INTERVJU: Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti

Facebookmail

Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti   tportal.hr

http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/369021/Jos-nismo-osvijestili-sto-mozemo-i-cime-se-trebamo-baviti.html

INTERVJU: VESNA MAČKOVIĆ
Još nismo osvijestili što možemo i čime se trebamo baviti

Da život s invaliditetom ne mora biti preprekom za bavljenje izvedbenim umjetnostima i praksama, svjedoči plesna entuzijastkinja Vesna Mačković. Nakon nekoliko angažmana u predstavama suvremenog plesa, kao izvođačica i autorica nastupa u predstavi ‘Intenziteti’ koja će premijeru doživjeti 18. veljače u Pogonu Jedinstvo. S našom sugovornicom razgovaramo o tome i ostalim temama vezanima za bavljenje umjetnošću osoba s invaliditetom

Što je potaklo Vaše zanimanje za suvremeni ples? Kako ste dospjeli na radionice kolektiva IMRC-a (Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta) u Zagrebačkom plesnom centru?

Oduvijek su me privlačile izvedbene umjetnosti. Za razliku od slikarstva ili pisanja koji podrazumijevaju samotnjački proces stvaranja, uvijek mi je bilo intrigantno proučavati glumce i plesače koji jednako izražajni bivaju dok su oči publike uživo uperene u njih. Privlačan mi je taj osjećaj žive umjetnosti. One koja na neki način u svakoj izvedbi nastaje iznova. Suvremeni ples me u tom smislu puno više počeo zanimati kad sam shvatila koliko više intimnosti i ekspresionizma nudi izvođaču, autoru u odnosu na klasično dramsko kazalište.
U vrijeme kad sam na Filozofskom fakultetu kod prof. Mire Muhoberac otkrivala sklonost pisanju vlastitih dramskih tekstova naišla sam na prezentacijsku izvedbu IMRC-a u Zagrebačkom plesnom centru.

Ta prezentacija pokazala je koreografski rad s osobama u invalidskim kolicima. Već sam neko vrijeme imala u glavi ideju, želju, da osmislim plesnu predstavu s osobama u kolicima, ali nisam znala za postojanje takvih izvođača kod nas. Oduševilo me vidjeti u IMRC-u usred Zagreba ekipu za potencijalno ostvarenje mojih ideja. Pristupila sam voditeljici Ivi Nerini Sibili s idejom te je uslijedilo jedno ljeto ispunjeno gutanjem plesne lektire kao što su Kazuo Ohno i Pina Bausch. Upijanje plesnih poetika koje minimalnim pokretom ostvaruju snažan ples misli, ideja, emocija. Kroz jesenske radionice u organizaciji IMRC-a i također Studentskog centra koje osvještavaju tijelo, ali i glas kao izvedbeni instrument shvatila sam da se odlično osjećam i kao izvođačica, a ne samo kao autorica.

Kolektiv IMRC promiče ideju da ples i pokret nisu uvjetovani određenom tjelesnom datošću, već da tjelesni izraz, iskustvo zajedničkog plesnog kretanja, kao i istraživanje izvedbenih potencijala pokreta i plesa, pripada svima. Zašto je takav postulat još uvijek neiskušan na domaćoj plesnoj i izvedbenoj sceni? Zašto nemamo inkluzivno glumište, kazališnu, filmsku ili plesnu scenu?

S pojavom IMRC-a više nemamo pravo reći da kod nas suvremeni ples pripada samo potpuno pokretnim tijelima. Osvještavanje koje je bilo potrebno učiniti dvostruko je. IMRC osvještava istovremeno publiku i izvođače. Publika kroz izvedbe IMRC-a uči gledati suvremeni ples kao umjetnički sadržaj neovisno o tijelu koje ga izvodi. Izvođači, kako oni s invaliditetom tako i oni bez, uče o područjima izražavanja s vlastitim teže pokretnim tijelima, ali i kroz kontakt improvizacije u kojima se susreću različito pokretna tijela.
Mislim da je naša plesna scena i izvan IMRC-a vrlo inkluzivna. Gotovo da mi se nije dogodilo da me na plesnim radionicama raznih umjetničkih organizacija odbiju zbog invalidnosti. Vježbe se uz zajedničku suradnju voditelja i polaznika mogu prilagoditi i teže pokretnoj osobi u velikom broju slučajeva.

