http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1857
PDF: 2015-23-12 Plesna scena – Fantazmagorija o neobičnima
FANTAZMAGORIJA O NEOBIČNIMA
Plesni kolektiv D_LC, Zagreb: Dim i ogledala, autorice Vesna Mačković i Maja Drobac
Predstava Dim i ogledala Vesne Mačković i Maje Drobac već u naslovu navodi na činjenicu da u njoj glavnu ulogu imaju scenografija i rekviziti, odnosno kompletan vizualni okoliš snažne simbolike. Specifična estetika proizašla je iz nadahnuća serijom fotografija Maria Grobenskog From the House where Nobody Lives i radom redatelja Tima Burtona. Predstava tako svoj uspjeh uvelike duguje scenografu Denisu Rubiniću, kostimografkinji Diani Mihalić, a posebno oblikovatelju svjetla Marinu Frankoli, čiji angažman prerasta u onaj izvođača na sceni. Premijerom 12. i izvedbama 13. i 14. studenoga predstava se, premda slučajno, prigodno uklopila u simboliku petka trinaestog, sa svojom makabrističko-fantazmagoričnom atmosferom. Scena je mračna i mistična, a izvođači su na granici između duha i tijela, sna i jave, udvostručeni u plesu sa sjenama i refleksijama. I dva velika pokretna ogledala dio su koreografije.
Središnju ulogu ima Vesna Mačković, izvođačica s tjelesnim invaliditetom koja kao i u dosadašnjim autorskim suradnjama, progovara o vlastitome identitetu drukčije, zapravo neobične i jedinstvene (baš kao što su to i likovi u Burtonovim filmovima – Edward Škaroruki, Willy Wonka, Lydia, Vincent…). U ovom se slučaju, koristeći poetikufantasyja, na klasičniji i izravniji način od prethodniih radova tematizira pitanje inkluzije. Zadubljena u kreativni svijet stvaranja u osami, izolirana među bezličnim krpenim lutkama, glazbalom i notama koje ispisuje po ogledalima, nju neprestano opsjedaju crni anđeli Maja Drobac i već spomenuti Marino Frankola. Ometaju je manipuliranjem svjetlom i scenografijom, pritom neprestano grickajući jabuke.
Ključan je odnos Vesne Mačković i Maje Drobac. Dok je prva neprestano na granici snažne i fragilne, stabilne i nesigurne, druga vrckasto i samouvjereno, preciznim i širokim zauzimanjem prostora, u simetričnim pozama prkosi gravitaciji. Taj je njihov odnos još zanimljiviji ako znamo da je Maja Drobac sveobuhvatno educirana plesačica jednako u zapadnjačkim, kao i istočnjačkim plesnim idiomima. Njihova prvotna različitost i fizička udaljenost, posebno u trenutku kada Drobac u dnu scene izvodi plesne akrobacije, a Mačković sjedi tik pred publikom s jednom od svojih krpenih lutaka, ukida se na samome kraju predstave kada Maja i Vesni stavlja krila, te nastavljaju ovaj put zajedno plesati.
Dok je u nekim dijelovima osim puke funkcionalnosti oblikovatelja rasvjete, Marino Frankola doista zaigrao svoju ulogu ravnopravnog izvođača, u drugom je dijelu predstave djelovao kao suvišak s kojim autorice kao da nisu znale što bi. Tekst ponekad čitan u podlozi, koji se uz snažan vizualni okoliš i scenski pokret čini suvišnim, često je, zbog zvučnih efekata, i prilično nerazumljiv. Princip plaćanja ulaznica na temelju mogućnosti i zadovoljstva viđenim, kojeg je Vesna Mačković prakticirala i ranije, premda u temelju vrijedan, nije potpuno dosljedan jer je predstava prethodno već financirana javnim novcem kroz Ministartsvo i Grad, o čemu gledatelji nisu mogli izravno odlučivati.© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2015.