Tijelo je instrument glasa, tijelo rezonira kad pjevamo i tijelo nosi glas. Putem fizičkih vježbi, odnosno povezivanjem s vlastitim tijelom i kretanjem, također dolazimo i do svog glasa – promatrat ćemo i slušati kako glas može biti produžetak i nastavak fizičke akcije. Vježbama disanja i opuštanja tijela, možemo rezonirati glasom i otvarajući se slušanju, možemo otkriti vlastite ritmove i melodije koje organski nosimo. Eksperimentiranje glasom može nas dovesti do različitih lica i priča koje svaki glas ima.
S druge strane imajući tekst i radeći s njim kao s kompozicijom, možemo ga utjeloviti i postići da ga pjevamo ili ga samo govoriti prostoru, šaljući ga u prostor da rezonira. Pristupajući mu kao glazbi možemo postići različite interpretacije teksta.
I na kraju pjevanje – radit ćemo na starim pjesmama, učiti ih i pjevati ih jednostavno, najjednostavnije, te kroz njih učiti o pjevanju i jednostavnoj ljepoti pjevanja.
Glas ima mnogo tijela, a tijelo ima mnogo glasova. Dakle, nikad ne nedostaje jednog drugome. Visina glasa ovisi o tome koliko duboko stojiš, a dubina ovisi o tome koliko ti visoko mašta skače.
Osjećaš da si u suglasju, tako što netko drugi pored tebe pjeva, a tebi nešto među rebrima vibrira. Malo više ili malo niže. Ovisno o tome u kojem si tijelu. Ovisno, u kojem glasu pjevaš, u kojem slušaš.
Ili, to osjetiš jednostavno tako da ne osjećaš ništa – jer te više nema, sav si u pjevanju. Zatim, u trenutku kad zaboraviš tekst, kucaš na vrata kroz koja stupa improvizacija, inovacija, i mogli bismo naći još zvučnih riječi na i, ali zahvaljući glazbi, zaboravljamo na to. Stoga, samo prati ritam. I ostalo će doći. Kad si u falšu, u falšu si. Ili, unutar toga možda bi mogao čuti glas koji bježi od tebe i koji se želi igrati s tobom. Ako imaš tekst, ali nemaš melodiju, trebaš samo poduprijeti i izdržati tišinu – trebaš je slušati dok god je potrebno da mrmljanje ne postane ritam, melodija, dok te ne zavede i konačno ugrize za tijelo. Da bi se čuo, trebaš biti hrabar. Samo otvori vrata i počni se igrati.