2017-10 Start magazin – NEW YORK Hrvatica u kreativnom umjetničkom zanosu nasred Long Islanda i u društvu velikana Roberta Wilsona

Facebookmail

http://www.startnews.hr/art/new-york-stvaranje-um-jetnosti/

NEW YORK Hrvatica u kreativnom umjetničkom zanosu nasred Long Islanda i u društvu velikana Roberta Wilsona

Vesna Mačković, multimedijalna umjetnica, autorica i suvremena plesačica, boravila je ovoga ljeta na Long Islandu, u umjetničkoj rezidenciji velikoga kazališnog redatelja Roberta Wilsona.
Ovo je njena priča…

Laku šetnju uz pristanište brodica na zapadnome Manhattanu i upijanje nježnih zraka njujorškoga sunca s kraja kolovoza stavila sam u scenarij moga zadnjeg od sedam tjedana boravka u državi New York. No, svaka redateljica zna kako su scenariji tu da bi izmakli kontroli i autorici i izvođačima, a na svekoliko zadovoljstvo publike. Samo što sam u ovoj predstavi ja bila i autorica i izvođačica i publika.
-Dobar dan, gospođice!
-Dobar dan!
-Imate li minutu?
Sunce je krenulo prema zalasku i u prelakoj odjeći žudjela sam za vestom koju nisam ponijela. Ali…
Imam minutu.
-Yes, I have a minute.

U New Yorku uvijek je dobro imati minutu, onako pri ruci, negdje držati jednu rezervnu minutu u džepu, rukavu. Čuda se dogode u minuti.
-I would like to sing you a song!
Nikad nisam vjerovala nepoznatim ljudima. Kamoli onima koji mi ulijeću pred lice usred nepoznatog grada. Kamoli onima koji me oslovljavaju s ‘miss’. Ali na Manhattanu vjeruješ upravo takvim ljudima. Višestruko potvrđeno. Pa bez puno oklijevanja odgovorim.
-OK, otpjevajte mi pjesmu!
Tamnokosi tamnooki sredovječni osobenjak zauzeo je pozu kao za solo u brodvejskom mjuziklu i mašući rukama prema nebu, drveću i suncu otpjevao nešto što je riječima govorilo o lijepom danu, suncu i trenutku koji ne možemo ne voljeti. I u finalnoj strofi potvrdio i zaključio stihovima kako je ovaj dan lijep i baš lijep i usprkos svemu lijep i eto svaka riječ je suvišna jer – je lijep.
-What do you say, miss? Do you agree?
Kako da se ne složim.
-Da, tako je lijep ovaj dan! Hvala na pjesmi!
I onda ono što se ondje zove “small talk” iliti čavrljanje. Priča mi da je umjetnik i da je za potrebe umjetničkog projekta o beskućnicima na tri mjeseca namjerno odlučio biti beskućnikom na Manhattanu. Maše mi i odlazi svom beskućničkom društvu u parkiću pored pristaništa. Ispraćam ga pogledom dok mi u glavi zvoni riječ “beskućnik” i neki smiraj me ipak obuzme jer vidim da ima dvije veste. Pa žurim svojoj bruklinskoj kući maštajući o toplijoj odjeći, a sjetivši se u nekoj ludoj struji svijesti prekooceanskog leta i informacije na avionskom digitalnom ekranu o temperaturi -52 °C na visini 11 km iznad tla.

Hrvatska umjetnica u bajci

Gladna sam. Hrana u New Yorku je bezobrazno skupa za plitki hrvatski džep. Bila je nemoguća misija pronaći štrucu kruha ispod 25 kuna. Pa sam mjesec dana preživljavala s jednim šupljim kruhom za tost i bademovim mlijekom koje je tri puta jeftinije od kruha. Dobro došli u New York.
Ta oskudica bila je drugi dio mog putovanja, prva dva tjedna nisam potrošila ni dolar, jer boravila sam u umjetničkoj rezidenciji velikog kazališnog redatelja Roberta Wilsona na sjeveru njujorškog Dugog otoka (Long Island). U konkurenciji 700 kandidata iz cijelog svijeta izabrana sam u tih 70 sretnika koji su pozvani doći u Wilsonov Watermill center kako bismo tu stvarali umjetnost i nastupali na događaju Summer Gala Benefit. Spavalo se u kućama, manjim vilama, usred bambusove šumice, a budilo uz cvrčke i ptičice. Cestom se ondje u rano jutro šetaju obitelji srna. U Centru nas u kuhinji dočekuje kuhar s Jakarte, koji je u svojoj zemlji princ i živi devet sati daleko od prvoga grada. Ni više ni manje. Hranimo se fino i zdravo prije nego se 70 rezidenata baci na zahtjevne fizičke poslove. Grade se pozornice, pili se i brusi 12 sati dnevno, slažu se scenografije, uređuju vrtovi i sadi cvijeće. Sve za ljetnu gala večer gdje nas 25 biva odabrano da nastupa s vlastitim autorskim radom. Njujorški mecene i podržavatelji umjetnosti, milijunaši i kustosi, rokeri i producenti, plaćaju ulaznice od 500 do 5000 $ da bi vidjeli kakve je nove radove i umjetnike iz cijelog svijeta Bob Wilson ovo ljeto okupio. Zatvaram program rezidenata i imam najveću pozornicu. Bajka hrvatske umjetnice u ostvarenju. Za moj nastup sagrađena je replika devastirane tvorničke hale Željezare Sisak kako bih dva sata izvodila performans inspiriran videom “Pozdrav”, nagrađenim u Hrvatskoj nagradom za suvremenu umjetnost THT @ MSU za 2015. godinu. Nabijam lažnim čekićem, žbuka otpada, u svojim mislima rušim i komunizam i kapitalizam i korupciju i činim to dva sata bez predaha. Sveopće oduševljenje. Slijedi poziv Boba Wilsona da za dva tjedna dođem natrag reprizirati svoj nastup na Discover Watermill danu, kada se većina radova rezidenata predstavlja lokalnoj publici, ovaj put besplatno. Socijalna osviještenost Boba Wilsona nakon kulture dijeljenja bogatstva u elitnim milijunaškim krugovima nešto je nažalost nezamislivo u Hrvatskoj. Nemamo mi takve milijunaše koji bi znali izgovoriti termin “dijeljenje bogatstva”.
Summer Gala posjetilo je 1400 osoba i, što kroz ulaznice što kroz aukciju umjetnina, oko dva milijuna dolara za idućih godinu dana rezidentnog centra i sljedećih 70 rezidenata koji će biti odabrani na javnom natječaju. Dva tjedna kasnije Discover Watermill dan posjetilo je 1300 osoba i besplatno uživalo u trosatnom programu i nastupima rezidenata. Krug je zatvoren. Svi sretni.

New York, kužimo se!

Nakon umjetničke rezidencije mjesec dana boravim u Brooklynu i gotovo svakodnevno obilazim Manhattan, Bronx, Queens, Governor’s island, Roseevelt’s island. Snimam kadrove za dokumentarni film. Izvodim performanse ispred Trumpova nebodera, Muzeja američkih Indijanaca, Njujorške burze… Ispred Muzeja voštanih figura Madam Tussaud izvodim performans “Voštana figura hrvatske umjetnice u New Yorku” i privlačim više selfie-turista nego voštanom glavom i bradom slavni komičar Robin Williams, pokoj mu u duši. Umara mi se um opkoljen vašarom svjetlosnih reklama Times Squarea gdje na jednom ekranu klizi vijest o Sjevernoj Koreji i ispaljenim nuklearnim raketama dok se tisuću ljudi slika sa Supermanima i Batmanima ispod istih tih ekrana. Šetam Central Parkom, smijem se vjevericama i pitam se je li taj park samo izlog za nebodere ili ga se s njegovom savršeno pokošenom travom ipak može nazvati prirodom koja se prostire kroz čak 110 njujorških ulica. Stavljam u primozak ideju ako mi se s umjetnošću omakne u životu da dođem ovdje voziti turiste u trokolici, za 20 kuna po minuti po osobi. Zaljubljujem se u smrdljive podzemne postaje dok na šestoj razini ispod grada gledam prijelaz s platforme u vagon, širok jedva pet centimetara. Invalidska pristupačnost o kojoj bi zagrebački ZET mogao štošta naučiti. Provodim sate u muzejima, ciljano u dane kad je cijena ulaznica “plati koliko želiš” i držim čvrsto u ruci te ulaznice misleći na inicijativu “Umjetnost dostupna svima”, koju već nekoliko godina primjenjujem na svojim predstavama u Hrvatskoj, a prema kojoj ulaznice imaju prazno polje cijene da bi posjetitelji mojih predstava pri izlasku uzeli olovku i samostalno, već prema svome životnom standardu i zadovoljstvu predstavom, upisali cijenu koju žele i mogu platiti.
Zbogom, New York! Dobro se razumijemo. Vidimo se iduće ljeto.