IMRC: Magnolija (ili prkos)

Facebookmail

2014-05-31 IMRC Magnolija (ili prkos) 21

Izvedbe:

Premijera: 31.5.2014., Zagreb, Zagrebački plesni centar
4.6.2014. Rijeka, Filodrammatica
26.2.2015., Atena, Grčka, Onasis culture centre (Unlimited access festival)
18.10.2105. Zagreb, Zagrebački plesni centar, mini festival ‘Inkluzivne scene’
26.3.2016. Rijeka, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, festival ‘Inkluzivne scene’

Koncept i koreografija: Iva Nerina Sibila u suradnji s Vesnom Mačković i Silvijom Marchig
Izvode: Vesna Mačković, Silvija Marchig

Duet Magnolija (ili prkos) prvi je cjelovečernji rad IMRC kolektiva. Ishodište su tekstualni i likovni nacrti Vesne Mačković za imaginarnu predstavu Nepokretne. Teme pokreta i statike, ekstatičnog plesa i prisilnog mirovanja, kao i transponiranje tih kategorija u zone intimne memorije, tjelesne imaginacije i transgresije identiteta, izvođačice razvijaju u svojim autonomnim zonama. Onim emocionalnim kao i onim tjelesnim, spajajući se na kraju u zajedničko tijelo prepoznavanja i podrške.

Iz medija

Nataša Govedić: Granica izvođačice i autorice (Zarez, broj 381., 10.4.2014.)

Maja Đurinović: Kako razlikovati plesače od plesa, PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.

Povezani sadržaji

Skice iz bilježnice za brainstorming

skice-magnolija-ili-prkos-003 skice-magnolija-ili-prkos-004 skice-magnolija-ili-prkos-002

Pogledom kroz gledatelje probija tunel,
Nerina kaže “mačem kroz publiku”.
Ali nije, tunel je tek tunel.
Ako se netko boji mraka
i svjetlosti na kraju puta
to ne može biti njen problem.

Visi joj ruka kao klatno,
neka gledaju, neka misle, neka osjete,
zato su valjda došli.
Pa nije ovo cirkus
da samo smiju se i uzdišu
i aplaudiraju
dok majmunica gubi i lovi,
lovi i gubi svoju jabuku.

Poetska proza u refleksiji na proces stvaranja predstave “Magnolija (ili prkos) – prvi put objavljeno u časopisu “Kretanja” (#22)

PDF: kretanja-22-str-42-47

Posveta plesnoj introspekciji
Vesna Mačković

Moj život provodim ljubeći samoću. U psihologiji, umjetnosti i drugdje toj ljubavi su nadjenuli ime – zovu ju introspekcijom.

Svaki dan zdrava doza samoće. Svaki dan uranjanje u vlastiti um i emocije. Bolno ili slatko – ovisno o danu. Da bi ostatak dana, onaj van introspekcije, mogao biti posvećen pisanoj riječi, boji, zvuku, pokretu.

Introspekcija, suprotna od izvanjskog promatranja, prečesto me zavara. Uspijeva me redovno i bezgrešno uvjeriti da posjedujem znanje o tome tko sam, što stvaram i kako.

Magnolija (ili prkos) naučila me preispitivati moju samoću, introspekcijsku umišljenost i bahatost. Slijepo uvjerenje koje je u meni urezano kao neki postulat da onoga trena kad posegnuvši za umjetničkim alatom (olovkom, kistom, zvukom, korakom) sklopim oči, znam i mogu – sve.

 Hranjena poezijom Marine Gynt, videima Kazuoa Ohnoa i brojnim olujama misli s Nerinom i Silvijom, izlasci u improvizacijsku introspekciju svake sljedeće probe bili su sve otvorenijih očiju. Nakon tjedana rada, olovku i kist sam pospremila, s introspekcijom sklopila pakt da pozornicom hoda, pleše, pušta glas moje izvođačko tijelo potpuno otvorenih očiju. Pisala sam stopalima, slikala cijelim tijelom. Vraćavši se redovno samoj sebi, osvrćući se na dan, tjedan ili mjesec ispunjen radom, shvatila sam da novo lice introspekcije ne gasi njenu snagu. Ne gasi ju u meni i ne gasi ju u mom kreativnom izričaju. Zadiranje u sebe, u ono što mi pokret znači, u ono kamo me Kazuo, magnolija, prkos vode, to otvaranje svih mojih očiju pa na kraju i onih koje fizički vide, donijelo je samo pojačanje mojeg povjerenja. Introspektivno sam grabila sve dublje i sve šire i bacala van sve više. Kapci, dignuti ili spušteni, bilo je gotovo svejedno.

 Poseban ushit, punjenje, donosile su spoznaje da ulazimo, u nekim sinhroniziranim ritmovima, Silvia i ja, svaka u sebe. No ona je u projekt ušla otvorenih očiju, a ja sam to tek učila.

 Pitala sam se može li kreativna, umjetnička introspekcija biti preduboka. U strahu da postane preosobna postavljala sam znak STOP na neke pokrete, neke motive, neke poglede u publiku. Kad bih se opustila u improvizaciji jer mi je vrijeme na probi to dopuštalo, jer nas je zanimalo što prepuštanje neiskusnog plesnog tijela može iznijeti prema van, dogodilo se nešto što naivno nisam predvidjela kao očekivano. Improspekcija zarinuvši preduboko, uvjetovala je pucanje po nekim unutarnjim kamenim zidovima koje inače ne bih u sebi ugledala još predugo, ako ikad. Srećom, nekakva prirodna sklonost glumstvenosti učinila je da svaka suza, smijeh, riječ i pjesma koji su izašli iz mene, budu kontekstualizirane i ubačene unutar sekvence pokreta. Ponavljanjem i uvježbavanjem takvih sekvenci nastale su neke plesne slike koje ću zauvijek zapamtiti kao samorođene, nenaučene.

 Iznova i iznova tražila sam istinitost u riječima Kazuoa Ohna koje sam “prepisala” iz dokumentarca Piercing the Mask: “Ako tehnika dolazi kao primarna u plesu, zašto bismo se trudili plesati? Ne ovisimo o tehnici kako bismo živjeli. Dapače, ja osobno sam iskusio da što više tehnika se koristi, to više one guraju postrance ono što je ključno. … Pokušavam ignorirati tehnike i strukture i usredotočiti se na duhovno. To pokušavam postići u mom plesu. … Što možete poučiti? Umjetnost ne, to je nemoguće. Suprotno općem stavu, umjetnost ne može biti poučavana. Vjerujem da djelo dolazi prirodno iz ljudskog bića kao što jedno ljudsko biće dolazi iz drugog.”

 Držale su me ove riječi dugo. Otprilike do prve probe bez Silvie. Radile smo na izabranim sekvencama koje su vođene Kazuovim stavovima o tehnici prirodno izašle iz mog dotad neplesnog ljudskog bića i tražile u njima prostore za strukturirane sekvence pokreta. Ostala sam pri mišljenju da moje tijelo ne može usvojiti plesne tehnike, može ih ili nanovo izmisliti, za što je potrebno još puno rada, učenja, plesnog samootkrivanja, ili se može uhvatiti strukturiranja onog što ima prirodno u sebi. I tako sam se našla na pola puta od prirodno ispoljive umjetnosti do suhe tehnike. Preklapanja tih dvaju krajnosti u strukturi činila su kompromis između plesa za samu sebe i plesa za tehnički stručno oko.

 Uz sve mentalne i duhovne vrtloge kojima sam se prepustila od trenutka preispitivanja same sebe zašto uopće s mojim tijelom imam potrebu egzibicionističkog umjetničkog izražavanja na pozornici i to ne bilo kojoj nego baš plesnoj, do trenutka kad smo imale poludovršen koncept predstave, nije me napuštala potreba da pokažem svoje vlastito lice u ovom djelu. Jer “Čovjeka prepoznamo među tisućama brzo po njegovu tipičnu hodu, po njegovu jedinstvenu glasu, no prije svega po njegovu licu. … Lice je ona naša strana koja ne postoji za nas, nego za druge; oni je vide, a mi obično ne. Noseći svoje lice pred sobom, bivamo izloženi pogledu i sudu drugih, neovisno o tom želimo li ili ne želimo biti viđeni.” (Gerd Haeffner: Filozofska antropologija). Stoga je poveznica s Kazuovim cjeloživotnim nošenjem maske La Argentine koju na svoje lice kopiram u središnjem dijelu predstave i zatim skidam dok se Silvia u svom solu bori za zrak (dah?) bio još jedan prirodan odabir u sceni mog tanga. Skrivenog lica, ili otkrivena, izvodim tango želeći da je on jedini bitan, da lice ne postoji. Ili ako moje lice u toj sceni postoji, onda neka mu naličje bude ples i to upravo onaj koji ima svoje stroge tehničke definicije: tango u kojem skvrčene šake prebiru po haljini pokušavajući ju zavrtjeti oko nogu koje se spremaju na ples po tvrdim daskama.

 Na kraju predstave – susret dviju plesačica, a četiri bića – dviju magnolija i dva prkosa, za mene osobno, posveta je jednoj introspekciji. Za publiku, kako sam kasnije upila iz dojmova raznih pojedinaca, upravo suprotno – jedna mala iskrica koja ih tjera u njih same.

2014-05-31 IMRC Magnolija (ili prkos) 11

2014-04-05 IMRC ZPC - Magnolija (ili prkos) work-in-progress 36

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *