2017-06-16 Student Radio – Ravno do sna – Live – G. Bogunović, A. Opalić, V. Mačković

2017-06-16 – Student Radio – Ravno do sna – live

Journalist Zoran Stajcic hosted live in the studio Anu Opalić (author of the music video ‘Kikiriki’), Gorana Bogunovića (from the Radost! rock group who performed the music for the show) and Vesnu Mačković, where they talked about the various artisic process in creating videos, music and performances for ‘Gold medal ‘.

2017-12-01 – Terapija.net – Review of the musical soundtrack of the band ‘Radost!’ (for the ‘Golden Medal’ show)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2017-12-01, terapija.net

http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=27297#

Review of the musical soundtrack of the band ‘Radost!’

Da se Radost! umije i drugačije izražavati mimo svojih prepoznatljivih karakteristika koje krase lucidan smisao za kompleksne rock varijacije s vještim leksičko-poetskim akcentom što se svako malo vezuje uz groteskno-sofisticirani humor dokazuje i ovaj nenadani konceptualni rad. Ako ne onog klasično nazvanog ‘soundtracks’ obilježja, onda svakako namjenskog jer je “Zlatna medalja” rađen za predstavu Vesne Mačković koja se kroz vlastiti invaliditet iskazala kao dovitljiva umjetnica ismijavši uobičajene standarde sporta. Predstava je tokom lipnja izvedena u sklopu festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru jasno se ogradivši od sindroma vlastitog hendikepa. Nije potrebno navoditi da se dotična doslovce šegači s pojmom sportskog uspjeha koji je vezan uz grandiozne pojmove veličanstvenosti, neponovljivosti, biti najbolji, biti pobjednik, biti slavan, biti no.1.

Suština novog zvučnog imagea benda je što se, van svake sumnje, vrlo hrabro uhvatio u koštac s do sada netipičnim stilsko-žanrovskim osobinama: eksperimentalnom i konkretnom glazbom, krautrockom, post-punk/ noiseom, te folk i cabaret motivima u čemu je svakako umnogome kumovala sama Vesna dozvolivši, pa čak i potenciravši Radost! da se iskaže u novim područjima, nazvati ću ih, do sada rudimentarne glazbe za bend u koju se ranije nisu upuštali.

Prvo što dočekuje na ovome 32 i pol minute dugačkom EP-iju što se slobodno može zvati i mini album jest uvodni performans od punih 20 minuta u kome se Radost! apsolutno prikazala art-rock strategima poput kombinacije Pink Floyd, Can, Kraftwerk (iz najranije faze), Radiohead i Don Caballero otvorivši ogromnu kutiju impresija na temu bogate hrvatske gramatike. Stvarčina je naime instrumental nazvan “S kim, čim” kao sedmi padež, a bome, objašnjavati nekome izvan slavenskog jezičnog područja što to znači jednako je pojašnjavanju kineske ili ugro-finske gramatike. Okey, mi Slaveni znamo što to znači (a i još neki indoeuropski narodi Litvanci ili Latvijci), kao i govornici sanskrta ili turkijskih jezika. Dakako, riječ je o čistoj lingvističkoj zafrkanciji na vrlo spontan način, no u njoj bend pokazuje svoju umješnost da iz početne eksperimentalne apstrakcije u kojoj od početka do kraja barata samo bas, bubanj i gitara osmisli psihodeličnu poantu rock-simfonije nadahnutu upravo Vesninim naputcima: kako se hendikep može vješto pretvoriti u iznimno bogati performans, a to ova četiri glazbenika upravo i rade pletući čarobnu mrežu tonova koji mirišu i na post-rock po konceptu, ali u principu, gledajući njihov dosadašnji kontinuitet, to im nikad nije bio prioritet. Ušaltavaju se dinamički nakon 5-6 minuta početnih eksperimentarija (ali odličnih, kapa im dolje), u umjereni tempo krautrocka opaljenih Can-ovaca neprestano podižući tenzije izmjeničnim duelima gitara braće Bogunović, a uopće nije teško pogoditi koje dionce svira Goran, a koje pjevač Brale… U jednom momentu, oko 13. minute prelazi se čak i u hardcore tempo, pa skoro čak i u namjerni de-kompozicijski kaos sa smislom prikazujući tu granicu koja ponekad iz čiste žudnje postaje poraz na sporskom, ali i glazbenom planu.

