Libela – Stephanie Stelko: Predrasude i diskriminacija: ‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

Facebookmail

2016-06-28-libela-njih-dvije-kritika-stephanie-stelko

http://www.libela.org/vijesti/7697-njih-dvije-igra-tijelima-i-stereotipima/

 STEPHANIE STELKO:

PREDRASUDE I DISKRIMINACIJA

‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

Njih dvije pojavile su se na sceni tek nakon minuta mraka. Prije toga, u potpunome mraku, upoznale su gledatelje s osnovnim informacijama o sebi. Jelena je visoka, svijetle kose i očiju, fakultetski je obrazovana, stanuje s partnerom, ima kućnog ljubimca i nestalna primanja. Vesnaje niža, tamnije kose i smeđih očiju, fakultetski obrazovana, stanuje sama, s kućnim ljubimcem i živi od invalidnine.

“Njih dvije” – predstava Jelene Mesar i Vesne Mačković – problematizira stereotipe, predrasude i diskriminaciju, posebice one koji izviru iz tzv. pozitivnih misaonih koncepata, te propituju može li se “punim aktiviranjem procesa mišljenja deaktivirati mehanizam stereotipa”, navedeno je u najavi predstave, koja je premijerno održana u Teatru &TD u subotu 18. lipnja i nedjelju 19. lipnja 2016.

Iako neki monolozi i dijalozi u predstavi izravno govore o stereotipima – uključujući kratko predavanje iz socijalne psihologije koje Jelena održi publici – najmoćniji simboli na sceni upravo su njihova dva tijela: stereotipno lijepo žensko tijelo i stereotipno slabo tijelo žene s invaliditetom. Cjelokupna predstava ovisi o njihovim tijelima i bez njihovih tijela nikako ne bi uspjela prenijeti željenu poruku. Tijela su u središtu pažnje, tijela su izložena, kreču se, oči publike intenzivno su uprte u njih. Njihova su dva tijela kontrastna i to im daje dodatnu simboličku snagu.

Osim poigravanja mrakom i tijelima, zvuk je vrlo važna stavka predstave – odnosno njegova odsutnost. Efekt tišine nažalost je bio narušen zbog održavanja drugog, vrlo bučnog događaja na prostoru Studentskog centra.

Uz vizualnu komponentu, dakle izloženost tijela, njihove pokrete i plesne korake, te tišinu koja je trebala biti prodorna, idući simbolički snažan moment u predstavi je ironija. Ironija, koja na trenutke namjerno graniči sa suludošću, provlači se kroz cijelu predstavu, od predstavljanja na mračnoj pozornici do skupljanja plastičnog leda koji je hladan, ali se ne topi, te kulminira u Jeleninu monologu “Voljela bih da sam lijepa“:

Voljela bih

Jako

Da sam

Lijepa (…)

Da se ljudi smiješe

Da mi daju besplatne stvari (…)

Da se zaljubljuju u mene

Da se napaljuju na mene (…)

Da se smiju na sve moje šale (…)

Da mi uvije natoče benzin na pumpi

Da me časte (…)

Da me slušaju (…)

Da me puste kad sam kriva (…)

Da se srame svog izgleda zbog mog izgleda

Da maštaju da budu ja

Da maštaju da budu samnom (…)

Da misle da sam malo ili puno glupa (…)

Da misle da nisam neka prijetnja

Da ne traže od mene puno (…)

Da lažu da su bili sa mnom

Da me ogovaraju da sam kurva, (…) da se seksam za uloge

Da me smatraju uspješnom (…)

Da mi govore da imam lijepe ruke (…)

Njih dvije poigravaju se time koliko ih njihova tijela – oba tijela – čine ranjivima i snažnima u isto vrijeme. Svojim tijelima i svojim djelima, one mogu mijenjati stvarnost oko sebe, otvarati brojna vrata, ali im isto tako njihova tijela, najvećim dijelom zbog stereotipa koje drugi imaju o njima, mogu predstavljati prepreku.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *