Intensities – radiophonic cover of multimedia dance performance

Premiere: 26. 11. 2015., Croatian radio 3, Radio atelje

Director: Vedran Hleb,
Music editor: Adriana Kramarić,
Dramaturg: Katja Šimunić.
Own text interprets: Vesna Mačković.
Music: Alen and Nenad Sinkauz.

This work as radiophonic echo of the same name stage work (dance multimedia play “Intensities”) establishes itself as a composite radio-stage performance in to this radio play by interweaving of triple narrative lines: autofictional, fictional and self-reflective. Vesna Mačković choreographs sounds like a memory of the play, evoking her states during the performance, describes one of her working days and gives a comment on the precarious life of the artist today.

Also available at: http://radio.hrt.hr/ep/radio-atelje/202001/

Photos from the studio

All the best about the dead

_img_2729b

Premiere:
22.10.2016., Sisak, Festival Željezara, Muzej Grada Siska

12.minute performans of sound and text thematising lost, abandoned, corrupted Sisak factories. Created and premiered for Night of performance and video organised by Festival Željezara.12-minutni performans zvuka i teksta na temu propalih, pokradenih ili uništenih sisačkih tvrtki. Kreiran i premijerno izveden na Noćima performansa i videa u organizaciji Festivala Željezara.

2016-10-05 Plesna scena – Vesna Mačković: Želim stvarati svoje radove (novinarka Katarina Kolega)

2016-10-05-plesna-scena-katarina-kolega-zelim-stvarati-svoje-radove

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1957

ŽELIM STVARATI SVOJE RADOVE

Intervju: Vesna Mačković, plesna umjetnica

  • Vesna Mačković, foto: Amer KapetanovićVesna Mačković počela je otkrivati tijelo u pokretu u sklopu radionica Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) koji je 2013. godine pokrenula plesačica i koreografkinja Iva Nerina Sibila. Nakon nekoliko  radionica plesa, glasa i fizičkog kazališta, krenula je na pozornicu. Njezin prvi nastup bio je u prvoj cjelovečernjoj predstavi IMRC-a Magnolija (ili prkos) u kojoj se pojavljuje u duetu s plesačicom Silvijom Marchig i u koreografiji Ive Nerine Sibile. Pridružuje se Montažstroju u predstavi Mali čovjek želi preko crte i Bacačima sjenki uBrujanjima grada (1. i 2. epizoda), a svoj prvi samostalni projekt ostvaruje u suradnji s redateljem Vedranom Hlebom. Riječ je o predstavi Inteziteti koja se izvela u sklopu projekta Pogonator. S plesačicom i koreografkinjom Majom Drobac osmislila je predstavu Dim i ogledala, a na festivalu Perforacije nastupila je s Jelenom Mesar u suautorskom projektu pod nazivom Njih dvije. Njezina prva potpuno samostalna predstava Pod staklenim zvonom premijerno je izvedena 30. rujna ove godine također u sklopu Pogonatora i povod je ovom razgovoru.

    Pod staklenim zvonom Vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?

    Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th Day of the Year.
    Pod staklenim zvonom, eksperimentalni umjetnički projekt pokreta, zvuka i teksta, autorica: Vesna Mačković, foto: Ana Opalić
    Na koji način improvizirate?

    Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intenzitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.

    Koja je tema?

    Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, ili je bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.

    Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta: Magnolija (ili prkos), autorica Iva Nerina Sibila, foto: Krunoslav MarinacU predstavi Pod staklenim zvonom partner Vam je računalo, tablet pomoću kojega sami vodite rasvjetu i zvuk?

    Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, iPad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti control freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).

    Tijekom predstave referirate se na svoje prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?

    Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstavaPod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a ona čuje zvukove mog unutarnjeg svijeta.
    Udruga Freakvencija, Udruga Kamera, Zagreb: Intenziteti, autori Vedran Hleb i Vesna Mačković, foto: Amer Kapetanović
    Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?

    Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno želim stvarati svoje radove.

Under a glass bell

2016-09-pod-staklenim-zvonom-jumbo-plakat-504-238cm

Experimental art project of movement, sound and text

Premiere

29.9.-2.10.2106., Pogon Jedinstvo, Velika dvorana, Zagreb

Authoring team

Author and performer: Vesna Mačković
Music: 309th day of the year (Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Miroslav Piškulić)
Light design: Saša Fistrić
Ligh technitian: Matija Jelić
Costume design: Vesna Mačković
Costume making: Diana Mihalić
Head installation: Damajanti Kondres
Photography, video: Ana Opalić

Introduction to the show

Under a glass bell I am safe from the world.
My light.
My warmth.
My air.
My home.
I am a vegetating plant.
A plant that is its own oxygen and food.
Under a glass bell the world is safe from me.
I am happy.

Concept of research

The play is performed as a solo research performance. Under light simulating a glass bell performer through movement, voice, text and music explores the challenges life in civilization.

The challenges that are her concerns relate to the body vulnerable to the outside world because of its physical weaknesses. Questioning physical security as a result has examination of the meaning of life in loneliness.

The challenges that she explores through thought and text refer to the mind which is struggling with the concept of ‘civilization’. How concepts such as war, violence, bloodshed, exploitation, theft, lack of dignity of life in social security and healthcare area can be conceptually a subset of the concept of ‘civilization’.

The sounds are her finest reality under a glass bell, and the music she heara in herself or from outside herself make her world deceptively complete.

Video teaser (Ana Opalić)

Press clipping

Plesna scena – Vesna Mačković: Želim stvarati svoje radove (novinarka Katarina Kolega), 5.10.2016.

30.09.2016. Hrvatski radio 1 – Katapultura – intervju povodom premijere ‘Pod staklenim zvonom’ (novinarka: Katarina Kolega)

25.09.2016. Radio 101 – Artikulacija – povodom premijere ‘Pod staklenim zvonom’ (novinarka: Nela Simić)

Interview for Pogon announcing premiere of ‘Under a glass bell’, 5.9.2016.

Photography (Ana Opalić)

2016-07-08-pod-staklenim-zvonom-proba-svjetla-i-dima-062016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_14152016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_14052016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13802016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13412016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13312016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13052016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_13042016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_12812016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_14332016-07-20-pod-staklenim-zvonom-ana-opalic-img_1424

Interview for Pogon announcing premiere of ‘Under a glass bell’, 5.9.2016.

pogon-intervju-vesna-mackovic-pod-staklenim-zvonom

INTERVJU: Vesna Mačković – Pod staklenim zvonom

Vesna Mačković je autorica i suvremena plesačica u predstavama suvremenog plesa, multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Prilikom premijere plesno-multimedijalne predstave Intenziteti, rađene u suradnji s Pogonom, pokrenula je inicijativu Umjetnost dostupna svima kojom je omogučila posjetiteljima da na prazno mjesto na ulaznici sami upišu cijenu nakon odgledane predstave ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu odgledanom predstavom. Njezina najnovija predstava, Pod staklenim zvonom, nastala je u sklopu Pogonatora – inkubatora suvremenog plesa i kazališta, programa podrške nezavisnoj produkciji i umjetničkim istraživanjima. Predstava će biti premijerno izvedena 29. rujna u 20 sati, a reprizna izvođenja zakazana su za 30. rujna, 1. i 2. listopada u 20 sati. Pokoji detalj o predstavi otkrila je sama autorica u kratkom razgovoru.

Predstavom propitujete izazove života u civilizaciji, kao i smisao života u osami. Što je potenciralo ova dva oprečna pitanja?

Život u civilizaciji nameće egzistencijalna pitanja. Tjera nas da uslijed i najmanje svijesti propitujemo svijet oko sebe i stavljamo ga na određeno mjesto na našoj osobnoj skali vrijednosti. Kada zagrebemo preduboko u vrednovanje života u civilizaciji vrlo lako se možemo ‘poskliznuti’ i pitati se nije li najbolje (ili najlakše?) pobjeći od svega negativnog što civilizacija nosi sa sobom, pa makar i po cijenu samoće.

Dovodite u pitanje i vezu civilizacije s podskupom oprečnih pojmova koji joj pripadaju: ratom, nasiljem, krađom, socijalnim i zdravstvenim nedostojanstvom. Na koji način ste uprizorili ovu diskutabilnu poveznicu?

Ovo umjetničko istraživanje svoje motive uprizoruje prvo kroz zvukove koji nastaju improvizacijom u živoj izvedbi predstave te putem svjetlosne instalacije u kojoj pri izvedbi boravim, a koja simulira moj izbor izoliranja od civilizacije. Zatim, nakon zvukova i svjetlosnih elemenata, dio izvedbe je i moje tijelo kroz suvremenoplesnu polu-improvizaciju na glazbu s koncerta 309th day of the year. Svi ovi izvedbeni elementi u gledatelju / slušatelju potiču oprečne slike koje spominjete.

Najavni tekst predstave završava vašim riječima:
Pod staklenim zvonom svijet je siguran od mene.
Sretna sam.
Je li to odgovor/izbor među dva glavna pitanja predstave?

Ove završne rečenice nisu tu da ponude odgovor na to kako predstava završava. Njihova poanta je potaknuti kod gledatelja pitanje u kakvoj smo korelaciji mi kao pojedinci s civilizacijom. Da li smo mi ti koji kvarimo civilizaciju ili je civilizacija kriva za našu nesreću i nemir? Kao i u svakom umjetničkom radu, volim da svatko odgovori sam za sebe. Sadržaji i odgovori su u oku gledatelja, i u svakoj slici i svakoj predstavi svatko neka gleda sebe i svoj svijet.

Two of them

2016-06-12-njih-dvije-plakat-1-c-b-small

Premiere: 18.06.2016. u 20h, Zagreb, Croatia, Festival Perforacije 2016., Teatar &TD
19.06.2016. u 20h

Authors: Vesna Mačković i Jelena Mesar
Actresses: Vesna Mačković, Jelena Mesar
Text: Jelena Mesar
Piano and arrangement: Jelena Mesar
Audio and video technitian: Saša Obad
Costumes creation: Diana Mihalić
Fotography: Edita Sentić
Make-up: Martina Ćiljevuk

Producers: Udruga Domino, Udruga za audio-vizualnu kulturu “Kamera”.
Predstava je financirana sredstvima Ministarstva kulture i Udruge Domino.
Zahvaljujemo: Teatar &TD, Pučko otvoreno učilište.

About the show

Two of them challenge the systems of stereotypical thinking and its effects, prejudice and discrimination, but most of all those loosely hidden in so called positive thoughts – so pretty, and so clever! Where is the border between the need for stereotypes to survive and pure laziness? Stereotypes are relative to our identities and borders between us and them. Two of them do not go together.

Unrealistic simplification of the world defined them both as victims but also as perpetrators of stereotypical thinking. The two of them draw lines of joint interpersonal movement from distrust and arguments to egotism and are searching for the value of the stereotype variable and whether it is beyond direct sensory experience or whether clear thinking can deactivate the mechanism of stereotype.

Where is the line between two of them and all of us? You know the two of them. The blond one and that disabled girl that dances.

Jelena Mesar

Critiques, reviews

Kulturpunkt.hr – Iva Rosandić: U potrazi za svojim mjestom, 30.6.2016.

Libela –  Stephanie Stelko: Predrasude i diskriminacija: ‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

Kritikaz – Olga Vujović: Ona plava i ona cura invalid što pleše, 2.7.2016.

Costume sketch

2016-04-25-kostim-njih-dvije

Programme booklet

programska-knjizica-6-3 programska-knjizica-8-1 programska-knjizica-4-5 programska-knjizica-2-7

Photography: Edita Sentić

dsc_5909dsc_5846dsc_56901-5635dsc_5594cb-5618cb-5603dsc_5978dsc_5952dsc_5761dsc_5756dsc_5479cb-5446cb-5490dsc_60512016-06-njih-dvije-plakatni-spam-grada-vukovic-runjic2016-06-njih-dvije-plakatni-spam-grada-caffe-bar-milcec2016-06-11-njih-dvije-206

Kritikaz – Olga Vujović: Ona plava i ona cura invalid što pleše, 2.7.2016.

2016-07-02-kritikaz-njih-dvije-kritika-olga-vujovic

http://kritikaz.com/vijesti/kritike/24309/Ona-plava-i-ona-cura-invalid-%C5%A1to-ple%C5%A1e

“NJIH DVIJE” NA PERFORACIJAMA

2.7.2016. 22:44:50h

Ona plava i ona cura invalid što pleše

Predstava „Njih dvije“, Jelene Mesar i Vesne Mačković, propituje stereotipe, odnosno predrasude i diskriminacije kojima nesvjesno podliježemo, čineći to izravnim pristupom koji na trenutke djeluje pomalo grubo i sirovo
Izvor: kritikaz.com

Autor: Olga Vujović

“Njih dvije” / perforacije.hr

Gledajući ljude koji se bave „poslovima“ koji im ne pripadaju po nekim uvriježenim normama, zapravo propitujemo sebe, svoje granice prihvaćanja drugih, stupanj i stanje vlastite tolerancije. Dugo sam se „otimala“ odlasku na predstave Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“, no kada sam prekoračila vlastitu nesigurnost, postala sam im privržena gledateljica. Zahvaljujući Mirni Žagar i Tjednu suvremenog plesa (kao i UdruziDomino) počela sam normalnim prihvaćati „nesavršena“ ljudska tijela koja plešu (o tome bi švedski koreograf Mats Ek, dobitnik 15. Europe Theatre Prize, mogao puno toga reći). –

U sklopu FestivalaPerforacije“ u Teatru ITD nastupile su (18.i19.lipnja 2016) Vesna Mačkovići Jelena Mesar (cura invalid i ona plava) u predstavi „Njih dvije“. Početak je u potpunom mraku i mi slušamo  samo njihove riječi kojima se opisuju – naravno da znamo kako izgledaju, ali je ipak prilično potresno slušati njihova vlastita viđenja. Slušajući ih, vidimo da nema razlike u njihovoj lucidnosti. Pogled na njih dvije, nužno nas opredjeljuje pa počinjemo razmišljati o „onoj maloj, slaboj“ i „onoj velikoj, lijepoj“ – jedva se susprežući da ne skočimo u pomoć kada ona velika gnjavi onu malu. I moramo se prisiliti da  sve gledamo isključivo kao  vlastitu nelagodu, budući da su njih dvije sve radile zajedno  (režiju, koreografiju,oblikovanje zvuka i kostimografiju; tekst je pisala Jelena Mesar, zvuk montirala Vesna Mačković) .

U pratećem tiskanom programu, stoji da se predstava „Njih dvije“  bavi propitivanjem stereotipa, odnosno predsrasudama i  diskriminacijama kojima nesvjesno podliježemo. I zato je dobro i nadasve korisno prema publici imati takav izravni pristup, pa makar djelovao pomalo grubo i sirovo. A što se tiče stereotipa koje imamo o zgodnim plavušama, evo prekrasne rečenice iz Jeleninog monologa „Voljela bih da sam lijepa… da trče u jedinu trgovinu koja radi /da mi donesu pivo koje ja volim, dok je još hladno

Libela – Stephanie Stelko: Predrasude i diskriminacija: ‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

2016-06-28-libela-njih-dvije-kritika-stephanie-stelko

http://www.libela.org/vijesti/7697-njih-dvije-igra-tijelima-i-stereotipima/

 Stephanie Stelko:

PREDRASUDE I DISKRIMINACIJA

‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

Njih dvije pojavile su se na sceni tek nakon minuta mraka. Prije toga, u potpunome mraku, upoznale su gledatelje s osnovnim informacijama o sebi. Jelena je visoka, svijetle kose i očiju, fakultetski je obrazovana, stanuje s partnerom, ima kućnog ljubimca i nestalna primanja. Vesnaje niža, tamnije kose i smeđih očiju, fakultetski obrazovana, stanuje sama, s kućnim ljubimcem i živi od invalidnine.

“Njih dvije” – predstava Jelene Mesar i Vesne Mačković – problematizira stereotipe, predrasude i diskriminaciju, posebice one koji izviru iz tzv. pozitivnih misaonih koncepata, te propituju može li se “punim aktiviranjem procesa mišljenja deaktivirati mehanizam stereotipa”, navedeno je u najavi predstave, koja je premijerno održana u Teatru &TD u subotu 18. lipnja i nedjelju 19. lipnja 2016.

Iako neki monolozi i dijalozi u predstavi izravno govore o stereotipima – uključujući kratko predavanje iz socijalne psihologije koje Jelena održi publici – najmoćniji simboli na sceni upravo su njihova dva tijela: stereotipno lijepo žensko tijelo i stereotipno slabo tijelo žene s invaliditetom. Cjelokupna predstava ovisi o njihovim tijelima i bez njihovih tijela nikako ne bi uspjela prenijeti željenu poruku. Tijela su u središtu pažnje, tijela su izložena, kreču se, oči publike intenzivno su uprte u njih. Njihova su dva tijela kontrastna i to im daje dodatnu simboličku snagu.

Osim poigravanja mrakom i tijelima, zvuk je vrlo važna stavka predstave – odnosno njegova odsutnost. Efekt tišine nažalost je bio narušen zbog održavanja drugog, vrlo bučnog događaja na prostoru Studentskog centra.

Uz vizualnu komponentu, dakle izloženost tijela, njihove pokrete i plesne korake, te tišinu koja je trebala biti prodorna, idući simbolički snažan moment u predstavi je ironija. Ironija, koja na trenutke namjerno graniči sa suludošću, provlači se kroz cijelu predstavu, od predstavljanja na mračnoj pozornici do skupljanja plastičnog leda koji je hladan, ali se ne topi, te kulminira u Jeleninu monologu “Voljela bih da sam lijepa“:

Voljela bih

Jako

Da sam

Lijepa (…)

Da se ljudi smiješe

Da mi daju besplatne stvari (…)

Da se zaljubljuju u mene

Da se napaljuju na mene (…)

Da se smiju na sve moje šale (…)

Da mi uvije natoče benzin na pumpi

Da me časte (…)

Da me slušaju (…)

Da me puste kad sam kriva (…)

Da se srame svog izgleda zbog mog izgleda

Da maštaju da budu ja

Da maštaju da budu samnom (…)

Da misle da sam malo ili puno glupa (…)

Da misle da nisam neka prijetnja

Da ne traže od mene puno (…)

Da lažu da su bili sa mnom

Da me ogovaraju da sam kurva, (…) da se seksam za uloge

Da me smatraju uspješnom (…)

Da mi govore da imam lijepe ruke (…)

Njih dvije poigravaju se time koliko ih njihova tijela – oba tijela – čine ranjivima i snažnima u isto vrijeme. Svojim tijelima i svojim djelima, one mogu mijenjati stvarnost oko sebe, otvarati brojna vrata, ali im isto tako njihova tijela, najvećim dijelom zbog stereotipa koje drugi imaju o njima, mogu predstavljati prepreku.

Kulturpunkt.hr – Iva Rosandić: U potrazi za svojim mjestom, 30.6.2016.

2016-06-30-kulturpunkt-njih-dvije-kritika-iva-rosandic

www.kulturpunkt.hr/content/u-potrazi-za-svojim-mjestom

Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini da se radi.

Piše: Iva Rosandić

Identitet kao splet momenata, od neosviještenih dispozicija do odabranih stavova, čiju izvanjsku stranu tvore formalna razlikovna obilježja poput fizičkih karakteristika ili pak građanskog statusa, ono je što nas istovremeno izdvaja i čini dijelom zajednice. Drugi nam je neophodan jer jedino neizbježni konflikti predisponiraju individualizaciju. Ipak, iz tog sukoba proizlaze, kako strah od tuđe nadmoći, tako i pojednostavljivanje kao preduvjet razumijevanja. Misaoni koncepti u dohvaćanju općenitosti podrazumijevanju stvaranje nad-pojmova, čija će primjena na pojedinačno neminovno nositi neka od obilježja generalizacije. Tu je činjenicu potrebno uzeti u obzir prilikom oblikovanja stavova, ne bismo li izbjegli zatvaranje unutar diskursa koji prihvaća i proizvodi stereotipe. Odatle opasnost zapadanja u predrasude nerijetko preformulirane u naizgled pozitivne sudove, koji izražavaju moć onog tko ih proizvodi nad onim na koga se odnose. Nisu samo žene zarobljene unutar takvog paternalističkog pristupa, koji im indirektno usađuje poželjne odlike za održavanje prividne ravnopravnosti, ali su skupina na kojoj je uočljiv prikriveni zijev između društveno intoniranih i individualnih potreba. Društvo ženi propisuje položaj koji treba, a ponekad, internaliziravši izvanjske zahtjeve, želi prihvatiti. Konstituira se poželjan tip odnosa, dok se ono različito isključuje. Uostalom, to postaje paradigma svake diskriminacije.

Ovo je tvoje mjesto. Po čemu je to moje mjesto? Neznam, ali je određeno za tebe, reći će Vesna Jeleni u predstavi Njih dvije premijerno izvedenoj u sklopu Festivala Perforacije.

Očito, suvremene izvedbene prakse sažimlju problematiku, nastojeći iz svog kuta upotpuniti pretežito teorijski diskurs. Festival Perforacije s godinama postaje sve vidljiviji, dok uz inzistiranje na inovativnim izvedbenim rješenjima, propituje društvene samorazumljivosti, ali i tretman umjetničkih praksi čiji je dio. Neminovo se otvaraju pitanja kulturnih politika i odnosa prema nezavisnim i alternativnim skupinama. Tematizirali ih u izvedbama, ili pak na njih upozoravali kroz šire društveno djelovanje, nameće se paralela položaja nezavisne scene u odnosu na institucionalnu, s položajem bilo koje manjinske skupine u odnosu na većinsku. Stoga se u samim izvedbama logično prožimaju autoreferentna pitanja s onima od šireg društvenog značaja. Nije slučajno da Perforacije organizira udruga Domino, upotpunivši drugim dimenzijama pitanja manjina i osjetljivih skupina, ujedno pripisujući aktualnost suvremenim praksama u razračunavanju sa suvremenošću.

Komercijalizacija kulturne sfere i njeno vezivanje uz tržišnu logiku u nepovoljniju poziciju postavlja sve nezavisne aktere, pri čemu doprijeti do izvanjskih korisnika u uvjetima financijske deprivacije i kulturno-političke marginalizacije postaje sve teže. Izazov je pronaći izlaz iz zone direktno uključenih i vlastito djelovanje prezentirati javnosti. Udvostručenje interesa u kojem vlastiti položaj dobiva odraz kroz tematizaciju konkrenog problema, doprinosi aktualizaciji umjetničke produkcije kao vizualizacije sveprožimajućih odnosa moći. Strukture moći i mehanizmi ukalupljivanja društvenih aktera ovdje bivaju prokazani, kao i sustav koji definira poželjne vrijednosti oblikujući time svaki, pa i kulturni identitet. Svaka ugroza tom pravocrtnom gibanju potiskuje se na rub. Možda je riječ o interpretativnoj prenapregnutosti, ali na sličan je način moguće promatrati odnose među društvenim skupinama u slučaju kad većinska odnosi prevagu.

Ipak, već zaokupljenost osjetljivim pitanjima nameće potrebu odgovornog djelovanja i otvaranje što je moguće većoj bazi sudionika, ne bi li se zajedničkim snagama stvorila kritička svijest o nužnosti preobrazbe obrazaca ponašanja. Uzevši u obzir raznoliku socijalnu strukturu i potrebu za diferenciranjem u odnosu na institucionalnu kulturu, Festival, vodeći se načelom Perforacije svima, omogućava pristup predstavama bez naknade. Iako se ovakvim postupcima ugrožava opstanak sličnih inicijativa, možemo pretpostaviti da je proširenje involviranih sudionika ono ključno za daljnje smisleno funkcioniranje. Način je to rada i Vesne Mačković, koja s Jelenom Mesar potpisuje predstavu Njih dvije. Mačković svoje izvedbe ne naplaćuje, već ostavlja na volju gledatelju da, u skladu s mogućnostima, ali i ispunjenim očekivanjima, participira u daljnjem radu umjetnice. Umjetnost bez komunikacijske dimenzije gubi smisao, a u slučajevima apstraktnih formi, kako naglašava, potrebno je pronaći alternativne pristupe publici.

Imamo li sve te aspekte u vidu, i u ovoj predstavi možemo pokušati iščitati dvije značenjske linije, odnosno možemo je promatrati s obzirom na izdvojeni problem diskriminatornih praksi, ali i situaciju unutar koje se odigrava, ne zaboravljajući na neraskidivost teme i konteksta prikaza. Teatar nije izolirana stvarnost, neovisna o okolnostima. Gdje se, što i kako odigrava, uvjetuje način reprezentacije, kao i naknadnog tumačenja. Iako sami unaprijed stvaramo očekivanja, nije naš obrazac mišljanja onaj koji podupire stereotip, već je to rezultat institucionalnih prilika. Institucionalna kultura u svojoj samodostatnosti diskvalificira ogroman broj aktera, od umjetnika do publike, postavljajući kriterije koje većina iz različtih, najčešće društveno uvjetovanih razloga, ne može doseći. Nezavisna scena se s druge strane počesto se nastoji difamirati kao amaterska, čime njena slabija zastupljenost u širim kulturnim krugovima biva opravdana. Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini konkretno bila riječ.

U srži društvenog funkcioniranja, kako nam je to sugerirano, jest potisnuti konflikt koji održavajući stanje neprekidne napetosti za cilj ima upostavu neravnopravnih odnosa i ukorjenjivanje pozicija, dok svjesni pokušaji osiguranja vlastite prevlasti, kao rezultat poželjnih obrazaca, supstitiuiranju suštinsku preobrazbu odnosa. Upravo na osobnim vezama možemo dekonstruirati čitav splet izvanjskih okolnosti koje nas definiraju. Njih dvije postaju model nemogućnosti prekoračenja granice i istinskog razumijevanja, u kojem bi stereotip prestao biti jezgra našeg poimanja drugog. Svjesnim djelovanjem u očekivanom pravcu, savršeno se uklapamo u suvremenu jednodimenzionalnost, podržavajući ujedno obrasce moći.

Glumice izvedbu ostavljaju otvorenom. Inzistiranje na fizičkom momentu daje dozu apstrakcije, kojoj tek naknadnom refleksivnom obradom možemo pokušati dati smisao. Gotovo da personificiranjem misaonih kategorija, na pozornici utjelovljuju načine njihova razvoja. Kombinacija postupaka, od dijaloške forme koja se naknadno problematizira ili pribjegavanja poeziji, do rastakanja u tjelesnosti, kao da odgovara kompleksnosti teme. Interferirajući zbiljske karakteristike sa iskonstruiranim identitetima, naglašavaju konvencionalnu granicu fikcije i zbilje, ali i transformativnu snagu kazališta koja im zrcalno, u zbilji samoj daje potvrdu problematiziranih odnosa. Naspram publike, glumice su te koje imaju moć, da bi se u trenutku svršetka izvedbe taj odnos promijenio. Autoironija i autoreferentnost u propitivanju vlastita položaja kako u teatru, tako i realnosti, ne priječi ih u igranju uloga, čime se samo multiplicira svakodnevno iskustvo. Tek inzistiranjem na minimalizmu i tijelu kao mediju, svijet se nastoji reducirati na suštinsko.