Sigurno niste jednom čuli od fanova ex-Yu new-wavea da je “Ona se budi” Šarlo Akrobate fenomenalna pjesma, ali isto tako ste čuli mnogo tvrdnji da im je album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” neslušljiv. E, vidite, ja spadam u kategoriju onih koji tvrde da je i jedno i drugo fenomenalno, samo što je hit isfuran otpočetka, a materijal s albuma nije još niti dan danas, a zbog toga Koja i pokojni Milan i VD kod mene imaju zlatni status. Bilo bi posve neprimjereno da su taj album prihvatile gomile što su slušale Bijelo Dugme, Čorbu i Plavi Orkestar. Umjetnost je stvar individualnosti, a ne potražnje. Odavno se zna da umjetnost nikako ne smije biti prisilan rad. Ak’ jest, onda postaje kič ko’ Brega, Tonči Huljić Rajko Dujmić, Thompson i Gibboni. Od toga treba bježati pa makar i sitnim koracima kako to radi Vesna.

Prva pjevana pjesma na EP-iju nakon ovog raskošnog 7. padeža “Nepravilno” uvijena je u post-punk umjerenog tempa Magazine/ Joy Division s rasplinutim Braletovim vokalima jasno frekventirajući energiju o sportašu koji je prisiljen napraviti ‘bolje, brže, više, jače’, elem suvremenom sportašu koji ‘igra ponosno sa sponzorom’ gdje najbolji pobjeđuju. Ali, Radost! se ne prepušta hedonizmu nekakve pobjede, nikako. Oni su sad u tom trenutku mogli polučiti onaj navijački efekt različitih himni Kazališta, Pipsa, Hladnog Piva, Kawasakija, Let 3, Miše Kovača i da ih ne nabrajam, samo da su ovdje iskoristili najjednostavniju opciju repeticije refrena. Ali nisu. Kod njih toga ovdje nema. I što je zanimljivo, dramatiku kompozicije stavljaju na zadnji akcent, odnosno, drže se svojeg već revnog pravila da im je svaka pjesma zasebno umjetničko djelo koje ima jasan argument zašto postoji i zašto je stvorena. Ovaj put je to kritički pogled na suvremeni sport: ‘sve što radim je nepravilno (mudro), sve što volim je nepravilno, jer sve je nepravilno’. “Pjesma mojih navijača” je još jedan post-punk s klasično umjerenim, čak i pretromim disco tempom, ali je puna himničnosti ‘mala zemlja srca velikog/ luđaci, bićemo prvaci/ …mene jača pjesma mojih navijača’ (obogaćena sa snimcima sportskih prenosa na hrvatskom i španjolskom), no čisto sumnjam da u skoro vrijeme može biti u ovo skroz blesavo doba prepoznata kao idealna pjesma povodom odlaska naše nogometne Hrvatske ekipe na svjetsko prvenstvo u Rusiju, no držim fige, da sam radio urednik, rado bi ovo uvrstio, a ne one jedne te iste navijačke himne koje dobivamo s radija.

Na koncu, tu je i jedna Vesnina vokalna rola u završnoj “Kikiriki” protkanoj akustičnim folk motivima i ironičnim nacionalno-sportskim, a i mizantropskim leksikom koji se nastavlja iz prethodne teme, dakako sve u domeni dobro poznatih krikova horde sa sportskih borilišta kada se u afektu navijačkog adrenalina zaore parole koje su neprekidna tema medija da takvim neumjesnim dobacivanjima i izgredima tamo nije mjesto. Ha, a gdje im je onda kad su već odavno uvriježene čak i u saboru i u haškoj sudnici?

Kako god, Radost! i Vesna su napravili impozantno dovitljiv obzor na kurentna zbivanja oko sporta i svih pikanterija u njemu kritički se postavivši bez ikakvog dodvoravanja nekakvim zahtjevima raspamećenih strasti priloživši do sada jednu od ponajboljih i originalnijih glazbeno-stilskih akcija u karijeri. Bend je s obje noge ušao na teren kojeg do sada nisu znakovitije preferirali (osim ponekad na posljednjim koncertima), te je kao takav iznimno osvježenje njihove diskografije pokazujući odmak prema istraživačkim metodama da mogu još štošta novoga i intrigantnog podariti jer im je od prvijenca “Radost oslobađa” proteklo tek samo cijelih 10 godina koje su mogući zalet za ono što se od njih može dobiti.

Naslovi: 1.S kim, čim, 2.Nepravilno, 3.Pjesma mojih navijača, 4.Kikiriki (feat. Vesna Mačković)

2017-06-16 N1info – “Golden medal” – review of the concept of ‘bread and games’ (journalist Andreja Žapčić)

http://hr.n1info.com/a213044/Vijesti/Kultura/Zlatna-medalja-Preispitivanje-koncepta-kruha-i-igara.html#

2017-06-16, N1info

“Gold medal” – Review of the concept of ‘bread and game’

Interview: Vesna Mačković, journalist Andreja Žapčić

Komercijalni sport, navijački nacionalistički mentalitet, pogrešnost natjecanja općenito u obliku u kojem se odvija u današnje doba – teme su koje umjetnica Vesna Mačković propituje u predstavi “Zlatna medalja”, koja će biti premijerno izvedena u nedjelju 18. lipnja u 20 sati u sklopu Festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru.

Performans tijela ”Zlatna medalja” u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja. Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.

U ovom performansu bit će dodijeljeno nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara, a na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni. Svečanu dodjelu pratit će poticajna navijačka glazba benda Radost!, a cijeli soundtrack predstave bit će moguće kupiti po cijeni koju publika sama odredi za taj glazbeni uradak na CD-u. Naime, i Festival Perforacije i ova predstava dio su inicijative „Umjetnost dostupna svima“ prema kojoj se ulaznice samo rezervira, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem.

Predstavu je najavio prigodan glazbeni video novonastale navijačke himne koju izvode Vesna Mačković i bend ‘Radost!’, a premijera „Zlatne medalje“ bila je i dobra prilika i za osvrt na dosadašnji rad ove svestrane umjetnice. Vesna Mačković je autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Suosnivačica je sa Žakom Valentom i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te pokretačica inicijative ‘Umjetnost dostupna svima‘.

Koja je tema predstave “Zlatna medalja”, koja egzistencijalna pitanja i zašto postavlja?

Predstava “Zlatna medalja” daje kritički pogled na međuljudska natjecanja, a to čini kroz oslikavanje motiva preuzetih iz komercijalnog sporta kao tek još jednog konzumerističkog proizvoda namijenjenog zadovoljstvu potrošača, iz navijačkih nacionalističkih tendencija, ali i iz umjetničkih natječaja. Kroz ovu predstavu postavljaju se pitanja bez nametanja odgovora.

Kroz glazbu u predstavi koju je kreirala grupa “Radost!” te kroz performans tijela postavljaju se pitanja što je sport, a što igra; kada sport prestaje biti igra, a postaje šteta, samoubojstvo ili ubojstvo, te zašto dopuštamo da nekima od nas natjecanja, sportska ili umjetnička, ili bilo koja druga, postanu toliko bitna u našim ‘životićima’ da smo spremni riskirati svoj ili tuđi život, činiti verbalni delikt prema drugima i pretvoriti natjecanje u nešto nepravedno.

Gdje vidite poveznicu s aktualnim temama, odnosno kako gledate na problematiku forsiranja natjecateljskog mentaliteta i navijačkog identiteta u kontekstu nedavnih događaja oko Janice Kostelić?

Nažalost, teme ove predstave konstantno su aktualne. Slučaj vrijeđanja Janice Kostelić oslikava tvrdi šovinizam sveprisutan u našim još uvijek krajnje patrijarhalnim krajevima, pa posljedično i u navijačkim skupinama. Situacija u kojoj Zdravka Mamića napadnu udarcem u glavu, a Janicu Kostelić povicima u kojima joj nude k***c nešto su što treba kazniti kako se ne bi ponovilo. I pritom to treba kazniti bez obzira tko činio uvredu, bili to navijači ili i sam Zdravko Mamić. I pritom nasilje treba kazniti bilo ono fizičko ili šovinističko kao u slučaju Janice.

Jer nasilje je nasilje i jednako boli bilo ono tjelesno ili verbalno. Kada nešto u sustavu ili zakonima treba mijenjati, a redovno političko djelovanje i razgovori nisu efikasni zbog prekorumpiranog i ispolitiziranog društva, ja sam za mirne prosvjede i demonstracije, pa i bojkote jer to smatram jednim načinom lobiranja za bolje društveno uređenje. Pritom sam protiv osobnog vrijeđanja, šovinizama i nasilja kakvi su se dogodili Janici.

Zašto smatrate da je natjecanje, kako sportsko, pa i ono paraolimpijsko, tako i umjetničko pogrešno? I zašto smatrate da je to tabu reći?

Ne smatram da su natjecanja pogrešna. Ja nas kroz predstavu pitam jesu li pogrešna u obliku u kojem se u današnje doba odvijaju. Je li u redu da se u umjetnosti natječete za neku nagradu ako morate nominirati sami sebe, a onda će tročlani žiri odlučiti tko je najbolji.

Je li u redu da se u umjetnosti natječu samo oni koji mogu platiti natječajnu kotizaciju. Je li u redu da se u sportu natječemo tako što si tijelo, sportska odijela ili opremu tehnološki razvijamo u svrhu postizanja nadljudskih rezultata. Je li u redu elitizam sportskih natjecanja koji onima koji nemaju novca za skupu opremu čine nemogućim da jednako lako ili uopće ne ostvare vrhunske rezultate.

U tom smislu je li u redu da je paraolimpijsko natjecanje manje vrijedno ili manje zapaženo. Pa kad bi i bilo jednako zapaženo bi li bilo u redu to natjecanje gdje paraolimpijci jednake principe koriste za pobjedu: ulaganjima u skupe proteze, specijalnu obuću i opremu. Sve to da bi se u sportu bilo brži, viši, jači, a u umjetnosti bolji. Što uopće znači bolji? Mora li postojati bolji? Zapitajmo se sve to.

Mogu li sportske igre doista biti samo igre, postoje li igre izvan koncepta “kruha i igara” i koliko smo i u tom dijelu zarobljeni u tržišnu logiku?

Sportske igre uspijevaju ostati igre, nadam se, u amaterskoj kategoriji sporta gdje su sponzor i nagrada dovoljni da se igračima kupe sokovi i novi ručnici. Čim sport prijeđe u kategoriju u kojoj bolji zarađuje više ili dobiva više prestiža, tada taj sport više nije igra i prelako postaje ne-sport i nesportski u svom djelovanju i van terena i na sportskom terenu.

Rekla bih da je umjetnost igra van koncepta “kruha i igara” dok god i sama ne robuje tržišnom natjecateljstvu. Međutim, uslijed svakodnevne preopterećenosti koju valjda svaki pojedinac koji živi i radi u kapitalizmu doživljava, ljudi sve manje imaju želje za umjetnošću pred koju treba sjesti i otvorenog uma ju promisliti ili barem intuitivno osjetiti, a sve više žude za sadržajima iz koncepta “kruha i igara” kako bi otišli kući zabavljeni i nasmijani sa zaboravljenim vlastitim problemima i teškoćama. Zato i nastaje sva ta ljutnja kada neki tim izgubi ili kada mu preočito bude krivo suđeno na utakmici.

Kada je riječ o Vašim djelima, osim pokreta važnu ulogu igraju i zvuk i svjetlo te govor, a vi i pišete poeziju, koju govorite u svojim predstavama, koliko Vas sve to ispunjava i kanite li još proširiti dosege?

Moja želja za kombiniranjem tehnika u umjetničkom izražavanju je nepresušna. Ako ulovim samu sebe da u nizu radim dvije ili tri suvremeno-plesne predstave, ili kazališna rada, ili video rada počnem osjećati nervozu, ustajalost i dosadu. Zato sam s eksperimentiranja tijelom prešla na video, s videa na glas, zvuk, tekst, pa na žive performanse da bih trenutno bila u nekoj točki kada počinju iz mene izlaziti ideje o performativnim prijenosnim instalacijama. Želja mi je okušati se i u umjetnosti u virtualnom svijetu, tek bi to bio izazov u sljedećim godinama. Nažalost, VR tehnologija je skupa pa tko zna kada ću si takvo stvaranje moći priuštiti.

Kada pak govorimo o stereotipima, predrasudama i diskriminaciji, doživljavaju li Vas i dalje kao “onu curu invalid što pleše”? I gdje smo danas uopće kada govorimo – ako uopće govorimo, o inkluzivnom glumištu, kazališnoj, filmskoj i plesnoj sceni?

Ovo je jedna jako teška tema koja me pri svakoj novoj premijeri emotivno okrzne. Nažalost, u mnogim očima sam, kako kažete, još uvijek “ona cura invalid što pleše” da se poslužimo riječima kolegice Jelene Mesar iz naše duet-predstave “Njih dvije” koja se upravo bavila raznim stereotipima.

Ja sam ta neka invaliduša nažalost u prekobrojnim očima: u očima publike, kolega, kritičara, novinara, umjetničkih institucija. Još uvijek je po mom osobnom osjećaju premali broj kritičara koji uspijevaju vidjeti cjeloviti umjetnički sadržaj iza mog deformiranog tijela, ali jednaku teškoću imaju i novinari i publika. A ono što mi najteže pada je kad me dva naša suvremenoplesna festivala odbiju jer “već imaju jednu invalidsku predstavu” kao da su premašili kvotu ili kao da je uopće bitno kakva tijela plešu, a sama predstava postaje time manje bitna. Nadam se da će se mojim dugotrajnijim stvaranjem ali i povećanjem broja umjetnica i umjetnika s invaliditetom jednog dana konačno otkloniti bitnost naših tijela i prevagnuti bitnost umjetničkih sadržaja koji se stvaraju.

Naša plesna i kazališna scena, ali i filmska produkcija su izrazito neinkluzivni. Da ne stvaram vlastite produkcije, bila bih prisiljena pridružiti se nekom od inkluzivnih plesnih ili dramskih kolektiva koji su po meni umjetnička invalidska geta. Dok god na pozornicama HNK, Gavelle, ZKM-a, Kerempuha, Komedije, Teatra &TD, Zagrebačkog plesnog ansambla itd., ne bude i izvođača s invaliditetima, do tada nema inkluzivnosti, nego samo getoizacije pri čemu moćnija skupina omogućava iz povlaštene pozicije da umjetnici s invaliditetima imaju mjesto za stvaranje i poneki novčić za to.

Jedan istinski slučaj inkluzivnosti van mojih vlastitih video i scenskih produkcija bio je angažman u Bacačima sjenki gdje sam prošla na audiciji, a moje invalidno tijelo nije bilo tema predstave, niti je ispunjavalo neku kvotu te sam tim više iz suradnje s redateljem Borisom Bakalom neizmjerno naučila i o sebi na sceni. Jedino umjetničko područje gdje se zaista osjećam slobodna od stigmi mog tijela je hrvatska performerska scena. Kada nastupam na performerskim festivalima tim selektorima i toj publici je nebitno kakvo tijelo imam i isključivo ih zanima što u performansu govorim ili izvodim. Zato se sve češće izražavam van pozornica koje robuju uokvirenim viđenjima glumačkih i plesnih tijela.

Referirate li se u ovoj predstavi na svoje prošle radove i kako?

U jednom prizoru osvrćem se na vlastitu umjetničku nagradu koju sam prošle godine dobila s Anom Opalić na godišnjoj izložbi suvremene umjetnosti THT@MSU za video performans “Pozdrav” snimljen u napuštenoj hali Željezare Sisak. Presvjesna sam da ne pospem pepelom i samu sebe dok stvarajući svoju umjetnost u tržišnim uvjetima i sama robujem potrebi da budem primijećena, odnosno da moj rad bude prikazan, spomenut, sugeriran publici, pa pritom eto i nagrađen i posljedično primijećen od komisija koje dodjeljuju proračunska sredstva a sve u svrhu toga kako bih mogla stvarati još i opet. Tužno, zar ne?

Pokretačica ste inicijative “Umjetnost dostupna svima” prema kojoj se ulaznice samo rezerviraju, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem – kakva su dosadašnja iskustva? A pitam vas to i s obzirom na to da je bilo mišljenja da je premda se radi o “instanci vrijednoj pažnje i hvale, ipak i riječ o skliskom terenu imajući na umu da bi financijska podrška umjetnosti trebala biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome”. Neki će upozoriti i da nije potpuno dosljedan jer su predstave prethodno već financirane javnim novcem, primjerice kroz Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a o tome gledatelji nisu mogli odlučivati.

Inicijativu “Umjetnost dostupna svima” pokrenula sam pri mojoj prvoj samostalnoj kazališnoj produkciji. Osjetila sam nelagodu kada je trebalo definirati cijenu ulaznice mom tada drugom scenskom radu. Također sam imala gorak okus u ustima nakon svih onih situacija kada ni sama nisam mogla za neku predstavu platiti meni skupu ulaznicu i tada sam koristila invalidski popust, ali sam morala pokazati ili papirom dokazati invalidnost. A tu je bila i svjesnost da su ljudi neskloni otići na suvremeni ples ili neki apstraktni umjetnički događaj i pritom platiti ne znajući što će dobiti. Zbog svega toga logično mi je bilo pozvati ljude da slobodno dođu i pri izlazu bez ikakvog pravdanja sami za sebe odluče koju cijenu upisuju na ulaznicu i plaćaju li ju ili ne.

Ne sviđa mi se osuđivanje ove inicijative od strane jednog dijela struke i kolega s argumentom da bi umjetnost trebala biti podržana od strane proračuna neovisno o trenutnim ukusima publike. Neka mi se jave kada moje predstave budu podržane s 30.000 do 60.000 kuna kao njihove, a ne sa 7.000 do 10.000 kuna što je maksimum potpore koji ja dobijem za isti broj angažiranih ljudi na sceni i iza scene. Kad se to dogodi, možemo pričati o relativnosti i nezavisnosti od ukusa publike.

Publici se ova inicijativa jako sviđa. Cijene da se njihovo mišljenje cijeni. Cijene da se njihov životni standard poštuje, a da im se pritom ne uskraćuje dolazak ili traži etiketiranje pripadnošću socijalno zakinutoj grupi. Inicijativa ide dalje dok god sam ja producentica mojih radova. Podršku su joj dosad dali Bacači sjenki i Udruga Domino s Festivalima Perforacije i Sounded bodies. Zadovoljni smo jer nam dođe određeni dio publike koji inače ne bi došao bilo zbog cijene, bilo zbog skepse prema sadržaju. Oni koji plate natprosječnu cijenu, pokriju one ulaznice koje nisu bile plaćene i mi imamo prosječnu ulaznicu kao bilo koja druga predstava, ali imamo proširenu publiku koju druge predstave ne bi dobile.

Ovo ljeto primljeni ste na rezidenciju Roberta Wilsona u njegov Watermill centar u New Yorku, kako ste “upali” i što očekujete?

Svake godine Watermill centar objavljuje javni međunarodni natječaj na svojim internetskim stranicama. Ove godine prijavilo se više od 700 umjetnika iz cijelog svijeta, primljeno nas je 70. Prijave se primaju po kategorijama: kazalište, performans, video, foto, instalacije … Prijavnica traži video ili foto uzorke dosadašnjeg umjetničkog rada i video u kojem u 30 sekundi morate objasniti svoju motivaciju za rezidenciju.

Veselim se upoznati umjetnike iz cijelog svijeta najrazličitijih tehnika umjetničkog izražavanja, ostvariti suradnje i, naravno, kao vrhunac prilici da učim od inspirativnog fantastičnog Roberta Wilsona. Da moj odlazak u New York ne bi ostao na performansu koji ću imati na kraju rezidencije u zajedničkom šestosatnom programu na Annual Benefitu, na kojem se očekuje 1000 posjetitelja, ostajem još neko vrijeme kako bih performirala na ulicama New Yorka i snimila umjetnički video dokumentarac.

Predstavu “Zlatna medalja” najavljuje singl Vesne Mačković i grupe Radost” “Kikiriki” u režiji redateljice Ane Opalić.

Krleža, stand in line! – theatre show

Premiere: 5. 4. 2018, 20 h
Reprise: 6. 4. 2018, 20 h
Pogon Jedinstvo, Zagreb, Croatia

Performers: Tonka Kovačić, Vesna Mačković​, Vilim Matula​, Ida Fučić, Roko Nakić, Vilim Ostović

Production: Association for Audio-Visual Culture ‘Camera’
Author: Vesna Mačković
Performers:
Tonka Kovačić, Vesna Mačković, Vilim Matula, Ida Fučić, Roko Nakić, Vilim Ostović
Costume and props design:
Vesna Mačković
Technical solution for props and costumes:
Ines Kolenko
Photography:
Edita Sentić
Video:
Dora Bodakoš
Video selfies:
friends around the world and Pero Kvesić
Light and sound technician:
Tomislav Maglečić

‘Krleža, stand in line!’ is a multimedia contemporary theater play, in which the theme revolves around the invisibility of artists today. This stage work originated from the same name radio-drama premiered in the show “Ars acustica” of Croatian Radio in October 2017.

Author Vesna Mačković is using performers voices and live effects on iPad looper and then produces experiments of voice, sound and text emphasizing subject’s invisibility, earshot or inaudibility. The performers use the text that the author has imposed on them, but they twist and replicate them as they wish. In spite of everything, and despite the disobedience of the performers, the author manipulates their voices live, and these sounds, that reality, go to the public – the world hears what she decides. And the performers themselves are not sure what will happen when they open their mouth and let their voice out. Where is the artist in all of this? He was invited, he came on time, but nobody notices him. Krleža, stand in line! Snack is served. We have also prepared a fun-music program. And maybe we can talk about your new book. Come on, Krleža! Harry up! Hurry, Krležaaaa!

FACEBOOK event: https://www.facebook.com/events/231906824048975/

TICKETS are part of the ‘Arts Available to Everyone’ initiative, according to which visitors book empty tickets and at the end of the show enter the price which they decide to pay, depending on their living standard and satisfaction with a watched performance.

With support: Croatian Ministry of Culture, City of Zagreb, Pogon Jedinstvo, KUC Travno, Zagreb Dance Center, Ars kopija, Outdoor Akzent, Scena.hr

 

Intensities – radiophonic cover of multimedia dance performance

Premiere: 26. 11. 2015., Croatian radio 3, Radio atelje

Director: Vedran Hleb,
Music editor: Adriana Kramarić,
Dramaturg: Katja Šimunić.
Own text interprets: Vesna Mačković.
Music: Alen and Nenad Sinkauz.

This work as radiophonic echo of the same name stage work (dance multimedia play “Intensities”) establishes itself as a composite radio-stage performance in to this radio play by interweaving of triple narrative lines: autofictional, fictional and self-reflective. Vesna Mačković choreographs sounds like a memory of the play, evoking her states during the performance, describes one of her working days and gives a comment on the precarious life of the artist today.

Also available at: http://radio.hrt.hr/ep/radio-atelje/202001/

Photos from the studio

All the best about the dead

_img_2729b

Premiere:
22.10.2016., Sisak, Festival Željezara, Muzej Grada Siska

12.minute performans of sound and text thematising lost, abandoned, corrupted Sisak factories. Created and premiered for Night of performance and video organised by Festival Željezara.12-minutni performans zvuka i teksta na temu propalih, pokradenih ili uništenih sisačkih tvrtki. Kreiran i premijerno izveden na Noćima performansa i videa u organizaciji Festivala Željezara.

2016-10-05 Plesna scena – Vesna Mačković: Želim stvarati svoje radove (novinarka Katarina Kolega)

2016-10-05-plesna-scena-katarina-kolega-zelim-stvarati-svoje-radove

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1957

ŽELIM STVARATI SVOJE RADOVE

Intervju: Vesna Mačković, plesna umjetnica

  • Vesna Mačković, foto: Amer KapetanovićVesna Mačković počela je otkrivati tijelo u pokretu u sklopu radionica Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) koji je 2013. godine pokrenula plesačica i koreografkinja Iva Nerina Sibila. Nakon nekoliko  radionica plesa, glasa i fizičkog kazališta, krenula je na pozornicu. Njezin prvi nastup bio je u prvoj cjelovečernjoj predstavi IMRC-a Magnolija (ili prkos) u kojoj se pojavljuje u duetu s plesačicom Silvijom Marchig i u koreografiji Ive Nerine Sibile. Pridružuje se Montažstroju u predstavi Mali čovjek želi preko crte i Bacačima sjenki uBrujanjima grada (1. i 2. epizoda), a svoj prvi samostalni projekt ostvaruje u suradnji s redateljem Vedranom Hlebom. Riječ je o predstavi Inteziteti koja se izvela u sklopu projekta Pogonator. S plesačicom i koreografkinjom Majom Drobac osmislila je predstavu Dim i ogledala, a na festivalu Perforacije nastupila je s Jelenom Mesar u suautorskom projektu pod nazivom Njih dvije. Njezina prva potpuno samostalna predstava Pod staklenim zvonom premijerno je izvedena 30. rujna ove godine također u sklopu Pogonatora i povod je ovom razgovoru.

    Pod staklenim zvonom Vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?

    Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th Day of the Year.
    Pod staklenim zvonom, eksperimentalni umjetnički projekt pokreta, zvuka i teksta, autorica: Vesna Mačković, foto: Ana Opalić
    Na koji način improvizirate?

    Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intenzitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.

    Koja je tema?

    Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, ili je bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.

    Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta: Magnolija (ili prkos), autorica Iva Nerina Sibila, foto: Krunoslav MarinacU predstavi Pod staklenim zvonom partner Vam je računalo, tablet pomoću kojega sami vodite rasvjetu i zvuk?

    Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, iPad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti control freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).

    Tijekom predstave referirate se na svoje prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?

    Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstavaPod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a ona čuje zvukove mog unutarnjeg svijeta.
    Udruga Freakvencija, Udruga Kamera, Zagreb: Intenziteti, autori Vedran Hleb i Vesna Mačković, foto: Amer Kapetanović
    Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?

    Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno želim stvarati svoje radove.

Under a glass bell

2016-09-pod-staklenim-zvonom-jumbo-plakat-504-238cm

Experimental art project of movement, sound and text

Premiere

29.9.-2.10.2106., Pogon Jedinstvo, Velika dvorana, Zagreb

Authoring team

Author and performer: Vesna Mačković
Music: 309th day of the year (Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Miroslav Piškulić)
Light design: Saša Fistrić
Ligh technitian: Matija Jelić
Costume design: Vesna Mačković
Costume making: Diana Mihalić
Head installation: Damajanti Kondres
Photography, video: Ana Opalić

Introduction to the show

Under a glass bell I am safe from the world.
My light.
My warmth.
My air.
My home.
I am a vegetating plant.
A plant that is its own oxygen and food.
Under a glass bell the world is safe from me.
I am happy.

Concept of research

The play is performed as a solo research performance. Under light simulating a glass bell performer through movement, voice, text and music explores the challenges life in civilization.

The challenges that are her concerns relate to the body vulnerable to the outside world because of its physical weaknesses. Questioning physical security as a result has examination of the meaning of life in loneliness.

The challenges that she explores through thought and text refer to the mind which is struggling with the concept of ‘civilization’. How concepts such as war, violence, bloodshed, exploitation, theft, lack of dignity of life in social security and healthcare area can be conceptually a subset of the concept of ‘civilization’.

The sounds are her finest reality under a glass bell, and the music she heara in herself or from outside herself make her world deceptively complete.

Video teaser (Ana Opalić)

Press clipping

Plesna scena – Vesna Mačković: Želim stvarati svoje radove (novinarka Katarina Kolega), 5.10.2016.

30.09.2016. Hrvatski radio 1 – Katapultura – intervju povodom premijere ‘Pod staklenim zvonom’ (novinarka: Katarina Kolega)

25.09.2016. Radio 101 – Artikulacija – povodom premijere ‘Pod staklenim zvonom’ (novinarka: Nela Simić)

Interview for Pogon announcing premiere of ‘Under a glass bell’, 5.9.2016.

Photography (Ana Opalić)

2016-07-08-pod-staklenim-zvonom-proba-svjetla-i-dima-062016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_14152016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_14052016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13802016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13412016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13312016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13052016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13042016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_12812016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_14332016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_1424

Interview for Pogon announcing premiere of ‘Under a glass bell’, 5.9.2016.

pogon-intervju-vesna-mackovic-pod-staklenim-zvonom

INTERVJU: Vesna Mačković – Pod staklenim zvonom

Vesna Mačković je autorica i suvremena plesačica u predstavama suvremenog plesa, multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Prilikom premijere plesno-multimedijalne predstave Intenziteti, rađene u suradnji s Pogonom, pokrenula je inicijativu Umjetnost dostupna svima kojom je omogučila posjetiteljima da na prazno mjesto na ulaznici sami upišu cijenu nakon odgledane predstave ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom. Njezina najnovija predstava, Pod staklenim zvonom, nastala je u sklopu Pogonatora – inkubatora suvremenog plesa i kazališta, programa podrške nezavisnoj produkciji i umjetničkim istraživanjima. Predstava će biti premijerno izvedena 29. rujna u 20 sati, a reprizna izvođenja zakazana su za 30. rujna, 1. i 2. listopada u 20 sati. Pokoji detalj o predstavi otkrila je sama autorica u kratkom razgovoru.

Predstavom propitujete izazove života u civilizaciji, kao i smisao života u osami. Što je potenciralo ova dva oprečna pitanja?

Život u civilizaciji nameće egzistencijalna pitanja. Tjera nas da uslijed i najmanje svijesti propitujemo svijet oko sebe i stavljamo ga na određeno mjesto na našoj osobnoj skali vrijednosti. Kada zagrebemo preduboko u vrednovanje života u civilizaciji vrlo lako se možemo ‘poskliznuti’ i pitati se nije li najbolje (ili najlakše?) pobjeći od svega negativnog što civilizacija nosi sa sobom, pa makar i po cijenu samoće.

Dovodite u pitanje i vezu civilizacije s podskupom oprečnih pojmova koji joj pripadaju: ratom, nasiljem, krađom, socijalnim i zdravstvenim nedostojanstvom. Na koji način ste uprizorili ovu diskutabilnu poveznicu?

Ovo umjetničko istraživanje svoje motive uprizoruje prvo kroz zvukove koji nastaju improvizacijom u živoj izvedbi predstave te putem svjetlosne instalacije u kojoj pri izvedbi boravim, a koja simulira moj izbor izoliranja od civilizacije. Zatim, nakon zvukova i svjetlosnih elemenata, dio izvedbe je i moje tijelo kroz suvremenoplesnu polu-improvizaciju na glazbu s koncerta 309th day of the year. Svi ovi izvedbeni elementi u gledatelju / slušatelju potiču oprečne slike koje spominjete.

Najavni tekst predstave završava vašim riječima:
Pod staklenim zvonom svijet je siguran od mene.
Sretna sam.
Je li to odgovor/izbor među dva glavna pitanja predstave?

Ove završne rečenice nisu tu da ponude odgovor na to kako predstava završava. Njihova poanta je potaknuti kod gledatelja pitanje u kakvoj smo korelaciji mi kao pojedinci s civilizacijom. Da li smo mi ti koji kvarimo civilizaciju ili je civilizacija kriva za našu nesreću i nemir? Kao i u svakom umjetničkom radu, volim da svatko odgovori sam za sebe. Sadržaji i odgovori su u oku gledatelja, i u svakoj slici i svakoj predstavi svatko neka gleda sebe i svoj svijet.