Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice
(Zarez, broj 381., 10.4.2014.)
Magnolija (ili prkos)
Vrlo jaku motivaciju izvedbe ovih nam je dana ponudila predstava, bolje rečeno tridesetpetominutni procesnirad pod nazivom Magnolija (ili prkos), kojisuradnički potpisuju Iva Nerina Sibila, Vesna Mačković i Silvia Marchig. Ovdje pratimo susret, nipošto ne klasični duet, dva različito kapacitirana tijela: jednog vrhunske plesačice suvremenog plesa i balerine Silivije Marchig i drugog, također vrhunski obilježenog borbom s invaliditetom, koje se izvedbi pred gledateljima otvara iz duboke potrebe propitivanja svog mjesta u cijelom kinetičkom sustavu današnje fizičke estrade. To “drugačije funkcionalno” tijelo Vesne Mačković u drugom dijelu predstave dijelis publikom svoje koreografske vizije i potrebe. Jedna od njih je san o željezničkoj stanici, gdje se brzi vlakovi i putnici koji jure u različitim smjerovima mimoilaze s tijelom koje nikamo ne može odjuriti i ne može se uključiti u općislet hektičnosti, alistoji na stanici zagledano u beskrajne mogućnosti odlazaka i dolazaka. Silvia Marchig odgovara Vesni Mačković citatom iz Deleuzea, o tome da je dosta binarnog mišljenja, dosta je suprotstavljanja “zdravih i bolesnih”, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa. I zbilja, koreografija koja počinje kao nizanje “samopredstavljačkih” sola vremenom prerasta u vrlo potresnu studiju ljudskih ruku, rastvorenih (Marchig) i čvornatih, zgrčenih dlanova (Mačković), čija je koordinacija onoliko nepravilna i onoliko savršeno točna koliko su to i kompozicije latica posvema neumjerenih magnolija. U ovoj predstavi Marchig nije “asistentica” Mačković. Naprotiv, svako tijelo brine za sebe isvako tijelo bira svoju muku, odnosno svoj rad s unutarnjim i socijalnim preprekama. Čak bih rekla da je naglašenija samostalnost tijela i u toj samostalnosti namjerna kriza “koherencije”, u korist istraživanja dvije vrlo različite zone nonkonformističkih impulsa. Marchig istražuje pokret bez čvrstih vektora, gotovo olujno vođen (vitlan) prostorom, a izazivan dugim zadržavanjem daha i zatim njegovim naglim otpuštanjem, kao i težinu evokacije sinkronog kretanja, odnosno poziva i čekanja da s Vesnom Mačković uđe u ritmičko zajedništvo sudisanja. Mačković afirmira ples kao imaginacijsku zonu, u kojoj je dovoljno dozvolitisi moment igre da bi i izvođačica i publika bili uvučeni u koreografsku etidu, dodatno radeći i na maski(realiziranoj prekrivanjem lica bjelinom kreme) i na kostimu (suknja prljavoružičaste boje čije ogrtanje i zavezivanje predstavlja vidljivi napor). Ispada da i Marchig i Mačković na sceni žele transformaciju: Marchig prvenstveno unutarnju, Mačković u prvom redu izvanjsku.
Autorice i njihovi “viškovi”
Iako je Magnolija službeno potpisana kao “suautorstvo i izvedba Vesne Mačković i Silivije Marchig, uz umjetničko vodstvo Ive Nerine Sibile”, rad na sceni ne ostavlja sumnje u to da je svaka instanca kreativnog odlučivanja ovdje vrednovana upravo kroz prizmu autorstva. I u razgovoru s publikom nakon izvedbe također je jasno da imperativ čitavog procesa bio istražiti pojedinačne glasove, pogotovo različite dimenzije njihove tegobne virtuoznosti. Jer svako je majstorstvo jednako tako hendikepirajuće koliko je to ifizička bolest. Zbog toga u mnogim zemljama svijeta u rubriku “djece s
posebnim potrebama” ulaze i oni čije je usvajanje znanja zbog nečega usporeno, ali i oni kod kojih je usvajanje znanja izrazito ubrzano. Obje grupe u socijalnim državama dobivaju pratitelje nastave da ne bi potpuno ispale iz takozvanog “korektivnog prosjeka”. U istom duhu, imajmo na umu da je baletno tijelo
posve jednako ekscentrično koliko su to i tijela s vidljivim invaliditetom. Štoviše, baletno tijelo je i politički često prognano isključivo u zonu nostalgije i imperijalističke zabave, što mu doduše osigurava specifičnu vrstu komercijalne vidljivosti, ali ne i dijalošku vezu s praksama i publikama suvremene umjetnosti. Zbog toga spoj Silvije Marchig i Vesne Mačković na sceni veoma produktivan i na različite načine međusobno oplemenjujući. Njihova razlika nije ni očekivano iskustvena, nitisamo politička. Zajedno s umjetnicom Juliet Robson, mogli bismo je prije nazvati paralelnim “podrivanjem arhitektonike standardizacije tijela”, kao i prevrednovanjem intenziteta scenskog fizisa u korist povećavanja složenosti i nijansiranosti onoga što uopće smatramo
