2.3.2015. Kulturpunkt.hr: Sitno kljucanje tijela (Una Bauer)

Facebookmail

2015-03-02 Sitno kljucanje tijela   kulturpunkt

http://www.kulturpunkt.hr/content/sitno-kljucanje-tijela

U Intenzitetima Vesne Mačković tijelo se ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, već se koreografski proizvodi kontingencija njegova postojanja.

Piše: Una Bauer

Koreografska formacija predstave Intenziteti Vesne Mačković (autorica i izvođačica) i Vedrana Hleba (redatelj i dramaturg), premijerno izvedena u Pogonu Jedinstvo 18. veljače, podsjetila me na inicijalno pitanje Weak Dance Strong Questions Jonathana Burrowsa i Jana Ritseme – kako izvesti “pokret koji niti ide od (nečega), niti ide prema (nečemu)”. Temeljna propozicija koreografije Vesne Mačković ponešto je drugačija. Formulirala bih je otprilike ovako: “kako koreografirati pokret koji niti osvaja širinu prostora niti se zatvara u vlastitu imaginiranu unutrašnjost”. Kada kažem da ne osvaja širinu prostora mislim pritom na specifičnu sliku onoga što je poznato pod pojmom frontier thesis (Frederic Jackson Turner, 1893) – čovjeka kao onoga koji zauzima, dominira, koji potčinjava, koji kroti, kako – u inicijalnom kontekstu ove specifične sintagme – prirodu civilizacijom na Divljem zapadu, tako svojim tijelom prostor oko sebe. Ostavit ću sada ovu usporedbu po strani jer je ona znatno preciznije upotrijebljena, primjerice, u izvrsnoj knjizi Helen Thomas Dance, modernity and culture u kojoj autorica sociološki interpretira specifičnost američkog modernog plesa u kontekstu ranog kolonijalnog života u Americi. Bilo mi je prvenstveno stalo do toga da zazovem tu sliku plesačkog osvajanja prostora i odnosa prema prostoru kao prema nečemu što se treba pokoriti i zauzeti, upravo zato jer Vesna Mačković čini nešto suprotno, ali ne tako da zapne u krajnost solipsizma.

Svojim upornim, detaljiziranim i tvrdoglavo usmjerenim pokretima Vesna Mačković kao da urezuje svoj pokret u gustu masu prostora oko nje. I zaista, njezin pokret ima neku drvodjeljsku kvalitetu, udaranja malim dlijetom po istoj površini drveta. Međutim, Vesna time ne proizvodi skulpturu, nego njen negativ, urezujući rupu u tom gustom prostoru oko sebe. Naizgled paradoksalno, radi se o tome da Vesna proizvodeći rupu u masi prostora, umjesto da ga pokorava, zapravo proizvodi prostor, zrak oko sebe tako da se on, pod utjecajem njenih pokreta, zgušnjava i postaje tvrđi, kompaktniji, mijenja agregatno stanje. Vrlo je zanimljivo promatrati tu inverziju – tu debljinu zraka oko Vesne dok ona gotovo filigranski oblikuje zrak, ponavljanjem i varijacijama na temeljne motive kretanja. Specijalna kvaliteta Vesnine koreografije je zapravo u davanju mase i težine prostoru oko sebe, koji je često u konvencionalnijem plesnom izrazu potisnut u svojoj materijalnosti, negiran u svom pružanju otpora. U Intenzitetima, ta je neka inicijalna koreografska pozicija izvrnuta, jer se naglašava negativ pokreta, izokreće temeljna paradigma tijela plesača kao tijela koje se kreće u praznini. Umjesto toga postavlja se tijelo koje se kreće u punini i gustoći zraka oko sebe. Međutim, važno je napomenuti da to kretanje u punini nije postignuto nekakvim očitim sredstvima kao što bi moglo biti usporavanje pokreta ili intenzivno naglašavanje napora kretanja, i upravo zato je tako zanimljivo. Prostor i zrak kao masa proizveden je sitnim kljucanjem tijela.

Druga zanimljiva kvaliteta scenske prisutnosti Vesne Mačković je stalna napetost između stabilnosti i nesigurnosti. Mačković stoji čvrsto u mjestu, u teškim cipelama, u nekoj zoni sigurnosti, ali istovremeno pokretom gornjeg dijela tijela priziva, izaziva, proizvodi tu čvrstinu kao nestabilnost, izvodeći pokrete koji sugeriraju da joj tijelo visi o struni, da se klati naprijed nazad, da je pokretano izvana. Ta strategija proizvodi određenu rastjelovljenost odnosno udvajanje – neku depersonalizaciju vlastitog tijela, njegova pretvaranja u objekt, što je umjetnički vrlo zanimljivo. Zanimljivo je zato jer se tijelo koreografski ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, nešto što pobjeđuje samo sebe, već se koreografski proizvodi kontingencija njegovog postojanja, suvišak njegove autonomne proizvodnje, dok se radi s njegovom relativnom autonomijom (tijelo koje nije u potpunosti u kontroli). Ta autonomija tijela, ipak, ne proizvodi neko dodatno podcrtavanje kartezijanskog dualizma, nego zapravo naglašava kontingenciju kao temeljni mehanizam svakog živog organizma. Ono što je zanimljivo jest što je kontingencija proizvedena u predstavi, ona se ne koristi samo kao ready-made. Vesna Mačković zato koreografira svoje tijelo kao nestabilno, unoseći nesigurnost i fragilnost kao dramaturški i koreografski stvorenu i izabranu.

Ta je priča kostimografski (Nina Nimac) jasno podržana naglašavanjem simetrije asimetrije. Autoričina kosa, šišana tako da joj je jedna strana znatno duža od druge, reproducira se u kostimu koji nosi, odijelu ispod kojeg viri košulja, duža na suprotnoj strani od one na kojoj se nalazi duža strana frizure. Izdvojeni elementi su zato posve asimetrični, dok njihova kombinacija proizvodi dinamičnu simetriju. Zanimljiv je i moment ravnoteže između Vesne i jedinog drugog “tijela” na pozornici – mikrofona na stalku, te trenutak u kojem se sjena Vesninog tijela udvaja u kutu pozornice, proizvodeći tri Vesne, od kojih dvije šaraju kosom po zidu u duhovitoj dinamici. Vesnino kretanje po prostoru također proizvodi slično zazivanje simetrije u asimetriji – dok u prvom dijelu predstave, postepeno se pomičući ulijevo, izvodi svojevrstan U-turn, pokretom aktivirajući samo lijevu stranu pozornice, pri kraju predstave se postavlja posve desno, uza zid, statično, dok govori u mikrofon. Onu materijalnost pokretom proizvedenog prostora na početku predstave, u zadnjem dijelu proizvodi isključivo glasom, kao da odgovara samoj sebi novim sredstvima, iz suprotne pozicije. Tekst koji izgovara, nažalost, daleko je najslabiji dio predstave. Opetovano ponavljanje i značajna pauza nakon gotovo svake riječi ili sintagme samo izazivaju iritaciju i proizvode nelagodu u svojoj pretencioznosti. Postupak bi načelno trebao odgovarati koreografskom, ali u usporedbi s koreografskim ne proizvodi novu vrijednost, nego samo ukazuje na nemoć teksta u usporedbi sa svim ostalim elementima ove izvedbe.

Različiti elementi ovog scenskog djela uvode se vrlo postepeno, dodavanjem i/ili oduzimanjem. Iz startne pozicije tišine postepeno se uvode zvučni intenziteti (Alen i Nenad Sinkauz). Dinamična scenografija – projekcija naizmjenično osvjetljenih kvadratičnih površina na stražnjem zidu izvedbenog prostora (Bojan Gagić, Ivan Lušičić Liik) postaje aktivirana nakon što se Vesnin pokret već uspostavio, postepeno zauzimajući sve veću površinu, šireći se red po red u tabličnom rasporedu. Scenografija kao da zaziva lumino-kinetički rad Vladimira Bonačića DIN. GF 100 iz 1969, koji je u stalnom postavu MSU-a, iako se za razliku od Bonačićeva rada koncentrira na slične tonove. Bonačićev rad, a pretpostavljam da je o tome riječ i u ovom slučaju, je pseudo-nasumično programiran, “proizvodeći” ili “izvodeći” dojam kontingencije, u konverzaciji s koreografskim strategijama predstave.

Intenziteti imaju i jednu dodatnu dimenziju – njima je premijerno predstavljena Vesnina inicijativa “Umjetnost dostupna svima”, no način na koji je formulirana sadrži jednu problematičnu dimenziju. Na ulaznici stoji: “Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom”. Dok je prvi dio rečenice vrlo razuman, drugi me pomalo plaši. Ako to pretvorimo u opće pravilo i apsolutiziramo individualizirano određivanje vrijednosti u direktnoj vezi sa “zadovoljstvom” predstave, na skliskom smo terenu. Ukratko, financijska podrška umjetnosti mora biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome. Međutim, moja kritika je usmjerena mogućoj poopćivosti ovog modela “zadovoljstva” netom nakon odgledane predstave, a ne jednoj njegovoj instanci koja je u svakom slučaj vrijedna i pažnje i hvale, i koja je, ipak, izbalansirana s “procjenom životnog standarda”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *