Novinarka: Katarina Kolega
http://radio.hrt.hr/aod/katapultura/178119/
Cjeloviti transkript intervjua s dijelovima koji nisu ušli u emisiju:
Pod staklenim zvonom vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?
Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th day of the year.
Na koji način improvizirate?
Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intezitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.
Koja je tema?
Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari, ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, je li bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.
U predstavi se referirate na vaše prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?
Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstava Pod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a oni čuju zvukove mog unutarnjeg svijeta.
Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?
Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno se želim izražavati i stvarati svoje radove kako mi dolaze ideje.
Izražavate se i putem poezije koju često izgovarate na svojim predstavama. Koliko vam je pisanje poezije važno?
Pisanje poezije za mene je širok pojam. Poezija je i moj ples i moje improvizacije s kazališnim svjetlom i zvukovne improvizacije. Poezija se provlači kroz sve što radim. Ne mogu krenuti u pokret,u tekst ili u koncept predstave, a da kroz mene ne prolazi neki poetski duh. Pišem intimističku poeziju, no poezija koju izvodim na pozornici često je potaknuta glazbom koja me potiče i na pokret. Primjerice, predstava Intenziteti je nastala u suradnji između glazbenih i video umjetnika. Nadahnuta glazbom braće Sinkauz, pisala sam poeziju, nakon toga sam išla u pokret, a Alen i Nenad Sinkauz su završili glazbu kad su pogledali Vedranov i moj proces. To je bio poetski kružni rad ekipe od sedam ljudi. U predstavi Pod staklenim zvonom sam krenula iz samog koncepta, iz te samoće i namjerne odvojenosti i onda nastaje poezija – u svjetlu, u zvuku, u tekstu…u svemu.
U predstavi Pod staklenim zvonom vaš je partner računalo, tablet pomoću kojega sami vodite svjetlo i ton. Kako to radite?
Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, Ipad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti kontrol freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).
Ideja imate mnogo. U razmjerno kratkom vremenu producirali ste čak pet predstava. Uspjeli ste za sve svoje projekte dobiti prostor, mnogi bi vam plesači mogli pozavidjeti i na sjajnom medijskom oglašavanju, a iza svega toga stoji naporan producentski rad koji, poput svih nezavisnih umjetnika, sami radite.
Da, rad je vrlo naporan. Koliko god imam tu sreću da svake godine imam podršku barem jedne dvorane u Zagrebu, uvjeti su daleko od idealnih. Na skoro svim svojim predstavama samostalno radim svu produkciju – od organizacije čistačice i autorskog tima do odnosa s medijima i marketinga. Što se tiče rezidencije, već sam treću godinu dobila veliku dvoranu u Pogonu Jedinstvo. To su vrlo praktične rezidencije jer se na tri tjedna dobije ključ u ruke, međutim dvorana Jedinstvo nema podršku u tehnici pa ozvučenje, postavljanje plesnog poda i slično moram dodatno platiti. Ako moje predstave na natječajima Ministarstva kulture ili Grada Zagreba dobiju premalo novca, moram raditi kompromise u tome kolika mi je scena, koliko imam reflektora, koliko moram platiti tehničara i tako dalje. Jako je teško izborit se za financijsku i prostornu podršku, ali znam da je i drugima teško pa se ne smijem žaliti.
Pokrenuli ste inicijativu Umjetnost dostupna svima prema kojoj gledatelji nakon odgledane predstave odlučuju koliko će platiti ulaznicu, uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo predstavom. Koja su vam dosadašnja iskustva?
Umirovljenici, invalidi, nezaposleni, studenti – svi imaju pravo na umjetnost i ako nemaju za nju novca, ne moraju se opravdavati. Ako netko smatra da ulaznica treba biti besplatna, neće ništa platiti. Polje cijene je prazno, svatko ima slobodu odlučiti koliko će za odgledanu predstavu izdvojiti novca bez ikakvih opravdanja. Iskustva s tom inicijativom su vrlo pozitivna, zato ona tako dugo i traje, a čak su se uključili i drugi kolektivi poput Bacača sjenki s Bitkom na Neretvi, a festival Perforacije je imao potpuno besplatne ulaznice. Reakcije publike su vrlo pozitivne, sviđa im se ta sloboda, sviđa im se da na osnovi cijene ne moraju odlučiti hoće li nešto doći pogledati. Umjetnost je dostupna svima, i izvedbeno i autorski, umjetnošću se mogu baviti i osobe s invaliditetom. Budući da se bavim poluapstraktnom umjetnošću i da nisam u javnosti poznata, bilo mi je teško procijeniti koliko bi koštala ulaznica za moje predstave. Iz tog razmišljanja, ali i zbog prije spomenutog socijalnog aspekta, potekla je ova inicijativa da o cijeni ulaznica odlučuje publika. Prema dosadašnjim iskustvima između deset i dvadeset posto posjetitelja ne izdvoji ništa. No, kada se to zbroji s ulaznicama koje imaju natprosječnu cijenu, primjerice osamdeset ili sto kuna, onda moja ulaznica stoji kao i ona u Zagrebačkom plesnom centru, ako se u obzir uzme povlaštena cijena za studente, umirovljenike i članove HIPP-a. Publika je sretna, ja nisam zakinuta i mislim da ova inicijativa mora ići dalje.