Što se tiče inkluzivnog glumišta to smatram jednom bolnom točkom naše nacionalne scene. Pitanje koje si kao gledateljica postavljam je kako to da imamo kazalište slijepih, najstarije na svijetu, a njihove glumce ne vidimo u postavama HNK-a, Gavelle i drugih najvećih hrvatskih dramskih kuća. Nisu dovoljno dobri ili klasična kazališta ne znaju što bi s takvim glumcima?

U jednom ste razgovoru kazali da je izraz ‘inkluzivni/integrirani ples’ pomalo nepotreban. Možete li objasniti zašto? Kakva su Vaša iskustva plesa na radionicama koje nisu eksplicitno tako određene?

Inkluzivnost kao definicija nekog plesnog kolektiva u idealnom bi svijetu bila suvišna. Rekla bih da smo kao ljudska vrsta još uvijek nedovoljno samosvjesni, neosviješteni po pitanju toga što možemo, čime se trebamo baviti u životu. Kao što čuđenje ili divljenje izaziva slikar koji slika ustima, slično je neočekivano da se osoba u kolicima bavi plesom. Dok je svijet takav, dotle su nam potrebni inkluzivni kolektivi i inkluzivne radionice. Osviješteni ljudi otići će na bilo koju, zvala se ona inkluzivna ili ne.

Ima li kod nas ili negdje u regiji profesionalnih plesača s invaliditetom? Koliko su institucije i plesna pedagogija u nas otvoreni za osobe s invaliditetom?

Mislim da kod nas još nema kritične mase zainteresiranih plesača s invaliditetom koji bi potakli naše dramske i plesne akademije da se otvore izvođačima s invaliditetom. Nadam se da će s godinama upravo IMRC biti ishodište iz kojeg bi s vremenom izašli plesači ili plesni autori s invaliditetom koje naše akademije i umjetničke organizacije neće moći ignorirati. Tek kad nam se dogodi neki naš Raimund Hoghe (njemački koreograf i izvođač koji je dobitnik nagrada za najboljeg plesača i autora u konkurenciji s plesačima bez invaliditeta), počet će pravo osvještavanje umjetničkih institucija.

Što Vam je donio rad s plesnom pedagoginjom Ivom Nerinom Sibilom i Silvijom Marchig na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’? U toj predstavu Silvia Marchig Vam u jednom trenutku odgovara citatom Gilesa Deleuzea, o tome da je ‘dosta binarnog mišljenja’, dosta je suprotstavljanja ‘zdravih i bolesnih’, idemo se maknuti od toga da svuda postoje samo jedan zid i jedna rupa’. Kako mijenjati spomenutu binarnost u svijesti ljudi?

Rad na predstavi ‘Magnolija (ili prkos)’ bilo mi je iskustvo koje mogu vrednovati kao više radionica zgusnutih u jedan proces. Učila sam čitati sebe kroz plesnu improvizaciju, vježbala razne mogućnosti kontakt-improvizacije u duetu sa Silvijom, upijala od Nerine kako koreografski rješavati dane improvizacijske sadržaje. Da, tijekom rada na ‘Magnoliji (ili prkos)’ odmakle smo se od binarnog mišljenja najviše time što predstavu nismo gradile na tome da potpuno pokretna plesačica, dakle Silvija Marchig bude moja asistentica u izvedbi, da mi pomaže ili da me podržava fizički. Izražavale smo svaka sebe bez težnje da postanemo slične u izričaju. Upravo tim našim odmakom od binarnog shvaćanja nas samih u izvedbi vjerujem da smo pomakle i binarne poglede u svijesti publike. Nadam se.

Posljednjih godina ostvarili ste cijeli niz suradnji s nekima od najzanimljivijih domaćih kolektiva poput LeZbora, Montažstroja, IMRC-a. Koje ste vlastite i vanjske/društvene prepreke morali dekonstruirati da biste se ostvarili kao plesačica i izvođačica?

U navedenim kolektivima zaista nije bilo nikakvih prepreka. Dapače, to su kolektivi koji grle i promiču različitost. Blokada je postojala u mom umu kojem nije bila poznata ideja plesa mogućeg neovisno o pokretljivosti tijela. Kada su Iva Nerina i IMRC uklonili tu blokadu, dalje je put bio jasan.

Zahvaljujući Vašoj preporuci, nedavno sam pročitala zanimljiv tekst na Guardianu vezan za filmski biznis i glumca Eddieja Redmaynea koji u filmu ‘Teorija svega’ glumi Stephena Hawkinga. Christopper Shin, dramatičar s amputiranom nogom, objasnio je zašto gledanje kako glumačke zvijezde tumače uloge osoba s invaliditetom toliko intrigira širu publiku izjavivši kako je riječ o specifičnom strahu i mučnini kojim se tako transcendiraju u nešto oslobađajuće i katarzično te da iste uloge igraju izvođači sa stvarnim invaliditetom, filmska industrija ne bi bila tako zainteresirana za filmove posvećene takvim temama. Što mislite o tome?

Šira je publika vrlo osjetljiva biljčica. Ljudi ne vole biti uznemireni gledajući film ili predstavu. Ili vole poslije uznemiravanja barem biti utješeni. Istina boli, smeta. Za suočavanja se nema volje, vremena. Suočavanja, osvještavanja kroz gledanje filma ili predstave zahtijevaju intelektualni napor koji ljudi danas iscrpe u borbi sa svojim svakodnevnim rutinama, problemima, preživljavanjima.

Kad dođu u kino ili kazalište, žele se odmoriti, utješiti, nasmijati, zabaviti. Zato Hollywood u invalidska kolica stavlja glumce koji se na dodjeli nagrada ili u medijskim pojavljivanjima prešetavaju nasmijani. Preporučujem španjolski film ‘I ja, također’ (Yo, tambien) koji je režirao i u kojem glumi osobu s Downovim sindromom Antonio Naharro, u stvarnom životu i sam downovac. Vrlo iskreno oslikava kroz ljubavne, prijateljske i radne odnose blokade koje mogu imati i najinteligentniji ljudi prema ‘različitima’.

Čime se još bavite pored plesa i pjevanja?

Osim pisanja, istražujem i glumu. Trenutačno sam dio ekipe Bacača sjenki odnosno njihovog projekta ‘Brujanje grada’ u kojem kroz zabavnu interaktivnu predstavu s publikom istražujemo gradske lokacije i mičemo sjene, bacamo svjetlo, a sve kroz satiru, komiku, pjesmu koje prevlačimo preko dokumentarnih sadržaja.

Kako biste najavili novu predstavu ‘Intenziteti’ na kojoj već neko vrijeme radite s Vedranom Hlebom kao dramaturgom i redateljem i autorima glazbe Alenom i Nenadom Sinkauzom?

U predstavi ‘Intenziteti’ prikazujemo intenzitete izražavanja kroz fizički ograničeno izvedbeno tijelo koje želi biti plesno. To je moj prvi izvedbeni solo u kojem koristeći glas, glazbu, svjetlo i riječi proširujem doseg mog tijela plešući ovim ekstenzijama daleko van njegova ruba. Projekt je vrlo inspirativan za cijeli autorski tim i nadamo se da će privući publiku željnu novih pogleda na izvedbenost i ples. Premijera i reprize su u Pogonu Jedinstvo od 18. do 20. veljače. Onima koji bi je htjeli pogledati bit će zanimljiva informacija da ulaznice nemaju cijenu. Cijenu određuje svaki posjetitelj za sebe nakon odgledane predstave uzimajući u obzir svoj životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom. Ulaznice se samo rezerviraju putem ulaznice@vesnamackovic.com.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *