakon izvedbe također je jasno da imperativ čitavog procesa bio istražiti pojedinačne glasove, pogotovo različite dimenzije njihove tegobne virtuoznosti. Jer svako je majstorstvo jednako tako hendikepirajuće koliko je to ifizička bolest. Zbog toga u mnogim zemljama svijeta u rubriku “djece s
posebnim potrebama” ulaze i oni čije je usvajanje znanja zbog nečega usporeno, ali i oni kod kojih je usvajanje znanja izrazito ubrzano. Obje grupe u socijalnim državama dobivaju pratitelje nastave da ne bi potpuno ispale iz takozvanog “korektivnog prosjeka”. U istom duhu, imajmo na umu da je baletno tijelo
posve jednako ekscentrično koliko su to i tijela s vidljivim invaliditetom. Štoviše, baletno tijelo je i politički često prognano isključivo u zonu nostalgije i imperijalističke zabave, što mu doduše osigurava specifičnu vrstu komercijalne vidljivosti, ali ne i dijalošku vezu s praksama i publikama suvremene umjetnosti. Zbog toga spoj Silvije Marchig i Vesne Mačković na sceni veoma produktivan i na različite načine međusobno oplemenjujući. Njihova razlika nije ni očekivano iskustvena, nitisamo politička. Zajedno s umjetnicom Juliet Robson, mogli bismo je prije nazvati paralelnim “podrivanjem arhitektonike standardizacije tijela”, kao i prevrednovanjem intenziteta scenskog fizisa u korist povećavanja složenosti i nijansiranosti onoga što uopće smatramo
elaboriranim plesnim materijalom. Ali to je samo jedan (uski) interpretativni okvir. Osobno, ovu predstavu ne mogu reducirati na ovu ili onu vrstu kritike ili programa integracije. Daleko mi je važniji neverbalni od verbalnog dijela, jer se u čistoplesnom izričaju kod obje autorice pojavljuje unutarnja tjeskoba različitih afektivnih i identifikacijskih viškova – zanimljivo je koliko ih različito razrješuju (Mačković – lirski vedrom igrom, Marchig – mnogo mračnijim pristankom da tijelo prođe kroz svojevrsni “vihor” dekompozicije). U verbalnoj ifilmskoj zoni izvedbe, doduše, imam problem s uspoređivanjem scenskog materijala izvođačica i legendarnog japanskog performera Kazuoa Ohnoa (citat iz Ohnoove predstave Mother završava izvedbu). Naravno da je butoh također odrediv kao zona u kojoj je čudovišno/katastrofalno/ranjeno izjednačeno s najpročišćenijim izrazom i na svoj način onda čak i estetički zavodljivim sadržajem, ali nisam sigurna da je Magnoliji(kao lucidno imenovanoj vrsti prkosa u naslovu predstave) potrebna tako eksplicitna usporedba, niti da joj je uopće potrebna sprega s tehničkim aspektom buthoa kao vizualnog citata, bez dubljeg odnosa u ovu kompleksnu umjetničku formu. Marchig i Mačković stvaraju kontekst intimnosti izloženih tijela koji se čini daleko važnijim od citata nekih drugih epoha i njihovih ekspresivnih vrhunaca. Općenito mise čini da je You Tube doveo do toga da praktičkisvaka predstava ima na sceni previše neprorađenih i nedovoljno motiviranih citata, kojima je jedina svrha zaobićirazličite stupnjeve artikulacije koje nam duguju sami umjetnici.

Tragovi

Nakon predstave Izvođačice gotovo se ne mogu sjetiti nijednog njezinog markantnijeg momenta. Izvedba prolazi opušteno, tu i tamo popraćeno smijehom, sa srdačnim aplauzom na završetku izvedbe. Njezina je lepršava intoniranost pomalo bliska cabaretu, u kojem izvođačice znaju da ne smiju uznemiravati gledatelje previše zahtjevnim pitanjima (dapače, stručnu će terminologiju citirati na način humorne dosjetke), ali zato ih smiju diskretno zavoditi lijepim haljinama. Magnolija nipošto ne teče opušteno, premda je jedan od ponovljenih glazbenih citata kabaretska glazba. Tijela Vesne Mačković i Silvije Marchig na sceni zahtijevaju od nas tišinu koja nema veze s diskretnom ironijom zabavljačke glazbe koja teče u pozadini. Nakon toplog pljeska i završnog naklona, publika Magnolije ne žuri izaći. Desetak lica ostaje sjediti na mjestu (na podu), iako je svima jasno da je program gotov. Glasovi gledatelja polako se is interesom
pridružuju razgovoru o predstavi. I nakon napuštanja Bijele dvorane Zagrebačkog plesnog centra, momenti Magnolije nastavljaju me pratiti. Prvenstveno gotovo dječje razoružavajuća otvorenost, pa i “nevoljkost”, ali istodobno istrastvenost oba ženska lica. Zatim razmišljanje o tome što znači bačenost u izvedbu. Očito postoji jedan socijalni prag nakon kojega smo doslovce survani u izvedbu. Ili u nju “padamo”, kao u provaliju (rupu iz Alise u zemlji čudesa). Ali nikako ne ulazimo na način “Kuc, kuc, evo me, ja bih sad malo izvodila, izvolite, uđite”. Izvedba počinje daleko nakon i daleko izvan zone udobnosti i dopadljivosti, u momentu pada/rizika.

Je li to ujedno i definicija autorstva?
Postoji prag čiji prelazak duboko uznemirava i mene (autoricu) i čitatelja/gledatelja? Svakako postoji osjetljivost za prijestup, kao iravnodušnost prema mogućnosti izazivanja postojećih pravila igre. Drugo je pitanje želimo li izdržati turbulencije nepoznatog sadržaja, hvatanje zraka u nedostatku oslonca i trganje vlastitih kandžica s posljednjeg poznatog praga. Evo što je rekla Alisa, naša učiteljica: Bome! Poslije ovakvog pada kao što je ovaj, neće mi biti ništa kad se skotrljam niz stube!