One odbacuju sve pridane oznake, da bi ogoljivanjem ispitale mogućnost svjesnog kreiranja identiteta i odbacivanja predrasuda. No, je li to moguće dok postoji drugi koji nam daje značenje? Odudaranje od kreirane slike izaziva potrese, odbacivanje, da bi na kraju neuspješne potrage za samosvojnošću rezultiralo prihvaćanjem danog. Naš stav postaje rezultat sugestija, jednom kad prihvatimo ulogu, nastojimo je unaprijediti prema zadanim kriterijima. Na kraju ostaju cinično prihvaćanje i potiskivano nezadovoljstvo, a društvo slobodnih indivudua daleka utopija.

Na koji bi se način realizirala bit suvremenih umjetničkih praksi da nema napetosti s promoviranim kulturnim idealom? Umjetnički rad propitivanjem vlastita položaja, raskrinkava strukture, počevši od statusa publike, kojoj se eksplicitno ukazuje na pripisano mjesto. Ostavljena u mraku i pomirena u pasivnosti, publika iščekuje da joj glumci daju smisao. Tematiziranje dilema suvremenosti, dok sami protagonisti bivaju pogođeni tretmanom koji prokazuju, postaje paradoks umjetničkog rada. Sve češća instrumentalizacija kulturne djelatnosti za lukrativne ciljeve u raskoraku je s nesigurnim položajem samih umjetnika. Pritom se uspostavlja jaz između privilegiranih, koji u skladu s poželjnim društvenim vrijednostima kreiraju kulturni identitet i onih koji ga dovode u pitanje. Spektaklizacija postaje zahtjev, ali bez subverzivnog potencijala samoponištavanjem. Uvid u duboku ideologičnost umjetničkih praksi izaziva pokušaj neutralizacije. Time se sustavno zatire poticajna, kreativna i obrazovna dimenzija kulture, koja pretpostavlja aktivno sudjelovanje uključenih, ne bi li se osviješteni zahtjevi za ravnopravnošću proširili na društvenu sferu. U suprotnom će i dalje paralelno egzistirati dva nesvodiva svijeta tradicionalne kulture i one marginalizirane, uz opasnost da se sav potencijal izgubi u međusobnom srazu.

21.3.2015. Una Bauer: Strategies for Problematizing Identity in the Eastern European Arts – Identity.Move!, Prague

2015-03-21-postcards-from-the-gods-guest-post-strategies-for-problematizing-identity-in-the-eastern-european-arts-identity

Una Bauer: Strategies for Problematizing Identity in the Eastern European Arts – Identity.Move!, Prague

You are a choreographer. You are choreographing movement which neither attempts to conquer the space, nor does it close itself on its own imaginary internality. You seemed to have turned the space inside out, reshaped the empty air around you into a solid block of thick matter. Conversely, your body appears as the empty space, a cut out, a hole. With fast, yet restricted motions of your upper body, you bring the space around you into existence, forcing it to appear in its materiality. You seem to be carving your movement into the thick mass of the space around your. It is a pleasure to watch your moving, as you, unlike so many dance performances, are not invading the space and trying to show your virtuosic dominance over it, by suppressing its materiality, negating its resistance. You are insisting precisely on this resistances. Yet you are not doing this by any obvious means such as by slowing down of your movement or by intensive emphasize on the strain of your movement. You are standing firmly in your position, wearing heavy shoes, locked in your security and safety, yet at the same time, with your upper body you invite, demand, produce this firmness as instability, performing movements which almost suggest that your body is hanging on a thin thread, that it is shaking uncontrollably back and forth. Yet there is nothing of pantomime in what you are doing. Your strategy produces certain dis-embodiment or doubling, a certain de-personalization of your body, its transformation into an object. You emphasize contingency as the basic mechanism of every living organism but what is interesting is that you produce this contingency in the performance, rather than using it as a ready-made. You are choreographing your body as unstable, introducing insecurity and fragility as dramaturgically and choreographically created and chosen. You are Vesna Mačković, dancer and choreographer from Zagreb. You are a dancer with disability. You are Vedran Hleb, director and dramaturg. Your piece is called Intensities.