elaboriranim plesnim materijalom. Ali to je samo jedan (uski) interpretativni okvir. Osobno, ovu predstavu ne mogu reducirati na ovu ili onu vrstu kritike ili programa integracije. Daleko mi je važniji neverbalni od verbalnog dijela, jer se u čistoplesnom izričaju kod obje autorice pojavljuje unutarnja tjeskoba različitih afektivnih i identifikacijskih viškova – zanimljivo je koliko ih različito razrješuju (Mačković – lirski vedrom igrom, Marchig – mnogo mračnijim pristankom da tijelo prođe kroz svojevrsni “vihor” dekompozicije). U verbalnoj ifilmskoj zoni izvedbe, doduše, imam problem s uspoređivanjem scenskog materijala izvođačica i legendarnog japanskog performera Kazuoa Ohnoa (citat iz Ohnoove predstave Mother završava izvedbu). Naravno da je butoh također odrediv kao zona u kojoj je čudovišno/katastrofalno/ranjeno izjednačeno s najpročišćenijim izrazom i na svoj način onda čak i estetički zavodljivim sadržajem, ali nisam sigurna da je Magnoliji(kao lucidno imenovanoj vrsti prkosa u naslovu predstave) potrebna tako eksplicitna usporedba, niti da joj je uopće potrebna sprega s tehničkim aspektom buthoa kao vizualnog citata, bez dubljeg odnosa u ovu kompleksnu umjetničku formu. Marchig i Mačković stvaraju kontekst intimnosti izloženih tijela koji se čini daleko važnijim od citata nekih drugih epoha i njihovih ekspresivnih vrhunaca. Općenito mise čini da je You Tube doveo do toga da praktičkisvaka predstava ima na sceni previše neprorađenih i nedovoljno motiviranih citata, kojima je jedina svrha zaobićirazličite stupnjeve artikulacije koje nam duguju sami umjetnici.
Tragovi
Nakon predstave Izvođačice gotovo se ne mogu sjetiti nijednog njezinog markantnijeg momenta. Izvedba prolazi opušteno, tu i tamo popraćeno smijehom, sa srdačnim aplauzom na završetku izvedbe. Njezina je lepršava intoniranost pomalo bliska cabaretu, u kojem izvođačice znaju da ne smiju uznemiravati gledatelje previše zahtjevnim pitanjima (dapače, stručnu će terminologiju citirati na način humorne dosjetke), ali zato ih smiju diskretno zavoditi lijepim haljinama. Magnolija nipošto ne teče opušteno, premda je jedan od ponovljenih glazbenih citata kabaretska glazba. Tijela Vesne Mačković i Silvije Marchig na sceni zahtijevaju od nas tišinu koja nema veze s diskretnom ironijom zabavljačke glazbe koja teče u pozadini. Nakon toplog pljeska i završnog naklona, publika Magnolije ne žuri izaći. Desetak lica ostaje sjediti na mjestu (na podu), iako je svima jasno da je program gotov. Glasovi gledatelja polako se is interesom
pridružuju razgovoru o predstavi. I nakon napuštanja Bijele dvorane Zagrebačkog plesnog centra, momenti Magnolije nastavljaju me pratiti. Prvenstveno gotovo dječje razoružavajuća otvorenost, pa i “nevoljkost”, ali istodobno istrastvenost oba ženska lica. Zatim razmišljanje o tome što znači bačenost u izvedbu. Očito postoji jedan socijalni prag nakon kojega smo doslovce survani u izvedbu. Ili u nju “padamo”, kao u provaliju (rupu iz Alise u zemlji čudesa). Ali nikako ne ulazimo na način “Kuc, kuc, evo me, ja bih sad malo izvodila, izvolite, uđite”. Izvedba počinje daleko nakon i daleko izvan zone udobnosti i dopadljivosti, u momentu pada/rizika.
Je li to ujedno i definicija autorstva?
Postoji prag čiji prelazak duboko uznemirava i mene (autoricu) i čitatelja/gledatelja? Svakako postoji osjetljivost za prijestup, kao iravnodušnost prema mogućnosti izazivanja postojećih pravila igre. Drugo je pitanje želimo li izdržati turbulencije nepoznatog sadržaja, hvatanje zraka u nedostatku oslonca i trganje vlastitih kandžica s posljednjeg poznatog praga. Evo što je rekla Alisa, naša učiteljica: Bome! Poslije ovakvog pada kao što je ovaj, neće mi biti ništa kad se skotrljam niz stube!